Srednja Bosna(sukob sa HVO)

-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2601 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »



-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2602 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Mučki napad HVO-a na Prozor
https://www.slobodnaevropa.org/a/mucki_ ... 49771.html

Sram te i stid bilo, Radovane Miletiću, kad na taj način govoriš o stradanju građana od četničkih granata’, podviknuh i tresnuh mu slušalicu. Eto, Sule, to je naš drugar Radovan. Onaj što mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji ‘sređivao ustaše’! “

* U glavi mi pravi košmar. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrožava isti neprijatelj i sve drugo do zajedničke borbe niti je bilo logično, niti poželjno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam površno, kao porodične svađe kojih uvek ima i kojih će uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne.

* Podaci koji iz više izvora stižu u centar veze različitog su sadržaja, ali imaju zajednički imenitelj – Hrvatska vojska sa položaja na Makljenu, uz upotrebu čete tenkova, gađa kuće viđenijih Muslimana u Prozoru.


HVO: "PROZOR (opet) MORA PASTI"


22.10.1992.
Ujutro, 22. oktobra, srećem starog znanca Edhema Badžaka, novinara "Oslobođenja". Susret je pun emocija. Zanimaju me njegove ocene o vojno-političkoj situaciji u ovom kraju. Najupečatljivija mi je, svakako, ona o zaoštravanju odnosa između HDZ i aktuelne vlasti, kao i crna prognoza skorašnjeg sukoba Armije i HVO, kojeg u ljudstvu, naoružanju i municiji pomaže Hrvatska vojska. Badžaka zabrinjava i neorganizovanost Armije, brojnost manjih komandi i jedinica van sistema rukovođenja, zapravo, privatne vojske koje negativno utiču na bezbedonosnu situaciju u Konjicu i sve do Igmana.

Tokom razgovora pridružila nam se novinarka Borka Rudić, žena izuzetne pojavnosti, duha i intelekta. Još jedan ugodan susret, topla dobrodošlica i zahvalno čestitanje na odluci da ostanem uz Bosnu i Sarajevo. I ja sam njoj uputio komplimente za isto, a ona će na to:

“Ostavimo se čestitanja, pukovniče! Došla sam da vas vidim i sretnem, ali i po zadatku. Molim da budete gost Radio Konjica. Uvjerena sam da građani Konjica i okoline jedva čekaju da vas čuju. Nećete odbiti poziv?” Za spontano okupljanje je saznao i Dragan Andić, pa nam se i on pridružio u Domu kulture. U zao čas! Kao da ih je za sobom povukao, dve uzastopne eksplozije granata, stotinjak metara prema Domu zdravlja, uzgibaše temelje naše zgrade.

“Sigurno su četnici uočili vozilo sa ranjenicima, pa gađaju vojnu bolnicu. To mogu samo manijaci! Ne poštuju znak Crvenog krsta, pa što bi drugo poštivali!” - Dragan prokomentarisa ljutito.

Otpočeo je dug, prijateljski razgovor, koji bi se otegao u nedogled da nisam imao obavezu obilaska 2. klišanjskog bataljona u Parsovićima. Na rastanku Borki obećavam učešće u radio–emisiji, a Badžaku dao saglasnost da može poslati novinski izveštaj o mom boravku u Konjicu i “inspekcijskoj kontroli jedinica i štabova”.

Sa Draganom krenuh put Klisa. Budući da je situacija sa HVO „užarena“, odlučismo da ne idemo kroz naselja pod kontrolom HVO, već dužim putem, cestom na desnoj obali Jablaničkog jezera, “da zavaramo trag i izbjegnemo provokacije i nesporazume sa ustaškim jedinicama” - kako reče Andrić.

Cesta vijuga između kuća s čistim, kišom ispranim krovovima i belim, okrečenim zidovima, sa baštama punim jesenjeg cveća. Prolazimo pored četiri zapaljene vikendice. Naš vozač i pratilac ovom prilikom, Ali, Ališpago, sa ogorčenjem komentariše neveseo prizor: “To su vikendice Srba, iz Sarajeva!” Ljute se i on i Dragan: “Ako ništa drugo, mogli su u njih smjestiti izbjeglice, oni ih pale!?” Pitam za ime sela. “Nevizdraci.” - odgovara Ališpago i ubacuje menjač u veću brzinu, jer smo izbili na asfaltnu podlogu.

Koji trenutak kasnije mimoilazimo traktor s prikolicom. Na njemu čovek, žena i stvari. Selidba?
“Muž i žena, Muslimani. Vjerovatno se iseljavaju iz sela. Možda su čak i protjerani od Hrvata.” - mirno konstatuje Ališpago.

“Dragane, šta ovo znači?” - pitam ne verujući Ališpaginom objašnjenju, a Andrićev odgovor mi podiže pritisak u krvotoku: “Ovo se dešava već tri mjeseca, pukovniče. Neki Hrvati odlaze iz Konjica, tvrdeći da su prisiljeni, za što nemaju argumenata, a Muslimani se osjećaju nesigurno u naseljima sa hrvatskom većinom, pa preseljavaju u Konjic. ”

Zaustavljamo se u Nevizdarcu. Idem u mesnu školu u kojoj je smeštena komanda bataljona. Nikoga da nas dočeka, iako je obilazak najavljen, komandant upoznat sa dolaskom. Stanje u objektu loše, izgled vojnika i starešina nevojnički. Dežurni nemaran i neobrijan, bez pismenog naređenja za dežurstvo. “To mi ovdje nemamo” - odgovara dosta drsko na moj upit o tome. Ne zna stanje borbene gotovosti u 2. kliškom bataljonu. Vojnici nas bledo gledaju, niko da nas vojnički pozdravi ili oslovi. U razgovoru konstatuju da nemaju oružja, municije, ni uniformi. “Slabo se hranimo!” - kaže jedan, a drugi dodaje: “Ne izvodimo obuku, po čitav dan se ‘muvamo’ ovuda, ništa ne radimo, ne znam što su nas zvali?” - kaže to hrmpalija, kojem treba nabaviti čizme broj 48! A Memić, operativac Opštinskog štaba, koji nam se pridružio koji minut ranije u školi, tvrdi da je to najbolji bataljon u opštini?! “Kako li izgledaju oni loši, Bože moj?” - pitam se zabrinuto.

Oko 17,30 sati evo nas, nenajavljeno, u selo Parsoviće, gde je razmešten 1. klišanjski bataljon. Zatičem sasvim različito stanje od prethodnog. Raport dežurnog primeran, brza reakcija ostalih prisutnih starešina. Organizacija i unutrašnji red ne zadovoljavaju u potpunosti, ali su mnogo bolji od onoga viđenog pre jedan sat. Pomoćnik za pozadinu, čije sam ime, nažalost, zaboravio, inače pre rata nastavnik u mesnoj školi, referiše o stanju u bataljonu i veoma iscrpno o logističkom obezbeđenju. Učinio je to uverljivo i efektno. Tako je pomogao da popravim loše raspoloženje koje me obuzelo tokom ovog poslepodneva. U prvom momentu me nije prepoznao, pa kad se dosjetio u toku referisanja, upitao me sa nevericom: “Jeste li vi pukovnik Jovan Divjak?” Na potvrdan odgovor dodao je razdragano: “Čast mi je da vas vidim i da budem s vama, pukovniče!”

Jedinica za brze intervencije na mene je ostavila poseban utisak. Sjajan vojnički izgled i ponašanje. Od komandira tražim imena najboljih. “Svi su odlični, ne mogu da izdvojim ni jednog posebno.” - kaže obazrivo komandir. Ne predajem se lako i uporno tražim komandirovo izjašnjenje: “Dobro,“ - kaže nevoljno - “najbolji su Asim Alibegović, komandir 2. voda u 3. četi i vojnik Nijaz Mustafić iz 2. streljačkog voda.” Čestitam obojici. Naređujem Hakaloviću da se u dnevnoj zapovesti pohvale vojnici Alibegović i Mustafić, sa napomenom da je pohvalu izrekao zamenik komandanta Glavnog štaba Armije BiH.

Krećemo. Andrić me pita: “Hoćemo li istim putem kojim smo došli ili putem kroz punktove HVO, Kostajnicu i Ostrožac? To je kraći put sa asfaltnom podlogom.” Baš, fino, a jutros me ubeđivao da to izbegnemo. Ipak, odgovorio sam mu : “Idemo kraćim i boljim putem za vožnju.”

Do sada sam imao utisak da se preteruje u procenama namera i ponašanja HVO. Međutim, pokoleban sam u svom stavu. I suviše je mnogo negativnog da se čovek ne bi složio sa Andrićevim upozorenjem da se “osjeća u vazduhu neka napetost”. Sada se dvoumim, zavaljen na stražnjem sedištu “Patrola”, u koji se uvlači zima i izaziva u meni, po prvi put od kada sam u Hercegovini, osećaj hladnoće. Brine me kako li će, tek, ovi poluobuveni vojnici klišanjskih bataljona izdržati pravu zimu koja pristiže?

Svaka dva-tri kilometra Ališpago najavljuje “ustaški punkt”, a ja svaki put još više uvlačim glavu među ramena i iščekujem šta će se desiti. To se ponovilo četiri puta! Kroz Kostajnicu smo prošli bez zadržavanja. U njoj je smešten Glavni stožer HVO. Tako stigosmo do “našeg” teritorija. Bez problema i zadržavanja. Gledam vozača i pitam ga očima i gestom ruku – “Šta to bi?”, glasno mi odgovara: “Nećete vjerovati, pukovniče, ovo je prvi put u ovih mjesec dana da me niko nije zaustavio. Inače, to čine bar tri-četiri puta u toku jedne vožnje!”

Osokoljen sretnim ishodom, nisam odolio da ne napravim šalu: “Da znate, gospodo, dogovorio sam se sa Glavnim stožerom HVO u Kostajnici da nas propuste bez zaustavljanja i, vidite, kako je to dobro odrađeno.” Govorio sam što sam mogao ozbiljnije, s naporom zadržavajući smeh. Ostavio sam ih u ubeđenju da je dogovor zaista postojao.

23.10.1992.
U jutarnjim satima uputio sam se u obilazak konjičkog bataljona, kojim komanduje Sulejman Sule Džumhur. Sule je moj davnašnji poznanik. Upoznao sam ga pre sedam godina, kada sam službovao u Mostaru. U vozilu “Vatrogasnog društva”, kojim upravlja Džebo, u obilazak ide i novinarka Rudić, (sa namerom da “uživo” snima razgovor sa borcima na položajima Konjičke brigade), po zadatku Štaba operativac Memić i pratilac Muriz, nadimkom Kinez, kosooki momak, vesele naravi, šeret. Stižemo podno sela Prevlja, gde nas čeka komandant, pa nogohodom uz brdo. Put je nešto lakši nego u Spiljanima. Najpre idemo kroz voćnjak. Rodilo: grane polegle pod težinom šljiva, zlati se i crveni “delišes” na jabukovim stablima. Kruške, slabo. Pa, kroz hrastovu šumu, a odmah zatim i bukovu. Idući stazom kroz livadu, vidim vatreni položaj voda MB 82 mm. “To su položaji HVO.” - objašnjava Sule.

“Kako sarađujete?” - pitam
“Do skora dobro, ali nešto u zadnje vrijeme ne ide kako treba. Kada bismo imali deseti dio njihovih minobacača i topova, odbacili bi četnike čak do Nevesinja!” - odgovara komandant.

Bez komentara nastavljamo dalje. Nakon tridesetak minuta hoda stižemo na položaje Džumhurove jedinice. Počinju upozorenja: “Idite niže!”, “Pretrčite!”, “Sagnite se!” - Ljute me! Zar se ne mogu dosetiti koliko imam iskustva boravka na vatrenim linijama Sarajeva? Nisu se tako ponašali kada smo malo pre prolazili pored gomile ljudi uz rakijski kazan. Divnog li iskušenja za monstruozne četničke minobacačke projektile! Niko tim ljudima ni reč upozorenja da uputi. “Ma, to su Hrvati!”.- oglasio se šeretski Muriz.

Obilazimo položaje po severnoj ivici Prevlja. Idemo od vojnika do vojnika. Srdačni pozdravi i kraći razgovor sa svakim. Unatoč problemima, ne fali im veselosti i raspoloženja. Mladost je gladna. “Kako mogu zatvorenici u Čelebiću imati tri obroka, a mi samo dva?” - pitaju jogunasto.
S ruba šume, uz uporna upozorenja “Sagnite se”, “Stanite iza one bukve!” - gledam prostranu dolinu sve do podnožja Borašnice. U uvali je pitomo selo Bijela, sada četnički minobacački i artiljerijski bastion. Bijela je rodno mesto pukovnika Riste Lazarevića. Bio je načelnik Katedre taktike u Centru vojnih škola Sarajevo 1980. godine i moj pretpostavljeni. Pitam Sulu zna li gde je sada.

“Eno ga na na Borašnici. Nikad nismo mogli pomisliti da će otići četnicima. Nije ispoljavao nacionalizam. Da je sa nama bio bi od velike koristi. Ovako, on je za nas četnik, jer je među onima koji svakodnevno granatiraju Konjic i ruše stoljetni suživot naroda u dolini Neretve.” – jetko kaže Sule.

Ovog prepodneva dolina deluje mirno. Išarana je čudesnim bojama jeseni. Iz kućnih dimnjaka viori se dim. Mislim da tamo spremaju zimnicu. Vrhovi Borašnice pod snežnom kapom. Svuda se razleže cvrkut ptica. Ne zanosim se idiličnim prizorom, imam već veliko iskustvo. Na to me upozoravaju okolne kuće bez krovova, razvaline, ugarci, granatama izrovana zemlja. “Sada su zauzeti doručkom, pa ne djejstvuju.” – objašnjava komandir 1. čete Džumhur, Suletov rođak. “Za desetak minuta će se oglasiti artiljerija sa Kisara i onda neće biti prilike da uživate u pejsažu.” - kaže komandir..

Borka na dugom kraju položaja snima razgovor sa vojnicima. Otamo često dopire smeh. Stari borac, Hamid, opisuje kako su pre tri dana u ranim jutarnjim satima izvršili diverzantski prepad. Spustili se do sela, prošli duboko u pozadinu i zatekli oveću grupu vojnika oko rakijskog kazana. “Sve je trajalo samo desetak minuta. Ko im je kriv kad više vole rakiju od života!” - kočoperi se Hamid. Priča mi o herojskoj hrabrosti Miralema Šabića. Nije ni čudo što je već desetak dana u bolnici u Konjicu. „U svim akcijama ide prvi, neustrašivo. Najbolji je u diverzantskim akcijama. Kada ga spominju četnici kosa im se diže na glavi. Srećna je majka što rodi takvog junaka!“ - kaže Hamid.

Senad Habibija, dva puta ranjavan, hrabar mitraljezac, u jednoj ruci drži “broving” (protivavionski mitraljez – nap. autora) i smešeći se pripoveda: “Evo, dolje, četnici imaju dobrog snajperistu. Kad posjedne čuku i gađa, nikako ga ne možemo otkriti. Ne uspijeva nam da ga namamimo, da se jednom zaleti na čistinu. Provociramo ga vikom: ‘Magarac! Magarac!’ To mu je nadimak od ranije, prije rata. Kad to uradimo, ispali metak–dva, ali uvijek sa mjesta odakle ga ne očekujemo. Hoćete da vidite? Samo, uđite u zaklon i uživajte!”
Senad se prodera: “Magarac! Sipo ti Grga vode u konjak!”, kad iz sela fijuknu metak tik iznad vikačeve glave i zabi se u bukvu. "Tako mi po vascijeli dan, da nam brže prođe vrijeme.”- kikoće se Senad.
...
Ne odustajem od daljne inspekcije Suletovih položaja. Jedva se provukosmo uz Oštru stijenu koju četnički PAM zasipa vatrom. Pretrčavamo čistine jednu za drugom, i kad se nađosmo među vojnicima, dočeka nas aplauz. Ali, i ukor komandira čete: “Pored Oštre stijene danju niko pametan ne prolazi!” Dobro, moj komandire!

Pažnju mi privlači golobradi mladić–dečak? Pitam: “Kako se zoveš, koliko imaš godina i na kojoj si dužnosti?”

“Gospodine pukovniče, zovem se Almir Dedić, zovu me Aljo, imam punih 18 godina, nišandžija sam na puškomitraljezu!”, ne zamuckujući, vojnički raportira mladić. Pravi, pravcati vojnik!
Komandir dopunjava: “Otac mu je Šaćir, ima još dvojicu sinova, Đanku i Sudu. Čitava je porodica na prvoj liniji!”

Čestitam Almiru i molim ga da moje pozdrave i čestitke prenese babi i braći. Borka beleži ovaj kuriozum i komentariše: “Ovo je prava priča za radio! Neka postidi one dolje, u gradu, što se drže podruma i za majčine ili ženine skute”.

Vraćamo se vododerinom u grad. Džumhur se raspituje za našeg zajedničkog poznanika, oficira Radovana Miletića, sa službe u kasarni “Maršal Tito”. “Bio je dobar i sposoban starješina, dobar drugar i veliki čovjek. Dolazio mi je u Konjic, u kućnu posjetu. Drag gost!” - evocira Sule sećanja na Radovana.

“Da, bio je!“ – kažem. „Više nije takav. Bili smo veoma bliski, porodično se družili, međusobno poštovali. Imali zajedničke tajne. Zadnji put smo se čuli telefonom 30. maja. Razgovor smo započeli usiljeno i uopšteno. Ono – ‘kako si?’, ‘kako porodica?’, i tako. Dodijalo mi kruženje oko ‘vruće kaše’, pa ga prekinuh pitanjem: ‘Pa, Radovane, šta nam to radite? Da li vidiš šta se dešava u Bosni?’ Čekam odgovor, uzbuđen.

'Ne znam baš sve šta se radi, ali vi ste prvi počeli.’ Kiptim, ali se suzdržavam: ‘Znaš li da nam je grad pod stalnom artiljerijskom vatrom, da je bezbroj kuća i javnih ustanova sravnjeno sa zemljom?’ Mala stanka, pa: ‘Koliko ja znam, vi njih gađate!’ ‘E, baš dobro znaš!’ mislim, a kažem mu: ‘A, ono 27. maja poginu toliko nevinih u Ulici Vase Miskina! Šta o tome kažeš?’ ‘Što se mene tiče nema ni teorijske šanse da tu može pasti granata!’, odgovori i ne zastide se Miletić. ‘Sram te i stid bilo, Radovane Miletiću, kad na taj način govoriš o stradanju građana od četničkih granata’, podviknuh i tresnuh mu slušalicu. Eto, Sule, to je naš drugar Radovan. Onaj što mi se hvalisao 1991.godine kako je po Kordunu i Baniji ‘sređivao ustaše’! “

Umoran, ali zadovoljan zatečenim stanjem u Džumhurovom bataljonu, spustimo se u Konjic. U komandi komandantu i članovima komande saopštih ocenu stanja borbene gotovosti – vrlo dobar! Odredio sam zadatke za poboljšanje borbene gotovosti i borbene discipline. Da, upozorio sam komandanta Džumhura da borci na linijama moraju bolje poštivati maskirnu disciplinu. Bez obzira na ove primedbe ovaj bataljon odskače od klišanjskih, posebno od 2. klišanjskog.

U Delalićevom štabu čeka me novi zadatak. Iz istih stopa moram u Jablanicu - održava se sastanak komandanata štabova odbrane opština. „Zaoštrava se sukob sa HVO-om!“

Odmah krećem i već za pola sata Zerem, u funkciji predsedavajućeg sastanka, saopštava dramatičnu vijest: “Hrvatska vojska i HVO u 16,30 sati napali Prozor! “

Svi smo iznenađeni. Nema podrobnijih informacija o mučkom napadu. Sastanku ne prisustvuje komandant Štaba Prozor, verovatno zbog situacije u toj opštini.

Nalazim se u nezavidnoj situaciji! Kako reagovati i šta reći kad sam ovde samo pet-šest dana. Nedovoljno poznajem situaciju, a zaista ne znam ni kako Sarajevo komunicira sa Grudama? Stotinu je nepoznanica. Delalić mi sugeriše da dam upute komandantima u vezi s užarenom situacijom.

“Ne čekajući informaciju od komandanta Opštine Prozor odmah formirati jedinicu iz jablaničkog i konjičkog štaba do 500 dobrovoljaca, koji će poći u ispomoć Štabu Prozora. Ne sukobljavati se sa HVO, već stupiti u pregovore na najnižim komandnim nivoima. Sprečiti oružano sukobljavanje. Kad se vratim u Konjic, kontaktiraću komandanta Sefera i zahtevati da se problemi reše na nivou civilne vlasti u Sarajevu i Grudama“, izgovaram ove rečenice, a nisam uveren da će se situacija odvijati kako govorim. Meni nije poznata suština odnosa između HVO i Armije.

U povratku do Konjica, Delalić mi objašnjava uzroke i povode ovakvog ponašanja HVO:
„HDZ i HVO uspostavile su vlast u opštinama gde u većini žive Hrvati, ali ne samo tamo. Muslimane prisiljavaju, pod krajnje ponižavajućim uslovima, da pristupe HVO. Sa posla iz zdravstvenih ustanova, škola i drugih institucija otpustili su Muslimane. Direktno ili indirektno vrše pritisak na Muslimane da napuste domove gde su živeli stotinama godina. Granicu Herceg-Bosne su zacrtali na Ivan-sedlu. Imamo podatke da su se Boban i Karadžić dogovorili o podjeli Hercegovine – lijeva obala Neretve, po tom planu, da pripadne Srbima, a desna obala Hrvatima. E, to im nećemo dozvoliti. U Konjicu imaju stožer, gotovo svakodnevno sa njima kontaktiramo. Jedno se dogovorimo, a oni urade ono što ide u njihovu korist. Gdje god posjednu položaj, kao i na Ivan-sedlu, zabodu zastavu sa simbolima Republike Hrvatske. Imam utisak da SDA i HDZ imaju posebne veze i dobro sarađuju, a mi iz Armije o tome ne znamo ništa”.

U glavi mi pravi košmar. Zaokupljen velikim i raznovrsnim problemima vojne odbrane Republike BiH od četničkih hordi, nisam imao vremena, ni interesovanja da pratim zbivanja koja su izmicala tom prvom i osnovnom planu moje aktivnosti. Za mene je odnos hrvatskog i muslimanskog naroda bio prirodan odnos ljudi koje ugrožava isti neprijatelj i sve drugo do zajedničke borbe niti je bilo logično, niti poželjno. Sukobe, kojih sam bio svestan, tretirao sam površno, kao porodične svađe kojih uvek ima i kojih će uvek biti, ali nisu opasne i sudbonosne. Ovo sada je po prvi put odjeknulo u mojoj svesti pravom merom stvari i u meni izazvalo golemu pometnju. Najpre stoga što postajem svestan da se usložnjavaju i onako teške okolnosti borbe protiv srpske ratne mašinerije, a drugo, što se otvaraju novi, neplanirani frontovi i problemi vezani za njih. Ratovati na dve strane u uslovima kada je i postojeće stanje bilo na ivici mogućeg, stvaralo je u meni košmar i budilo crne misli. U pamet mi tek dolazi, kako narod voli da se izrazi, pravo značenje Seferovih povremenih natuknica: “Nama su opasnije ustaše od četnika. Zabiće nam nož u leđa kad nam bude najteže.” Je li ovo početak te zlokobne prognoze?

24.10.1992.
Subota je. Ovaj 24. oktobar postaje sudbonosan dan! Izveštaji iz Prozora iz sata u sat su sve dramatičniji! HVO je postavio ultimatum Opštinskom štabu da preda svo naoružanje stožeru HVO i da se štab i jedinice stave pod komandu HVO. Istovremeno, Štabu je naređeno da na Kupres pošalje 120 boraca, bez oružja i posedne položaje prema srpskoj vojsci.

Drugi podaci koji iz više izvora stižu u centar veze različitog su sadržaja, ali imaju zajednički imenitelj – Hrvatska vojska sa položaja na Makljenu, uz upotrebu čete tenkova, gađa kuće viđenijih Muslimana u Prozoru.

Komandant Opštinskog štaba Prozor Šabić traži pomoć, “bilo kakvu, samo da spasimo Prozor!” - čujem njegov vapijući glas na radio-stanici. Savetujem mu da sačuva ljudstvo, da izvuče stanovništvo iz zone dejstva ustaške artiljerije i tenkova i da odsudno brani položaje na ivici grada.

“Pukovniče, vi ne razumijete situaciju, pa ja nemam čime braniti grad! Nemam ništa od protivoklopnih sredstava, nemam municije!” Javlja se i komandant Gornjeg Vakufa. Zahteva da se odmah pošalje pomoć u selo Meljnik.

“Ovdje je težište ustaškog napada! Ako izgubimo ove položaje, eto ih u dolini Neretvice!” - dramatičnim glasom upozorava.

U nemogucnosti da pružim utešan odgovor, ponavljam i njemu ono što sam savetovao Šabiću. Utehe radi kažem mu da ćemo “poduzeti nešto”, “Sudbina Bosne i Hercegovine sada u vašim rukama!” i sve tako, parola do parole, “šuplja priča”, kako je Talijan uobičavao govoriti.

U 14,00 sati u štab Zejnila Delalića banu komandant OŠ Prozor, kapetan Šabic. Neuredan, fizički izmučen, sa bradom koju nije danima brijao. Srušio se u stollicu, očigledno veoma umoran i odmah započeo usmeni izveštaj.

“Došli su odjednom, sa svih strana. Imaju oko 20 tenkova. Sa Makljena tuku po muslimanskim kućama. Gore kuće i Zejnilovog brata. Među stanovništvom je panika. Vojnike sam izvukao u Šćipe, Kute i Here. Nemamo oružja, municije, hrane. Izbjeglice su sa nama i njih treba hraniti. Situacija je katastrofalna!” - nesređeno govori umorni Šabić.

“Dobro, komandante, a što ćete Vi ovde? Zašto niste sa jedinicom, tamo se vodi borba na život i smrt!?”, pitam ga ljutito, premda mi ga je žao. Ali vojnička pravila nalažu da komandant nikada ne napušta jedinicu, posebno u ovako dramatičnim okolnostima. “Kapetan poslednji napušta brod koji tone!” – kazem svestan da je to glupo.

Šabić odmahnu umornim gestom ruke i neubedljivim rečima procedi: “Došao sam da upoznam svjetsku javnost o genocidu koji se vrši nad Muslimanima!”

“Gospodine komandante, trebali ste poslati nekog drugog za to, vašeg pomoćnika za moral, naprimer. Sada je jedinica ostala obezglavljena!” - ne popuštam u kritici .

Kratko se konsultujemo Zejnil, Vehbija Karić i ja. Donosimo odluku da Zvonko Marić, novinar RTV Bosne i Hercegovine, obavi intervju sa Šabićem i videotonski zapis prosledi u Sarajevo. Zauzeli smo stav da se Šabić, nakon intervua, bez odlaganja odmah vrati u jedinicu u Prozor.

Marić je ubrzo stigao. Šabić govori u kameru nepovezano, ali ipak suvislo, o nasilju koje vrše HVO i HV, o stradanjima Prozorčana, tenkovskom granatiranju i rušenju kuća Muslimana, i o njihovom proterivanju. Apelovao je na međunarodnu zajednicu da preduzme neke mere i spreči novi genocid i etničko čišćenje u Prozoru.

Karić, Delalić i ja kroz kameru TVSA upoznajemo javnost i optužujemo Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane za napad na stanovništvo. Izjavu završavam s uverenjem da će “ovaj nesporazum biti uskoro rešen i da će predstavnici Armije i HVO u toku narednih dana učiniti sve da prekinu sukob između dve stukture oružane sile RBiH.” Svoj optimistični zaključak sam zasnovao na sadržaju Halilovićevog hitnog odgovora na našu informaciju o događanjima u Prozoru. Naime, Halilović, u formi naređenja, određuje grupu oficira da obave razgovor s predstavnicima HVO i reše nastale sporove.

U večernjim satima, u štabu Zejnila Delalića pojavio se Mitke Pirkić, komandant diverzantske grupe “Akrepi”. Uneo je stanovitu nedoumicu izjavom da je sinoć bio u Prozoru (!?), u poseti svojoj porodici. Na našu nevericu odgovara: “Nije baš sve tako kako govori Šabić. Eto, jučer je bilo sve mirno. Nisam vidio ni jednu kuću u plamenu”.

Nismo li primili "zdravo za gotovo" Šabićevo uspaničeno svedočenje i bez potrebe napravili javni demarš svetskoj javnosti? Uskoro ćemo videti. Ne gubim vreme na lamentacije, jadikovanje nikom ne pomaže, nego pristupam izradi naređenja opštinskim štabovima odbrane Jablanice, Konjica i Prozora za brzu reakciju.

Osnovna mi je ideja – što pre uputiti jedinicu mešovitog sastava sa oko 500 boraca iz Jablanice u ispomoć Štabu Prozor. Jedinica treba da izbegne vojno komfrontiranje sa HVO, da zaobilazi naselja sa hrvatskim življem i time da pozitivan doprinos pregovorima sa HVO. Sekretarijat za odbranu opštine Jablanica treba da izvrši prihvat izbeglica iz Prozora i obezbedi im smeštaj i ishranu. Štab u Konjicu treba da uputi jedinicu sa oko 200 vojnika u rejon Hidroelektrane Grabovica, da organizuje odbranu i zaustavi pokret HVO Jablanica dolinom reke Neretve. Ovakva zamisao je proistekla iz obaveštajnih podataka da se jedna jedinica okuplja u Donjoj Grabovici sa verovatnom namerom napada na pravcu Jablanica-Prozor i spajanja sa snagama u Prozoru.

Komanda Prozora ima zadatak da uspostavi celovit, sada razbijeni sistem rukovođenja i komandovanja, da stabilizuje liniju odbrane sela Kuti–Here–Šćite i izvrše prihvat i razmeštaj jablaničke jedinice na terenu. Rok za izvršenje naređenja je 04,00 sata 26.10.1992. godine. Uveren sam da bi se uspešnom realizacijom celokupnog naređenja bitno promenila situacija u Prozoru, a prozorski Muslimani zaštitili od grubog proterivanja sa svojih ognjišta. I HVO bi dobio signale koji bi ga odvratili od sličnih nakana koje pokazuje ove jeseni u Hercegovini.

Komandant Halilović je u kontaktu sa Stožerom HVO u Grudama dogovorio sastanak mešovite vojne komisije u Prozoru 26. Oktobra, koje će predvoditi Arif Pašalić i general Slobodan Praljak. Ovakvom odlukom Halilovića osećam se prikraćeno, mislim da je bilo logike da učestvujem u razgovorima, kao zamenik komandanta ARBiH. Da mi je bilo mesto u delegaciji misli i Delalić „Voleo bih da ste vi sa nama na razgovorima sa ustašama.“ Za ovo nekoliko dana u Konjicu i Jablanici stekao sam uverenje da Zejnil Delalić prema meni gradi visoko profesionalni odnos i da uvažava moju funkciju zamenika komandanta GŠARBiH, što drugi nisu pokazivali.

Te mi noći san dugo ne dolazi na oči. Brojna mi pitanja pritišću svest: “Šta radi Hrvatska vojska u Bosni?”, “Što bi Šabiću, vazduhoplovnom akademcu, jedinom vojno školovanom starešini u Štabu Prozor, da napusti jedinicu u odstupanju?”, “Zašto me Sefer nije uključio u razgovore sa HVO?”, “Ima li on, uopšte, poverenja u mene?” ….
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2603 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Oficiri HVO-a povezani sa zločinima na području Prozor-Rame

https://balkaninsight.com/2020/11/29/of ... e/?lang=sr


Marija Tausan and Nermina KuloglijaProzorBIRN29 новембра, 202008:11
Dokumenti Haškog tribunala otkrivaju imena komandanata brigada Hrvatskog vijeća obrane i vojnih policajaca povezanih sа nezakonitim zatvaranjem, zlostavljanjem, silovanjem i ubijanjem zatvorenika na području Prozor-Ramе u Bosni i Hercegovini 1992. i 1993. godine.
This article is also available in: English Shqip Macedonian

Više od 50 osoba koje su 31. jula 1993. godine zatvorene u srednjoj školi u Prozor-Rami, u zapadnoj BiH, odvedeno je na obližnju liniju fronta, na lokalitet Crni vrh.

Zatvorenike su tamo vezali jednom žicom, postrojili ih, a potom im pucali u leđa.

„Vojnici HVO-a su ubijali jednog po jednog, ubijali su ljude koji su stajali zajedno u stroju. Ako bi neko pao na zemlju, onda bi se zategla i žica oko naših vratova i svi bismo pali. Nismo mogli stajati, jer nismo mogli disati“, rekao je zaštićeni svedok BL pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.

Svedok BL je svedočio na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih zvaničnika bosanskih Hrvata koji su bili na čelu samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB). HVO su bile vojne snage HRHB. Njeni zvaničnici Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pusić su 2017. godine proglašeni su krivima za zločine protiv čovečnosti i druge ratne zločine nad Bošnjacima.

Presudom koja je doneta pre tri godine, 29. novembra 2017. godine, utvrđeno je da je Praljak obavešten o činjenici da su pripadnici HVO-a premeštali i zatvarali bošnjačke civile u opštini Prozor-Rama od jula do avgusta 1993. Praljak je tokom izricanja presude popio otrov u sudnici i ubrzo nakon toga preminuo.

MKSJ je takođe utvrdio da je Petković vodio vojne operacije u opštini Prozor-Rama u aprilu i junu 1993. godine, dok je Ćorić bio odgovoran za pljačke i uništavanja u ovoj opštini u oktobru 1992. godine.

U presudi se navodi da je na lokalitetu Crni Vrh 31. jula 1993. godine ubijeno 11 zatvorenika, ali nije sa sigurnošću utvrđeno da li je istog dana ubijeno još deset osoba čija su tela takođe pronađena na tom mestu.

Svedok BL je rekao da su vojnici HVO-a odvezali jednog od zatvorenika i naredili mu da ukloni leševe. Vojnici su se potom udaljili, ostavljajući samo jednog od njih da ih čuva. Zatvorenik je uspeo da skoči na vojnika i otme mu pušku.

„Ne znam kako sam uspeo odvezati ruke, ali rukama sam uklonio žicu oko vrata”, rekao je BL.

U prvostepenoj presudi se navodi da su se zatvorenici „uspeli odvezati i pobeći. Tada su vojnici HVO-a otvorili vatru, pucajući u leđa zarobljenicima koji su bežali. Između 23 i 27 zatvorenika, od 50 koliko su bili postrojeni, uspelo je pobeći preko linije fronta i pridružiti se Armiji BiH.

Bećir Kmetaš, koji je tada imao 28 godina, bio je jedan od zatvorenika koji je odveden na Crni Vrh, na planini Makljen. On se i danas vodi kao nestala osoba. Njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, kaže za BIRN njegov brat Suljo Kmetaš.

„Bilo je teško, jer se sin moga brata rodio dan pre (nego što je on umro), a on nije stigao da ga vidi. Odveli su ga da bi ga sutradan koristili kao živi štit“, priča nam Suljo Kmetaš, danas predsednik Udruženja logoraša Prozor-Rama.

U presudi se navodi da je odluku o odvođenju zatvorenika iz srednje škole u Prozor-Rami na Crni Vrh odobrio Petar Kolakušić, zamenik komandanta i „operativni oficir“ brigade „Ramа“ HVO-a.

Vojni policajac odabrao je 68 zatvorenika iz srednje škole i predao ih Iliji Franjiću, komandantu 2. satnije 6. bojne Vojne policije HVO-a. Potom su zarobljenici kamionima odvezeni u pravcu Makljena, nedaleko od linije fronta, a njih 50 odvedeno je na Crni Vrh, gde su pogubljeni.

BIRN nije uspeo da stupi u kontakt sa Kolakušićem ili Franjićem.

BIRN-ova analiza završenih predmeta MKSJ-a, koji se odnose na zločine počinjene u HRHB i Prozor-Rami, kao i dokumenata iz dokaznog materijala, iskaza svedoka i nalaza veštaka, identifikovala je imena više od deset osoba povezanih sa zatvaranjima, zlostavljanjem, prisilnim preseljenjem i silovanjem zatvorenika u Prozor-Rami, ali i korišćenjem zatvorenika za prisilni rad i uništavanjem i oduzimanjem imovine.

Prozor proglašen „etnički čistim“

Click to enlarge
Izveštaj Jura Šmita. Izvor: MKSJ.

Prvi napadi na Prozor-Ramu i okolna sela izvršeni su u oktobru 1992. godine, a nastavljeni su u proleće i leto 1993. godine.

U izveštaju brigade „Ramа“ HVO-a koji je potpisao komandant Jure Šmit, a koji je dostavljen Željku Šiljegu, komandantu Operativne zone severozapadne Hercegovine sa sedištem u Tomislavgradu 24. oktobra 1992. godine, navedeno je da je HVO uspostavilo kontrolu nad Prozor-Ramom i Ramskim jezerom, te da su ta dva područja „etnički čista – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobeglo”.

Dva neslužbena izvora koja su poznavala Šmita rekla su za BIRN da je оn ubijen 1993. Informacije su objavljene i na Fejsbuk stranicama nekih brigada HVO-a. BIRN nije uspeo da dobije službenu potvrdu u vezi sa ovim, niti je uspeo da kontaktira Željka Šiljega.

Napadi na sela oko Prozor-Rame nastavili su se u proleće 1993. godine.

Franjić, koji je prisustvovao sastanku sa Šiljegom, napisao je u izveštaju od 18. aprila 1993. godine da je „17. aprila jedinica vojne policije uspješno izvršila pretres i očistila četiri muslimanska sela, Parcani, Paros, Klek i Skrobućani, gdje nije pružen posebno izraženi otpor“.

U presudi MKSJ-a stoji da su u narednim mesecima zapaljena imanja u selima Skrobućani, Gračanica i Lug, dok je šest osoba ubijeno u selu Prajina i na planini Tolovac 19. jula 1993.

Prajinu je napalo oko 30 vojnika HVO-a, među kojima su bili i pripadnici „Kinder Voda”, voda mladih boraca koji su nosili uniforme HVO-a, a ponekad i civilnu odeću. Tri osobe su pretučene, a zatim i ubijene, uključujući nepokretnog muškarca starog oko 80 godina.

Škola pretvorena u vojni zatvor


Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Valentin Ćorić u sudnici u Hagu, Holandija, 29. novembar 2017. EPA-EFE/Robin Van Lonkhuijsen /POOL.
Hapšenje muškaraca u Prozoru koji su potom zatvoreni na nekoliko lokacija u gradu započelo je sredinom 1993. godine.

„Vijeće dakle zaključuje da je, po naređenju Željka Šiljega, Vojna policija, uz pomoć konkretno vojnika jedinice ‘Kinder-vod’ i SIS-a (Sigurnosno informativne službe) Brigade Rama, u junu, julu i avgustu 1993. u opštini Prozor hapsila muškarce Muslimane, među kojima je bilo maloljetnika, staraca i bolesnih“, navodi se u presudi MKSJ-a šestorici zvaničnika HRHB.

Prema Šiljegovoj naredbi od 6. jula 1993. godine, Vojna policija HVO-a i SIS-a brigade „Rama” je trebalo da uhapse i pritvore sve muškarce Muslimane od 16 do 60 godina u opštini Prozor-Rama.

Click to enlarge
Naredba Željka Šiljega. Izvor: MKSJ.

Jedan od objekata koji je korišćen za zatvaranje bila je srednja škola u Prozor-Rami.

U prvostepenoj presudi na suđenju zvaničnicima HRHB rečeno je da je uspostavljanje zatočeničkog centra u školi počelo 7. jula 1993. godine, nakon niza naredbi komandanta brigade „Rama” HVO-a Marinka Zelenike, koji je odredio da će Mato Zadro biti odgovoran za centar. On je kasnije imenovan za direktora centra.

Sud je utvrdio da je Zadru direktno nadređeni bio Luka Markešić, načelnik SIS-a u brigadi „Rama”, koji mu je davao naređenja i bio neprestano informisan o situaciji u školi.

U razgovoru za BIRN, Markešić je negirao da je bio Zadrov nadređeni.

„Nisam bio nadređeni oficir Mati Zadru. Njega je imenovao komandant brigade i on je njemu bio podređen“, rekao je Markešić.

Dodao je da je Zadro u međuvremenu preminuo, ali BIRN nije uspeo da dobije službenu potvrdu za to, niti je uspeo da stupi u kontakt sa Marinkom Zelenikom.

U Šiljegovoj naredbi o hapšenju Muslimana od 6. jula 1993. takođe se navodi da treba odabrati lokaciju i na nju prebaciti sve zatvorenike, dok bi u školi u Prozor-Rami trebalo zadržati samo vojno sposobne muškarce „koji su neophodni za izvršenje tehničkih ili fizičkih radova”.

U presudi šestorici se navodi i da je tokom noći sa 10. na 11. jul ukupno 237 zatvorenika prebačeno iz škole u Prozor-Rami u zatvor u Ljubuškom, a zatim u logor Dretelj, dok je 16. jula u Ljubuški prebačeno 155 zatvorenika.

Gotovo mesec dana nakon Šiljegove naredbe, Markešić u izveštaju od 5. avgusta 1993. potvrđuje da su brigade „Rama” i Vojna policija HVO-a privele Muslimane u od 16 do 60 godina, kao i nekoliko osoba mlađih od 16 i starijih od 60 godina. Među zatvorenicima je bilo i ljudi koji su bili ozbiljno bolesni.

Markešić je od predsedništva HVO-a u Prozor-Rami i komande brigade „Rama” tražio uputstva za postupanje sa ljudima starijim od 60 i mlađim od 16 godina, kao i sa bolesnicima, s obzirom da oni nisu vojnici već civili.

Click to enlarge
Izveštaj Luke Markešića. Izvor: MKSJ.

Sutradan je Markešić zahtevao od HVO-a u opštini Prozor-Rama, komande brigade „Rama” i vojne i civilne policije da se oni pozabave ovim problemom.

„Nećemo se smatrati odgovornim za bilo šta što bi se moglo desiti ili se dešava, jer smo pravovremeno davali informacije o svakom incidentu”, napisao je Markešić u zahtevu od 6. avgusta.

Markešić je za BIRN potvrdio da je napisao ove izveštaje, ali nije želio da govori o detaljima.

Onda je novi komandant brigade „Rama” Ante Pavlović 14. avgusta 1993. naredio da se osobe mlađe od 16 i starije od 60 godina, kao i teško bolesni, puste.

Zatvorenici umirali dok su kopali rovove


Slobodan Praljak peva hrvatsku himnu sa svojim bivšim vojnicima pre odlaska u Hag, 5. april 2004. Foto: EPA-EFE/Antonio Bat.

MKSJ je u slučaju Herceg-Bosne utvrdio da su u julu i avgustu 1993. vojni policajci i vojnici HVO-a, kao i pripadnici „Kinder Voda”, zlostavljali zatvorenike u srednjoj školi u Prozor-Rami. Neki od njih od tada nisu viđeni.

Navodi se da su pripadnici HVO-a 3. avgusta 1993. godine odveli pet zatvorenika koji su potom nestali, dok je šest zatvorenika čije je puštanje odobreno 31. avgusta predato vojnoj policiji. Oni se od tada se vode kao nestali.

Sud Bosne i Hercegovine proglasio je bivšeg pripadnika ​​HVO-a Nikolu Marića krivim za nestanak šest osoba iz srednje škole u Prozor-Rami, a bivšeg pripadnika HVO-a Željka Jukića osudio je na 15 godina zatvora zbog prisilnog nestanka dva civila iz srednje škole u Prozor-Rami i za učešće u premlaćivanju, pljačkanju i prisilnom preseljenju civila iz opštine Prozor-Rama.

U presudi MKSJ-a šestorici zvaničnika HRHB se kaže da su zatvorenici korišćeni kao radna snaga za razne manje rizične radove za koje su se, radi dodatnog obroka, zatvorenici dobrovoljno javljali, ali i da su korišćeni za kopanje rovova na prvoj borbenoj liniji. Neki su poginuli ili su povređeni tokom izvođenja radova, dok su neki fizički zlostavljani.

Doktor Nijaz Islamović, koji je u to vreme radio u Domu zdravlja u Prozor-Rami, u nekoliko navrata 1993. godine je posetio zatvorenike.

On je za BIRN izjavio da su tokom njegove prve posete mnogi zatvorenici bili odvedeni da kopaju rovove pa „nije bilo toliko pritvorenih”.

„Kada sam došao drugi put, već je bilo zatvorenika sa povredama koje su zadobili uglavnom kopajući po Uzdolu i Menjiku”, kaže Islamović i dodaje da je bilo „sve više pritvorenih i povređenih ljudi sa modricama i prelomima rebara”.

„U početku nije bilo toliko povređenih, bio je to tek početak torture, ali je postajalo sve teže”, priseća se on.

Zarobljenice silovane u „sabirnim centrima“


Ramsko jezero. Foto: BIRN.

Krajem jula i početkom avgusta 1993. godine, žene, deca i stariji ljudi bošnjačke nacionalnosti iz opštine, zatočeni su u Podgrađu, na periferiji Prozor-Rame, i u selima Lapsunj i Duge. Prema izjavama svedoka, bilo je zatočeno nekoliko hiljada ljudi.

U prvostepenoj presudi MKSJ-a stoji da su zatvorenike zarobili vojnici HVO-a i vojni policajci pod komandom Ilije Franjića, sa ciljem da se oslobodi smeštaj za Hrvate koji su dolazili iz Bugojna, Konjica i Gornjeg Vakufa.

Izveštaj načelnika SIS-a u brigadi HVO-a Luke Markešića od 14. avgusta 1993. godine, ukazuje da je Vojna policija HVO-a pod komandom Franjića okupila celokupno bošnjačko stanovništvo opštine Prozor-Rama u tri „sabirna centra“ u Podgrađu, Dugama i Lapsunju.

Suljo Kmetaš kaže da su ta tri objekta zapravo bili „koncentracioni logore za žene, decu i starce” u kojima su počinjeni zločini.

„Tako je 2. avgusta oko 20 civila, među kojima je i moj pokojni otac, zlostavljano ispred moje kuće. Kanapom su ga vezali za stup i sekli noževima. Tih dana su oni silovali mnoge žene i devojke“, rekao je Kmetaš.

U presudi šestorici je navedeno da su meštani bili izloženi napadima, pljačkama, verbalnom i fizičkom nasilju i silovanjima.

Zaštićeni svedok BR, koji je radio sa opštinskom komisijom u obližnjem gradu Bugojnu (komisija je imala zadatak da prikuplja informacije o ratnim zločinima), rekao je da je u julu i avgustu 1993. godine silovano približno 30 bošnjačkih žena sa područja Prozor-Rame. Naveo je da su među počiniocima bili i Mario Dolić, zvani Dole, i Zoran Ćališ, zvani Đoka.

Doktor Nijaz Islamović ističe da zna za najmanje 20 žena koje su silovane. On je tokom svog svedočenja, kao i svedok Rudi Geritsen, rekao da je jedan od počinioca bio Mario Dolić.

„Sestra mi je rekla za Marija Dolića. Trideset ljudi je boravilo kod moje majke. On bi ušao pijan i rekao bi im da se skinu“, rekao je Islamović.

U presudi se spominju dva izveštaja od 13. i 14. avgusta, jedan od Odjela obrane HVO-a, a drugi iz brigade „Rama”, u kojima se kaže da su pripadnici Vojne policije i brigade „Rama” odvodili mlade zatvorenice i silovali ih.

„Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje istih”, napisao je Markešić u izveštaju SIS-a od 14. avgusta.

„Na primjer, gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno”, naveo je on.

U izveštaju koji je poslao upravi SIS-a, Markešić ističe da se ovakvi incidenti dešavaju već duže vreme i sistematski, kao i da je o tome pismeno obavestio predsednika HVO-a Iliju Jozića, te komandante brigade i vojne i civilne policije.

Markešić je priložio i izveštaj upravnika zatvora sa određenim brojem izjava silovanih Bošnjakinja, pri čemu dodaje da su za seksualno zlostavljanje odgovorni lokalni vojnici i neki vojni policajci, pa je SIS-u bilo nemoguće da sarađuje ​​sa vojnom policijom.

Click to enlarge
Izveštaj Luke Markešića. Izvor: MKSJ.

Zaštićeni svedok BK rekao je da su borci HVO-a, koji su uglavnom bili pijani, redovno noću dolazili u Podgrađe i odvodili žene koje su zatim silovali u vatrogasnom domu u Prozor-Rami.

Drugi zaštićeni svedok, BP, izjavila je da su od 2. do 12. avgusta 1993. Zoran Ćališ i Mario Dolić dolazili u selo Lapsunj i vređali i pretili da će ubiti bošnjačke žene i decu.

Ona je istakla da su je usred noći, 10. avgusta 1993. godine, iz kuće izvela dva vojnika koje je ona poznavala – Ljuban Baketarić, zvani Ljupče, i izvesni Marijan, koji su je potom silovali u polju pored puta.

BIRN nije uspeo da stupi u kontakt sa Baketarićem.

Sud BiH je 2011. godine oslobodio Darka Dolića optužnice za zločine nad civilima, čime je on oslobođen krivice za silovanje u selima Lapsunj i Družinovići.

U presudi se kaže da je Zoran Ćališ preminuo. BIRN nije uspeo da stupi u kontakt sa Mariom Dolićem.

Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit o tome da li su u toku istrage o zločinima koje su počinile snage HVO-a i vojni policajci u Prozor-Rami.
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2604 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Haška presuda nije dovela do optužnica za strijeljanja i silovanja u Prozoru

https://detektor.ba/2020/11/29/haska-pr ... u-prozoru/

Marija Taušan and Nermina Kuloglija29. novembra 2020.11:22
Uprkos svjedočenjima preživjelih, dokumentima i presudama Haškog tribunala koji sadrže imena neprocesuiranih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Vojne policije koji se dovode u vezu sa zarobljavanjem, zlostavljanjem, silovanjem, odvođenjem na protivpravni rad, prisilnim premještanjima te uništavanjem i oduzimanjem imovine u Prozoru tokom 1992. i 1993. godine, protiv ovih osoba nisu nikad podignute optužnice.
This post is also available in: English (English)

Više od 50 zatočenika iz Srednje škole u Prozoru odvedeno je 31. jula 1993. godine na liniju fronta na Crnom vrhu, iznad grada. Tu su jedni za druge vezani telefonskim kablom, a potom im je pucano u leđa.

“Vojnici HVO-a ubijali su jednog po jednog muškarca, ubijali su ljude koji su bili poredani s nama. I kada bi neko pao na zemlju, žica oko našeg vrata bi se stegnula i svi bismo pali. Nismo mogli ostati stajati jer nismo mogli disati”, kazao je svjedok BL tokom postupka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu na suđenju protiv Jadranka Prlića i ostalih.

U presudi je zaključeno da je ubijeno 11 zatočenika, koje su identifikovali drugi svjedoci, dok za deset ostalih koji su takođe ekshumirani nije sa sigurnošću zaključeno da su izgubili život tom prilikom.

Svjedok BL je ispričao kako su vojnici odvezali jednog zatočenika i naredili mu da skloni leševe. On je posvjedočio da su se vojnici udaljili i da je kod njih ostao samo jedan, kojeg je odvezani mladić zaskočio i oteo mu pušku.

“Ne znam kako sam uspio odvezati ruke, ali koristio sam ruke da odvežem žicu oko vrata”, kazao je svjedok BL.

Preuzmi
Transkript na engleskom jeziku svjedočenja zaštićenog svjedoka BL. Izvor: MKSJ

U presudi Prliću i ostalima se navodi kako su se “zatočenici uspjeli odvezati i pobjeći trčeći. Vojnici HVO-a [Hrvatsko vijeće obrane] su potom otvorili vatru pucajući u leđa zatočenicima u bijegu. Između 23 i 27 zatočenika, od njih 50 koji su bili u koloni, uspjelo je pobjeći preko linije fronta i pridružiti se ABiH [Armija BiH]”.

“Kad smo počeli bježati, oni su pucali na nas. Ali, pošto je to veoma težak teren, nepristupačan, mi smo strčali niz brdo i tamo je bila šuma… Dvadeset i sedam nas je tad pobjeglo, 23 je ostalo. Neki su bili mrtvi, neki ranjeni”, posvjedočio je BL.

U “živi štit” na Makljenu izveden je tada 28-godišnji brat Sulje Kmetaša koji se još uvijek vodi kao nestao i čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

“Bilo je teško jer je, prije na dan, od brata mi se rodio sin… da ga nije uspio ni vidjeti… Njega su sutradan odveli na živi štit”, kaže Kmetaš, danas predsjednik Udruženja logoraša općine Prozor-Rama.

U presudi se navodi kako je odabir zatočenika iz Srednje škole napravljen nakon dozvole Petra Kolakušića, dozapovjednika i “operativnog oficira” Brigade “Rama”. Jedan vojni policajac je odabrao 68 zatočenika iz Srednje škole i predao ih Iliji Franjiću, zapovjedniku 2. satnije 6. bojne Vojne policije, kako bi ih kamionom odvezli u pravcu Makljena, na mjesto nedaleko od linije fronta. Na Makljenu je 50 zatočenika nastavilo prema Crnom vrhu, dok ih je 18 odvedeno u Srednju školu.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Kolakušića niti Franjića.

Analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pravosnažno završenih haških predmeta za zločine počinjene na području takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB) odnosno Prozora, i dokumenata iz dokaznog materijala, iskaza svjedoka i nalaza vještaka na koje su se u presudama pozivala sudska vijeća, ukazuje da se u presudi Prliću i ostalima nalaze imena više od deset osoba koje se dovode u vezu sa zarobljavanjem, zlostavljanjem, silovanjem, odvođenjem na protivpravni rad, prisilnim premještanjima, te uništavanjem i oduzimanjem imovine u Prozoru.

Pred Tribunalom su bivši čelnici takozvane Herceg-Bosne – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić – osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, pri čemu je utvrđeno da je Praljak bio informisan o tome da pripadnici oružanih snaga HVO-a “premještaju i zatočavaju muslimansko stanovništvo Prozora” u periodu od jula do avgusta 1993.

Utvrđeno je i da je Petković rukovodio vojnim operacijama u opštini Prozor u aprilu i junu 1993., dok je Ćorić odgovoran za krađu i razaranja počinjena u Prozoru u oktobru 1992. godine.

“Etnički čisti” rejoni Prozora

Prvi napadi na Prozor i okolna sela izvedeni su u oktobru 1992., a s njima je nastavljeno u proljeće i ljeto 1993. godine.

U izvještaju Brigade “Rama” s potpisom komandanta Jure Šmidta, koji je 24. oktobra 1992. godine dostavljen Željku Šiljegu, komandantu Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina sa sjedištem u Tomislavgradu, navodi se da HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i Ramskim jezerom, te da su “dva rejona etnički čista: stanovništvo muslimana pritvoreno ili pobjeglo”.

Preuzmi
Izvještaj Brigade “Rama” sa potpisom komandanta Jure Šmidta. Izvor: MKSJ

Preuzmi
Izvještaj Brigade “Rama” sa potpisom komandanta Jure Šmidta. Izvor: MKSJ

U pravosnažnoj presudi u predmetu protiv Jadranka Prlića i ostalih je zaključeno da su u selu Paljike 24. oktobra 1992. ubijeni jedan stariji čovjek i jedna žena.

Dva nezvanična izvora koja su poznavala Šmidta kazala su da je on ubijen 1993. godine, što je informacija objavljena i na nekim Facebook stranicama brigada HVO-a. BIRN BiH nije mogao zvanično potvrditi ovu informaciju.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Željka Šiljega i dobiti komentar za ovu priču.

Napadi na prozorska sela nastavljeni su i u proljeće 1993. godine.

Ilija Franjić, koji je bio na sastanku sa Šiljegom, u izvještaju sačinjenom 18. aprila izvijestio je da je “jedinica Vojne policije 17. aprila uspješno izvršila raciju i čišćenje četiri muslimanska sela – Parcani, Paroš, Klek i Skrobućani – te da nije bilo izraženijeg otpora”, da je zaplijenjeno nešto streljiva i oružja, kao i da je jedan vojni policajac lakše ranjen.

Preuzmi
Izvještaj Ilije Franjića od 18. aprila 1993. godine. Izvor: MKSJ

U kasnijim mjesecima, kako se konstatuje u presudi Prliću i ostalima, dolazi do paljenja imovine u selima Skrobućani, Gračanica i Lug, dok je u selu Prajina i na planini Tolovac 19. jula 1993. ubijeno šest ljudi.

Prema presudi, Prajine je napalo tridesetak vojnika HVO-a, među kojima pripadnici “Kinder voda”. Troje ljudi je pretučeno, a potom ubijeno, od kojih jedan nepokretan muškarac od oko 80 godina.

Srednja škola pretvorena u vojni pritvor

Sredinom 1993. godine u Prozoru je započelo hapšenje muškaraca i zatočavanje na više lokacija.

“Vijeće, dakle, zaključuje da je, po naređenju Željka Šiljega, Vojna policija, uz pomoć konkretno vojnika jedinice ‘Kinder-vod’ i SIS-a [Sigurnosno-informativna služba] Brigade ‘Rama’, u junu, julu i avgustu 1993. u opštini Prozor hapsila muškarce Muslimane, među kojima je bilo maloljetnika, staraca i bolesnih”, navodi se u presudi.

Prema Šiljegovoj naredbi od 6. jula 1993. godine, Vojna policija i SIS Brigade “Rama” su trebale privesti i pritvoriti “sve muškarce muslimanske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina iz opštine Prozor”.

Preuzmi
Šiljegova naredba o privođenju. Izvor: MKSJ

Jedno od mjesta koja su korištena za zatočenje uhapšenih muškaraca bila je Srednja škola u Prozoru, kojoj je službeni naziv bio “Vojni pritvor Brigade ‘Rama’”.

Prema pravosnažnoj presudi Prliću i ostalima, uspostavljanje zatočeničkog centra započeto je 7. jula 1993. godine, nakon niza naredbi Marinka Zelenike, zapovjednika Brigade “Rama” HVO-a, koji je odredio da će za centar biti odgovoran Mato Zadro, kasnije imenovan za direktora.

Mati Zadri je, kako je zaključilo Vijeće, direktno nadređen bio Luka Markešić, načelnik SIS-a u Brigadi “Rama”, koji mu je izdavao uputstva i bio neprestano informisan o situaciji u vezi sa zatočenicima u Srednjoj školi.

Luka Markešić za BIRN BiH negira da je on bio nadređen Zadri.

“Nisam bio nadređen Mati Zadri. On je imenovan od zapovjednika Brigade i njemu je bio podređen”, kazao je Markešić.

On kaže da je Mato Zadro preminuo. BIRN BiH nije mogao zvanično potvrditi ovaj navod.

Novinari BIRN-a BiH nisu uspjeli kontaktirati Marinka Zeleniku.

Šiljeg je 6. jula 1993. naložio da se zatraži odredište i prebacivanje svih osoba lišenih slobode, a da se u Rami zadrže samo vojni obveznici “određenih specijalnosti koji su neophodni za izvršenje tehničkih ili fizičkih radova”.

Preuzmi
Šiljegova naredba o premještaju. Izvor: MKSJ

U presudi se navodi da je u noći s 10. na 11. juli, 237 zatočenika prebačeno u Ljubuški, a potom u “Dretelj”, a 16. jula u Ljubuški je upućeno 155 zatočenika.

Nakon skoro mjesec dana od izdavanja Šiljegove naredbe, Markešić u izvještaju od 5. avgusta 1993. potvrđuje da su SIS Brigade “Rama” i Vojna policija, “na temelju ‘zapovijedi s višeg nivoa’, priveli Muslimane od 16 do 60 godina”, te nekoliko lica mlađih od 16 i starijih od 60 godina, kao i neke teže bolesne osobe, pri čemu od Predsjedništva HVO-a Prozor i komande Brigade “Rama” traži uputstvo šta raditi sa starijima od 60 i mlađim od 16 godina, te bolesnima, s obzirom da se ne radi o vojnim obveznicima, nego o civilima.

Dan kasnije, Markešić je poslao zahtjev u kojem, zbog nepoštovanja naredbe o privođenju osoba muslimanske nacionalnosti od 6. jula, kao i nepoštovanja naredbe o osiguranju zatvora od 7. jula, te nemogućnosti kontrole, traži da se “ozbiljno priđe ovom problemu”. On je zahtjev uputio HVO-u opštine Rama, zapovjedništvu Brigade “Rama”, te vojnoj i civilnoj policiji.

“Za sve što se desi i dešava nećemo se smatrati odgovornim pošto smo sve instance pismeno i na vrijeme obavještavali”, naveo je Markešić u zahtjevu od 6. avgusta.

Preuzmi
Markešićev izvještaj od 5. augusta 1993. godine. Izvor: MKSJ

Preuzmi
Markešićev zahtjev od 6. augusta 1993. godine. Izvor: MKSJ

Markešić je u Prozoru razgovarao s novinarima BIRN-a BiH i potvrdio da su to njegovi izvještaji, ali ih nije želio zvanično komentarisati.

Nakon sastanka s “opštinskim HVO-om”, Ante Pavlović je 14. avgusta 1993. naredio da se puste pritvorene osobe mlađe od 15 i starije od 60 godina, kao i teško bolesne osobe.

Zlostavljanje zatočenika

Vijeće je konstatovalo da su u julu i avgustu 1993. vojni policajci i vojnici HVO-a, među kojima su bili pripadnici “Kinder-voda”, zlostavljali zatočenike u Srednjoj školi, te da su neki od njih odvedeni i da nikada više nisu viđeni. Kako se navodi, 3. avgusta pripadnici HVO-a odveli su petoricu zatočenika, koje više niko nije vidio, a šestorica zatočenika, čije je puštanje odobreno po preporuci ljekara 31. avgusta, predata su Vojnoj policiji i do danas se vode kao nestali.

Za nestanak šest osoba iz Srednjoškolskog centra u Prozoru, Sud BiH je krivim proglasio Nikolu Marića, zvanog “Nidžo” i “Kobra”, dok je pred istim sudom, za prisilni nestanak dvojice civila iz Srednjoškolskog centra u Prozoru, te učešće u premlaćivanju, pljački i prisilnom premještanju civila s područja opštine Prozor, osuđen Željko Jukić na 15 godina zatvora.

U presudi Prliću i ostalima se navodi kako su zatvorenici vođeni na radove – od bezopasnih, za koje su se javljali kako bi dobili dodatni obrok, do kopanja rovova na liniji fronta. Vijeće je kostatovalo da su neki tokom obavljanja radova poginuli ili ranjeni, kao i da su bili fizički zlostavljani.

Zatvorenike je tokom 1993. godine obilazio ljekar Nijaz Islamović, koji je tada radio u Domu zdravlja u Prozoru. O stanju u Srednjoj školi Islamović je svjedočio pred Haškim tribunalom.

On je za BIRN BiH kazao kako je više puta posjećivao Srednju školu, pri čemu je prvi put zatekao samo “nekoliko uglednijih muslimana”, dok su neki zatvorenici već bili odvedeni na kopanje, tako da “nije bilo puno logoraša”.

“Kad sam dolazio drugi put, već je bilo logoraša koji su kopali, najčešće na Uzdolu, na Menjiku, i bilo je povreda”, ispričao je Islamović, dodavši kako je kasnije bilo “sve više i više logoraša i više povrijeđenih, s modricama, prelomima rebara”.

“U početku nije bilo povrijeđenih puno, to je bio početak tortura, poslije je bilo teže i teže”, prisjeća se on.

“Sabirni centri” u selima u okolini Prozora


Prozor. Foto: BIRN BiH

Krajem jula i početkom avgusta 1993. u Podgrađu, predgrađu Prozora, te u selima Lapsunj i Duge držani su bošnjački starci, žene i djeca s područja opštine. Prema izjavama svjedoka, bilo ih je više hiljada.

U prvostepenoj presudi Prliću i ostalima se navodi da su ove civile uhapsili vojnici HVO-a i vojni policajci pod komandom Ilije Franjića, s ciljem oslobađanja prostora za Hrvate koji pristižu iz Bugojna, Konjica i Gornjeg Vakufa.

U izvještaju Luke Markešića, načelnika SIS-a Brigade “Rama”, od 14. avgusta 1993. navodi se da je Vojna policija pod zapovjedništvom Ilije Franjića okupila cijelo muslimansko stanovništvo opštine Prozor u tri “sabirna centra” – u Podgrađu, Dugama i Lapsunju.

Suljo Kmetaš navodi kako su ova tri mjesta bila zapravo “koncentracioni logori za žene, djecu i starce” u kojima su se dešavali strašni zločini.

“Tako da je 2. avgusta, u mene pred kućom, oko 20-ak civila zlostavljano, među kojima je bio moj rahmetli babo. Njega su vezali za stub kanapom, pa ga rezali noževima. Tih dana su silovali dosta žena, djevojčica”, kaže Kmetaš.

Kako se navodi u presudi Prliću i ostalima, stanovništvo je bilo izloženo napadima, pljački, verbalnom i fizičkom nasilju, uključujući silovanja. Pozivajući se na svjedoke, Vijeće je konstatovalo da je u kućama bilo 20 do 70 žena, djece i starijih osoba, a da su neki zbog manjka prostora morali spavati na golom podu.

Vijeće je saslušalo svjedoka BR, koji je radio u komisiji Opštine Bugojno zaduženoj za prikupljanje informacija o ratnim zločinima. On je kazao da je u julu i avgustu 1993. silovano približno 30 Bošnjakinja s područja Prozora. Kao počinioce spomenuo je Marija Dolića zvanog Dole i Zorana Ćališa zvanog Đoka.

Ljekar Nijaz Islamović je rekao da zna za najmanje 20 žena koje su bile žrtve silovanja. On i svjedok Rudy Gerritsen takođe su tokom svojih svjedočenja spomenuli Marija Dolića kao jednog od počinilaca. Svjedokinja BP je uz Dolića spomenula i Ćališa.

“Sestra mi je pričala za Marija Dolića. On je, kako je u kući kod majke bilo 30 ljudi, on je pijan dolazio i tražio da se skidaju”, kaže Islamović.

U presudi se spominju dva izvještaja od 13. i 14. avgusta – jedan iz Odjela obrane, a drugi iz SIS-a Brigade “Rama” – u kojima se navodi da pripadnici Vojne policije i brigade “Rama” maltretiraju stanovništvo, uzimaju materijalna dobra, te odvode djevojke i siluju ih.

“Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunj i Duga, koji nisu osigurani, svakodnevno se odvode djevojke, žene, u kuće gdje se vrši silovanje, maltretiranje, ponižavanje istih, kao, naprimjer, gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se također u muslimanske kuće, gdje se vrši skidanje kćeri pred ocem i obratno”, navodi se u izvještaju Markešića od 14. avgusta.

U izvještaju poslatom Upravi SIS-a se upozorava da se to dešava duže vrijeme i sistematski, te da je o dešavanjima pisanim putem upoznate vojne i civilne vlasti.

Markešić je priložio izvještaj upravnika zatvora Mate Zadre, te naveo da ima jedan broj izjava silovanih Bošnjakinja, napominjući da je do njih teško doći jer su preplašene i nikome ne vjeruju. On ističe da su za seksualna zlostavljanja odgovorni domaći vojnici i dio Vojne policije, te da je stoga službi sigurnosti nemoguće ostvariti saradnju s Vojnom policijom.

Preuzmi
Markešićev izvještaj, august 1993. Izvor: MKSJ

Preuzmi

Preuzmi

Svjedokinja BK je izjavila da su vojnici HVO-a redovno, najčešće pijani, dolazili noću u Podgrađe i odvodili žene da ih da “siluju” u Vatrogasnom domu u Prozoru.

Prema izjavi svjedokinje BP, od 2. do 12. avgusta 1993. godine Zoran Ćališ zvani Đoka i Mario Dolić zvani Dole dolazili su u Lapsunj i vrijeđali su Muslimanke i djecu držane u tom selu i prijetili im da će ih ubiti iz vatrenog oružja. Zoran Ćališ tražio je muslimanske djevojke, te je vrijeđao jednu ženu i udario je šakom na kojoj je imao “bokser”.

Ona je ispričala da su je 10. avgusta 1993., usred noći, iz kuće izvela dva vojnika koja je poznavala – Ljuban Baketarić zvani Ljupče, star oko 20 godina, i izvjesni Marijan, star oko 23 godine, obojica stanovnici sela Rumboci. Kazala je da su je neizmjenično silovali na jednom polju pored puta.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Baketarića.

Optužbi za zločin protiv civilnog stanovništva, uključujući i silovanje u selima Lapsunj i Družinovići, Sud BiH je 2011. godine oslobodio Darka Dolića.

U obrazloženju je navedeno kako dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo nisu bili takve vrijednosti da bi, isključujući svaku razumnu sumnju, ukazivali da je optuženi Darko Dolić počinio krivično djelo na način, u vrijeme i na mjestu kako mu se optužnicom stavlja na teret.

U presudi Prliću i ostalima, Vijeće konstatuje da je više svjedoka govorilo o silovanjima u selu Duge.

U presudi Darku Doliću navodi se kako je Zoran Ćališ preminuo. BIRN BiH nije uspio kontaktirati Marija Dolića.

Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit BIRN-a BiH o istragama protiv pripadnika HVO-a i Vojne policije u vezi sa zločinima počinjenim u Prozoru.
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2605 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Od koga su ustaše HVO-a oslobodile Prozor prije 22 godine?

https://saff.ba/od-koga-su-ustase-hvo-a ... 22-godine/

rije dva dana, tačnije 23.oktobra, u Prozoru je obilježena 22.godišnjica oslobođenja grada Prozora. Ova sramna godišnjica obilježena je u organizaciji boračkih udruženja HVO, Katoličke crkve BiH i hrvatskih političkih predstavnika. Mogli bi razumjeti da su Hrvati u Prozoru obilježili sjećanje na ratne dane, na poginule borce, ali obilježavati godišnjicu oslobođenja grada Prozora je direktan čin promoviranja ustašluka i iživljavanja nad prozorskim Bošnjacima. Ustaše iz Prozora nisu taj dan oslobodile grad, oni su etnički očistili svoje komšije Bošnjake.

Šta se stvarno dogodilo tog 23.oktobra 1992.godine

Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) su 23. oktobra 1992, masovnom upotrebom teških artiljerijskih oruđa, oklopno-mehanizovanih sredstava ratovanja, kao i masovnom upotrebom pješadijskih jedinica, napali grad Prozor. Tom prilikom angažovane vojne jedinice su izvršile teško bombardovanje gradskog središta, što je izazvalo velike materijalne štete na stambenim i privrednim objektima u dijelu grada kojeg su uglavnom, naseljavali, Bošnjaci. Prilikom ulaska u grad navedene snage su ubile i teže i lakše ranile više lica.

Po ulasku u Prozor HV i HVO su svo bošnjačko stanovništvo koje nije uspjelo da izbjegne prema Jablanici ili u obližnje šume deportovalo u unaprijed pripremljene zatočeničke objekte, a vojno sposobne muškarce u prve logore na području paradržavne hrvatske (Republike Hrvatske) tvorevine Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne (u skladištu Teritorijalne odbrane u Prozoru, fabrici “UNIS” i školskim objektima – u selima Ripci, Jaklići, Šćit, itd.). Prilikom zauzimanja Prozora i neposredno poslije toga, pomenute vojne snage su zapalile 71 bošnjačku kuću, zatim 39 ugostiteljskih i 11 drugih privrednih objekata u vlasništvu Bošnjaka, te oduzele 110 motornih vozila različitih tipova i namjene.

Hrvatske snage su na području Općine Prozor izvršile brojne masovne i pojedinačne pokolje bošnjačkog civilnog stanovništva, posebno u sljedećim naseljima: Blace, Klek, Parcani, Paroš, Tolovac, Duge, Škrobućani, Tošćanica, Orašac, Lapsunj, Heljdovi, Here, Šćipe, Krančići, Donja Vast i dr.

U toku 1993. HVO je izvršio skoro potpuno protjerivanje bošnjačkog stanovništva sa okupirane teritorije. Vojno sposobni Bošnjaci (oko 1.000) su deportovani u logore u Prozoru ili zapadnoj Hercegovini.

Dana 28. avgusta 1993. HVO je uhapsio preostalo civilno stanovništvo, potovario ih u kamione i preko sela Kućani protjerao. Tada je u jednom klasičnom getu u dijelu Prozora koji se zove Pograđe, HVO ostavio da životare ukupno 128 lica bošnjačke nacionalnosti, uglavnom članove porodica majstora koji su bili potrebni za održavanje ratne teknike HVO-a.

U toku zatočenja u logorima HVO-a naročito su bili torturi izloženi logoraši u Vatrogasnom domu u Prozoru i Srednjoškolskom centru, gdje su premlaćivani i mučeni do smrti. Postoje brojne izjave o strijeljanju civila Bošnjaka na lokalitetu Duška Kosa (danas je to deponija smeća). Desetine žena i djevojaka je silovano, a zabilježena su i seksualna iživljavanja nad muškarcima, među njima i prisiljavanje na seksualni odnos sa krmačom.

Dana 31. jula 1993. pripadnici vojne policije HVO brigade “Rama” su iz logora u Srednjoškolskom centru u Prozoru izveli više od 50 logoraša i koristili ih kao živi štit na Crnom Vrhu (Makljen) protiv pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, koje su povezali u dvije grupe. Od toga je jedna grupa od 26 logoraša uspjela da pobjegne na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, a drugu su pripadnici HVO-a jednostavno s leđa likvidirali. Njihova tijela su pronađena i ekshumirana iz sekundarne masovne grobnice u selu Lapsunj 24. septembra 1998. (ukupno 21 tijelo).

Hrvatske snage su potpuno uništile sljedeća bošnjačka naselja: Tošćanica, Lizoperci, Grevići, Gračac, Ustirama, Heljdovi, Klek, Gračanica, Paroš, Parcani, Gorica, Škrobućani, Munikoze, Prajina, Donji i Gornji Krančići, Lug Donji i Gornji Višnjani, Blace, Here, Lapsunj, Kovačevo Polje, Varvata i Orašac.

U Prozoru (na području Općine) je ubijeno 254 Bošnjaka: muškaraca, žena i djeca.

Ratni reporter Akif Agić prije dvije godine dostavio je Tužilaštvu BiH dokaze o više stotina silovanja bošnjačkih djevojčica iz Prozora od pripadnika zloglasnog HVO-ovog “Kinder voda”.
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2606 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Zločin nad Bošnjacima u Herama od strane HVO-a i HV-a
https://veterani.ba/naslovna/2020/01/zl ... -a-i-hv-a/

NE ZABORAVIMO: Zločin vad Bošnjacima u Herama od strane HVO-a i HV-a

Na današnji dan, 24. januara 1994. godine u ovom selu, nedaleko od Prozora, pripadnici 175. brigade HV-a i pripadnici HVO brigade “Rama” izvršili su stravičan zločin nad civilima Bošnjacima.

U opsežnoj akciji pobijeno je sve što se zateklo u selu te su uništeni stambeni i privredni objekti.
Tog 24. januara ubijeno je čak 36 osoba, među kojima su bile i dvije žene hrvatske nacionalnosti. Među ubijenim je bilo i djece i staraca, a pojedina su tijela zvjerski masakrirana.

Mjesto Here je do popisa 1991 godine naraslo na 55 domaćinstava sa 317 stanovnik, od kojih je njih 270 stalno boravilo i živjelo u Selu. Danas je ta slika, nažalost, mnogo drugačija, te u selu živi oko 35 porodica. Znatan dio porodica se odselio u gradove Bugojno, Mostar, a neki i izvan granica Bosne i Hercegovine.Iako mnogi hrvatski portali pišu kako se napad na Here (24.1.1994. godine) dogodio zbog napada Armije RBiH na Uzdol (14.9.1993. godine), ipak, činjenice govore drugačije.

S ciljem potpunog progona Bošnjaka sa područja općine Prozor, pripadnici HVO-a su, prije događanja na Uzdolu, u potpunosti uništila sljedeća mjesta: Lapsunj, Družinovići, Varvara, Kovačevo Polje, Orašac, Donji Višnjani, Gornji Višnjani, Gorica, Škrobućani, Tolovac, Paroš, Parcani, Lizoperci, Tošćanica, Grevići, Klek, Heljdovi, Donje Krančiće, te dijelove Prozora, Borovnice, Paljika, Gračaca, Duga, Gračanice, Gornjih Krančića, Ustirame, Kućana, Luga, Ljubunaca, Donje Vasti, sela Blace u kojima su živjeli Bošnjaci.
Na desetine civila je ubijeno ili ranjeno, silovano je desetine Bošnjakinja, a imovina spaljena, uništena i opljačkana.U toku 1993. HVO je izvršio skoro potpuno protjerivanje bošnjačkog stanovništva sa okupirane teritorije. Vojno sposobni Bošnjaci su deportovani u logore u Prozoru ili zapadnoj Hercegovini.

31. jula 1993. pripadnici vojne policije tzv.HVO brigade “Rama” su iz logora u Srednjoškolskom centru u Prozoru izveli 54 Bošnjaka i koristili ih kao živi štit na Crnom Vrhu (Makljen) protiv pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, koje su povezali u dvije grupe.

Od toga je jedna grupa logoraša uspjela da pobjegne na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, a drugu su pripadnici tzv. HVO-a jednostavno s leđa likvidirali. Ubijena su 23 Bošnjaka.Za ovaj zločin koji su počinili pripadnici tzv. HVO-a, do danas, niko nije odgovarao!Dana 28. avgusta 1993. HVO je uhapsio preostalo civilno stanovništvo, potovario ih u kamione i preko sela Kućani protjerao. Tada je u jednom klasičnom getu u dijelu Prozora koji se zove Pograđe, HVO ostavio da životare ukupno 128 lica bošnjačke nacionalnosti, uglavnom članove porodica majstora koji su bili potrebni za održavanje ratne teknike HVO-a.

U toku zatočenja u logorima HVO-a naročito su bili torturi izloženi logoraši u Vatrogasnom domu u Prozoru i Srednjoškolskom centru, gdje su premlaćivani i mučeni do smrti.
U Prozoru (na području Općine) je ubijeno 254 Bošnjaka: muškaraca, žena i djeca.

Akif Agić je, stradanje Bošnjaka Hera i Prozora detaljnije obradio i u svojojknjizi “Reload”.

“Mujo sine, čuvaj se i samo tako, uz zemlju se zalijepi”, galami Mustafa.
“Ne, sine, glavu dizati, ne, sine, glavu dizati, nikako”, dobacuje Mustafa iz sveg glasa. Mujo se strese. Babin glas je jači od tenkovskih projektila, i on se potpuno prilijepi za zemlju i puže. Tako pripijen uz zemlju, osvrće se prema ocu koji puže u drugom pravcu i vuče njegovu sestru. Još ih malo vidi i ne vidi ih više. Glavu ne smije podignuti jer mu je tako rekao babo.
Nikad ih više neće vidjeti.Jedinice HVO koje su su učestvovale u napadu na Here 24.1.1994. godine:

Brigada “Rama” – nositelj operacije

Postrojba za posebne namjene “Marinko Beljo”

PDV “Bata”

DV “Ivan Peran-Ino”

Prva bojna “Fofa”

Druga bojna

Treća bojna “Uzdol”

Topništvo brigade “Rama”

Tenkovski vod brigade “Rama”

Pionirski vod (brigada “Rama”)

Izviđačka desetina (brigada “Rama”)

Sanitetska služba (brigada “Rama”)

Topništvo Zbornog područja Tomislavgrad

Postrojbe iz sastava 1. gardijske brigade HVO-a

“Kažnjenička bojna”

“Ludvig Pavlović”

PPN “Gavran 2″

Operacijom su zapovijedali:

General Slobodan Praljak

Pukovnik Ante Pavlović – Zapovjednik brigade „Rama” i pravca od Uzdola

Bojnik Josip Vidović – Zapovjednik sektora (Glibe-Jurići-Here) i pravca od Jurića

Brigadir Goran Vučić – Zapovjednik 3. bojne „Uzdol”
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2607 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Srednja Bosna je bila pred padom
Mate Granić:
Alija Izetbegović nam je u siječnju 1994. godine rekao: "Sve južno od Prozora do Neretve vama. Dakle, bez Srednje Bosne, koja je bila pred padom. Ni predsjednik Franjo Tuđman ni ja to nismo prihvatili, i to predsjednik Tuđman ni ja nikad ne bismo prihvatili." Ovim je riječima bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić opisao situaciju u kojoj su se našli Hrvati i Bošnjaci na početku 1994. godine, kada se činilo da će Srbi odnijeti pobjedu uratu i ostvariti kontrolu nad većinom BiH.

Granić: Milošević je odmah na stol stavio viski, a kad sam vidio prve karte, sve mi je bilo jasno
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... o-15014486


RSE: Jedan potpuno suprotan primjer. Rekli ste mi u pripremi ovog razgovora da je Armija Bosne i Hercegovine mogla da da uđe u Vitez koji je bio pod kontrolom hrvatske komponente.
Izetbegović: Vitez je druga situacija. Tu je koncentracija Armije bila puno veća. Naša nadmoć u Srednjoj Bosni je bila izrazita, što nije bio slučaj sa graničnim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao što su Srebrenica, Foča, Višegrad, Goražde i tako dalje, podrinjski dijelovi. Situacija u Srednjoj Bosni je bila drugačija, bila je potpuno u našu korist i mi smo pritiskivali Vitez dugo vremena. Ja sam se, iskreno rečeno, pribojavao ulaska naših trupa u Vitez i bio sam veoma obradovan kada je kriza bila na vrhuncu i kada je pad Viteza bio skoro izvjestan i kad je moja najveća briga bila šta će se dogoditi, jer vi ne možete kontrolirati trupe koje mjesec dana opsjedaju grad i imaju velike gubitke i smatraju da su one legalne trupe, kao što su i bile, a da su ove druge ilegalne. Vi ne možete znati šta će se dogoditi u gradu gdje je bilo nekoliko hiljada civila. Ja sam se, iskreno govoreći, toga plašio. Kad je kriza bila na vrhuncu, Tuđman me pozvao i ponudio pregovore. Ja sam to odmah prihvatio i zatražio da se obustave akcije oko Viteza. Došlo je do onog Washingtonskog dogovora, do primirja i tako dalje. To je bio početak mira izmedu HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine.
https://www.slobodnaevropa.org/a/1045261.html
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2608 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Saradnja HVO i VRS - Ratko Mladić zapovjedao postrojbama HVO-a


DRETELJ, logor HVO za Bosnjake


Logori i patnje bošnjaka


Ratni zlocini Capljina koncentracioni logor


LOGORI SMRTI ZA BOSNJAKE MUSLIMANE DRETELJ I HELIODROM


Ratni zlocini - Stolac - bolnica za mucenje


Mirzinih 300 dana u logorima smrti


Mostar 1993. zatvor na Heliodromu 1.dio .


Mostar 1993. zatvor na Heliodromu 2.dio


Preživjeli logoraši o paklu Dretelja, Koštane bolnice, Heliodroma


Zlocini u Dretelju prilog
Grunt-SA
Posts: 17
Joined: 26/04/2021 03:54

#2609 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Grunt-SA »

Rat HVO protiv Armije BiH (razni klipovi i tekstovi)
https://sites.google.com/view/rat-hvo-p ... e-bih/home
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2610 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

User avatar
Piaty
Posts: 494
Joined: 01/12/2020 00:58

#2611 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Piaty »

Nikada necu razumjeti toliki fanatizam HVO-a prema Armiji BiH i to sve za godinu dana kako je puklo.

Kao da su jedni tlacili druge 100 godina, a zapravo su samo godinu prije bili zajedno.
Emiremir33
Posts: 1530
Joined: 16/12/2019 13:12

#2612 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Emiremir33 »

Piaty wrote: 03/06/2021 09:50 Nikada necu razumjeti toliki fanatizam HVO-a prema Armiji BiH i to sve za godinu dana kako je puklo.

Kao da su jedni tlacili druge 100 godina, a zapravo su samo godinu prije bili zajedno.
Toliku fanatičnu mržnju i to su jedva čekali nož u leđa hinjski Latinski
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2613 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2 ... 22606.shtm
Bivši hrvatski ministar odbrane o pravoj istini o ratu u BiH i planovima za njenu podelu
Špegelj: HV tajno ratovala u Bosni


Cilj Zagreba bio osvajanje teritorije od Mostara preko Glamoča do Bihaća i njeno pripajanje Hrvatskoj
SARAJEVO (Beta) - Bivši hrvatski ministar odbrane, general Martin Špegelj, izjavio je u intervjuu nedeljniku "Slobodna Bosna" da je Hrvatska vojska želela da osvoji BiH.

"O tome nema dileme. Godina 1993. bila je ključna, najteža godina za Armiju BiH. Tada traje jurnjava za teritorijom BiH. Cilj je bio osvojiti što više teritorija. Udar HVO jedinica da bi se osvojila 'hrvatska teritorija' u BiH, nije bio dovoljan. HVO je bio slab tako da se uključuje Hrvatska vojska, ali bez znanja Glavnog štaba", rekao je Špegelj.

Prema njegovim rečima, HV je želela da osvoji prostor od Mostara preko Glamoča do Bihaća i da ga pripoji Hrvatskoj.

Špegelj je rekao da "nema spora da su jedinice HV učestvovale u agresiji na BiH, i to ne samo učestvovale, nego su ušle u borbu protiv Armije BiH kada se ona nalazila u najtežoj situaciji".

On je dodao da su tokom rata u BiH " Tuđman i predsednik SRJ Milošević bili u neposrednom telefonskom kontaktu svaki dan". "Danas se tome možemo čuditi, ali to je istina. Nažalost, i Izetbegović je pristao na svoj deo iz te njihove podele", rekao je Špegelj.

"Milošević je hteo celu BiH i jedan deo Hrvatske. Posle Karađorđeva, Milošević je računao da Tuđman neće raditi na pripremama za odbranu zemlje i u toj teškoj situaciji - kada dođe do agresije - pretpostavljao je da će Tuđman pristati da ostane bez juga Jadrana i dobrog dela zemlje. To je bila Miloševićeva ideja, crta Karlovac-Karlobag-Virovitica", rekao je Špegelj.


General Janko Bobetko u svojim memoarima opisuje kako su vojnici i časnici HV-a skidali svoje oznake i stavljali oznake HVO-a, kako im je rečeno das se predstavljaju da su pripadnici HVO-a, da su rodom iz BiH. Na jednom skupu generala nakon rata, zaključeno je: „U borbama pritiv jedinica Armije RBiH poginulo je više vojnika HV-a, nego u svim borbama na tlu Hrvatske“. U svojim memoarima priznao je to otvoreno i bez ikakvih zazora general Bobetko. Posavina je mali dio prljavog rata Tuđmana i Miloševića protiv Bosne i Hercegovine.
toska
Posts: 551
Joined: 26/09/2016 14:08

#2614 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by toska »

Godišnjica tragedije i pogibije osmero djece u Vitezu od granate sa položaja ARBiH.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/proslo- ... /210610120
elk
Posts: 1330
Joined: 14/08/2006 12:03

#2615 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by elk »

Sace ovaj saffovac okaciti i taj link. Nesto ga net handri :zzzz:
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2616 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

Nasi govore o nasim zlocinima,a njih boli k...c za nasim zrtvama.Nikada nisam vidio ni jednog njihovog kako osudjuje njihove zlocine.Evo kako su docekali Kordica pa cak i svestenici.

Zagreb i Crkva ga dočekali kao heroja: Najmlađa Kordićeva žrtva bila je trogodišnja beba

https://www.index.hr/vijesti/clanak/Zag ... 51906.aspx

User avatar
dustaban
Posts: 6232
Joined: 10/07/2012 10:55

#2617 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by dustaban »

toska wrote: 10/06/2021 19:32 Godišnjica tragedije i pogibije osmero djece u Vitezu od granate sa položaja ARBiH.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/proslo- ... /210610120
Ne znam je li do mene, ali za ovaj zlučin sad čujem prvi put! Da li je o ovome bilo ranije riječi?
User avatar
dustaban
Posts: 6232
Joined: 10/07/2012 10:55

#2618 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by dustaban »

-M84- wrote: 10/06/2021 22:33 Nasi govore o nasim zlocinima,a njih boli k...c za nasim zrtvama.Nikada nisam vidio ni jednog njihovog kako osudjuje njihove zlocine.Evo kako su docekali Kordica pa cak i svestenici.
Zagreb i Crkva ga dočekali kao heroja: Najmlađa Kordićeva žrtva bila je trogodišnja beba
https://www.index.hr/vijesti/clanak/Zag ... 51906.aspx
Pa šta predlažeš? Da nikad ne pričamo o svojim zločincima, samo tuđim?!
Kad će vam biti jasno da ovo šta Vehbija priča i ovo kako veličaju zločinca Kordića ni najmanje ne šteti ARBiH i Bošnjacima. Već naprotiv!
User avatar
studiorum_tuzlaensis
Posts: 3899
Joined: 08/07/2015 11:06
Location: sa vraca

#2619 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by studiorum_tuzlaensis »

dustaban wrote: 10/06/2021 22:40
toska wrote: 10/06/2021 19:32 Godišnjica tragedije i pogibije osmero djece u Vitezu od granate sa položaja ARBiH.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/proslo- ... /210610120
Ne znam je li do mene, ali za ovaj zlučin sad čujem prvi put! Da li je o ovome bilo ranije riječi?
Ima toga dosta. Vjerovatno nisi onda čuo ni za ovaj što se desio daleko iza linija fronta u Novom Travniku. Ovdje su stradala također djeca i omladina, ali Bošnjaka. Potrebno je samo malo zaroviti po internetu ili kod preživjelih i naći godišta.

https://nove-info.com/renovirano-spomen ... -kalinska/
-M84-
Posts: 80
Joined: 06/03/2021 12:42

#2620 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by -M84- »

U SELIMA KOD KISELJAKA HVO ZA DESET DANA POBIO OKO 80 BOŠNJAKA: Većinu tijela žrtava je spaljena, danas obilježena godišnjica zločina...

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/20 ... china.html

Poslije Ahmića ovo je po broju žrtava najveće bošnjačko stratište u kojem su bošnjački civili stradali od HVO-a.


U Šehidskoj džamiji u Han Ploči, nedaleko od Kiseljaka, danas je obilježena godišnjica stradanja Bošnjaka u selima Grahovci, Han Ploča, Tulica i Radanovići.

U periodu od 12. do 16. juna 1993. godine jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u roku desetak dana iz pomenutih sela zarobile su i ubile 78 Bošnjaka, među kojima je i djevojčica od trinaest godina.

Tijela 38 ubijenih do danas nisu pronađena, piše Preporod.info. Poslije zločinačkog poduhvata, komanda HVO-a je angažovala posebnu jedinicu koja je imala za cilj uklanjanje dokaza o zločinu. Većinu tijela žrtava spalili su u njihovim građevinskim objektima kako bi prikrili tragove zločina. Sva tijela ubijenih, a koja nisu izgorjela u spaljenim kućama su ukopavana u pojedinačne i grupne grobnice ili su skrivena na drugi način.

Nakon čitanja imena ubijenih i učenja Jasina prisutnima se obratio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Kiseljak Kenan ef. Bajrić, koji je kazao da neki od onih koji se dovode u vezu sa zločinima hodaju ovim gradom, dok je čovjek koji je priznao zločin za petnaest ubijenih dobio kaznu što odgovara tome da je za svaku žrtvu dobio otprilike godinu dana zatvora.

"Ovdje ima svjedoka koji znaju šta se događalo i treba to govoriti. Nemojte bježati od medija! Nekada vidim u našem narodu da mnogi ne žele govoriti, dok oni koji ne znaju pričaju", kazao je efendija Bajrić i istakao kako osuđuje ubistvo fratara u Fojnici, o čemu se svake godine uveliko govori u medijima, ali napominje i pravi paralelu sa zločinima u Han Ploči u kojima za ubistvo mnogih, pa tako i npr. efendije Omera Drkića, nije niko odgovarao, iako se zna ko su bile osobe u vojnim jedinicama.

Štaviše, za tijelom efendije i drugih Bošnjaka još uvijek se traga.

O kulturi sjećanja na programu je govorio dr. Munir Drkić, s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, sin rahmetli Omera efendije.

"Naša stalna obaveza jeste da tražimo istinu i da učinimo sve da se istina na kraju pokaže i da odgovaraju svi koji trebaju. To je naša obaveza na Ovom svijetu, ali i naš zalog za Ahiret", kazao je Drkić.

Poručio je da se kao narod moramo angažirati ka vidnom napretku, ne iščekujući stalno pomoć od drugih, kako nas uči povijest islama.

"Znamo svi za Bitku na Bedru i stalno se vraćamo na tu situaciju kada je Bog poslao meleke kao pomoć vjernicima, ali se malo govori o događaju kada su muslimani nakon toga trijumfalno ušli u Mekku bez rata. Poruka je da su za šest godina, manje-više, nakon Bedra postali snažni i došli u tu veličanstvenu situaciju. Mi kao zajednica moramo uzeti pouku iz toga", kazao je on.

Njegov mlađi brat dr. Abdul-Aziz Drkić, s Katedre za kiraet na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, danas je aktivan u Udruženju porodica poginulih i nestalih „Džemat Han Ploča '93.“

Kada mu je odveden otac, efendija Omer, imao je sedam godina.

"Bili smo ja i brat, a majka je tada bila trudna. A jedan brat je bio s dedom na Bjelašnici. Mi smo sve to preživjeli. Došli su na vrata i odveli nas. Žene i djecu na jednu stranu, a muškarce na drugu. To je taj zadnji trenutak kada smo se vidjeli s ocem. Nakon toga nismo više ništa saznali, a po svemu sudeći, oni su ubijeni, ali nismo još uvijek našli ostatke tijela", kazao Abdul-Aziz.

Zbog pandemije, ovogodišnjem programu prisustvovao je manji broj vjernika, ali prema riječima predsjednika Medžlisa Kiseljak Nermina Merhemića, ove godine obilježavanje godišnjice bilo je medijski aktualizirano u različitim formatima.

Ovogodišnji program obilježavanja stradanja sadržavao je i historijski čas u Grahovcima i program u Tulici.

Inače, poslije Ahmića ovo je po broju žrtava najveće bošnjačko stratište u kojem su bošnjački civili stradali od HVO-a.
Post Reply