SARAJEVO - Tko je ubio Gabriele Moreno Locatelli i zašto? Imao je 34 godine, bio je nenaoružan, mirno je i mirno prešao most mosta Sarajeva, grada mučenog krvlju i tragedijama ovog stoljeća. Četvero Talijana popelo se na most Vrbanja s Morenom. S obje strane rijeke Miliacke, podijeljene ratom, puške su bile usmjerene. Preko mosta je hodala nada, sporim i odmjerenim koracima nenasilne političke geste, tako blage, ali tako razarajuće u gradu progutanom ratom. Tko je i zašto naredio tu nemilosrdnu egzekuciju? Nakon više od pet godina od te tragične nedjelje, 3. listopada 1993., talijanski će pravosudni sustav morati službeno postaviti ova pitanja. Ministar pravosuđa Diliberto potpisao je prije nekoliko dana ovlaštenje za postupanje protiv nepoznatih osoba zbog političkog zločina počinjenog u inozemstvu protiv talijanskog državljanina Morena Locatellija, bivšeg franjevačkog franjevca. U stvarnosti, ta pitanja nikada nisu prestala opsjednuti Morenovu majku, sestru i članove obitelji koji žive u Canzu, u blizini Komo. Ista su pitanja zadesila četvoricu putnika Locatellija - Gigi Ontanettija, Luigija Ceccatoa, Luca Bertija, oca Angela Cavagna - i cijeli pacifistički pokret, posebice "Blaženi graditelji mira", udrugu Padova koju je vodio don Albino Bizzotto na koje se odnosilo pet protagonista marša na mostu. Dva dana prije, ali nakon tragedije, ostali "Blaženi graditelji mira", uključujući i samog fra Albinu, samo sa skupinom redovnika, svećenika i redovnica, pokušali su prijeći Stari most, stari most Mostara, koji je postao granica između istoka i zapada, između muslimana i Hrvata. Odbijeni zastrašujućim naletima koji su dolazili s istoka, "Blagoslovi" su se okrenuli unatrag, poput petorke iz Sarajeva. Ali u Mostaru nitko nije pucao na pacifiste koji se povlače kao na mostu Vrbanja. Zašto? Danas je Stari Most, jedno od arhitektonskih remek-djela koje su Turci ostavili u Bosni, samo uspomena. Taj most koji povezuje istok i zapad, muslimana i kršćana drevnog Mostara, više ne postoji: srušile su ga same hrvatske katoličke milicije. Most Vrbanja, most na Vrbovima, još uvijek stoji sa svojim teretom sjećanja: ploča za Suadu, hrvatskog studenta iz Dubrovnika, koji je bio prva žrtva rata; mjesto u kojem su ubijeni Bosco i Admira, on srpski, ona muslimanska "Romeo i Julija" iz bosanske prijestolnice. I na kraju Gabriele Moreno Locatelli za kojom su građani Sarajeva, peticijom, dobili da je cesta dobila ime po njemu, odmah preko mosta, gdje je želio tamo doći živ. Sarajeviti ga časte kao jednog od svojih junaka, talijanskog mučenika među mnogim Bosancima. U Italiji je, međutim, njegova afera likvidirana dovoljno (poput lude geste idealista posvećenog mučeništvu) ili s loše skrivenom dosadnošću (pet godina šutnje i istraga nasuta u tužiteljstvu u Bresciji prije nego što je ministar odobrio kazneni slučaj) ). I to nije dovoljno: čak je i u arhipelagu pacifističkih pokreta tragedija mosta Vrbanja ostavila otvorene rane, dugo ćutanje i paljenje prijepora nakon nekih novinarskih rekonstrukcija koje su protagonisti procijenili kao približne ili zlonamjerne. Dali smo riječ jednom od glavnih uglednika tog marša na mostu, Gigi Ontanetti, 42 godine, građevinski radnik, odrastao u firentinskoj zajednici Isolotto, izviđački odgojitelj iz Agescija, koji nije bio uvjerljiv. Ontanetti je živio više od godinu dana u Sarajevu tijekom opsade.
Ekskluzivni intervju s : Gigi Ontanetti
"Humanitarna pomoć i plave kacige: veliki rat"
Zašto ste htjeli prijeći taj most?
Mostovi su za spajanje. S jedne strane grada bili su Bosanci, a preko mosta, udaljenog oko 600 metara, bili su Srbi. U prosincu 1992. nas je 500 prešlo granice od Italije do Sarajeva kako bi podsjetilo svijet da postoje drugi načini izvan rata kako bi se pronašlo pošteno rješenje sukoba. Neki od blaženih mirotvoraca živjeli su u Sarajevu od kraja juna 1993. godine. Iz unutar opkoljenog grada bilo je jasno da je Zapad zaboravio na ovaj rat. Između ostalog, približavala se zima i uvjeti preživljavanja postali su dramatični. Prelazak preko mosta Vrbanja bio je politički čin kazivanja zapadu, građanima i moćnim ljudima da su, zahvaljujući njima, tisuće ljudi riskirali da budu ubijeni pucanjem, izgladnjivanjem i hladnoćom.
Optužuju vas da niste dobro pripremili akciju.
Svi uzimaju zdravo za gotovo da kad je rat, obični građani ne mogu ništa učiniti, a samo stručnjaci (političari i vojska) znaju što učiniti. U ratu vam nitko ne daje dozvolu za mir. U tom je smislu istina da je rizik od smrti bio vrlo visok. I toga smo bili itekako svjesni.
Jeste li od zaraćenih strana tražili garancije?
Sreli smo sve zapovjednike: onu srpskih trupa, onu Armiju, redovnu bosansku vojsku unutar koje su služile hrvatske postrojbe i istog zapovjednika Hrvata. Svi su nam rekli da neće pucati za sebe, ali ne jamče da će i ostali učiniti isto
Tko vam je stvorio najviše poteškoća?
Svi su govorili pola istine. Ali bili smo prisiljeni odgoditi akciju za jedan dan jer smo otkrili da je zloglasni zapovjednik Caco (čita bilješku Zazoa urednika), koji je pod svojim zaposlenicima imao mini vojsku ne baš ugledne slave, držao most na jugu, najviše napredni i bliski srpskim linijama. I nije poštovao zapovijedi zapovjedništva Armija
Kažu li da je direktno odgovorio bosanskom predsjedniku lzetbegoviću?
Ne bi me iznenadilo. U ratu sve postaje zakonito. Također ne isključujem da su se među nama volonterima pojavili dvosmisleni likovi. Poput onog Talijana koji je pokušao doći s nama u Sarajevo da snajperski izvrši 600 maraka svakoj žrtvi. U Sarajevu je bilo nekoliko talijanskih snajpera. To nije bila tajna. Je li moguće da talijanske vlasti nisu intervenirale? Bilo je čak i onih koji su umjesto toga platili "manhunt safari". I došlo je do trgovine malim izbjeglicama. Djeca koja su napustila Bosnu zbog praznika u Italiji, a zatim se nisu vratila kući. Nadam se da će se netko pobrinuti za njihov nestanak.
Jesu li iza pomoći bile čak i sjene trgovine?
U Sarajevu sam jeo američke kekse od 12. kolovoza 1963. Ostali su od rata u Vijetnamu. Postoji ratna ekonomija koja nema granice i upravlja poslom u sukobu.
Kako je to funkcioniralo u Bosni?
UN je podijelio humanitarnu pomoć za tri frakcije, a zatim ih izgubio. Lokalni mafijaši učinili su ostalo: stavili su pomoć na crno tržište i s prihodima su kupili oružje. Oko opsade Sarajeva i rata u Bosni postojali su ekonomski interesi velike međunarodne težine. Svi znaju ove stvari, ali malo ih napiše ... radije se posvete pacifistima koji umiru u mirovnim akcijama kao da su sami krivi za svoju sudbinu.
Vratimo se zapovjedniku Cacu. Jeste li razgovarali s nama?
Da, i zamolili smo ga da preuzme odgovornost kao čovjek. Učinio je to. Ali kad smo stigli na most, upucali su nas Moreno do smrti. Dok smo ga čekali pred njegovom zapovjedništvom, vidjeli smo ga kako u atmosferi velike srdačnosti izlazi iz sjedišta Unprofora u ruci s visokim časnikom egipatskog kontingenta UN-a.
Je li to bilo normalno u Sarajevu?
S obzirom na zločinačku slavu Caca bili smo okamenjeni. Ali u Sarajevu smo vidjeli još gore. Prijepodne, dan ranije, 1. listopada, bili smo u PTT-u, zgradi u kojoj je bila komanda UN-ove misije (Unprofor) u Sarajevu. Moreno me zvao vičući "dođi i vidi!". Pored njega je bila starija dama koja je čistila. Naslonio sam se na parapet i ugledao oklopno vozilo Ujedinjenih naroda s oznakama Crvenog križa s kojeg su istovareni sanduci novih, sjajnih kalašnjikova i minobacačkih granata. Sanduci su prebačeni na drugo vozilo UN-a. Kad je Moreno povikao, vojnici su, kao da su uhvaćeni u činu, odmah zatvorili oklopno vozilo i izašli nam u susret.
I što si učinio?
Moreno je pobjegao s jedne strane, a žena s druge. Možda me nisu primijetili. Upoznali smo se pola sata kasnije, obećavši da ćemo ćutati. Umjesto toga, žena je nestala. Na poslu se nikad nije pojavila i nitko je više nije vidio kod kuće.
Jeste li mu to ikad rekli?
Moreno nije imao vremena, jer je ubijen dva dana kasnije na mostu Vrbanja. Rekao sam Giancarlu Bocchiju tijekom jedinog snimljenog intervjua koji mi je učinio, ali on nije objavio tu vijest
Mnogo stvari nije bilo napisano ...
Zatim tu su ona pitanja koja su ostala neodgovorena o prisutnosti ljudi bosansko-muslimanskih službi i o non-stop aktivistima, sve do uloge UN-a, i to izvješće Ujedinjenih naroda o slučaju koji će službeno biti "uništen kao i obično". Prema Bocchiju, ne znamo je li to bio čovjek iz Cacine jedinice ili ubojica iz tajne policije Seve, koji je taj dan bio u zoni desete brigade. Motiv se, kaže, nalazi u radnjama Blaženih: „privukli su sumnje muslimanskih tajnih službi. Marš mira 1992. godine, koji je ušao u Sarajevo s dopuštenjem bosanskih Srba, uvjerio ih je da ispod toga postoji nešto. Željeli su otići od talijanskih humanitarnih katolika, smetali su svojim inicijativama. Izetbegovićeve tajne službe, čak i one koje su izgledale bezazleno, poput tajne raspodjele pošte ljudima koji više nisu imali kontakt s rođacima izvan Sarajeva, doživljavaju kao aktivnost koja može donijeti naredbe ili bilo što drugo. " Don Albino Bizzotto, vođa blaženih, promovirao je demonstraciju ispred NATO baze u Avianu kako bi spriječio da avioni Atlantskog saveza odu na bombardiranje snaga bosanskih Srba. Inicijativa koja se možda muslimanima nije svidjela. „Blagoslovi su bili vrlo kontrolirani - dodaje - Kako bi dobili dozvolu humanitarnog udruženja, morali su opskrbiti deset sudija sarajevskog suda robom.
