Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2576 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (8)
Kordić: Moji ljudi, dobri kršćani, nikad ne bi počinili masakr u Ahmićima
https://www.tacno.net/feljton/feljton-h ... -ahmicima/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (9)
Veličanje Kordića ruši racionalni temelj društva
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... j-drustva/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (10): I vojnici HV-a istjerivali su Bošnjake iz zapadnog Mostara
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... g-mostara/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (11): Snajperisti HVO-a ubijali su i djecu u Mostaru
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... u-mostaru/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (12): Prozor u strahote
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -strahote/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (13): I HV je ratovao u Duši, gdje je ubijeno troje djece
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... oje-djece/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (14): “Gospođo, idite kući. Sutra će biti krvav dan u Mostaru.”
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... u-mostaru/
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2577 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

HERCEG-BOSNA U HAAGU (15): Istočni Mostar – hrvatski Vukovar
https://www.tacno.net/muzika/herceg-bos ... i-vukovar/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (17) – Istočni Mostar: Glad, žeđ, strah, mrak, bolest, smrt
https://www.tacno.net/naslovnica/herceg ... lest-smrt/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (18): Prlić je znao da su zatočenici u Vojnom prisiljeni piti mokraću i jesti izmet
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... sti-izmet/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (19) – Heliodrom: Premlaćivanja, izgladnjivanja, živi štitovi, pogibije, deportacije…
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... portacije/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (21): I pripadnici HV-a mlatili su zatočenike u Dretelju
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -dretelju/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (22): HTV je krivotvorio istinu o Gabeli
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -o-gabeli/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (23): Gospodine predsjedniče, u Stocu nije ostao nijedan jedini musliman

https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -musliman/
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2578 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

HERCEG-BOSNA U HAAGU (25) – Praljak: “Sredite situaciju bez milosti prema bilo kome”
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... bilo-kome/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (26) – Stupni do: Apostoli smrti i kumovi zataškavanja
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... askavanja/


HERCEG-BOSNA U HAAGU (27): HVO je onesposobio Stari most dan prije rušenja
https://www.tacno.net/novosti/herceg-bo ... e-rusenja/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (28): Hrvatska je “vršila stvarnu vlast” u okupiranim općinama Herceg-Bosne
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... ceg-bosne/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (29) – Praljak Mladiću: Neka muslimani dobiju kanton, da imaju kamo odseliti
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... -odseliti/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (30): Četvrtstoljetni tabu hercegbosanskih zločina
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... h-zlocina/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (24) – Čapljina 1993: Strijeljanja, snajperisti, ubijanje staraca, protjerivanje…
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... jerivanje/
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2579 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

HERCEG-BOSNA U HAAGU (20): Zatvor u Ljubuškom: Osam dana u samici, a voda do koljena
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... o-koljena/

HERCEG-BOSNA U HAAGU (16): Snajperisti HVO-a u Mostaru ubijali su djecu, žene, starce, vatrogasce…
https://www.tacno.net/feljton/herceg-bo ... atrogasce/

Ko ih je ubio?
https://www.tacno.net/uncategorized/ko-ih-je-ubio/

HERCEG-BOSNA U HAAGU
https://www.tacno.net/?s=HERCEG-BOSNA+U+HAAGU
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2580 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Dobar tekst

Lijepa naša mrtva Herceg-Bosna
(presudila joj Armija BiH)
https://www.docdroid.net/BLa0rlz/lijepa ... osna-2-rtf
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2581 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Ratni zločini i etničko čišćenje na području Prozor Rame dio 1
https://www.youtube.com/watch?v=EboDagkIZ-M


Ratni zločini i etničko čišćenje na području Prozor Rame dio 2
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2582 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »





Last edited by Valter Gustav on 30/03/2021 22:26, edited 1 time in total.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2583 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Ahmići: "Samo sam se molio da nas žive ne zapale u kući"
https://express.24sata.hr/life/ahmici-s ... kuci-21040

Preživjeli svjedoci pokolja u Ahmićima ispričali su neke od najgrozomornijih priča iz rata u Bosni
Uizdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu objavljena je knjiga "Genocid u Ahmićima 1993.", autora Rasima Muratovića. Knjiga donosi opsežnu dokumentaciju zločina koji su se dogođali kobnog 16. travnja 1993. kada se dogodio zloglasni pokolj u Ahmićima. U nastavku donosimo izvatke iz knjige i svjedočanstva preživjelih kako je objavljeno u originalnom tekstu.

Zatišje pred buru
Nečuven zločin nad nedužnim bošnjačkim civilnim stanovništvom izvršen je 16. travnja 1993, u selu Ahmići kod Viteza. Jedan od svjedoka tog neviđenog zločina kazuje:

“16. travnja 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’



Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”

Ovakva i slična, možda čak i grozomornija kazivanja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići, gdje je ubijeno 116 Bošnjaka. U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić. Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2.000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka. Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali.

Dario Kordić i svećenik Rafał Jarosiewicz (spaljuje knjige)
ZLOČINCI I PIROMANITOP NEWS
Ne dao nam Bog "njihovu" Hrvatsku i "njihovu" Crkvu!
"Poslije napada Hrvata na selo Ahmiće 20. listopada 1992“, kaže Abdulah Ahmić, "situacija se smirila i nekako smo preživjeli tu zimu. Došlo je proljeće i mi smo zaboravili taj događaj. Naš narod je počeo normalno da obavlja poslove. Izgledalo nam je da je život ušao u miran tok, iako oni nisu mirovali. U Vitezu su rušili bošnjačke objekte, a i nas su provocirali. Ali, mi smo bili navikli na to. Zavaralo nas je i to što se u Busovači bilo smirilo. Posljednja tri-četiri dana i kod nas se potpuno smirilo. Hrvati su nam, čak, dozvolili da držimo straže, ali samo oko svojih kuća i bez oružja. Mi smo ipak imali neko oružje koje smo krili. Sve je to bilo zatišje pred buru. Svanuo je 16. travanj 1993. godine. Bio je sabah“, sjeća se Ahmić, "ezan je učio na džamiji. Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad. A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, također nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerojatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo.



Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam susjeda: ‘Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’ Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5-6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerojatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili“, nastavlja Ahmić.

"Nije imao oružje da se brani. Ubrzo su cijeli rafal iz automatske puške sasuli u naša ulazna vrata i počeli lupati na njih. Vikali su: ‘Ima li koga?’ Odgovorili smo da ima, da stanu, da ćemo otvoriti. Ušla su dvojica momaka i upitali imamo li oružje. Rekli smo da nemamo. Jedan od njih bio je visok oko 190 cm, krupan, jak, snažan, plavih očiju, plave kose, ošišan pankerski. Drugi je bio visok oko 170 cm, sitnijeg rasta, smeđ, imao je dužu valovitu kosu.

Srebrenica, genocid, masovna grobnica
MJESTA POKOLJALIFE
Klaonica u BiH: Mjesecima su prevozili raspadnuta tijela
Bili su u pancirima sa automatskim puškama, sa kundakom i noževima, namazani raznim bojama, sa plavim trakama oko glave. Nekoliko puta me je upitao imam li oružja, a ja sam odgovarao da nemam. Rekao je ocu i meni da izađemo vani. Izašli smo. Čuvao nas je ovaj sitniji, a onaj krupniji je ostao u kući sa mojom majkom i tri sestre. Sve su bile djevojke. Gledam na cestu. Konvoj UNPROFOR-a: tenkovi, džipovi, kamioni idu normalno prema Zenici, kao da se kod nas ništa ne događa, iako fino vide da kuće gore, da ljude ubijaju. Usta su mi se bila osušila i zamolio sam momka, što nas je izveo, da se napijem vode, ali mi nije dao.

Pitam ga“, sjeća se Ahmić: “‘Šta ovo, momak, znači, šta ovo radite?’

Kaže: ‘Šta su vaši radili u Nezirovićima kod Busovače?’

Rekao sam da, koliko ja znam, tamo nije vršeno ubijanje. Kaže:

‘Jeste, jeste, za to ćete vi platiti!’ Pretpostavljam da je taj momak bio iz Busovače. A onaj krupniji mogao je biti iz Hercegovine ili Hrvatske, neki specijalac. Vidim iz njihovog kontakta da se slabo poznaju. Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao, da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtićeš za ovo!’



Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće“, nastavlja Ahmić, "a njemu je rekao da pripazi na mater i sestre, koje su blijede kao krpa ostale u kući. Sa donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u ‘Vitezu’. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli sa čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekjata i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao.

Najprije je vojnik“, sjeća se Ahmić, "mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepočnicu.

Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerovatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, sa udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv pošprica zemlju.

Pokolj u Ahmićima
JESU, UBIJALI SUTOP NEWS
Te zločine je počinio netko 'naš', u 'naše' ime!
Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim - lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka, vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo, jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao. Ostao sam nepomično ležeći jedno desetak sekundi, a onda sam počeo polako da dižem glavu i razgledam okolo.

Shvatio sam“, sjeća se Ahmić, "da je najbolje da pobjegnem, jer se mogu vratiti da provjere. Majci i sestrama nisam mogao pomoći. Nadao sam se da ih neće ubiti, da će ih sprovesti u logor. Hvatao sam se za slamku spasa. Ispod moje kuće je bila velika dolina, koja je vodila do ceste kuda je prošla kolona UNPROFOR-ovih vozila. Računao sam vidjeće me i spasiti. Razgledao sam okolo i nikog nisam vidio, a onda sam velikom brzinom potrčao. Svakog trenutka sam očekivao da će me sasjeći rafal, ali nisam imao izbora.

Neriješeno ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića iz 1995.
RATNI ZLOČINLIFE
Već 22 godine nitko ne zna tko je ubio generala HVO-a
Dotrčao sam do ceste, tu sačekao pet minuta, ali ništa nije naišlo. Pogledao sam prema selu Žume, u kojem su Bošnjaci živjeli zajedno s katolicima i vidio da kuće gore. Otuda su išli vojnici HVO-a prema džamiji u Ahmićima. Brzo sam se sakrio u propust ispod ceste dok prođu. Oni su prošli i rasporedili se u strijelce. Prepoznao sam četvoricu ljudi: Šafradin Nikicu, zvanog Ćićo, bio je ćelav i imao brkove. Radio je zajedno sa mnom u preduzeću ‘Mašinogradnja’. Bio je svirač. Sada je bio komandir čete ili voda. Vodio je vojsku i raspoređivao. Prepoznao sam, zatim, Iliju Livančića iz sela Mahale. Radio je u Zenici. Bio je krupan momak, sa crnim brkovima u obliku potkovice. Bio je oženjen iz Nadioka. I on je, kao i Nikica, bio u vojnoj policiji HVO-a uoči rata. Vjerojatno je taj vod vojne policije i počinio zločin u Žumama, gdje je puno Bošnjaka ubijeno. Treći, kojeg sam prepoznao, bio je, također, komšija iz sela Donja Rovna, Šantić Dragan, a četvrti je bio Totić Blaž, šofer u mom preduzeću “Mašinogradnja”. I on je krupan, sa brkovima. Prepoznao sam, također, ljude iz naselja: Rijeka, Kruščica, Vitez, Križančevo Selo. Uglavnom, napad na Žume vodili su Vitežani, specijalna jedinica ‘Vitezovi’ i jedinica vojne policije. Neki su bili u crnim, pravim ustaškim uniformama, a neki u civilnim odijelima, pa i trenerkama. Valjda su ih digli to jutro i samo im puške dali.



Primijetio sam da mi kuća gori“, nastavlja Ahmić. "Sa donje strane ceste dolazili su vojnici, snage jednog voda, odlično naoružani, sa ručnim bacačima, RPG-ima i ‘zoljama’ na sebi. Valjda im je to bio probojni vod, spreman za napad na gornji dio Ahmića. To su, najvjerojatnije, bili Busovljaci. Oni su napad na Ahmiće, valjda, podijelili tako da sa zapada udare Vitežani, a sa istoka i juga Busovljaci i naši susjedi iz sela Nadioci, tzv. ‘Džokeri’. Oni su bili smješteni u restoranu ‘Bungalovi’ u Nadiocima i specijalno se pripremali za napad na Ahmiće. Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili. Ovi, koji su dolazili od moje kuće, imali su neke žute, crvene, bijele i zelene oznake, ali su bili veoma dobro naoružani.

Prilazili su mi, ali me nisu primjećivali, samo su skretali prema gornjem dijelu Ahmića. Ostao sam u tom propustu cijeli dan. Dovukli su minobacače i PAT-trocijevac, kako bi djelovao prema gornjem dijelu Ahmića. Primijetio sam i da je UNPROFOR došao, čuo sam i da nešto pričaju, ali zbog potočića koji je žuborio, nisam mogao dobro čuti. Rana mi se bila zapekla, pa nisam imao jače krvarenje.

U jedanaest sati naveče“, kaže Ahmić, "odlučio sam da se odatle izvučem. Počeo sam osjećati nesvjesticu, jer sam bio sav mokar, s obzirom da mi je voda bila iznad koljena. Ali, kada bi god oni naišli, zaranjao sam u nju da me ne primijete. Riješio sam da se izvlačim prema gornjem dijelu sela Ahmića, bez obzira što se još gore čula pucnjava. Samo što sam prešao dva metra, ugledao sam otvor zemunice koja je bila iskopana na njivi Vidović Šime. Oni su je bili tajno iskopali. Mi smo tuda prolazili, ali je nismo primijetili.

I to je bio znak kako su se temeljno pripremili za napad. Krenuo sam pored te zemunice, kao da sam primijetio da na ogradi sjede 3-4 vojnika. Pušili su, pričali i nešto pili. Dalje nisam mogao. Krenuo sam sa druge strane džamije, ali je dolazilo toliko svjetlo od kuća koje su gorjele da se nisam usudio proći, pa sam se vratio u svoje sklonište. Ostao sam u skloništu jedan sat vremena, da smislim šta ću. Opet, riješim, da idem na donju stranu, da se nekako probijem do baze UNPROFOR-a na Željezničkoj stanici. Krenuo sam puzeći pored grupe vojnika, od mene udaljenih petnaestak metara.

Logor Omarska
BIRNTOP NEWS
Sve presude za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji na jednoj karti
Puzio sam jarkom 50-60 metara. Primijetio sam jednu kuću koja je dogorijevala i riješih da se u nju uvučem, kako bih se osušio, jer sam bio sav mokar i bilo mi je hladno. Planirao sam bio da se nakratko odmorim i nastavim dalje. Samo što sam ušao u kuću da se osušim, čuo sam glasove okolo, što mi je bio znak da sam primijećen. Šta sam mogao? Nastavio sam se sušiti. Opkolili su kuću sa sve četiri strane“, sjeća se Ahmić.

"Primijetio sam ljude u bijelim uniformama, koji su išli preko njive gore-dolje. Nisam znao ko su, ni šta hoće. Ostao sam tu cijelu noć. Nisu me dirali, ali se nisu ni odmicali od kuće – nešto su čekali. Čuo sam glas svoje majke od kuće susjede Marije Papić. Plače i govori: ‘Ubiše mi čovjeka, sinove!’ Nisam joj se mogao javiti, ali mi je bilo lakše što su žive. Sada su me čuvala samo dvojica, ali tako raspoređeni, da su kontrolisali cijelu kuću. Negdje oko dva sata popodne, pred kuću stiže auto. Provirim i vidim da je vojna policija. Čujem neko ih pita: ‘Šta ima u Busovači?’ Došli su da pljačkaju. Ovaj, što me je čuvao, kaže: ‘Zapovjedniče, ovdje imamo zarobljenog jednog mudžahedina, šta ćemo s njim?’ Kaže: ‘Ništa, baci bombu, ubij ga!’ Nije prošlo mnogo, kad je vojnik došao ispod kuće, zaskočio je na prozor i provirio. Čujem, aktivira bombu i baca je na mene.



Bomba je pala na jedno metar od mene. Ja sam mu je mogao vratiti, ali, opet, hvatam se za slamku spasa. Možda će me samo raniti, izdržaću. Izmakao sam se samo malo gledajući je. Crna bomba, kašikara. Eksplodirala je. Nije bilo krvi – nigdje ništa. Samo sam malo napipao na glavi. Nije to bio geler, nego komadić crijepa. Dobro je, pomislih, opet sam ostao živ. Ponovo ću se napraviti mrtav i oni će otići.

Nedugo potom“, sjeća se Ahmić, "onaj što je bacio bombu zaskoči je na prozor. Sa njim je bilo jedno dijete koje, po mojoj procjeni, nije imalo više od 14 godina, ali je nosilo pušku. Sjedili su na prozoru i posmatrali me. Ja sam 15-20 minuta nepomično ležao. Sišli su da se pozdrave sa onima što su došli iz Busovače. Pridigao sam se da se odmorim. Primijetio sam kako odvoze naša auta i traktore prema Busovači. Ovi, što su me čuvali, ponovo su se vratili na prozor, a ja sam se i dalje pravio mrtav. Bilo mi je sve toplije od grede koja se pored mene razgorjela, tako da sam i ja počeo da gorim. Sada više nisam mogao biti miran. Praveći se kao da sam u nesvijesti, okretao sam sad ovu, sad onu stranu. Primijetili su da sam živ, ali i dalje su me samo posmatrali. Pratili su tako moju muku 3-4 sata. Kada je djetetu dojadilo, reče: ‘Šta čekamo više, bacimo na njega dvije bombe, pa da idemo!’ Stariji mu odgovara: ‘Nećemo tako, hajdemo uzeti ovamo dinamita, to će ga bolje raznijeti!’ Otišli su sa prozora.

Razmišljao sam da počnem bježati“, kaže Ahmić, "pa da me sasijeku rafalom. Počeo sam i razum da gubim, jer sam psihički bio na izmaku. Odlučio sam da ih dozovem: ‘Momci, šta radite? Nisam ja ni mudžahedin, ni vojnik, civil sam. Pitajte susjede, oni će garantirati za mene.’ Ništa nisu odgovarali. Primijetio sam kako su zalegli za građu, koja je bila pripremljena za kuću. Valjda ih je moje javljanje iznenadilo. Ustao sam i hodao po kući, normalno. U tom momentu sam primijetio susjeda Papić Ivu, koji je od svoje kuće prelazio cestu prema kući Vidović Šime. Njih dvojica su ubrzo došla kod štale amidže Rasima, na jedno dvjesta metara udaljenosti od mene. Nisam ih mogao dozivati, pa sam mahnuo i oni dođoše. Pitali su me, ko sam, šta hoću? Kažem im. Popričaše nešto između sebe i zovnuše me da slobodno dođem kod njih. Kažem im da ne mogu, jer će me ovi što su zalegli ubiti. Dođoše na vrata i izvedoše me.


MIHAJLO PETROVIĆLIFE
Major iz Beograda vodio Travnik u borbu protiv četnika
Odveli su me u selo Žume“, nastavlja Ahmić. "Tu sam zatekao oko stotinu žena i djece. Bili su zatvoreni u jednoj bivšoj prodavnici. Muškaraca nije bilo, jer su ih pobili. Djelovali su izbezumljeno – sve im je pobijeno. Dadoše mi kruha, sira i mlijeka. Nisam mogao jesti, samo sam gutao. Oko 10 sati naveče tražili su jednog muškarca koji bi otišao do baze UNPROFOR-a u Zenicu da nas sa dva kamiona, navodno, evakuiraju. Tu su bila još 3-4 muškarca, uglavnom starija i bolesna. Pošto sam bio najmlađi, prišli su i zatražili da ja odem još tokom noći, kao meni će, pošto sam iz Ahmića, UNPROFOR dati kamione. ‘Dobro’ - rekoh. Prišla mi je jedna žena iz Ahmića, Šuhreta, i šapnula: ‘Nemoj ići, ubiće te!’ U tom trenutku i ja shvatih o čemu se radi. ‘Ne mogu ići, rekoh, nesvijesti mi se.’ I oni se složiše: ‘Dobro, kažu, kad ne možeš, ne možeš, vidjećemo sutra, ali bolje bi bilo za vas da si otišao.’

Prenoćili smo tu noć“, sjeća se Ahmić, "i ujutro oko 8 sati dolazi Gladić Nikica. On je bio slikar, a kasnije ću čuti da je bio zagriženi ustaša i veliki ubojica. Kaže: ‘Imam za vas radosnu vijest. Idete u školu u Dubravicu i mijenjat ćemo vas za naše zarobljene Hrvate – katolike zatvorene u školi u Preočici.’ Postroji nas i povede prema školi u Dubravici, ali nije nas vodio na razmjenu nego u logor. Samo što smo ušli u krug škole, izašli su njihovi vojnici koji su nas opkolili. U školi smo zatekli oko 400 ljudi. Rekli su nam da su ih iz Viteza pokupili i tu prije dva sata doveli. Podijelili su nam pakete s ručkovima, jedan na dvije osobe. Hrana je, uglavnom, dugo vremena bila slaba – malo juhe i kruha.



Već tu noć počeli su odvoditi ljude na kopanje rovova, navodno, dobrovoljce. Poslije su u svako doba dana i noći odreda odvodili. Dolazio je i Nikica Šafradin i odvodio. Ljudi su se vraćali iscrpljeni, a onda i ranjeni. Znalo je doći i 5-6 ranjenih.

Tuco Adis je na kopanju i poginuo, ne zna se ko ga je ubio. Jedno jutro primijetio sam neku ženu pored mene da plače. Bila je u logoru sa mužem, ali odvojena u drugom dijelu zgrade. Meni nije bilo jasno zašto plače. Kasnije ću saznati da su odvodili žene na silovanje.

Prvih pet dana u logoru”, kaže Ahmić, "mene nisu dirali. Šesti dan došao je jedan bojovnik, podizao sve redom i kazao mi: ‘Hajde ti, brada!’ ‘Ne mogu’, rekoh, ‘ranjen sam.’ Kaže: ‘Diži se!’ Sreća da je tu bio zapovjednik logora, Anto. Rekao mu je da me ne dira, da sam ranjen. Sutradan je došla jedna djevojka iz MKCK, popisala nas i rekla da smo sad bezbjedni, da UNPROFOR zna za nas, da će doći doktor da nas pregleda. Doktor je došao prekosutra sa TV kamerama, čini mi se CBS, koji su nas snimili. Mene je prvog pregledao. Rekao sam mu da sam ranjen, da imam problema sa prehladom bubrega. On je sve to zapisao. Nije prošlo dvadesetak minuta, zove mene i još njih 5-6. Kaže, vi ste bolesni i ići ćete za Zenicu. Uveli su nas u svoj džip i odvezli u bazu UNPROFOR-a u Novi Travnik. Tu su nam dali da jedemo i prvim konvojem prebacili u Zenicu.

Ratko Mladić i Radovan Karadžić
PATOLOGIJA ZLATOP NEWS
Uoči presude: Obećao je klanje 100.000 ljudi i to ispunio
Po dolasku u Zenicu“, kaže Ahmić, "saznao sam da mi majka i sestre nisu izašle iz Ahmića. Na jednoj videokaseti vidio sam kako zapovjednik snaga UN-a, Bob Stewart, pokazuje jednu kuću u Ahmićima i izjavljuje da je u njoj stradala žena sa kćerkama. Pokazuje i dva muška leša i zaključuje da su to, vjerojatno, otac i sin koji su pokušali da ih zaštite, ali su ih ustaše pobili. Jedan kaže da je manijak uletio u podrum, gdje je bila žena sa kćerkama, bacio bombu, ubio ih, masakrirao i zapalio. Tako, od kompletne moje familije, samo sam ja ostao živ. U Ahmićima je ubijeno 86 mještana. Kada se dodaju ubijeni u Nadiocima, onda je to 103. Tu je bilo još izbjeglica iz okoline Foče, istočne Bosne, sela Karaule, tako da je ukupno, po mom mišljenju, ubijeno oko 120 ljudi.

“Neopisivo je tužna i sudbina stanovnika sela Nadioci, nekoliko kilometara udaljenog od Ahmića. Tri obitelji iz tog sela pokušale su pobjeći na traktorima, ali ih je presreo Miroslav Bralo, zvani Cicko, sa svojim bojovnicima i sve ih poklao. (Postoje osnovane sumnje da je ovaj zločinac ubio oko 70 civila Bošnjaka.)

Tako su potpuno iskorijenjene porodice Mehmeda Čeremića, Osmana i Esada Salkića. Od 17 stanovnika Nadioka, pobijenih 16. travnja 1993, osmero su djeca između 3 i 14 godina. Tako više nema Bošnjaka u selu Nadioci.

(Izvadak iz knjige "Genocid u Ahmićima 1993.")
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2584 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

AHMIĆI 1993: ŽIVE ZAPALILI MAJKU I NJENO ČETVORO DJECE
https://arhiv.stav.ba/ahmici-1993-zive- ... 3YUs-kZbx-



"Genocid u Ahmićima 1993."
http://institut-genocid.unsa.ba/pdf/Ahmici.pdf


Suradnja HVO Kiseljak i VRS
Rado ide Srbin sa Hrvatom

https://hr.n1info.com/kolumne/boris-dez ... a-hrvatom/

Domalo dvadeset i sedam godina, polovica moga života, prošla je od usijanog srpnja 1992., kada smo fotoreporter Maganja i ja, tražeći način da nekako uđemo u već mjesecima opkoljeno Sarajevo, pa sve kružeći oko grada kao lešinari oko žive lešine nabasali u Kiseljak.

Tamo su nas uputili prema Kobiljači, isturenoj čuki HVO-a prema položajima Karadžićeve vojske, taman na vrijeme da u jednom kontejneru uz cestu posvjedočimo nadrealnom prizoru: kao na godišnjici mature našli su se tamo pripadnici srpske vojske i HVO-a, baš kao četnici i ustaše četrdeset i neke, pa nam uz rakiju i mezu ispričali kako je u njih uzoran onaj, kako se zove, oca mu jebem, da: suživot.

Tu, recimo, iznad Kobiljače, nalazila se jedna artiljerijska posada Teritorijalne obrane, buduće Armije BiH, koja je gađala srpske položaje oko Ilidže, pa su iz vojske Srpske Republike BiH – koja će već sljedećeg mjeseca postati Republika Srpska – poručili Hrvatima iz Kiseljaka da će biti prisiljeni otvoriti vatru ukoliko oni sami ne riješe tu stvar s „Turcima“. Iz HVO-a su odgovorili da bi oni to obavili, ali da nemaju čime. „Sutradan“, pričao nam je krupni srpski vojnik, „pozajmili smo ustašama ‘pragu’ i municiju, i stvar je bila sređena.“ „Jest, jest“, prisnažio je jedan od „ustaša“ u uniformi HVO-a, pa se pozdravio s kolegama, sjeo u automobil i otišao preko srpskih položaja u Sarajevo, „da proda nešto krumpira“.

Maganja i ja bili smo šokirani. Bilo je to vrijeme čvrstog deklarativnog savezništva Hrvata i Bošnjaka, upravo toga dana Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji, i hrvatsko-bošnjački rat bio je još daleko. Tamo pak odakle smo došli, o bratskim odnosima Bobanova HVO-a i Karadžićeve vojske nitko nije imao pojma: koji tjedan ranije u Hrvatskoj je završena operacija Miljevački plato, deblokiran je i Dubrovnik, a upravo tih dana – dok je Tuđman Izetbegoviću izjavljivao ljubav, a srpski i hrvatski vojnici u onome kontejneru na Kobiljači opušteno nam pričali kako zajedno tuku „balije“, pa jedni druge opskrbljuju oružjem, a drugi prve gorivom za tenkove – srpska je vojska pod komandom generala Momira Talića i Slavka Lisice ušetala u Posavinu kao u kafanu.

U hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo uvjerili smo se i sat-dva kasnije, kad su nas srpski vojnici s punkta HVO-a ispratili do Stupa i predali tamošnjem HVO-u, kad smo tako ušetali u Sarajevo kao Srbi u Posavinu, i kad smo na rubovima sarajevskog inferna vidjeli netaknuta hrvatska predgrađa. Tek što smo iste večeri Velimira Marića, zapovjednika sarajevskog HVO-a i predsjednika tamošnjeg HDZ-a, krenuli pitati o tome, u stožer je sa svojom bandom na motorima upao Juka Prazina, pa se pred nama grubo izderao na prestravljenog Marića i demolirao mu kancelariju, prijeteći kako će „stati na kraj svima koji surađuju sa četnicima s Ilidže“.

Kasnije ćemo saznati da su se, poput braće iz Kobiljače, u kojekakvim kontejnerima, uz rakiju i mezu, tih godina čak četrdeset i osam puta sastali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, saznat ćemo da su se u jednom boljem kontejneru u austrijskom Grazu uoči tog ljeta tajno sastali i Mate Boban i Radovan Karadžić, dogovorivši podjelu interesnih sfera u Bosni i Hercegovini, sve zaključujući kako „nema nikakvog razloga za oružane sukobe Hrvata i Srba u BiH“, pa tako ni za sukobe u, štajaznam, Posavini.

Saznat ćemo kasnije još mnogo sličnih dirljivih priča iz toga žanra, poput one sačuvane u dnevniku generala Ratka Mladića, koji će godinu dana kasnije, s nadnevkom 15. srpnja 1993., zabilježiti kako su mu na ime „učinjenih usluga“ – dakle pomoći u oružju i municiji, te artiljerijske i logističke podrške u obračunu s „Turcima“ – Hrvati isplatili točno 8,092.032 njemačke marke u gotovini, što sa tjedan dana ranije isplaćenim avansom od dvije cisterne dizela i 1,191.246 maraka iznosi ukupno 9,283.278 maraka.
Uopće, oružano bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini opće je mjesto sjećanja na devedesete, ali i stvarnosti dvijehiljaditih, ustrajno njegovano svih ovih domalo dvadeset i sedam godina, sve do danas, kad je najpredaniji i najglasniji agitator trećeg, hrvatskog entiteta u BiH upravo generalni direktor Republike Srpske Milorad Dodik. Zbog čega mu, najzad, već tradicionalno svakog 9. siječnja – na dan Svetog arhiđakona Stefana – na hodočašće za krsnu slavu Republike Srpske u Banju Luku stižu visoka hrvatska izaslanstva, na čelu sa samim generalnim direktorom Herceg-Bosne i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a Draganom Čovićem.

Onda se prošlog tjedna, na Dan Republike Srpske, zajedno s Čovićem Miloradu Dodiku poklonio i hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio, i ispala je velika pizdarija.

Zbunjen sam čitao dramatične izvještaje o hitnim sastancima u Vladi, pozivima u Sarajevo i urgentnom povlačenju ambasadora Del Vechija u Zagreb. O čemu je riječ, jesam li nešto propustio? Što se u međuvremenu dogodilo, pa je prisustvo hrvatskog veleposlanika na svečanoj akademiji 9. januara odjednom diplomatski skandal?

Navodno, kako sam shvatio, sranje je ispalo što je Dodik ove godine za Dan Srpske posthumno odlikovao generala Slavka Lisicu, koji je zbog granatiranja Šibenika 1991. u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Opet, malo mi je nategnuto to zvučalo: pa Dodik već godinama, sve uz štovateljske klimoglave HDZ-ova guvernera u BiH Dragana Čovića, dijeli ordene najgorim ratnim zločincima, odlikovao je on za Dan Srpske i Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića i samog Ratka Mladića, dijeli on odlikovanja šakom i šapkom: istim ordenom, redom Karađorđeve zvijezde prvog reda, prije deset godina odlikovao je i generala Momira Talića, pa je red valjda bio da ga konačno dobije i Talićev posavski suborac Slavko Lisica.

Nije, uostalom, general Lisica Karađorđevu medalju dobio zbog granatiranja Šibenika – boli Dodika kurac za Šibenik – već za zasluge u probijanju posavskog koridora, što su ga u Grazu dogovorili Boban i Karadžić, i što ga je u svojih četrdeset i osam susreta s Miloševićem blagoslovio onaj, kako se zove, onaj zbog kojega Posavljaci i danas pjevaju „Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta!“.

Domalo dvadeset sedam godina kasnije, eto, iznenada – kao da se ništa u tih dvadeset sedam godina nije dogodilo, kao da nismo Mladiću na ruke plaćali savezništvo u ratu – ispao skandal zbog hrvatskog veleposlanika na dodjeli ordena jednom srpskom zločincu. Iako, devet puta da prevrnem, prikladniju osobu da mu se pokloni od hrvatskog veleposlanika ja našao ne bih.

„Nisam bio na svečanom postrojavanju ni na dodjeli odličja. Ne pada mi na pamet da idem na to. Samo je nespretno izabran datum za sastanak koji smo ranije dogovarali s Dodikom”, mrtav je hladan onda ambasador Del Vechio za N1 televiziju objasnio kako je sve zapravo samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva kad čovjek dogovori rutinski radni sastanak s Dodikom, pa ispadne da baš na taj dan pada Sveti arhiđakon Stefan, krsna slava Republike Srpske!

A meni se odjednom sve samo kazalo. Pa da, „nespretno izabran datum“! Samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva, poput onoga kad je Slavko Lisica od svih ljeta Gospodnjih za zauzimanje Posavine nespretno izabrao baš ono kad su se u Grazu sastali Boban i Karadžić, ili kad je za isplatu desetak milijuna maraka Ratku Mladiću, od svih ratova u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska nespretno izabrala baš onaj hrvatsko-bošnjački.

Ili, štajaznam, kad su za tumačenje prijateljstva i suradnje ustaše i četnici u jednom kontejneru na Kobiljači nespretno izabrali baš onaj dan kad je sporazum o prijateljstvu i suradnji Tuđman potpisao s Izetbegovićem.

Samo, shvatili ste, nespretno izabran datum. Cijela nam suvremena povijest tek kalendar nespretno izbranih datuma.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2585 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Ovo su konkretni zločini za koje je u Haagu osuđena hrvatska šestorka: 'Pitao ga je koje mu je uho draže, a onda mu ga je odsjekao. Čuli su se krici i pucnjava...'
https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/re ... -39-519885

U stan u kojem je Amila živjela sa svojim mužem 29. rujna 1993. upala su devetorica vojnika Šteline postrojbe ATG “Vinko Škrobo”, među njima Ernest Takač Brada i neki Dinko. Uzeli su novac, nakit i ključeve automobila. Nju, muža i svekra okupili su u jednoj sobi. Dinko je od Amile tražio da skine odjeću. Kad je ona to odbila, Dinko ju je brutalno udario, strgao joj odjeću i prisilio je na seksualni odnos pred mužem i svekrom. Nakon njega, osmorica vojnika su je silovala tri sata, a Dinko je tukao njezina muža zato što plače.

Dinko je zatim natjerao Amilu da mu liže čizme dok ne zasjaju.

Zatim su ih izveli ispred zgrade, gdje su već bili drugi Muslimani, također istjerani iz svojih stanova. Dinko je naredio Amili da tamo, na cesti, pred svima, skine odjeću. Kasnije, muža su joj odveli u logor, a nju i svekra su potjerali preko linije fronta u istočni Mostar. (Amila nije Amila, nego zaštićena svjedokinja CX).

Logori i zločini

Najkasnije sredinom 1993. petorica optuženih (Praljak će doći kasnije) znali su i od informacija Vojne policije HVO-a i hrvatskih obavještajnih službi, i od izvješća međunarodnih organizacija, što rade Vinko Martinović Štela i njegovi, ali nisu reagirali. HVO nema kontrolu nad njima, bio je službeni odgovor, piše Jutarnji list.

Slučaj svjedokinje CX jedan je od najpotresnijih u haaškoj presudi šestorici lidera Herceg-Bosne: predsjedniku HVO-a i Herceg-Bosne Jadranku Prliću, pročelniku Ureda obrane Bruni Stojiću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, šefu Uprave vojne policije Valentinu Ćoriću i šefu komisije za razmjenu HVO-a Berislavu Pušiću, koji je bio zadužen i za logore. Žalbeno vijeće potvrdilo im je osuđujuću presudu za zločine počinjene većinom 1993. godine na području osam općina (Mostar, Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Ljubuški, Čapljina, Stolac, Vareš) i pet zatočeničkih centara i zatvora - Heliodrom, Vojno, Gabela, Dretelj i zatvor u Ljubuškome. Svaki od osuđenih individualno je odgovoran jer je znao za konkretne zločine i uvjete koji vladaju u zatočeničkim centrima, ali su ih prikrivali i nisu kažnjavali počinitelje.

Posebno su bili jezivi uvjeti u logorima Gabela i Dretelj pokraj Heliodroma. Ni po broju ubijenih ni po uvjetima, logori HVO-a nisu ni blizu uvjetima kakvi su vladali u srpskim logorima oko Prijedora, ali su dovoljno strašni da nedvosmisleno budu ocijenjeni ratnim zločinom.

Najveći je logor bio mostarski Heliodrom, u kojem je u jednom trenutku bilo oko 6000 ljudi. Heliodrom je poslužio kao tranzitna stanica za iseljavanje Muslimana iz zapadnog Mostara u treće zemlje. Najgori su bili Gabela i Dretelj.

Manje okrutni stražari u Dretelju, svjedočio je Zijad Vujinović, otvorili bi im jednom na tjedan vrata da uđe malo zraka u usijani hangar bivše JNA u kojem su bili natrpani zarobljeni Muslimani. U četiri hangara i dva tunela koje je JNA prije koristila kao skladište nafte, HVO je držao zarobljenike. Patili su od gladi i žeđi. Hranu bi im stavili na zemlju, zatočenici su bili poredani u redove od po 11 osoba, jer bi dobili 11 žlica i 11 zdjelica. Dobili bi nekoliko sekundi da pojedu.

Kad bi kuhar napunio porcije, zatočenici su morali jesti trčeći i predati porcije sljedećoj grupi zatočenika. Ako svoj kruh ne bi pojeli do povratka u hangar, morali bi leći na vreli asfalt. Koža bi se lijepila, svjedočio je Zijad Vujinović. Drugi su svjedočili da je hrane bilo malo, komad kruha i vruća juha koju su morali progutati u nekoliko sekundi. Situacija se popravila nakon dolaska Međunarodnog Crvenog križa u rujnu 1993., otada su dobivali dva obroka dnevno.

U Gabeli su sredinom srpnja ostavljeni dva ili tri dana bez vode i hrane, na najvećoj vrućini. Mnogi su bili prisiljeni piti urin.

Čuvari pucali

Liječnica dr. Aida Kapetanović je u izvještaju od 7. listopada 1993. na osnovi razgovora s bivšim zatočenicima smještenim na otoku Badija navela kako zatočenici Dretelja imaju ozljede kao posljedice pretrpljenih fizičkih zlostavljanja: kontuzije, rane, prijelome ruku i rebara. Jednom mladiću rasjekli su spolovilo, a jednom je morala biti amputirana noga zbog toga što je ranjen kad je straža u zatvoru zapucala na njih. Svjedok II je svjedočio da su on i njegova tri druga ranjeni kad su sredinom srpnja 1993. čuvari zapucali pa su meci probili stijenke hangara. Ranjenima nije odmah pružena pomoć i najmanje troje ih je umrlo. Jedan od njih je Hasan Duvnjak.

Kemal Lizde je svjedočio da je 16. srpnja 1993. čuo jednog od čuvara da kaže kako im je naređeno da zatočenicima ne daju vode. Međutim, vojni policajac mu je dao vodu, pa je vidio Ivana Ančića kako zato viče na njega. Dva svjedoka su u tunelima u Dretelju bila zatočena od početka srpnja 1993. do 2. listopada 1993. Tuneli su bili otvoreni samo kad bi se dijelili obroci, tek kad bi se otvorila vrata, znali bi je li dan ili noć. Zatočenici su patili zbog nedostatka prostora i zraka, nedovoljne količine hrane i vode. U samicama je bilo još i gore.

U Dretelju i Gabeli čuvari su tjerali zatočenike da se tuku jedan s drugim. U Dretelju je tako umro Emir Repak, pripadnik Armije BiH, uhićen 2. kolovoza u Stocu. Pripadnici HVO-a u Dretelju natjerali su ga da se tuče sa Senadom Besićem. Preminuo je u logorskom stacionaru. Tako je ubijen i Omer Kohnić, a najmanje tri osobe poginule su od hitaca koje su pripadnici Vojne policije ispalili na hangare sa zatvorenicima.

U tri hangara u Gabeli pokraj Čapljine od kolovoza do prosinca 1993. bilo je u prosjeku zatočeno oko 1000 osoba. I tu su najviše patili zbog nedostatka prostora, loših higijenskih uvjeta i nedostatka hrane i vode. Više svjedoka prenijelo je da su dnevno dobivali 650 grama kruha: što je trebalo podijeliti na 16 zatočenika. I dobili bi još zdjelicu juhe, svjedočio je Sejfo Kajmović, imam iz Čapljine. On je u Gabeli bio od 17. srpnja do 24. rujna 1993. Svjedočio je da su dolazili ljudi izvana i mlatili zatočenike. Bio je prisutan kad je jedna “grupa osoba” koje nisu imale veze sa zatvorom, a u kojoj su bili jedan čovjek u uniformi Vojne policije HVO-a i jedan “civil” iz Splita, došla u hangar broj 3 i teško pretukla više zatočenika, udarajući ih nogama i pendrekom po licu. Neki su stražari bili korektni.

Tužiteljstvo je tvrdilo da je šest osoba tako ubijeno, ICTY je potvrdio smrt dviju osoba: Hifzije Dizdara i Mustafe Obradovića. Obradovića je ubio zapovjednik Gabele Boško Previšić nakon što je kod njega otkrio komad kruha, svjedočili su bivši zatočenici. Previšić je napisao u izvještaju da je ubio Obradovića jer ga je napao. Pucao je u njega pred očima Obradovićeva oca i ostalih zatočenika, tijelo ubijenoga ostalo je tu ležati do sljedećeg dana.

San u smjenama

U Heliodromu su većinom dobivali dva obroka, iako su se ti obroci većinom sastojali od kruha i čaja. I tamo je prostor bio pretrpan pa su zatočenici morali spavati u smjenama kako bi se mogli ispružiti na podu. Oko 19 sati dobivali su jednu riblju konzervu, koja se dijelila na četiri zatočenika. Jedan zatočenik u samici svjedočio je da je dobivao samo litru i pol vode na tjedan. Kako nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen jesti vlastiti izmet i piti urin. Došao je na Heliodrom sa 104 kilograma, a kad je izašao iz samice, težio je samo 44. Jedan je svjedočio da su muškarci, zatočeni 9. svibnja 1993., prvih 36 sati ostavljeni bez hrane. A onda su im dali konzervu pseće hrane.

Mustafa Hadrović je rekao da je 25. ili 26. lipnja 1993. bio izravno odveden u samicu. Ostao je u njoj stotinu i šezdeset dana. Izgubio je 47 kilograma. S njim je bio zatočen Ibrahim Šarić koji je svjedočio da su Hadrovića čuvari na Heliodromu tukli češće nego druge zatočenike. Dolazili su po njega jednom tjedno i odvodili ga da bi ga fizički zlostavljali, ponižavali i prijetili mu. Ibrahim Šarić vidio je Mustafu Hadrovića kako se u takvim situacijama vraća obliven krvlju i modricama, uplašen i duboko ponižen.

Mustafa Hadrović je svjedočio da su ga odmah nakon dolasku na Heliodrom tukli Miro Kolobara, pripadnik Kažnjeničke bojne, i pripadnici Vojne policije, među kojima su bili Miro Marjanović i Ante Buhovac. Više svjedoka je tvrdilo da su kao zahod koristili metalnu kantu, koju su smjeli prazniti jednom tjedno. Žene su bile zatočene u nešto boljim uvjetima, imale su krevete i bolju hranu.

Linija razdvajanja

Zatim, zlostavljanja u logoru Vojno kraj Mostara. Jednog od zatočenika, mentalnog bolesnika, Dragan Šunjić i Mario Mihalj su mlatili i maltretirali. Jednom su ga dva sata tukli, 20 dana su mu zabranjivali da sjedi i spava. Dragan Šunjić je 26. siječnja 1993. jednog zatočenika tako žestoko pretukao da ovaj nije mogao stati na noge, a zatim ga je natjerao da pije mokraću drugih zatočenika. Drugog su Šunjić i Mihalj istog dana podvrgli elektrošokovima, piše Jutarnji list.

Mario Mihalj je prisilio tri zatočenika da kleknu, stave ruke na leđa i pognu glavu; tukli su ih po glavi šakama, nogama i pendrekom dok se jedan od njih nije onesvijestio. Jednom od njih glava je bila toliko otekla da više ništa nije vidio ni čuo. O ponašanju Marija Mihalja koji zlostavlja Muslimane u Vojnom Marijan Biškić izvijestio je 3. veljače 1994. tadašnjeg ministra obrane Herceg-Bosne Pericu Jukića i zapovjednika Glavnog stožera HVO-a Antu Rosu.

Logori su bili dio sustava protjerivanja Muslimana s područja Herceg-Bosne, utvrdio je ICTY, u sklopu udruženog zločinačkog pothvata stvaranja hrvatskog entiteta u BiH. U Herceg-Bosni Muslimani su bili i nepotrebni i opasni. Još 1992. puno Muslimana, pogotovo u Mostaru i Ljubuškom, bilo je u sastavu HVO-a.

Smajo je bio vojnik HVO-a u Mostaru. U noći između 8. i 9. svibnja 1993. njegov mu je šef rekao da je razgovarao s Tutom, i da će sutradan izbiti rat između Muslimana i Hrvata. Rekao mu je da će napad početi u 5 sati i da će Muslimani biti uništeni.

Smajo nije Smajo, nego zaštićeni svjedok AB na suđenju. ICTY je utvrdio da imaju dokaze da je HVO 9. svibnja počeo napad na istočni Mostar, ali i da su granate padale po čitavom gradu i da je ujutro 9. svibnja Armija BiH napala Sjeverni logor, odnosno kasarnu HVO-a “Tihomir Mišić” s lijeve strane Neretve. Tog 9. svibnja uspostavljena je linija razdvajanja duž Bulevara i Šantićeve, koja će ostati faktički nepromijenjena do kraja rata: sve istočno je držala Armija BiH, a zapadno HVO. Stari dio grada, sa Starim mostom, ostao je pod kontrolom Armije BiH, a najveći urbani dio pod HVO-om.

Više desetaka ili više stotina civila još 9. svibnja odvedeno je na Heliodrom. Obrana je tvrdila da su ih htjeli maknuti iz područja borbi, ali svjedoci kažu da su sklanjali samo Muslimane, ne i Hrvate. Vojnici HVO-a - često se spominje jedinica u Haagu osuđenog Vinka Martinovića Štele - često ih ne bi pustili ni da se obuku prije nego što bi ih otjerali ispred zgrade. Autobusima ili pješice odvedeni su do stadiona Veleža. Do kraja dana na stadionu se okupilo između 1500 i 4000 ljudi, uglavnom muškaraca. Odatle su ih odveli na Heliodrom. Nakon nekoliko dana većina ih se uspjela vratiti u svoje opljačkane stanove u zapadnom Mostaru.

Opkolili naselje

Koji tjedan kasnije počinje ozbiljnija operacija zauzimanja stanova i protjerivanja Muslimana iz zapadnog Mostara: svjedok AC, koji je s postrojbom HVO-a “Benko Penavić” sudjelovao u tome, pričao je kako bi opkolili naselje i onda išli od kuće do kuće, od stana do stana i izbacivali Muslimane. Neke su prebacivali na Heliodrom, neke u Istočni Mostar. Između 1200 i 2000 Muslimana tako je tom prilikom izbačeno iz svojih stanova.

Vojnici HVO-a pritom su ih udarali i pljačkali. Svjedok GG je opisao kako je, kad su ih vojnici HVO-a natjerali da pješice idu do Stadiona Veleža, Štela više puta brutalno udario jednog muslimanskog novinara, a vojnici HVO-a tukli su kundacima svakog tko bi se usudio progovoriti. Svjedoka WW Štela je udario nogom u leđa. Svjedokinja CT je opisala kako ju je, dok su je istjerivali iz stana, 9. svibnja Miro Martinović brutalno pretukao kundakom puške, šakama i nogama. Drugi vojnik HVO-a kundakom je udario djevojčicu od devet godina i nastavio je tući i kad je pala na zemlju.

Čuli se krici i jauci

Među zarobljene pripadnike Armije BiH na Mašinskom fakultetu u noći 10. svibnja došla je skupina vojnika HVO-a i pitala tko je od njih bio u “Daidžinoj vojsci” (Mate Šarlija Daidža, general HVO-a). Javio se Dževad Husić. Svjedok A kaže da su ga izveli u drugu prostoriju i da je čuo kako ga tuku. Vojnik HVO-a tražio je od njega nož da mu odsiječe uho, i pitao je Dževada Husića koje mu je uho draže. Zatim ga je odsjekao. Svjedok je čuo krike i jauke, a potom pucnjeve. Beživotno tijelo Dževada Husića ostalo je ležati na leđima.

U lipnju je protjerano više tisuća Muslimana iz zapadnog Mostara. Sredinom lipnja vojnici HVO-a su naredili Muslimanima iz više zgrada u zapadnom Mostaru da pogase svjetla u stanovima, otvore vrata i čekaju naređenje da se isele iz stanova. Više dana su proveli u strahu prije nego što su konačno dobili naredbu da se isele. Vojnici HVO-a su ih udarali kundacima, pucali su im iznad glave ili oko nogu i ponižavali ih, prisiljavajući ih da pretrčavaju liniju fronta. Armija BiH bi pucala na njih dok ne bi shvatili o čemu je riječ.

I međunarodne organizacije i CED izvijestili su sve, od Jadranka Prlića od Berislava Pušića, da su pripadnici 4. bojne 3. brigade HVO-a i ATG-a “Vinko Šrobo”, odnosno Vinko Martinović Štela, Bobo Perić, Damir Perić, Ernest Takač i Nino Pehar Žiga premlatili brojne Muslimane dok su ih istjerivali iz njihovih domova, silovali više žena, pljačkali i protjerali ljude. Na sastanku 16. lipnja Ćorić, Pušić, Stojić i Prlić strancima su rekli da je riječ o kriminalcima nad kojima HVO nema kontrolu.

Protjerivanje je išlo u više valova. Nakon što je Armija BiH 30. lipnja zauzela Sjeverni logor, HVO je u Mostaru i okolici zarobio nekoliko tisuća vojno sposobnih muškaraca, a istovremeno iz grada protjerao oko 400 muslimanskih obitelji sa ženama, djecom i starcima. Hapsili su Muslimane koji su bili pripadnici HVO-a, ali i dječake od 14 godina i one starije od 60, a slali su ih u Dretelj i Heliodrom. Jadranko Prlić je 12. srpnja na sastanku s jednom međunarodnom organizacijom rekao da je HVO nakon napada Armije BiH 30. lipnja zatočio na Heliodromu 6000 vojno sposobnih Muslimana, i rekao da su oni uhapšeni iz sigurnosnih razloga.

Blokirana pomoć

I Milivoj Petković iznio je isti argument. Žalbeno vijeće to nije prihvatilo, jer nisu napravili ispravnu trijažu, nego su zatočili i dječake, a u jednom slučaju i starca od 84 godine. Sredinom srpnja bio je još jedan val hapšenja, a onda su vlasti Herceg-Bosne objavile da će pustiti svakog iz Heliodroma ako pristane da s obitelji ode u neku treću zemlju, i potpiše da se odriču sve imovine. Njih 800 je pristalo na to.

Muslimani su držali manji dio Mostara. Tamo je prije rata živjelo 18.400 ljudi. Sad je njihov broj narastao na 51.600, pokušavali su preživjeti u prekrcanim kućama u sve jadnijim i užasnijim uvjetima, bez struje i vode: HVO je blokirao pristup humanitarnoj pomoći, vezu s područjima pod kontrolom Armije BiH prema Sarajevu imali su samo teško prohodnim pješačkim planinskim putom.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2586 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Prozor je bio početak udruženog zločinačkog poduhvata za koji su u Hagu osuđeni Prlić i drugi

https://nap.ba/news/30047

Prozor je napadnut 25. oktobra 1992. godine. Zapovjednik brigade Rama Ilija Franić rekao je da mu je nasretniji trenutak u životu bio kada je dobio naređenje da zauzme Prozor.

Odmah su otvoreni konc-logori za Bošnjake u Rumbocima, Stojčevcu, te u brojnim halama i školama, gdje je HVO mučio bošnjačke civile, likvidirao ih, a žene silovao. U ovom brutalnom i iznenadnom napadu, te u konc-logorima ubijena su 122 bošnjačka civila, piše novinska agencija Patria.

Pored prozorske brigade HVO-a Rama, u napadu na Prozor je učestvovala i brigada Eugen Kvaternik, koja je dobila ime po ustaškom nacističkom zločincu iz Drugog svjetskog rata.

Zločini u Prozoru dio su optužnice Prlićevoj grupi za udruženi zločinački poduhvat.

I pored stravičnog granatiranja bošnjačka sela Here, Kute i Šćipe su se odbranile. Stotine bošnjačkih domova je spaljeno, a sve džamije po okolnim selima u uništene.

Zabilježen je i jedan razgovor između komande i artiljerca. Artiljerac je dobio koordinate, ali je ipak promašio: „Kakav si ti ustaša kad od prve ne možeš pogoditi džamiju“, prigovorio mu je komandant. U isto vrijeme HVO i neke jedinice regularne Hrvatske vojske napadali su Gornji Vakuf. Moćna artiljerija je stigla iz Hrvatske pa je sravnjeno nekoliko stotina kuća i u Prozoru i u Gornjem Vakufu. Artiljerijsku pomoć HVO-u u napadu na Prozor i Vakuf davala je i srpska haubička artiljerija sa oboda Raduše.

U Drugom svjetskom ratu, u Prozoru su četničke jedinice Draže Mihailovića napravile jedan od većih masovnih pokolja. Prema izvještajima četničkih komandanata „zapaljeno je 15 sela i zaklano 2000 šokaca i muslimana“. Sada su jedinice HVO-a imale podršku Vojske RS u napadima na Bošnjake.

Dakle, puno prije općeg napada HVO-a na Armiju RBiH napadani su Novi Travnik u junu 1992., Prozor i Gornji Vakuf u oktobru 1992. i opet Gornji Vakuf početkom januara 1993. godine.

Bilo je očigledno da su napadi planirani i dirigirani iz Zagreba. Dokaz tome nisu samo jedinice i artiljerijska podrška koja je prebacivana iz susjedne države. Jedan znakovit susret sa Tuđmanom u Zagrebu opisao je Bernar Kušner. Bio je 18. januar 1993. godine i već desetak dana trajali su napadi HV i HVO-a na gradić Gornji Vakuf. Kušner je zatražio od Tuđmana da zaustavi napade na Gornji Vakuf. Hrvatska vojska i HVO su žurili da osvoje Vakuf i spoje zapadnu Hercegovinu sa srednjom Bosnom.

Kušner se sjeća: „Tuđman je ustao i na telefon izdao par odsječnih naredbi“... „Polagano, vrlo polagano, pokretima nalik na automat, vraća se do svog mjesta, sjeda i kaže: 'Eto gospodine Kušner, možete biti zadovoljni, zaustavio sam rat. To je moj poklon koji vam dugujem“.

Onaj ko je telefonom mogao da zaustavi rat, zasigurno ga je i počeo. I taj je bio gospodar rata. Sve ostalo su pokušaji revizije historije.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2587 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Slika dana: Iznad Žepča, na godišnjicu protjerivanja i ubijanja Bošnjaka
http://saff.ba/slika-dana-iznad-zepca-n ... -bosnjaka/
Moja logoraška priča – ispovijest o stradanju Bošnjaka u Žepču

U Žepču sam se zatekao 24. juna (1993.) u devet i petnaest, nakon što me je HVO pozvao na sastanak u hotel ”Balkan” (sada ”Žepče”). Tenkovi sa oznakama ”četiri S” ulaze kroz tunel ka gradu. Hiljadu muslimana maglajskog Novog Šehera je zatvoreno u tunelu i preko razglasa HVO poziva Armiju da se preda ili će VRS Šeherane pregaziti tenkovima.
Vrlo ću se brzo uvjeriti da je VRS sa njima imao ”dil” – osam hiljada DEM (njemačkih maraka) je sat ”aktivne upotrebe” tenka M-84 sa municijom, 100 DEM dan ležanja u teslićkoj ili banjalučkoj bolnici, plus polovica od svakog konvoja iz Tuđmanove Hrvatske za enklavu Žepče. HVO nas je bukvalno na revers izdavao VRS-u, ”pedeset komada” na 24 sata za kopanje rovova, za živi štit…u napomeni piše ”na kraju dana rashodovati ili vratiti u ”Silos”. U rovovima su bili jedan do drugog, oznake VRS-a i HVO-a, što najteže pada Komušancima, Hrvatima iz katoličkog svetišta nadomak Teslića koji su petnaest mjeseci ratovali protiv VRS-a braneći kuće.

VRS mi je na kopanju rovova nudio da biram kuće koje će gađati u Zavidovićima i Maglaju sa HVO položaja, a kad sam odbio, nekakav major iz Prnjavora je izvadio spisak kuća bojovnika HVO-a koji su izrazili želju da im se spale kuće ”da balije ne koriste njihovo”… U samom ”Silosu”, a kasnije školi ”Rade Kondić” klasične scene iz filmova o logorima u 2. Svjetskom ratu. Psi, bodljikava žica, reflektori, čuvari sa noževima žedni krvi…

zepce-log03 Najgore je bilo u ”šestici”. Blokovi u žitarskom silosu ”Nove Trgovine” su imali po pet prostorija u dva reda. U svakoj ne većoj od 30-ak kvadrata bilo je od dvadeset do osamdeset ljudi. Jedanaesta zasebna ”prostorija” je bila ”šestica”.

U ”šestici” su bili oni za ”odstrijel”.. Pretučeni su svaku večer, pola ih se nikad nije vratilo kad su izvedeni. Ja sam spavao u ”šestici” četiri noći..iz nje me je izvukao izvjesni policajac Božo, za vrijeme čijeg dežuranja su i ”mrtvi iz šestice” imali hranu, komad hljeba. Božu su ubili njegovi, jer je bio fer prema nama. Organizovali smo se i preko nekih Hrvata njegovoj ženi uputili 100 DEM, ona je rekla da joj niko od Hrvata nije smio doći ”na žalost”. Sa nama su u logoru bili i Hrvati koji nisu htjeli s njima.

Ja sam u ”Silos” došao nakon tretmana u Perkovićima, u podrumu i dvorani osnovne škole. Lažna i prava strijeljanja, izvođenje i ”zarezivnje” noževima, lomljenje metalnih školskih stolica, pijančenje.. Dolazili su nam Jukić, Lozančić, Jozinović. Tri prezimena koja ću pamtiti cijeli život. Lozančić je baš stajao ispred mene i rekao da je ”bespotrebno trošiti hranu na balije, bolje je nahraniti pse”. Svom vozaču, nekom razrokom mrkom momku je pred sto zarobljenika ispred silosa naredio da pretuče župnika iz Brankovića, koji mislim da se zove fra Matija, jer su ga tako zvali kad nam je donio nekakav keks, a čovjek ih preklinjao da ne čine zločin. Pakete keksa i župnika Lozančić i ovaj crni vojnik su izbacili i udarali pred nama. Taj isti župnik je naredne nedjelje počeo misu riječima ”da mu u crkvu nisu dobrodošli oni što dođoše na sveto mjesto ukradenim muslimanskim autima gledajući na ukradene muslimanske satove…”. Lozančić mu je poručio da će ”jedno jutro osvanuti u požaru i on i njegova crkva”. Sve sam to lično slušao.

Grafiti i logoraško stvaralaštvo u stihu

Kad sam izašao u razmjenu, čuo sam na radiju Pericu Jukića i Nikolu Antunovića, koji su kasnije postali ministri u Federaciji, kako sa govornice HR HB poručuju da je ”sa Muslimanima dogovoreno da Žepče Hrvati daju za neka druga područja…” U Perkovićima u ambulanti HVO-a Hrvatica, doktorica mi je pokazala spisak (od 24. juna do 24. septembra) od 423 mrtva i 1 400 registrovanih ranjavanja pripadnika HVO-a i VRS-a u enklavi Žepča. Nas petorica logoraša smo kod Bradića (Maglaj) na kamion utovarili 48 leševa vojnika HVO-a i VRS-a nakon što su ove dvije vojske 10. septembra probali najveći proboj ka okruženim Zavidovićima iz svih područja. Tu noć se u svim sobama zbrajalo koliko je ko natovario leševa…Nakon toga su Srbi raskinuli partnerstvo, a Lozančić se okrenuo pregovorima o predaji i pomirenju sa Mahmuljinom i Alagićem.

zepce-log02U školi u Žepču smo jeli i živjeli ispod dva grafita koje je čuvar napisao pred nama, čitajući sa papira na kojem je bio otkucan tekst..” Ako ovdje dođeš prav, ne odeš zdrav. Ako dođeš kriv, ne odeš živ”. Drugi je bio još prozaičniji. ”U logoru postoje sposobni i mrtvi. Bolesnih nema. Heinrih Himler, 1941.” Samo pola dana se održalo dopisano ”Ivo Lozančić, 1993.”. Ipak, u svom bolu najviše smo se bojali noćnih izvođenja na ”razgovor”. ”Žilo”, ”Vrba” (ili kako su ga poznanici zvali ”Kanta”), Marinko, te drugi ”čuvari” su po svom nahođenju izvodili ljude, sretne samo tukli, one druge više niko nije vidio. Jednu noć smo posebno fasovali.
U po noći se odjednom začulo ”evo zore evo dana…” i kad smo mislili da nas čuvari održavaju budnim sa ”evo Jure i Bobana”, začuo se drugi dio ”evo braće muslimana… naprijed braćo muslimani, džihadom se Bosna brani”… Nakon što je dvaput prodoran glas ponovio pjesmu, začula se vriska čuvara…mislio sam da će nas sve strijeljati…kasnije sam čuo da nisu našli ko je pjevao…

Dobro je biti promašen

Imali smo krišku hljeba ili čajnu šolju supe ili šaku leće za jedan obrok, jedini u danu. U Perkovićima je kanister vode od pet litara dijelilo 450 ljudi, ali tek nakon što se u njega neko od čuvara pomokri. Ostalo? Nadao sam se da će me neko od naših kad-tad pitati. Nisam svjedočio, nisu me zvali. Čuo sam da naši spremaju optužnice za Hag. Sve je to aljkavo, ne znam, kako god su prodali Žepče u komadu, pa ga kupovali na kašičice, mislim da ni ovo nije ozbiljno. Bilo nas je 4.500, mislim da naši nisu ispitali 150. Da jesu, rekao bih im da je Lozančić preda mnom E.P. iz SDA pustio da pregovara da se naši i HVO trampe Hrvate i muslimane. P. Je došao u Begov Han i rekao da je ”pobjegao od ustaša”. Pljunuo sam ga kad sam izašao na razmjenu u Viništu, a on me pitao ”kako sam?”. Rekao bih im i kako je Lozančić pred nama pričao kako su ”kupili Žepče od Zenice da bi ga prodali Doboju (Srbima) kao put za Ozren, ali da se Radovan predomislio”. Onda su rekli da im je Ratko stigao u goste, a Ismet koji je do rata radio u Novoj Trgovini je rekao da je dva dana prije sukoba baš TOG RATKA, Mladića, vidio u Žepču, ali da mu u armijskoj komandi niko nije vjerovao. Nisu vjerovali ni snimku TV Srne kako Lozančić sa srpskim generalima pije kafu u po Doboja sedmicu ranije.

Eh da, pucali su na nas 7. novembra na razmjeni. Promašili su me jer sam u Žepče ušao sa 92, a izašao sa 46 kilograma. Pucali su i naši, i njihovi. Možda me zato nisu dugo ni zvali da svjedočim. Jer su me promašili.

Najgora noć

Perkovići, izveli su kolegu (sada rahmetli) Šefika Mujkića i mene. Namjenski, jer smo novinari. Tjerali da stavljam noge na malu stolicu a oni skakali, lupali, udarali drugim stolicama, školskim, metalnim. Udarali buzdovanom sa šiljcima, udarali čim su stizali.

U jednom trenutku jedan od stražara krenuo je da uzme “trofej”, da mi odreže uho. Posjekao je svoj dio dlana između palca i kažiprsta, puno je krvario. Zamotao je ruku mojom potkošuljom i okrenuo se prema kolegi Šefiku, kojem je uspio da odsječe dio uha. Udarali su nas do zore, ali sam nekad tokom noći izgubio svijest. Rekli su mi ostali logoraši, jer su nas pred zoru unijeli obojicu, za ruke i noge, bez svijesti.

Kad je svanulo nisu me mogli prepoznati ni ljudi koji su me znali otprije rata, moje komšije. Rekli su mi da ni u očima nemam bijele zjenice, a na tijelu ni komadića boje kože. Sve je bilo crno, pa plavo, pa žuto…. Prvi put sam uspio ustati nakon deset dana. U to vrijeme smo dobijali po čep vode na dan. Čep od kanistera, ako hoće. Ako ne, prospu ga pred nama i kažu: popio si svoje.

Bratov sat

Kad su nas doveli u salu škole u Perkovićima, shvatio sam da mi je na ruci još uvijek ručni sat, poklon od brata. Gurnuo sam jednu pločicu parketa, koja se mrdala i ispod ostavio sat, Seiko 5. Izašao sam nepunih pet mjeseci kasnije iz logora, promijenio još nekoliko lokacija. U međuvremenu, postignut je Vašingtonski sporazum, a onda sam se ohrabrio ponovno kenuti u Perkoviće. Našao školu, našao salu, ušao, našao mjesto gdje sam “zakopao” sat i slava Japancima, sat koji radi na “pokrete”, a ne na baterije, i dalje je bio ispravan. Danas ga rijetko stavljam na ruku, puno loših sjećanja.

MKCK i CNN

Tri mjeseca su nas premještali, pola hiljade muškaraca u koloni i skrivali nas od Međunarodnog Crvenog Križa (MKCK). Na kraju su nas ovi našli, krajem septembra. Plakali su sa nama, od sreće. Tad sam shvatio da ću izaći živ. Bio sam broj BAZ-3069**.

Kristijan Amanpur sa CNN-a je pravila reportažu o uništenju sve četiri džamije u Žepču nakon zauzimanja grada. Dok sam ja kupio u kolica ostatke eksplozivom raznijetog prizemlja Čaršijske džamije neki HVO oficir je Kristijan objašnjavao da je ”muslimanska diverzantska skupina ovim pokušala uništiti suživot”. Kad sam im pokušao prići, čuvar mi je pucao u noge, jer smo bili školske kolege. Rekao je da nismo, pucao bi mi u glavu.

Hvatanje nagazne mine

U jednoj od situacija, bukvalno zapinjem za “laks” tanku žicu prilokim dolaska na jednu od linija. Čujem zvuk sličan onom iskakanja mehanizma hemijske olovke. “Flap” i na prsima mi završava komad tvrde naborane plastike sa nekim krilcima. Prilazi mi vojnik HVO-a i uz psovke i zaprepašteno lice uzima to lagano iz ruku i govori – vile te pronosale čovječe, to je rasprskavajuća (mina).

Moje “strijeljanje”

Bio je 13. juli. Nekada bi rekli Dan ustanka naroda Crne Gore. Odveli su nas negdje, tako su rekli, kod Krsnog Polja, Maglaj, prekoputa Bočinje. U jednom trenutku dolazi nepoznati vojnik HVO koji kaže da je čuo da je ovdje novinar i da će mu on presuditi. traži da izađem iz grupe i da kopam mezar. Kaže, ne moraš duboko, ionako mu je mrsko da gleda dok me zatrpavaju. Kopam kod jednog drveta i kad sam završio tjera me da uđem.

Zove još dvojicu kolega, koji nerado pristaju. Naređuje im da pucaju u mene. Prethodno je rekao da se skinem do pasa, da ponese moju majicu kao trofej. Čujem pucanj i nastaje mrak pred očima. Niti čujem, niti vidim. poslije nekoliko sekundi mi se vraća čulo sluha, ali još ne i vida. Osjetim kako vruća krv lipti iz usta, ušiju, nosa. Nejasno mi šta onda čujem, ako su me pogodili. Čujem glas nekog ko psuje Boga i viče – šta si to uradio, budalo. Osjetim kako mi neko briše lice i u tom trenutku ugledam mladića sa puškom preko stomaka u uniformi HVO kako kleči pored mene uz jamu.

Briše me i postavlja se između mene i “dželata”. Kaže – ovaj je sad moj i ja ga vodim, a moraćeš u mene pucat ako hoćeš opet pucati. Ispostaviće se da su od trojice u streljačkom stroju jedino taj, koji je sve i pokrenuo, uspio opucati. Drugi je pucao u stranu, u drvo, a trećem je navodno zaglavio metak. Tako kažu. Ovaj, što me je pogodio imao je “nesreću” da je metak okrznuo lice, usnu, a da je ustvari krv iz nosa, usta, ušiju, reakcija na detonaciju, odnosno prasak u velikoj blizini.

Moj spasilac me gura ispred sebe u nekakvog Stojadina, kaže mi da ne brinem i vozi me – kasnije ću vidjeti, ka Žepču. Tamo me predaje stražarima u logor, kaže da je dobio zadatak da me vrati, ne pojašnjava puno i ne okreće se. U putu ka Žepču ustvari otkriva istinu – neposredno pred rat, zahvaljujući članu moje porodice, dobio je prvi radni angažman. On je to pamtio – i vratio kad je trebalo.

Hronologija užasa – Žepče 1993./94.

• Početak sukoba – četvrtak, 24. juni oko 9 sati ujutro.
• Predaja jedinica Armije i oko pet hiljada civila, srijeda, 30. juni, pola pet popodne.
• Odlazak u hangare ”Nove Trgovine” – HVO i VRS, isti dan do 20 sati.
• Razvrstavanje muškaraca i žena, odvođenje muškaraca u osnovne škole ”Rade Kondić” i ”Perkovići”, petak, 2. juli od deset ujutro do subote 3. juli u podne.
• Prelazak većine zatočenika u Silos za žito Nove Trgovine, sredina i kraj jula.
• Evidentiranje prve grupe zatočenika od strane ICRC – MKCK, srijeda 22. septembar.
• Prve razmjene jesen i zima 1993.
• Raspuštanje logora i oslobađanje zatočenika – proljeće 1994.

Optužnica ” Žepče 15” pripremljena u Zenici, a potvrđena u Hagu, nakon što su njeni najbitniji elementi objavljeni ustalasala je duhove pred ozvaničavanje arbitraže za ovu srednjebosansku varoš. Iako od strane istražitelja Tužilaštva haškog Tribunala kategorisan kao ”A” spis (što podrazumjeva dozvolu za raspisivanje potjernice i nalog za hapšenje i pritvor) ovaj slučaj je još u ladicama Tužilaštva i Suda BIH, koji konačno ne kriju da je slučaj zreo za početak, odnosno hapšenje, ali se očigledno čeka ”zeleno svijetlo” za reagovanje i početak hapšenja. Neki od aktera, osumnjičenih/optuženih su umrli, neki su poginuli, nekima se izgubio svaki trag…

Na listi osumnjičenih koja je izuzeta iz Zenice i godinama kupi prašinu u ladicama Tužilaštva BIH su bili:

1. Perica Jukić, ratni predsjednik predsjedništva ”Hrvatske Republike Herceg Bosna” i poratni ministar energetike u Vladi Federacije.
2. Ivo Lozančić, ratni zapovjednik 111 XP brigade HVO Žepče, potpredsjednik Nove Hrvatske Inicijative NHI i poslanik u Parlamentu BiH,
3. Niko Jozinović, u ratu dozapovjednik 111. XP brigade i zapovjednik HVO Busovača, nakon rata visoki oficir Vojske Federacije,
4. Drago Dragičević, oficir Vojske Federacije i glavni federalni inspektor – pukovnik u VF, u ratu šef SIS – saznajno – izvještajne službe Stožer Žepče,
5. Božidar Tomić, glavni operativac HVO Žepče, nakon rata prvi čovjek Ministarstva odbrane Federacije – ureda u Žepču.
6. Luka Babić, penzioner Vojske Federacije, u ratu zapovjednik vojne policije 111 XP Brigade HVO Žepče, a nakon rata oficir Vojske Federacije
7. Mirko Jakovljević, u ratu zapovjednik zloglasne bojne ”Andrija Tadić” Žepče krajem rata otputovao u Hrvatsku, odakle je stigla informacija da je poginuo u saobraćajnoj nesreći nadomak Kaštela Starog.
8. Esad Čorlaku, zvani ”Albanac”, zapovjednik specijalnog interventnog voda HVO ”Albančevi anđeli” je zadnji put viđen u borbi u Bosanskoj Krajini, kada se pridružio jedinicama Armije BIH nadomak Banja Luke (???), nakon što je punu godinu zlostavljao pripadnike iste vojske i civile Bošnjake u srednjoj Bosni. U Bosanskoj Krajini je nakon rata postao vlasnik kafića…
9. Ivo Mrkonjić, ”Doda” ili ”Toda”. Žepčaci tvrde da se pod brojem 9. radi o zamjeni identiteta. ”Doda” ili ”Toda” je od logoraša prepoznat kao nizak, crna muškarac nepoznatog preciznog identiteta uvijek u crnoj uniformi sa ogronmom mačetom na leđima. Ivo Mrkonjić, šef žepačke HVO policije nije nosio nijedan od ovih nadimaka, u ratu je bio načelnik Službe javne sigurnosti Žepče i jedan od starješina SIS Žepče, te se takođe ”urezao” u pamćenje preživjelih logoraša;
10. Anto Jozić ”Čovo”, u ratu dozapovjednik policije HVO i upravnik logora ”Hangar”, te komandir vojne policije HVO Žepče;
11. Viktor Markanović ”Karika”, komandant specijalne jedinice ”Stojini specijalci”, jedan od ključnih SIS-ovaca u Žepču;
12. Slavko Spajić ”Spaja”, u ratu dozapovjednik logora u osnovnoj školi ”Rade Kondić” u Žepču;
13. Alojz Vrbić ”Vrba”, u ratu pripadnik vojne policije HVO 111. XP HVO Brigade, čuvar u logoru ”Silos” Žepče; Zavidovićanin.
14. Marinko Martić ”Žilo”, u ratu čuvar logora i pripadnik Vojne policije HVO.
15. Marinko Jakovljević, u ratu pripadnik bojne ”Andrija Tadić”, nakon rata zatvoren zbog silovanja.

Optužnica ” Žepče 15” pripremljena u Zenici, a potvrđena u Hagu, sadrži dvadeset sitno kucanih stranica optužbi protiv petnaest žepačkih Hrvata, ključnih osnivača i provoditelja etničkog čišćenja u Žepču. Iako je u Hagu kategorisana kao ”A” spis (što podrazumjeva dozvolu za raspisivanje potjernice i nalog za hapšenje i pritvor) stoji u ladicama.

Jukić, Lozančić, Jozinović, Dragičević i Tomić su po nalazima tužitelja osnovali i ustrojili oružane snage HVO Žepča, a kasnije i logore za nehrvatsko stanovništvo u osnovnim školama ”Rade Kondić” Žepče, selima Perkovići i Ljubatovići, hangarima ”Nove Trgovine” i ”Silosu” u Žepču. Osumnjičeni Babić, Jakovljević, Čorlaku, Mrkonjić, Jozić, Markanović, Spajić, Vrbić, Martić i Jakovljević su naređivali i neposredno izvršavali ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom Žepča.
U izjavama i dokumentima uredno obogaćenim spisom navode se imena ubijenih i nestalih Bošnjaka i Srba, izjave stotina zlostavljanih, pretučenih muškaraca i desetina silovanih Bošnjakinja. U nekoliko logora u Žepču ukupno je bilo zatočeno skoro pet hiljada osoba (nakon prvih deset dana jula 1993. kad je u silosima i hangarima ”Nove Trgovine” bilo zatočeno svo nehrvatsko stanovništvo Općine, oko 12 000 ljudi).

U poimeničnim opisima slučajeva zlostavljanja, strijeljanja i drugih ratnih zločina navodi se i desetine slučajeva ubijanja ranjenika i bolesnika, klanja i zlostavljanja do smrti zatočenika, većinom civila. Kantonalno tužiteljstvo u Zenici je zatražilo od Suda pozivanje desetine svjedoka, Žepčaka, žrtava osmomjesečnog terora u ovoj varoši.

Jukiću i Lozančiću se na teret stavljalo formiranje logora, ”tretman” pet hiljada muškaraca, žene i djece u njima, plačka cjelokupne imovine Bošnjaka i Srba u vrijeme dok su bili zatočeni u hangarima ”Nove Trgovine”, te direktne naredbe ekstremnim jedinicama da izvrš zločine nad Srbima Želeće i Bošnjacima u gradu i u podrumu Željezničke stanice. U svim slučajevima ostvarivali su i direktnu materijalnu korist pljačkom. Za Dragičevića se tvrdi da je naredio zatvaranje oko 1 500 mještana Novog Šehera u tunel na magistralnom putu M-17 u Žepču, a onda naredio tenkovima i artiljeriji HVO pucanje po njima kao i direktno rukovođenje i nadzor nad odvođenjem skoro 500 Bošnjaka na prisilni rad u Hercegovinu. Ostali optuženi su navedeni u konkretnim slučajevima strijeljanja i ”strijeljanja”, zlostavljanja, silovanja, pljački, ubijanju ranjenika u bolničkim krevetima, odvođenja ” u noć”, …

Nogomet sa srpskom glavom

Osim za ”čišćenje” Žepča od preko 9 000 Bošnjaka, ubijanje oko 160 Bošnjaka u logorima i u gradu, oni se terete i za zločin u srpskom selu Želeća, u kojem su postrojbe HVO i HOS-a ubile preko stotinu Srba. Preko 430 logoraša Bošnjaka odvedeno je u Hercegovinu (Mostar, Ljubuški, Čapljina), a njih 40 se nikad nije vratilo iz Hercegovine. Čorlaku, ”Albanac” je tada (septembar 1992.) sa ”rajom sa spiska” ubio civila Novicu Blagojevića, odsjekao mu glavu i javno je pred stotinama Žepčaka šutao u centru grada igrajući sa pripadnicima svoje jedinice njome nogomet!!

Prema navodima Tužiteljstva, ubijeni su između ostalih i Šahbaz Agić, Semiz Avdić, Muhamed Begić, Harun Beridan, Mujo Čaušević, Mustafa Fejzić, Salih Fejzić, Edin Fejzić, Kasim Huremović, Refik Medić, Nihad Mehić, Amir Maglić, Senad Mujetekić, Ahmet Murtić, Avdo Sačić, Nedžad Derlić, Nedžib Zgrčo (imam džamije u Žepču)… ubijen je Senad Hodžić, koji je bio ”kriv” što mu je žena bila Hrvatica. Teški invalidi su ostali Šaćir P., Mirza M., Muharem P., Mujo M. i desetine drugih…. Sabahudinu Đuzelu, Muniru Hajriću, Bajri Bašiću, Hamdiji Tabakoviću se gubi svaki trag nakon što su tokom noći izvedeni iz logora. U Hercegovini su nestali ili ubijeni Hasan Bešić, Zikret Karso, Sakib Mulahasić, Ramiz Mehmedović, Hajrudin Suljkanović, Hamdija Tabaković…
adapter
Posts: 465
Joined: 10/01/2013 08:41

#2588 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by adapter »

adapter
Posts: 465
Joined: 10/01/2013 08:41

#2589 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by adapter »

Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2591 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

GODIŠNJICA ZLOČINA HVO-a U AHMIĆIMA: Potresno svjedočanstvo o pokolju zbog kojeg je Dario Kordić osuđen na 25 godina (VIDEO)

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/19 ... video.html

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ti zločini bili zločin protiv čovječnosti, a jedan od izvršilaca ove akcije Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske i pukovnik Bob Stewart, piše Historija.ba.

U petak, 16. aprila, u 5.30 ujutro, HVO je istovremeno napao naselja Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantići, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Hrvatski stanovnici tih sela su pravovremeno upozoreni o napadu, a neki su čak i sudjelovali u njemu. Hrvatske žene i djeca su evakuirani dan prije borbi. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu, gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Male skupine od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ili tjerali mještane. Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina. Najmlađe ubijeno dijete bilo je staro tek tri mjeseca.

Nakon počinjenog zločina, na lice mjesta stigli su britanski vojnici iz sastava UNPROFOR-a, koje su u selu dočekale nezamislive scene. Prizorište strašnog zločina bilo je potresno, o čemu ostaje zabilježeno svjedočanstvo i u ovom videu.


Počinioci su bili pripadnici sljedećih jedinica: Antiteroristička bojna Vojne policije HVO-a "Jokeri", Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada "Nikola Šubić Zrinski".

Za ovaj zločin osuđeni su: Dario Kordić (25 godina zatvora), Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na zatvorsku kaznu od šest do 10 godina zbog sudjelovanja u napadu, ali su 2001. pravosnažnom presudom oslobođeni krivice. Drago Josipović dobio je 12, a Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Dragan Papić oslobođen je krivice.

Da je pokolj u Ahmićima bio detaljno planiran, tvrdi i dr. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Njegovo izlaganje od prije dvije godine ponovo prenosimo u nastavku:

- Zločini, koje je izvršio HVO u Ahmićima i drugim vitežanskim selima i naseljima 16. aprila i u danima poslije, nisu slučajni niti počinjeni od nekontroliranih jedinica koje nisu priznavale komandu Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Ti zločini nisu neplanirana posljedica borbenih djelovanja, a žrtve nisu njihova kolateralna šteta. Naprotiv, pomno su isplanirani od strane Blaškića, Kordića i njihovih najbližih saradnika. Ahmići nikako nisu „slučaj“ nego dobro osmišljen plan. To dokazuje i činjenica da Blaškić nije htio izdati pismenu naredbu za napad iako su to od njega zahtijevali predstavnici vlade HVO Vitez. Nije želio ostaviti nikakav pisani trag jer je odlično znao šta će se desiti.

Za izvršenje zločina, doveo je u rejon Viteza i specijalne jedinice HVO-a sa drugih općina, a koje su već ranije „omirisale krv“ u oružanim sukobima sa ARBiH. Tako su 14. aprila stigli Džokeri, specijalna jedinica HVO-a iz Busovače pod komandom Ante Sliškovića. Sa lokalnim jedinicama odmah su blokirali grad i narednog dana počeli hapsiti bošnjačke muškarce starije od 14 godina. Sutradan je iz zatvora HVO-a u Kaoniku, kojim je upravljao Zlatko Aleksovski, pušten na slobodu Miroslav Bralo zvani Cicko. On je u januaru 1993. na posebno svirep način u Nadiocima, selu blizu Ahmića, ubio Salkić Esada u njegovoj kući. Stavio je eksploziv na Salkićevo tijelo i uništio ga. U Ahmićima je 16. aprila ubio desetine Bošnjaka. Zbog ubijanja je i pušten na slobodu što zorno pokazuje planiranost izvršenja pokolja Bošnjaka u tom selu.

Referent Službe informativne sigurnosti brigade Nikola Šubić Zrinski iz Busovače procjenjivao je u svom izvještaju Blaškiću 14. aprila da bi ARBiH mogla izvesti napad na Busovaču novim pravcima radi teške konfiguracije terena preko kojih je ranije napadala. Ova procjena bitna je zbog utvrđivanja značaja Ahmića za HVO i razumijevanje žestine i brutalnosti njegovog napada na to selo. HVO je prepoznao važnost Ahmića, Donje i Gornje Rovne, Pezića, Vranjske i Kruščice za ono što je planirao izvesti u srednjoj Bosni. Glavninu snaga koncentrirao je do 15. aprila prema tim selima, a Služba informativne sigurnosti brigade Nikola Šubić Zrinski otkriva zbog čega. Ta služba procijenila je da ARBiH namjerava pokrenuti veće snage pravcem: Zenica – Vražale – Dobriljeno – Vrhovine – Ahmići – Donja Rovna – Vranjska sa ciljem odsjecanja Busovače od Viteza koje bi nastalo nakon fizičkog spoja ARBiH iz pravca Ahmića sa svojim snagama koje su se od januara nalazile odsječene u širem rejonu Kruščice. Događaji koji su uslijedili nakon 16. aprila pokazali su da ARBiH nije imala nikakvih sličnih namjera.

U informaciji datoj Službi informativne sigurnosti HR HB 8. februara 1994. predsjednik vlade HVO Vitez, Ivan Šantić, i predstojnik ureda za informiranje iste vlade, Pero Skopljak, objasnili su ko je i zbog čega počeo sukob na području Viteza 16. aprila 1993. godine. Prema njihovim svjedočenjima, 15. aprila 1993. održan je prošireni sastanak komande operativne zone Srednja Bosna kojeg su vodili Kordić i Blaškić. Tom prilikom donesena je odluka da se sljedeći dan otpočne sa „napadom na muslimane.“ Kada su saznali za planirani napad, Šantić i Skopljak su otišli do Kordića da ga zamole da se napad odloži za jedan dan kako bi se izvršile kvalitetne pripreme za tako opširnu akciju. Odbio je. Napad je, prema Šantićevim i Skopljakovim riječima, počeo po planu, ali situacija zatečena na terenu „pobila je“, kako su izjavili njih dvojica, „Kordićeve tvrdnje da su muslimani bili spremni za napad na HVO.“ Oni dalje kažu: „u Ahmićima su muslimani nađeni u pidžamana…Ubrzo se planirani napad, koji je imao za namjeru ostvariti totalnu pobjedu HVO-a, počeo odvijati neželjenim tokom. Produkt toga je prerastanje dotašanjih sukoba sa muslimanima u pravi rat...“

Vlada HVO Vitez održala je, nakon Šantićevog i Skopljakovog razgovora sa Blaškićem i Kordićem, vanrednu sjednicu u 22,00 sati. Naredila je svim predstojnicima da u toku noći izvrše pripreme u duhu Blaškićeve naredbe za napad koju je tražila napismeno jer ju je dobila usmeno. Iako su svi predstojnici vlade prihvatili da izvrše zadatke koje su dobili od Kordića i Blaškića, jednoglasno su zaključili da će naredba izazvati katastrofalne posljedice. U zaključku, koji su svi potpisali, kažu: „...I pored toga što svi predstojnici VLADE prihvataju da izvrše svoje zadatke, jednoglasno je zaključeno da će prema političkoj procjeni u Vitezu navedena ZAPOVJED, bez obzira na krajnji ishod, dovesti do katastrofalnih posljedica po općinu Vitez. Jednoglasan stav VLADE je da bi u ovom momentu bilo bolje primjeniti druge metode (blokade, ultimatume, diverzije, aktiviranje međunarodnih institucija)...“ Sastanku su prisustvovali Ivan Šantić, predsjednik vlade, i predstojnici Vlado Alilović, Željko Topalović, Franjo Alilović, Stipo Križanac, Blaž Kesić, Marijan Skopljak, Pero Skopljak, Josip Marić, Marko Knezović, Bruno Buzuk i Dragan Radoš.

Iz zaključka ove sjednice jasno je da su svi učesnici bili svjesni posljedica koje će izazvati provođenje naredbe za napad na ARBiH. Vjerovatno su radi vlastite pravne zaštite od odgovornosti prema očekivanim posljedicama, tražili napismeno naredbu što su, također iz istih razloga, Kordić i Blaškić izbjegavali. Međutim, bez obzira na rezerve prema naredbi zbog očekivanih i sigurnih posljedica, niko nije ponudio ostavku na funkciju i svi su prihvatili dobijene zadaće i sa njima svu krv pobijenih vitežanskih Bošnjaka sljedeće jutro i nekoliko narednih dana.

Dario Kordić, zaprijetio je javno, 1. februara 1993. godine, preko studija Vitez, Televizije HZ HB, srednjobosanskim Bošnjacima da će nestati. Ta prijetnja po sadržaju je gotovo identična, a po poruci ista, kao čuvena Karadžićeva na zasjedanju bosanskohercegovačke skupštine sredinom oktobra 1991. godine. Kordić je 1. februara zaprijetio Bošnjacima slijedećim riječima: „Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda.“

U noći, 15. aprila, čvrsto je odlučio dokazati naredno jutro da 1. februara nije “pucao u prazno”. Sutradan je cijelo bošnjačko selo uništeno, zajedno sa stanovništvom, a ni većina ostalih nisu prošla bez krvavih posljedica.

Od sredine do kraja aprila 1993. godine HVO izvršio i brojne druge pojedinačne i masovne zločine u drugim vitežanskim selima i naseljima, ali i na području nekih drugih srednjobosanskih općina. Na primjer, u kiseljačkom selu Rotilj 18. aprila ubio je sedam Bošnjaka od čega jednog dječaka, izbjeglicu iz Kralupa kod Visokog, i dvije žene. Jedna od ove dvije ubijene žene premlaćena je do te mjere da su joj polomljene neke kosti, zatim je zlostavljana nožem, silovana i zaklana. U kiseljačkom selu Svinjarevo 18. i 19. aprila ubijeno je 9-11 Bošnjaka. Sedam leševa je spaljeno. U kiseljačkom selu Višnjica ubijeno je sedam Bošnjaka. Jedan od ubijenih, Topalović Mešan, bio je nepokretna osoba. U krevetu ga je, pred amidžom Safetom, starcem, zaklao pripadnik HVO-a. Safet je poznavao ubicu. U kiseljačkom selu Gomionica ubijena su četiri Bošnjaka. U gradu Kiseljaku su 26. aprila pripadnici VP HVO-a iz Travnika ubili starca Topalović Ahmeta, nepokretnog Topalović Sabriju i šesnaestogodišnjeg dječaka Adila iz iste porodice. Istog dana u Busovači je Andrijašević Ivica ubio i zapalio Kermo Alagu, Kermo Nevzudina i Pezer Smaju. Ubica je kasnije zarobljen i zatvoren u KPD Zenica. Priznao je svoje zločine i posvjedočio da su krajem aprila pripadnici interventnog voda, koji je inače bio pod komandom Ćosić Mirka, mučili i sa mosta u Kaoniku bacili Osmančević Abdulaha, Osmančević Ćamila i Osmančević Šabana. Za sve spomenute žrtve poznate su nam njihove ubice. Osim klanja i ubijanja po bošnjačkim selima i naseljima, HVO je tukao i artiljerijom po selima i gradovima pod kontrolom ARBiH. Od posljedica tog artiljerijskog djelovanja ginuli su civili. Najpoznatiji slučaj granatiranja Zenice desio se 19. aprila kada je poginulo 15, a ranjeno pedeset Zeničana. To nije posljednje aprilsko granatiranje Zenice od strane HVO-a sa smrtnim posljedicama niti je HVO tukao Zenicu samo u aprilu. Nastavio je to i kasnije. Za slučaj cisterne eksploziva u Starom Vitezu i šest ubijenih Bošnjaka zna cijeli svijet.

Iako je zločin u Ahmićima po broju žrtava najmasovniji, 116 ubijenih, broj ukupno ubijenih Bošnjaka u srednjoj Bosni od strane HVO-a od sredine do kraja aprila 1993. godine gotovo je dvostruko veći.

loading...
toska
Posts: 545
Joined: 26/09/2016 14:08

#2592 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by toska »

Nemoguće je čitati izvještaje o sukobu srednjoj Bosni, a ne primjetiti pasivnost, neorganizovanost i naivnost naroda, u ovom slučaju Bošnjaka.

Izuzetno surov rat u BiH traje već više od godinu dana, povremeni sukobi sa HVO pola godine u tom području, a narod kao da se ništa ne dešava.

To ponašanje je shvatljivo gdje su manjine i nikakva organizacija nije moguća, ali ovdje to nije bio slučaj.

naknadna pamet nikom ne pomaže, zato i treba pisati
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2593 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Zagreb i Crkva ga dočekali kao heroja: Najmlađa Kordićeva žrtva bila je trogodišnja beba
https://www.index.hr/vijesti/clanak/Zag ... 51906.aspx

RATNI ZLOČINAC Dario Kordić danas je sletio u Zagreb. S krunicom oko vrata. Na Plesu su ga osim obitelji dočekali Ivić Pašalić, bračni par Šeparović, Zdravko Tomac, Ljubo Ćesić Rojs, ali i predstavnici Katoličke crkve, svećenici i časne sestre, te je sisački biskup Vlado Košić u jednom trenutku poveo kratku molitvu. Prema najavama u zagrebačkoj katedrali danas u 19 sati trebala se održati i misa zahvalnica na izričitu želju ratnog zločinca Darija Kordića.





A koga to veliča katolička crkva?

Dario Kordić bio je potpredsjednik i član predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, a kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te jedno vrijeme i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ-BiH).



Dario Kordić, između ostalog, odgovoran je i proglašen krivim za ratni zločin u selu Ahmići gdje su pripadnici HVO-a su 16. travnja 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv čovječnosti. Bio je to najveći pokolj u sukobu Bošnjaka i Hrvata.

U petak, 16. travnja, u 5:30 ujutro, HVO je istodobno napao naselja Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantici, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Hrvatski stanovnici tih sela su pravovremeno upozoreni o napadu, a neki su čak i sudjelovali u njemu. Hrvatske žene i djeca su evakuirani dan prije borbi. Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Male skupine od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ili tjerali mještane. Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene a 11 djeca mlađa od 18. Najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 81-godišnja žena.

Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja "16. april" iz Ahmića preko Indexa je danas uputio apel Kordiću i ostalima da "budu ljudi" i da kažu gdje su posmrtni ostaci još 30-ak nestalih osoba. "Nikada to nisu rekli. Makar to. Kordiću neka ne pada na pamet doći u Ahmiće i pokloniti se žrtava. Neka zaobilazi Ahmiće. Neka ne dolazi nikada ni on ni njegovo lažno suosjećanje. Svi ovih godina mogao je makar reći, otkriti gdje se nalazi ostatak posmrtnih ostataka. Predložiti neku lokaciju gdje misli da su kosti naših najmilijih. Nikada to nije napravio. Nema tu iskrenog pokajanja", kazao nam je Kermo.

Zločin protiv čovječnosti


Donosimo detalje optužnice protiv Kordića koji je osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja ratnog prava i običaja i teških povreda Ženevskih konvencija počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993. godine.

Kordić je 2001. nepravomoćno osuđen na 25 godina, a kaznu mu je pravomoćno potvrdilo žalbeno vijeće ICTY-ja 2004. godine navevši da je Kordić "kao visoki regionalni političar planirao i poticao zločine počinjene u Ahmićima 16. travnja 1993. i s njima povezanim zaseocima Šantići, Pirići i Nadioci" čiji je cilj bilo "etničko čišćenje tog područja", te mu potvrdilo kaznenu odgovornost za ta djela po svim osnovama. Žalbeno vijeće ICTY-ja potvrdilo je i da se "Kordićeva uključenost u kampanju progona" odnosi i na zločine počinjene u općini Kiseljaku te na odgovornost za protupravno zatvaranje civila u zatočeničkim centrima na području Viteza i Kiseljaka.



Iz optužnice

Dario Kordić je na temelju svojih raznih funkcija, položaja i ovlasti, svojih veza s ključnim osobama iz hrvatskog vodstva i vodstva bosanskih Hrvata, te svoje političke i vojne moći u HZ H-B/HR H-B, ostvarivao vlast, utjecaj i kontrolu nad političkim i vojnim ciljevima i djelatnostima HDZ-BiH, HZ H-B, HR H-B i HVO-a. Dario Kordić je u raznim prilikama i na razne načine pokazivao vlast, utjecaj, ovlasti i kontrolu, na primjer donošenjem političkih i strateških odluka, pregovaranjem u ime HVO-a o prekidu vatre, izdavanjem naredaba koje su izravno ili neizravno bile vojne prirode ili značenja, predstavljajući se kao pukovnik HVO-a, dopredsjednik ili viši dužnosnik HVO-a, nošenjem vojne odjeće, postojanjem prostorije za vojne operacije u njegovu uredu u zgradi PTT-a u Busovači, opozivanjem sporazuma o prekidu vatre kad mu uvjeti nisu odgovarali, imenovanjem osoba na razne funkcije, poslove i položaje te njihovim smjenjivanjem, izdavanjem naloga za uhićenje ili oslobađanje utjecajnih Muslimana koje je HVO lišio slobode, odobravanjem putovanja i slobode kretanja kroz razna područja pod nadzorom HVO-a, ishođivanjem povrata ukradenih ili zaplijenjenih vozila i imovine, i pregovaranjem o prolazu humanitarnih konvoja i vozila Ujedinjenih naroda kroz razne kontrolne točke.

Za svaku optužbu u ovoj optužnici, Dario Kordić, osim što je osobno odgovoran, znao je ili je imao razloga znati, te je to bilo predvidljivo, da će njemu podređene osobe počiniti ili su počinile razne zločine, progone i protuzakonita djela, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere kako bi spriječio takve zločine, progone i djela ili kaznio njihove počinitelje.

Na svojim raznim visokim funkcijama, kao i kroz ovlasti i utjecaj koje je imao, Dario Kordić igrao je središnju ulogu u razvoju, utvrđivanju i provođenju politike, ciljeva i strategija HDZ-BiH, HZ H-B, HR H-B i HVO-a. Zajedno s drugima, on je pokrenuo, planirao, poticao, pripremao, naređivao, počinio i pomagao i na drugi način podupirao političko-vojnu kampanju proganjanja i teroriziranja bosanskih Muslimana, koja je obuhvaćala ili imala za posljedicu izvršenje teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Dario Kordić bio je presudna i važna osoba te sastavni dio cijele te kampanje i imao je vlast, ovlasti i odgovornost voditi, kontrolirati i oblikovati njezinu politiku i provođenje, te spriječiti, ograničiti ili kazniti zločine, prekršaje ili povrede koje su se dogodile ili su počinjene u okviru kampanje. On je javno promicao ciljeve kampanje te je ohrabrivao i poticao međunacionalnu mržnju, razdor i nepovjerenje koji su služili njezinim ciljevima.

Dario Kordić je znao ili je imao razloga znati da će razni podređeni i njihovi pomagači progoniti i ugnjetavati bosanske Muslimane, ili da su to već činili, a nije poduzeo potrebne i razumne mjere kako bi spriječio takva djela ili kaznio počinitelje.

Otprilike od studenog 1991. do ožujka 1994., Dario Kordić, zajedno s raznim članovima HDZ-BiH, HZ H-B/HR H-B i HVO-a i njihovim vođama, oružanim snagama i agentima, prouzročio je, planirao, poticao, naređivao ili počinio, ili pomagao i na drugi način podupirao planiranje, pripremu ili izvršenje zločina protiv čovječnosti, odnosno rasprostranjenih ili sustavnih progona civila bosanskih Muslimana na političkoj, rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, po cijeloj HZ H-B/HR H-B i općini Zenica, na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Ta kampanja rasprostranjenih ili sustavnih progona počinjena je, izvršena i provedena na sljedeće načine:

(a) napadima na gradove, gradiće i sela nastanjena civilima bosanskim Muslimanima;

(b) ubijanjem i nanošenjem teških ozljeda ili šteta civilima bosanskim Muslimanima, uključujući žene, djecu, starije i nemoćne osobe, za vrijeme i nakon tih napada;

(c) ohrabrivanjem, poticanjem i promicanjem mržnje, nepovjerenja i razdora na političkoj, rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, putem propagande, govora i na drugi način;

(d) izdvajanjem, lišavanjem slobode i zatvaranjem bosanskih Muslimana na političkoj, rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi;

(e) otpuštanjem i smjenjivanjem bosanskih Muslimana s državnih, općinskih i drugih položaja;

(f) prisiljavanjem, zastrašivanjem, teroriziranjem i prisilnim preseljavanjem civila bosanskih Muslimana iz njihovih domova i sela;

(g) fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, nečovječnim djelima, nečovječnim postupanjem, prisilnim radom i uskraćivanjem stvari osnovnih za život, kao što su primjerena hrana, voda, smještaj i odjeća, bosanskih Muslimana koji su lišeni slobode ili zatvoreni;

(h) korištenjem bosanskih Muslimana koji su bili lišeni slobode ili zatvoreni za kopanje rovova;

(i) korištenjem bosanskih Muslimana koji su bili lišeni slobode ili zatvoreni za taoce i živi zid;

(j) bezobzirnim i opsežnim razaranjem i/ili pljačkanjem nastambi, zgrada, poslovnih objekata, osobne imovine i stoke civila bosanskih Muslimana; i

(k) razaranjem i namjernim nanošenjem štete muslimanskim vjerskim i obrazovnim institucijama.
Silver*
Posts: 6
Joined: 11/07/2012 16:07

#2594 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Silver* »

Je li ima tko,a da je lično bio gore na Busovackim stajama,nakon što je Armija izvršila diverziju.
Koliko ste imali poginulih nakon što vam je jedan vod došao sa leđa.


I drugo,kada ste točno saznali kuda i kada će ići konvoj..ono kao tajni konvoj,a svi u čaršiji znali,ko je sve vodio vojsku u ratu,dobro je da je itko preživio od vojnika :D
DebelinJoe
Posts: 46
Joined: 03/03/2021 20:06

#2595 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by DebelinJoe »

Mene zanima zašto su civilne vlasti RBiH tada mlako i kasno reagovale na maskr u Ahmićima.

Kaže ovako:
Pripadnici britanskog bataljona UN na čelu sa pukovnikom Bobom Stewartom, u nasumičnom patroliranju terenom prvi su primjerili ovaj barbarski pokolj, te o tome sačinili izvještaj zahvaljujući kojem kojem ovaj zločin nije ostao zataškan ili minimaliziran.
Iz ostalih mjesta u srednjoj Bosni moglo se pretpostaviti šta se desilo u Ahmićima. Ahmići su blizu Zenice a iz Čajdraša i Gornje Zenice se moglo jako dobro vidjeti i čuti šta se dešava u komšiluku. Nisu Ahmići, bar ne Gornji Ahmići zabačeno selo na Vlašiću. To je pred nosom Komande Trećeg korpusa AR BiH kojoj se izgleda nije nešto žurilo sa Ahmićima. Pokolj i paljevina u Ahmićima nisu trajali jedni jutro, trajali su najmanje 48 sati možda i duže.

Da li je AR BiH iz pravca Počulice i Gornje Zenice izvršila kontraapad, što bi susjedi Hrvati rekli "protu-udar"? Nije. Pitanje je zbog čega nije. U dokumentima UN -a, MKCK i Tribunala u Hagu spomnje se da je AR BiH pružila otpor snagama HVO -a, u Merdanima, Lončarima, u Starom Vitezu, u Počulici. Svugdje osim u Ahmićima? Dužnost komande III korpusa bila je odbrana života i imovine građana Ahmića. Dan poslije masakra u Ahmićima na pressici komandanta III korpusa Envera Hadžihasanovića ovaj zločin nije ni spomenut. Na pitanje novinara o Ahmićima, general Hadžihasanović je odgovorio da "III korpus ima svoju zonu odgovornosti i da ne može braniti baš svako selo." Šupački stav generalov, bez sumnje.
adapter
Posts: 465
Joined: 10/01/2013 08:41

#2596 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by adapter »

Grunt-SA
Posts: 17
Joined: 26/04/2021 03:54

#2598 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Grunt-SA »

Saznjanja o stanju u ZP Vitez - HVO - 1994
https://www.docdroid.net/RkeM4yZ/saznja ... o-1994-pdf

Hasib Musinbegovic - Boj odbrana Bugojna
https://www.docdroid.net/DngazIm/hasib- ... ugojna-pdf

Srednja Bosna Prkosna
https://www.docdroid.net/8EI6SMU/srednj ... rkosna-pdf
Grunt-SA
Posts: 17
Joined: 26/04/2021 03:54

#2599 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Grunt-SA »

''Dretelj Na Vratima Džehennema'', Tiro Ramiz
https://pdfcoffee.com/x27x27dretelj-na- ... -free.html
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2600 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

HRVATSKO VIJEĆE OBRANE I VOJSKA RS SAVEZNICI 1992-1995.
Post Reply