dječak sa šibicama wrote: ↑04/06/2020 13:19
Naravno da je Batko bio pod necijom zastitom, sigurno nije na svoju ruku sve radio neometano cijeli rat.
Zna se i ciji je Caco bio sticenik, ali sa njim se bar obracunalo `93. Jedino sto je bio vec puko od morfija pa nije skuzio igru, da se samo predao zavrsio bi ko Ramiz Delalic. Ugledni prvoborac nakon rata. Danas bi njegov lik i djelo branio i kunto i panto. A i ovako ga brane.
Zna se kako je zavrsio Cacina desna ruka Timur Numic.
“Biljana Plavšić je izjavila da su je u junu ili julu 1992. ljudi koji su živjeli na Grbavici obavijestili da Batko i jedna naoružana grupa koja se s njim dovodi u vezu čine zločine nad nesrbima. Kada se vratila na Pale, sastala se sa Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem, Mićom Stanišićem i Momčilom Mandićem u vezi s onim što je čula od ljudi na Grbavici. Pomenuti su na to ostali ravnodušni, dok se Mandić nasmiješio rekavši: ’Aha, Batko!’“
Batka se odlično sjeća i Biljana Plavšić, bivši član Predsjedništva RBiH i Republike Srpske, haški osuđenik. „U julu 1992. godine imala sam sastanak u Lukavici sa Visokim predstavnikom UN-a za izbjeglice, g-đom Sadaka Ogatom. Na raskršću, gdje se odvajaju putevi za Trebević, Lukavicu i Grbavicu, uvijek je bilo mnogo svijeta. Upravo mi maše jedna grupa ljudi, i ja izađem iz kola. Odmah su prešli na stvar. Pričaju o događajima na Grbavici, a oni su Srbi. Prema njihovom kazivanju, opasno je za ljude nesrpske nacionalnosti živjeti u tom dijelu grada. Kazali su mi da neki Batko sa nekoliko sličnih njemu, upada noću u muslimanske i hrvatske stanove, i odvodi muškarce. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude.
"Srbi, koji su se tome suprotstavili, postali su meta tog manijaka i njegove družine. Niko ga ne poznaje. On nije sa Grbavice i nije iz Sarajeva. Opljačkane stvari nosi u Đački dom na Vracama, gdje je magacin. Umjesto u Lukavici, na raskrsnici se okrenem na Grbavicu i pravo u zgradu opštine u Šumarski fakultet. Nije bilo predsjednika opštine, ali nije ni važno, drugi su se brzo sakupili. Ispričam im zašto sam došla, i pitam ih da li je to moguće, da se takva zla dopuštaju. Oni ćute. Gledam te face i mislim se zašto tako uporno ćute, a pogledi im nisu nimalo prijateljski. Pitam ih ko im je predsjednik opštine. Spomenuše njegovo ime. On je ljekar koji se bavi trgovinom lijekova, zastupa neku firmu, Crnogorac je. Iz tog kratkog sastanka u opštini odem u štab Teritorijalne odbrane, u namjeri da razgovaram sa Zoranom Vitkovićem. Sve mi je potvrdio. Batko je Crnogorac, ima svoju bandu koja pljačka, i ima neku podršku od autoriteta. Tom prilikom ispričao mi je o magacinu gdje lageruju te opljačkane stvari. Veli da je za magacine nadležan Momčilo Mandić, tadašnji ministar pravosuđa. Dok smo mi razgovarali, upadoše u prostoriju pet naoružanih mladića. Jedan od njih je onizak, širok, na glavi mu šajkača sa kokardom, navukao je do obrva. Mene gleda pogledom punim mržnje. Odmah sam krenula, a Zoran me isprati i reče da je to Batko. Po Batkovom ponašanju se vidjelo da je dobio informacije iz opštine da je meni sve poznato. Sa sastanka sa Ogatom u Lukavici odjurila sam velikom brzinom na Pale, da pokušam da spriječim djelovanje sumanutog Batka. Ulazim u jednu od prostorija u „Kikindi“, i tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan, Momo Krajišnik, Momčilo Mandić, ministar policije Mićo Stanišić. Odmah sam prešla na događaje sa Grbavice. Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz lica u tom trenutku), i reče: „Ah, Batko ...“ Isto i Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova, kao da govorimo o nekom nestašnom djetetu i njegovim igrama. Prema tome, poznat mi je čovjek i njegove „aktivnosti“. Odlično ga poznaju i to ne kriju. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci. Sutradan, vojvoda Slavko Aleksić mi je pojasnio neke stvari i odnose. Monstrum sa Grbavice, zvani Batko, i danas mu ne znam pravo ime, Mandićev je čovjek i još nekoliko Mandićevih ljudi, i zajedno su radili sa njim“, pisala je Plavšićka."