Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

[dr.gog]

Svako provociranje ili rasprava nedostojna ove teme -in memoriam(a), bez obzira na motive, biće sankcionirana banom bez upozorenja.

Svako vrijeđanje i unižavanje uspomena na poginule borce Armije BiH i MUP-a RBiH, političke rasprave i slično trolovanje biće obrisano ,a autori takvih postova banovani.Bilo kakve vjerske rasprave i slično, su također nedopuštene.

[Vertigo]

Specijalna jedinica Ministarstva Unutrašnjih poslova BiH – Odred policije BOSNA
]

Bila mi je cast poznavati te.

[Gusztav]

Mali podsjetnik.

Svi Vi koji ste na današnji dan 05.04.1992. bili slatke male bebice ili niste bili ni rođeni, ne zaboravite da smo tog dana, neko sa svoje 24 god., neko mlađi, neko stariji, sa ono malo naoružanja i slabo opremljeni, pokazali bradatim spodobama da ima neko ko će odbraniti ovaj grad, ko će zaštiti naše porodice i naše ulice gdje smo odrastali.
Ne zaboravite da smo to skupo platili, neko najsvetijom stvari na svijetu, svojim životom, neko svojim dijelovima tijela ili zdravljem. Ne zaboravite heroje, ima ih mnogo, ima ih svaka i najmanja ulica u ovom gradu.

[Priorat]

Prijedor

Slavko Ecimovic
Izet Mesic - Hadzija

Obojica iz Prijedora, vodili pokusaj oslobodjenja Prijedora krajem maja 1992.
Obojica poginula u ulicnim borbama na obali Sane pri pokusaju povlacenja na lijevu obalu.
Cetnici su kasnije ubili cijelu Slavkovu porodicu.

Slava im i rahmet dusi!

******
NEKAD BJEŠE U PRIJEDORU ČARŠIJA (5)
Slavkove "zelene beretke"
Autor: NUSRET SIVAC
Ivo je priča o Kurevskoj četi Slavka Ećimovića, Bošnjaka, kako se uvijek predstavljao • O hrabrim mladićima koji su pokušali da oslobode Prijedor i da se suprotstave četničkim hordama koje su ubijale, silovale i uništavale narod i grad koji su voljeli i sa njim su se ponosili
*************************
Isječak iz članka
Grupa mladića iz grada i doline, okupljena u šumama Kureva, oformila je četu na ćije je čelo stao Slavko Ećimović. Ovo je priča o njihovom pokušaju oslobađanja Prijedora, u akciji zanosa i patriotizma i stotinjak rodoljuba koji su imali hrabrosti da krenu na daleko brojniju i naoružaniju četnićku SIlu. Kada su Srbi okupirali Prijedor, grupa mladića, medu njima je bio i inž. Slavko Ećimović, odlučila je da pobjeGne u šume Kureva iznad grada. U početku ih je bilo oko 30 vojnika imali su nešto pu...

http://mojprijedor.com/com/index.php?op ... &Itemid=57

svaka cast Lotpi , niko ih vise nespominje..spomenike od 20 metara su zasluzili ali eto niko ni rijeci o njima!!

[Topla voda]

evo ide na tvsa novi film,dokumentarac o safetu hadzicu

[olijali_vuk]

JAN DORŠNER /sportist i heroj Sarajeva/
Decembar, 1992.



SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!
Preuzeto s http://blob.blogger.ba/

Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV (http://zatebe.blogger.ba)
U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira "Jan Doršner", koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo...

Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.

Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica - borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan - hrabar i neustrašiv... Ispred njega je stajao tenk... Da ne pričam dalje jer tu nisam bio...
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj... Ne znam zašto...

U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.

U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet...

Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva "Sometimes it snows in April...Sometimes I feel so bad..."

...U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.

Život teče dalje... A kakav će biti to je do nas... Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.

Jan je isao sa mojom sestrom u 2. gimnaziju, mislim u isti razred. Ja sam o njemu znao samo iz prica, bio je lafcina i sve su se zenske palile na njega.
Poginuo je u Otesu, ekplodirala mu zolja na remenu, moguce je da je bilo bas tako kao sto si i rekao. Bio je velika faca u gradu, i znam da je imao brata Ilju.

[Prozor]

Mujo Bektić, branitelj Srebrenice.

[neretvanac]

Midhat Hujdur Hujka, alla rahmetile, heroj odbrane Mostara od cetnickog i ustaskog agresora !
Kad se u Sarajevo naivno mahalo Titovim slikama i crvenim zastavama, Mostarci su vec jasno skocili i uzeli puske za otpor agresoru. Hujka je osnovao vise jedinica, naoruzavsi ih, koje su zaustavile Karadziceve dobrovoljce na ulazu u opstinu Mostar i razoruzao ih, vrativsi ih u pravcu Nevesinja.
Naglasavao organizovanje po mahalama i jasan otpor puskom od prvog dana.
Rahmet mu dusi, Mostar je ponosan na njega !

[necko_hz]

slika

Ima li na internetu negdje ova zbirka pjesama koje je rahmetli Smajo Šikalo napisao ? Rahmet mu duši i njemu i svim borcima Armije RBIH !

[dr.gog]

10.000 građana je prisustvovalo godišnici ove slavne bitke..

[Duffy]

Jedno malo obavještenje!


Obavještavamo Vas da će se dana 14.06.2010. godine sa početkom u 19,30 sati u sali Općinskog Vijeća Čelić, održati skup pod nazivom ”Sjećanje na lik i djelo generala Rasima Delića”. Rasim Delić je rođen u Čeliću 1949. Godine, gdje je živio do završetka trećeg razreda osnovne škole.
Na ovom skupu će prisustvovati građani općine Čelić, ratni komandanti, komandiri i borci vojnih jedinica, preedstavnici aktuelne vlasti i drugi.
Na skupu će govoriti:
- Generali Armije R BiH
- Profesori Univerziteta u Tuzli
- Predstavnici vlasti
- Prijatelji i saborci

[olijali_vuk]

Najezi se covjek kad cita ovo i suze teku. Trebalo je skupiti hrabrosti i stati pred te tenkove i tu masineriju i boriti se bez naoruzanja i bez icega protiv te sile i nepravde . ..

[Utokkha]

JAN DORŠNER /sportist i heroj Sarajeva/
Decembar, 1992.



SJEĆANJE NA HEROJA SARAJEVSKIH ULICA, ALI I DRŽAVE!!!
Preuzeto s http://blob.blogger.ba/

Podsjetimo me, ko će drugi nego DIV (http://zatebe.blogger.ba)
U jednom svom postu nas obavještava kako su član Teniskog kluba Sloboda iz Tuzle Mirza Mulahasanović i članica banjalučke Mladosti Vanja Tomić pobjednici tradicionalnog 14. memorijalnog turnira "Jan Doršner", koji se proteklih dana igrao na terenima Teniskog centra Koševo...

Tu na Koševu nekada je Jan Doršner igrao tenis, a nešto malo niže nalazi se njegovo ovosvijetsko počivalište. Jan Doršner, mladi Sarajlija slovenskog porijekla, osim što je bio izuzetan teniser, bio je i član reprezentacije BiH u alpskom skijanju, ronilac i odličan student treće godine mašinstva. Poginuo je u decembru 1992 godine.

Jan, kojeg zapravo i nažalost nisam osobno poznavao bio je jedan veliki čovjek. Jedan od onih heroja sarajevskih ulica - borac. Poginuo je koliko se sjećam na Azićima. O njegovoj pogibiji prepričavale su se priče. Kažu da je to izgledalo kao scena dvoboja. Sa jedne strane stajao je mladi Jan - hrabar i neustrašiv... Ispred njega je stajao tenk... Da ne pričam dalje jer tu nisam bio...
Ja se samo sjećam njegovih prijatelja koji su plakali nakon što je javljeno da je Jan Doršner poginuo. Sjećam se ljudi koji su spominjali smrt Jana, a bilo je jasno da je u pitanju posebna osoba. Sjećam se da je na križu iznad njegovog groba bila svezana njegova marama. Da nikad ništa nisam čuo, znao bih da prolazim pored mjesta gdje leži neki heroj... Ne znam zašto...

U znak sjećanja na Jana ali i na sve poginule sportiste i mlade ljude prvi Memorijalni turnir održan je još u maju 1993. godine.

U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet...

Sjećam se scene iz mog omiljenog ratnog filma » 24 sata s Buretom«. Bure stoji pored križa na kome je ispisano Janovo ime. Odaje počast u tišini groblja koje tih dana raste velikom brzinom. Čuje se Princ koji pjeva "Sometimes it snows in April...Sometimes I feel so bad..."

...U finalnom meču tenisera Mulahasanović je pobijedio Mirzu Bašića (TK Sporting, Sarajevo) sa 6:3, 7:5, dok je u ženskom finalu Vanja Tomić sa 6:2, 6:3 bila bolja od Neire Fatić (TK Junior, Hadzići). Na Memorijalu Jan Doršner je učestvovalo 20 tenisera i sedam teniserki.

Život teče dalje... A kakav će biti to je do nas... Neka nam inspiracija budu ljudi poput Jana Doršnera.

Jan je isao sa mojom sestrom u 2. gimnaziju, mislim u isti razred. Ja sam o njemu znao samo iz prica, bio je lafcina i sve su se zenske palile na njega.
Poginuo je u Otesu, ekplodirala mu zolja na remenu, moguce je da je bilo bas tako kao sto si i rekao. Bio je velika faca u gradu, i znam da je imao brata Ilju.

uopste gledano, vjerovatno cu se pokajat sto ovo pisem jer ne znam kako je covjek poginuo.
moja pretpostavka iz tih prica je da je cekao pogodan trenutak da ispuca zolju na tenka, jer zolja moze probiti debljinu 300 mm, ali na vecinu tenkova udara ko komarac na covjeka ako ne pogodi na pravo mjesto.
i desi se da je pukla granata u cijevi ili je ubijen u tom cekanju pravog trenutka.

[olijali_vuk]

za njega znam sigurno da je poginuo jer mu je zolja explodirala na ramenu. i to se sjecam da je jedan nas ranjenik vani odbio pismo od covjeka koji je bio u Otesu i koji se povlacio i onda je njega pomeuo, a taj covjek sve prica kako je bilo vjerodostojno, ta bitka je bila haos, mislim ljudi su se tu borili ali treba neki Zoran da im je izdao polozaju i tako dalje, uglavno to je iz prve ruke, i Jan je bio Ceh, a ne Slovenac, kao sto je neko gore rekao, koliko ja znam ... skoro da sam sto posto siguran, a bio jae poznata faca u II.

[Nekako s proljeća]

Kemal Lilić -Dobrinja


Uploaded with ImageShack.us
preuzeto sa http://www.mgv.ba

[ljekar]

moj otac,moj amidza,daidza,tetak jedan drugi,rodjaci

[Nekako s proljeća]

Želim se izvinuti posjetiocima teme, što ne ispisah koju rečenicu uz predhodni komentar.Ovaj slikoviti iznad, na kojem je rahmetli Kemal Lilić .Na desetine sam ratnika ispratio tokom onih ratnih sarajevskih godina i prihvatio činjenicu da ih više nema, osim par njih. To je moj problem u ovom slučaju, pa se iskreno nadam da će neko od njihovih saboraca iz ''Specijalne ''ispisati koju rečenicu o njemu i Čelik Edinu. I jednog i drugog , inače nosioci Srebrene policijske značke, su pogodili snajperski hici na Dobrinji, haman ispred baze ...sa pozicija između crkve i škole.

[romulirem]

Nakon 15 godina ....

U znak sjećanja na Edina Duhovića, Sašu Petrovića, Antonija Tonija Badrova, Ibrahima Ganića, Hazima Katkića, Subhiju Pribišića i Senada Džaferovića, pripadnike Odreda policije za specijalne namjene Lasta, koji su poginuli na igmansko-bjelašničkom ratištu, jučer je na lokalitetu Bijele Vode-Bjelašnica otkriveno spomen obilježje.

Rusmir Mrković, ratni komandant Odreda Laste, kaže da je sedam njegovih boraca poginulo u dvije akcije.
- Prva je izvedena 13. avgusta 1993 godine na Trešnjevom brdu i tada su poginuli Edin Duhović i Saša Petrović. Druga akcija, s ciljem spajanja Igmana i Bjelašnice, izvedena je 13. decembra 1994. i u njoj je poginulo pet pripadnika Odreda.
Oslobođenje

Senad a.r poginu tog dana od zadnjeg ispaljenog metka,akcija vec bila zavrsena

[fabrO.]

Brigadni general Izet Nanić - komadant 505. Biteške brigade
Rodjen, 04. 10. 1965.godine
Poginuo 4. 08. 1995. godine

IZET NANIĆ - IZO, Brigadni general, komandant 105-505.vmtbr (Viteške motorizovane brigade). Rođen je u Bužimu, 04.10.1965.godine.Bio je oženjen i otac je troje djece, ćerku Izetu (1988) i dva sina Nevzet (1991) i Ibrahim (1993). Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju vojnu školu zavšio u Zagrebu 1984.godine.Poslije upisuje Vojnu akademiju u Beogradu, gdje provodi dvije godine, zatim u Sarajevu jednu godinu, da bih se ponovno vratio u Zagreb i 1987.godine završio Vojnu akademiju (smjer RV PVO). Teško je riječima opisati njega i njegova djela.

Međutim napustio je službu pri vojsci nakon izbijanja agresije na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te uključio se u njenu odbranu. Postao je komandant 505. Viteske Buzimske Brigade V korpusa Armije RBiH i kao njen komandant 4 godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Poginuo je 4. augusta 1995. godine, u povodu komplementarnog čišćenja terena od preostalih agresorskih snaga, u dubini pograničnog dijela hrvatske teritorije. Izet Nanić je pao kao šehid u borbi za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih naroda od agresije SR Jugoslavije i R Hrvatske i njihovih lokalnih najamnika kao seceseonistički pokret Abdića.
Bužimljani i Krajišnici su njemu i također poginulom mu bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
Od prvih ratnih dana Izet je ispisao zlatnim slovima historiju bužimskog kraja, ljute Krajine i države Bosne i Hercegovine






Obraćanje komadanta Izeta Nanića 1994. godine



Obraćanje komandanta 505. viteške bužimske brigade, brigadnog generala rahmetli Izeta Nanića na dženazi jednom od komandira četa za specijalne namjene "Hamza" 24. novembar 1994. godine. Neki stručnjaci su za 505. bužimsku brigadu govorili da je to najbolja jedinica Armije R BiH. Slijed itekst govora cijenjenog šehida Izeta Nanića:


Esselamu alejkum,


Ja sam malo zakasnio, ali sam ipak stigao na vrijeme da čujem nekoliko riječi efendije koji vam se obratio prije mene. On je kazao da mi imamo jednog zaštitnika – Allaha dž.š. Ja sam se u to jučer i uvjerio. Spomenuo je i jučerašnju akciju koju smo imali. I jučer smo pobijedili dušmanina, ali vjerujte, nismo pobijedili zato što smo bili jači borci, jer smo bili popustili, već nam je dragi Bog pomogao i donio nam pobjedu i kao da je rekao vi morate pobijediti. Ako Bog da i ubuduće će nam pomagati. Mi smo jučer pobijedili i četnike i autonomaše. Dakle, bilo je tu miješanog sastava. U jučerašnjoj borbi palo je, ako Bog da, nekoliko šehida. Prvi je bio komandir čete za smecijalne namjene HAMZA (3x tekbir), a onda je pao i komandir jurišnog voda, pa još dva njegova borca, pa poslije još jedan,… Bila je to krvava borba. Ali kao što rekoh, uz Božiju pomoć mi smo uspjeli pobijediti.

Ne bih ja posebno govorio kakva je situacija u Bihaćkoj regiji. Reći ću samo da je teška i žalosna. Iz dana u dan padaju najbolji sinovi, borci koji u duši nose tekbir. A i oni drugi isto padaju ili će pasti, koji ga ne nose u sebi i misle da nisu smrtnici, već misle da će se sačuvati smrti bježeći na konju pred njom.

Četnici su odlučili satrati ovu regiju i muslimanski narod, ali Bog dragi ne da da se mi sataremo i sigurno nas štiti. Bez obzira na ove obične smrtnike koji bježe na konju od smrti mi ćemo opet opstati i bez njih, a neka se svako od vas u ovome nađe. Sada je najpotrebnije da se svako vrati u svoju jedinicu. Prije svega, i mi u ovoj brigadi imamo one koji nisu u jedinici i pod hitno neka svako stane u svoj red, svoj stroj i svoju jedinicu. Neka izvršava svoje borbene zadatke.


I u Bihaću je teško, ali ne samo u Bihaću već će sutra biti teško i u Sarajevu, Zenici, Tuzli,… mi sebe ne možemo gledati kao zasebnu cjelinu. Ne možemo se gledati kao narod samo u Bosni i Hercegovini, nego sudbina muslimanskog naroda doseže i do naše Meke, do centra. A ovdje se brati islam. Naš din – vjera. Na nama je da ga odbranimo. Ja znam i vjerujem sigurno da imamo snage da se odbranimo od ove četničke najezde, a u to sam se jučer i ovih zadnjih dana uvjerio dok smo vodili borbe. Stvarno imamo snage, ali samo pod uslovom da oni siđu sa konja i da stanu na svoja mjesta tamo gdje pripadaju i gdje im je mjesto i da shvate i da vjeruju da ni onaj četnik neće ostati i niko na kugli zemaljskoj. Ovo je samo jedno prolazno vrijeme zbog kojeg mi iz običnih ljudskih ovozemaljskih kojekakvih materijalnih razmišljanja, grambačimo za nečim što je nestvarno i prolazno. Sve to pada u vatru i ne znam ti ni ja šta je to u pitanju. Valjda taj materijalizam.


Vratimo se, kao što rekoh, tim svojim jedinicama, svojoj vojsci, svome narodu i svome duhu. I da onu pušku sčeličimo u šake i ne samo da dočekamo četnike nego da to uradimo onako kako smo to i jučer odradili. Sa vrlo malim snagama mi smo totalno porazili njihove najelitnije jedinice: niške specijalce koji su došli preko SAO Krajine, još jedan bataljon, Golubove (specijalna jedinica NO AP ZB), i još neke autonomaše,… (tekbir). Ali sam već rekao ko ih je to ustvari porazio. Mi smo bili u rukama, ako Bog da, Boga dragoga koji nas pomaže. Ja ne mogu ništa drugo kazati, ali vjerujem da je to samo zbog naše pravde jer se mi borimo za pravdu i borimo se pošteno. A ona pobjeda koja nam je jučer donesena, nisam joj ja samo bio svjedok već su tu bili i borci jedice HAMZA, prve jurišne čete i druge starješine. Svi smo svjedoci granata koje su padale, a nisu pogađale i to je bio znak da smo mi na pravom putu i da se ne trebamo žaliti.

Nama je žao jer evo pred nama leži komandir ČSN Hamza. On je meni posebno drag, ali moramo biti jači i preboljavati i shvatiti da je ovo neminovnost. Moramo biti jači od toga i na ovome svijetu. Ja se nadam da ćemo uskoro pobijediti.



Htio sam kazati i sljedeće: Efendija je pitao hoćemo li halaliti ovome šehidu koji je pred nama. Vjerovatno je njegova duša tu negdje oko nas. on vama nije ništa dužan. A vi razmislite šta ste vi njemu dužni i šta ste dužni svim ostalim šehidima koji su pai u borbi širom države Bosne i Hercegovine. Ako vam je poznato šta ste im dužni onda je svaka druga riječ izlišna.

Prema tome, ja apelujem na svakoga od vas, iako nije prilika da se na dženazama pozivaju ljudi na takve borbe, ali pošto je ovo borba za zaštitu muslimanskog naroda, borba na Allahovom putu, onda imamo pravo to činiti – nemojte se libiti stati u stroj. Vjerujem da borac nikada u životu nije sretniji nego kad pobijedi dušmanina. Jučer su mogli vidjeti oni što su bili u borbi kako se desio preokret situacije u borbenom duhu i moralu. Ne samo da je taj prepokret unio pobjedu već je unio i duh među borce i on je od borca koji se jednostavno povlačio pretvarao ga u borca koji se ponovo okretao borbi, kao da mu je nešto neko uturio u glavu, i on ide i tamo postiže pobjedu.

To ne može ni jedna vojna komanda, ni osmišljen plan akcije. To je Božiji dar. A to bi trebala biti i naša tajna koju trebamo skrivati za sebe – prići vjeri što čvršće, kao što reče komandir ČSN Hamza "ja vjerujem svakim danom u Boga sve čvršće i čvršće." Tako treba i svako od vas. Ja sam njemu rekoa da je on iskren. U tom smislu, ako se svako nađe od nas, onda je samih Bužimljana dovoljno da odbran čitavu regiju, pošto je uglavnom i branimo. Nemojte zaboraviti i nemojte biti ljubomorni, pošto ima raznih informacija i dezinformacija za Bihać, Cazin, Kladuščane i ostali narod iz drugih gradova. Svi su ljudi jednaki. Vjerujte, da u Bihaću ima gro ljudi koji žele da pobjeđuju kao što i mi pobjeđujemo. I oni žele da oslobode BiH. Ginu i tamo šehidi, i ljudi i borci. Međutim, ima nešto što ne ide kako treba. Ali mi moramo podbočiti pa da i tamo krene kako treba. onda će se sve uklopiti poput zupčanika i da će sve krenuti kako treba i doći do svoga cilja. Najvažnije od svega, s obzirom da ima raznih informacija i dezinformacija, jeste da narod ne klone snagom duha i da shvati da je naša snaga neiscrpna. A neiscrpna je samo onda dok crpi snagu iz duha. Mi smo svjesni zbog čega se borimo, jer mi kao takvi ne možemo izgubiti. Pobjede nam se nude. Bog dragi nam je dao ruke koje možemo opipati. Neka svako pipa svoje ruke i vidi da su zdrave i da mogu uzeti onu pušku. Bog nam je dao i mozak i glavu i mjesto gdje živimo i sve ostalo. Naše je samo da se stavimo službu i odradimo naš zadatak, a Allah nam je dao i zadatak. Jučer nam je pokazao kada su mnogi klonuli duhom, kada sam i ja bio klonuo duhom, jer sam vidio da vojska nije baš onakva kakva je bila. Tada kao da nam je rečeno: Ne smijete klonuti, jer vi morate pobijediti. Stoga, mi moramo pobjediti i druga varijanta ne dolazi u obzir. Svi oni koji su na konjima trebaju sići i vratiti se u redove.


Proučimo Elham pred duše šehida širom Bosne i Hercegovine i da taj Elham bude zavijet svim šehidima da ćemo mi stati i da ćemo ići putovima borbe do slobode BiH i da četnik nikada neće ući u Bihaćki okrug, a posebno da neće ući u Bužim i druga područja. Proučimo Elham kao zavjet da će svako od vas stati na svoje mjesto i u svoj stroj i da brani ono što nam je Allah dž.š. dao da odbranimo i da pobjedimo na kraju.



Krajiški gazija -priča o Izetu Naniću I dio

On je jedan od najvećih komandanata Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegovo ime još uvijek izaziva jezu među četnicima i autonomašima koji su stalno bili u povlačenju ispred njegovih jedinica. On je ponosni krajiški gazija, neustrašivi
mudžahid Bosne, komandant jedne od najelitnijih brigada ARBiH, bužimski vitez –brigadir Izet Nanić

Krajina je uvijek bila zemlja mudžahida, gazija, junaka i šehida. Tokom svoje krvave historije ona se uvijek nalazila na prvoj linije odbrane, izložena stalnim borbama i napadima sa neprijateljima preko granice. U Krajini nema velikih građavina kao u ostalim dijelovima Bosne. Nema velikih, starih, džamija, medresa, biblioteka- ali zato svako veće brdašce ima tvrđavu ili gradinu, gdje su krajiške posade do zadnje kapi krvi branile ulaz u Bosnu stotinama godina. Krajiška brda natopljena su krvlju hiljada i hiljada šehida, koji su po cijenu života branili ovaj kutak Bosne. U starim bošnjačkim pjesmama najpoznatiji junaci su upravo Krajišnici. Pa ko još nije čuo za braću Hrnjice, Muju, Halila i Omera, i njihovu sestru Ajku koja se borila poput pravog mudžahida. Ko nije čuo za Mustaj bega Ličkog i Talu Ličanina. Da Krajina je uvijek imala junake. A jedan od tih junaka Krajine, jedan od najvećih, bio je i komandant 505.bužimske viteške brigade- Izet Nanić.

Izet Nanić je rođen 04.oktobra 1965.godne u Bužimu,od majke Rasime i oca Ibrahima drugi od sedam sinova.Osnovnu školu je završio u Bužimu sa odličnim uspjehom,a srednju vojnu (opštu) školu završio je u Zagrebu 1984.godine.Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA,kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom1992. godine. I da nije bilo ovoga rata, rahmetli komandant Nanić bi ostao obični oficir truhle armije, u kojoj se nikada ne bi dokazao, jer jednostavno imao je krivo ime i krivu vjeru. Odmah nakon dolaska u Bužim on uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992.godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine .
Ovaj rat razdvojio je prave ljude od neljudi. Kada se dese velika iskušenja tada padnu sve maske i čovjek pokaže svoje pravo lice. Prije rata ljudi su bili zadivljeni, kao i danas, ljudima sa maskama –ispod kojih su se krile nakaze. Komunističkim galamdžijama, estradnim ličnostima, političarima, tajkunima, profiterima, bijednim novinarima i sličnim. Rat je razotkrio tu bijedu, a u prvi plan stavio tihe i nenametljive momke, koji su prvi stajali ispred četničkog željeza i zaustavljali ga snagom svoga srca. Izrastali su u prave legende i heroje, bili ranjavani i ginuli, a kad je rat završio oni preživjeli ponovo su se povukli. A na scenu su ponovo stupili one galamdžije i „patriote“, „borci za ljudska prava“, pjevači i estradne ličnosti, komunistički aparatčici, te prodane novinarske duše koje pišu protiv mudžahida.

Jedan od onih tihih i nenametljivih junaka bio je i rahmetli komandant. Bio je tih, smiren i hladnokrvan u svakoj situaciji. Baš to takvo njegovo ponašanje bilo je prednost, jer je i borcima sa njim davao sigurnost i samopouzdanje. Kao i svaki krajiški komandant poštovanje kod boraca morao je zaslužiti. A zaslužio ga je ličnim primjerom, ne štedeći sebe, boreći se kao lav. A zaista je bio lav. Postoji jedna izreka koja se često u Krajini citira:“ Bolje živjeti jedan dan kao lav nego stotinu godina kao miš.“
Ovo je bilo i pravilo proslavljenog bužimskog komandanta. Od samog početka agresije, kada su mnogi kao miševi počeli napuštati bosanski brod koji je počeo tonuti (ali nikad nije potomuo), on se stavio na čelo otpora, nepokolebljivo i hrabro. A kada se desila velika fitna, i kada su abdićevi autonomaši prodali dušu šejtanu i zapucali na svoju braću muslimane, opet su bužimski vitezovi, predvođeni Nanićem, stali u odbranu Bosne i istrajali do kraja.

Teško je nabrojati sve bitke, akcije, ofanzive i kontraofanzive bužimskih vitezova predvođenih komandantom Izetom Nanićem. Ali ono što treba napomenuti jeste da su Bužimljani svugdje stizali. Gdje god je bilo gusto, gdje god su četnici napravili privremeni uspjeh, gdje god je trebalo „zakrpiti“ liniju, vratiti kotu, spriječiti prolaz četnicima – bužimski vitezovi su stizali. Samo krajiške majke i sestre, i svi ostali Krajišnici, znaju onaj osjećaj olakšanja koji se pojavi u dušama kada se čuje na nekom kritičnom dijelu-da su došli Bužimljani. A samo preživjela četnička i autonomaška gamad zna onaj osjećaj jeze kada negdje iza leđa se začuju tekbiri bužimskih gazija, kada zemlja postane tijesna i kada dođe do izražaja tradicionalni srpski ratni običaj – bježanje glavom bez obzira.

Prva ofanzivna akcija 105.bužimske brigade bila je akcija oslobađanja Ćorkovače , kojom je rahmetli komandant direktno komandovao. Za samo nekoliko sati četnici su potučeni do nogu, oslobođeno je 50 kvadratnih kilometara teritorije, a naše snage su izbile na državnu granicu. Iako sa skromnim naoružanjem, bužimski vitezovi su pokazali o kakvim tvrdim momcima se radi, a elitna bužimska jedinica „Hamza“ počela je svoj pohod i rasturanje četničkih jedninica u čemu će biti dosljedana do kraja rata.
Ako je bitka za Ćorkovaču ostala zabilježena kao prva velika pobjeda boraca Armije R BiH onda će "MUNJA 93" , po opsegu, umijeću, hrabrosti, sistemu rukovođenja i komandovanja i realizaciji u mnogome opredijeliti karakter borbe i 105.bužimskoj donijeti jedan prepoznatljiv imidž.Ratni poklič „Allahu Ekber“ zapamtili su preživjeli četnici iz Prve novigradske brigade. Napad je otpočeo tačno u 06.00 sati 11.januara 1992.godine na potezu Ćorkovača-Nikolića glavica-Adamovića glavica – Landupi-škola Banjani – Kedića glavica (tt 450).Dvije borbene grupe ubačenu su na pravcu Kruška-Bulećeni .Iza četnički položaja ubačene su specijalne jedinice "HAMZE" i "GAZIJE“. Ostvaren je planirani faktor iznenađenja jer su borbene grupe na znak jedinstveno i istovremeno udarile na sve vatrene tačke agresora, a ubacivanjem u zaleđe potpuno su odsječene četničke jedinice na prednjem kraju i stavljene u okruženje.Upravo će ovakav način borbe postati glavni način bužimskih ofanzivnih dejstava. Elitne jedinice bi se ubacila iza neprijateljskih leđa, probudio bi ih tekbir, a kada bi četnici došli sebi bili bi već zarobljeni, ranjeni, negdje daleko u bijegu, a ostatak bi ostalo ležati na bojnom polju. Linija bi odavno bila izgubljena.

Pored prvih artiljerijskih oruđa koji su tada zarobljeni, na poprištu bitke je ostalo i 69 mrtvih četnika kojima je bužimski tekbir bio posljednje što su čuli u životu prije nego što su im duše otišle da prime vječnu kaznu. Ovo je dio koji je ostao na oslobođenim teritorijama, a poslije rata se saznalo da je broj mrtvih četnika daleko veći-163. U Bosanskom Novom tada je proglašeno 5 dana žalosti.
Svima ovim akcijama komandovao je neustrašivi komandant. Od slabo naoružane vojske, sa slabo obučenim vojnicima, slabom linijom snabdjevannja i sa svim drugim okolnostima protiv sebe-on je polako gradio jednu od najboljih brigada na ovim prostorima (najvjerovatnije najbolju). Čvrsta vjera u Boga, vojničko znanje, čvrsto zacrtan cilj, pravedna borba koju je vodio i hrabrost njegovih vojnika bile su mu olakšavajuća okolnost u stvaranju elitne brigade.I kada se sa ovim akcijama, a i drugim koje je izveo 5.korpus, pokazalo agresoru da neće pokoriti ovaj dio Bosne i da su njegove jedinice jednostavno preslabe za Krajišnike-desila se jedna od najgorih stvari koja se može desiti muslimanima. Desila se izdaja i međumuslimanski sukob.

Kraj jeseni i početak zime 1993.godine ostaće upamćen u Krajini i Bosni po jednom od najsramnijih činova u istoriji Krajišnika, po činu izdaje nekadašnjeg prvog čovjeka Krajišnika- Fikreta Abdića kojega su Krajišnici zvali i „Babo“. Pale su maske sa Babinog lica, te su Krajišnici i ostali Bošnjaci uvidjeli kakva se nakaza krila iza te maske. Nažalost jedan dio Krajišnika nije to uvidio, staviše se u njegove redove i izdaše. Sad poslije rata sve su stvari mnogo jasnije. Abdića su kontrolisali Srbi, za njihove interese je radio, oni su mu pomagali i snabdjevali ga, a on je ratovao protiv muslimana. Od samog početka komandant Nanić je upozoravao na zabludu u koju poziva Fikret Abdić. Ali bilo je prekasno. Sukobi su polako već počinjali između pripadnika paravojnih formacija Fikreta Abdića i 5.korpusa ARBIH. U tim danima Abdić je poručio da u jednom selu nadomak Bužima, Todorovu, ima spremne topove za Bužimljane. U akciji razoružavanja njegovih paravojnih formacija 15.11.1993.godine u rejonu Todorova, Bužimljani su „našli“ obećane topove i lagano su ih zarobili.

Od tih prvi borbi, počinju najkrvaviji trenuci na području Krajine, sa stalnim i neprekidnim borbenim dejstvima koja će trajati sve do kraja rata. Autonomaši, potpomognuti od četnika, dobro opskrbljeni , totalno zavedeni, odrođeni i od vjere i države, počeše bjesomučno kidisati na borce ARBiH. Dojučerašnji suborci, rođaci, komšije, prijatelji, zbog srpskog hatora i Babine izdaje i prodaje duše šejtanu, okrenuše oružje jedni na druge. To su bili zaista teški dani. Kada su četnički planeri shvatili da na ovaj način neće „skršiti“ otpor Bihaćkog okruga, da nije dovoljno samo naoružati izdajnike, pokrenuli su vojnu ofanzivu na Grmuško-srbljanskom platou, sa ciljem odsjecanja Bihaća u rejonu Kostela-Ostrožac od ostalog dijela Bihaćkog okruga. Ovim napadom četnici su prisilili maksimalno angažovanje jedinica 5.korpusa na odbranu grada Bihaća, tj,jedinog izvora električne energije HE „Kostela“, a autonomašima dadoše šansu za reorganizaciju svojih uzdrmanih redova.

U tim teškim danima, bužimski vitezovi predvođeni rahmetli Komandantom su svugdje stizali. Njihovi tekbiri su bili neprolazni bedem, njihove puške su sijale smrt, a njihova mirisna šehidska krv je natapala krajiška brda. Tih februarskih dana 1994.godine na Grabežu i Srbljanskom platou više su četničku krv ledili bužimski tekbiri nego surova grmečka zima. Četnička ofanziva je , Allahovom milošću, slomljena, a u proljeće , kad je „zazelenilo“ ( Krajišnici znaju šta ovo znači), došli su i bolji dani. Akcija „Sloboda 94“ jedna je od najgenijalnijih akcija rahmetli Komandanta. U toj akciji, Izet Nanić osmislio je i izveo, sa svojom brigadom i pridodatim jedinicama iz ostalih brigada, akciju opkoljavanja cjelokupne brigade tzv APZB. U noći 28-29.jula 1994.godine, združene jednice 5.korpusa, u potpunosti su opkolile ovu brigadu, izdržale žestoke autonomaške kontraudare, porazili njihove najelitnije jedinice i napokon natjerali na predaju cjelokupnu brigadu (preko 1000 ljudi). Nakon ovoga oslobođanje Kladuše je bilo samo pitanje vremena. U sabah 21, augusta 1994.godine prolomi se tekbir u Kladuši. Elitne jedninice „Hamzi“ i „Gazija“ zašle su nekoliko kilometara iza linija autonomaških boraca (koji su u ofanzivi 5.korpusa bili totalno razbijeni i u povlačenju), ušle u Veliku Kladušu i tako je pala –prva babina autonomija.

Srbi nisu mogli lahko prežaliti ovaj poraz. Bužim i njegova brigada, kao, elitni dio 5.korpusa morao je pasti. Babini izdajnici nisu uspjeli, iako su bili potpomognuti sa sredstvima i jedinicama iz tzv.SAO Krajine i RS-a- General Ratko Mladić, haški bjegunac, velika kukavica i kao takav srpski junak i general, odlučio se sam pozabaviti sa Izetom Nanićem i njegovim gazijama...

Izvori:
„Krajiški pečat“ Halil Puškar

„Nur, rahmet i kuvet 505.bužimske viteške brigade“ Grupa autora

IGMAN IZ BUŽIMA

Zapis o legendi

IGMANE, CRNI JE...


Želim da ovo ostane kao autentičan zapis. Zapis o legendi bošnjačkog naroda za sva buduća pokoljenja. Zapis o pogibiji čovjeka – heroja Bosne – Komandanta 505. viteške brigade, brigadira Izeta Nanića.

O velikim ljudima teško je pisati. Neka nam ovaj dokument ostane kao jedna u nizu lekcija kako se brani Bosna.

O brigadiru Izetu Naniću bilo šta da se napiše malo je, nikakve riječi ne mogu dočarati njegovu veličinu, ostaju njegova djela.

Ćorkovača (k-603), rano jutro 5. augusta 1995. godine. Vitezovi su krenuli na borbeni zadatak , zadatak spajanja sa vojskom R Hrvatske. I pred samo kretanje, najveći Vitez bošnjačkog naroda obraća se svojim borcima: „ Znate svi zadatak, cilj nam je spojiti se sa hrvatskom vojskom u Dvoru, ali ako Hrvata ne bude u Dvoru mi idemo u Kostajnicu, uglavnom, spojit ćemo se – SRETNO." Još je zora. „Hamze" kreću. Dobili su zadatak da izvrše proboj četničke linije. Idemo za njima. Nakon nekoliko minuta ispred nas čuje se jaka vatra, sve gori, začuli su se tekbiri, odzvanja „ALLAHU EKBER" – uspjeli su!

- Igmane, proboj izvršen, šalji i ostale jedinice! – javljaju „Hamze".

Upućuju se i ostale jedinice na zadatak. I dok ovo sve traje, četnička artiljerija bukvalno sasipa Ćorkovaču najrazornijim projektilima. Takvi su očajnici kad gube. Mi zaliježemo, sklonjamo se u bunkere.

- Igmane ima dosta mrtvih četnika, ubrzaj naše.

- Dobro, samo polako krenite dalje.

Stižemo do mjesta planiranog za komandovanje ovom operacijom. Sve teče po planu. Uspostavljene su sve vrste veza. Igman traži Generala, predlaže da mu se jedinice 511. slavne brdske brigade uvedu na ovom pravcu. General odobrava. Razgovara se sa 511. slavnom brdskom brigadom, prijedlog je isti. 511. slavna brigada će se uvezati na našem pravcu.

- Igmane – Oganj (Ago). Imamo zarobljenih četnika!

Saopštava Igmanu podatke o neprijatelju. Bitka traje, intenzitet četničkog granatiranja se pojačava...

Ponovo zaliježemo...

- Igmane – Oganj. I ovaj zadatak u potpunosti izvršen.

- Ago, izvrši konsolidaciju, dobićeš dalje upute.

Pravog „Hamzu", Lovca i Galeba, Igman je uputio prema Agi sa detaljnim uputama za daljni tok.

- Uredu, čuvaj ljude.

Ostajemo u KM-u On, vidik i ja. I dalje četnički projektili razaraju sve oko nas. Sve teče po planu, uvodimo novu jedinicu. Borci prolaze pored nas.

- „Momci čuvajte se, razmak, razmak veći, čuvajte se granata." – govori Igman.

Stiže Šeki. Igman mu daje zadatak kuda da uputi jedinice 511. slavne. Javlja se Sultan:

- Igmane, ovdje je sve uredu, stigli smo do Age i sve je po planu.

- Sultan, treba li šta?

- Ne, sve je uredu. Da li da krenemo dalje?

- Ne, sačekajte, javit ću ja.

- Kod Metala ide sve po planu. Izašao je na granicu. I kod Občaka će uskoro biti uredu.

- Dobro. Ja moram to da vidim tamo. Crni, ti i ja idemo. Ponesi uređaje. Vidik, i ti ideš s nama. Povedi i tu jedinicu.

- Uredu.

Krećemo. Uskom stazom kroz sječu i uz put preskačemo oborena stabla. Sječa prestaje. Izlazimo na put. Na putu je puno izvađenih tenkovskih i pješadijskih mina. S obje strane puta je izuzetno gusta šuma. Dok idemo Igman mi pokazuje gdje se otprilike nalazi spomenik kralju Petru i objašnjava da je tu izvršena smotra prvih četničkih jedinica Dvorske brigade.

Ispred nas putem ide grupa izviđača, pazimo na mine. Igman me upozorava da pazim lijevi dio šume do puta, on će pratiti desni dio.

Iza nas ide Vidik na čelu jedne od svojih četa. Dok idemo vlada mukla tišina, sva je pucnjava utihnula.

Nailazimo na tek osvojeni četnički bunker. Okolo razbacane četničke stvari. Idemo dalje. Čitav put prelazimo izuzetno brzo. Prešli smo oko 2,5 km.

Čuju se jedinačni pucnji iz pušaka. Zastajemo. Rukom Igmana vučem u šumu s lijeve strane puta. Okrećem se u pravcu iz kojeg se čuju pucnji. Čujem dovikivanja naše prethodnice. Jednim korakom izlazim na put. Okrećem se u pravcu Igmana. Nema ga. Već je na putu s moje desne strane. Vatra. Igman puca. Iz stojećeg stava rafalima zasipa četnike. Zaliježem i vidim kako se Igman panterski baca na desnu stranu puta. Mijenja okvir. Ponovo otvara vatru. Vodi se žestoka borba. Vatra je sve žešća i žešća. Četnici su na dvadesetak metara ispred nas. Gledam u pravcu Igmana. Pogođen je. Pada na leđa. S desne strane puta najbliži Igmanu je bio Makić. Dozivam ga i rukom pokazujem na Igmana. On pretrčava i vuče ga u zaklon. Traje žestoka vatra. Pretrčavam put. Makić i još jedan borac pokušavaju da ga previju. Kleknuo sam pored Igmana.

Rekao je: „Crni..."
„Reci Igmane, Crni je."
Moje riječi ovaj put nije čuo.
Osmanovic Alija

http://izetnanic.blogger.ba/


Turbe rahmetli generala Izeta Nanića

ČEHRA SVJETLOST
(Izetu Naniću,komandantu 505-e)
I pri namazu i u bitci
lice komandanta Nanića
istim sjajem je sjalo.
U svijetu ovom,
punom licemjerstva,
na Izeta se 1000-e godina u BiH-i
kao na sabah mladi čekalo.
1000-e ljeta Majke Bošnjačke
pod srcem ga nosile,
1000-e ljeta iz utrobe u utrobu,
nerođena,prenosile-
to sjeme prkosa,sjeme patnje,
otpora sjeme,
da bih ga rodila majka Rasima
u pravo vrijeme.
Majci Rasimi,
ženi Ibrahima iz Bužima,
u najpriči vakat
Allah dž.š,
podari sina.
Sina,kog nemože
nagledat se djevojka.
Sina,da ga nosiš
između dva oka.
Sina da priroda se
s njime ponosi
Krajišnika silna,
Izeta sina,
čehre svjetlosti.
Da digao je ruku
za njim bi voda,
za njim se gora prenula,
za njim bi ptica,
za njim bi šuma,
za njim bi munja krenula.
Ljepšega vođe
ne pamti zemlja
da njom je hodio.
Da vidim Izeta,
hvala ti Allahu
što si me rodio.
Kud Nanić prođe
za njim sloboda caruje,
za njim se cvijet,
za njim se svjetlost,
za njim se dijete raduje.
O,Ćorkovačko,
o,busijo,pustijo ognjena!
O,smrti bijedna,
Naniću nisi ni do koljena.

brate ja sam se najezio kad sam ovo procitao, uradio si to dobro, hvala .... Preporucujem svima film Istina o Buzimskim vitezovima.

[Vitez Koja]

Želim se izvinuti posjetiocima teme, što ne ispisah koju rečenicu uz predhodni komentar.Ovaj slikoviti iznad, na kojem je rahmetli Kemal Lilić .Na desetine sam ratnika ispratio tokom onih ratnih sarajevskih godina i prihvatio činjenicu da ih više nema, osim par njih. To je moj problem u ovom slučaju, pa se iskreno nadam da će neko od njihovih saboraca iz ''Specijalne ''ispisati koju rečenicu o njemu i Čelik Edinu. I jednog i drugog , inače nosioci Srebrene policijske značke, su pogodili snajperski hici na Dobrinji, haman ispred baze ...sa pozicija između crkve i škole.

Moram te ispravti. Rahmetli Čelik Edin je dobio Zlatnu policijsku zvijezdu. Mada, to nije ni toliko bitno. Znam, da su obodvojca bili u Hordama Zla. Koliko ja znam, rahmetli Lilić Kemal nije poginuo od snajpera. Mozda, i griješim. Koliko ja znam, on je, zajedno sa rahmetli Đulić Amirom-Špicom i rahmetli Tufo Dalilom, poginuo od granate. Ja znam za ovu verziju priče.
Žalosno je koliko se malo pažnje posvećuje njima i njihovoj žrtvi. Previše su nas zadužili, ali malo smo vratili. Ne samo poginulim, nego i onim koji su preživjeli. Zahvaljujući njima, danas smo tu gdje jesmo. Jednostavno, imali su hrabrosti i nisu čekali da ih neko drugi brani.Generalno, oni su imali srce i to ono veliko.

[degenek]

URL=http://img684.imageshack.us/i/ejubgolicsmrtovnica.jpg/][/URL]

Uploaded with ImageShack.us

[Woody]

Almir Tahirović - Nune

Rodjen je 02. septembra 1973. godine u Novom Travniku gdje je zavrsio osnovnu skolu i srednju masinsku skolu. Pocetkom rata ukljucio se u odbranu Bosne, a septembra 1993. godine, stupio je u odred "El-Mudzahidin". Od decembra '93 pa do kraja rata ucestvovao je u svim akcijama Odreda.

Nune je bio jedan od onih momaka koji su do samog kraja rata bili gotovo anonimni, a cija je uloga, barem kad je ljudski faktor u pitanju, bila presudna za uspjeh akcija Odreda. Nune je bio clan posebne grupe za izvidjanje i pripremu akcije. Odgovoran, strpljiv, poslusan, Nune nije znao reci "ne mogu". Provodio je mjesece na terenu bez pomisli da ide kuci, da ide na odmor. Vecinu svog vremena Nune je proveo u izvidjanju, na domak cetnickih linija. U isto vrijeme Nune je bio uvijek veseo i raspolozen, svaku noc je nesto sanjao. Gotovo da ga nisi mogao sresti, a da ti ne kaze: "Sinoc sam te sanjao". Uzivao je da prepricava svoje snove i drugi su uzivali da ga slusaju. Pred kraj rata Nune je izrastao u simbol borbe i otpora, u simbol uspjesnog borca. Njegova slika se pojavila na naslovnoj stranici "Patriotskog lista", casopisa treceg korpusa sa natpisom "Bosna se srcem brani". Njegova slika se nasla i na omotu video kasete o ratnom putu treceg korpusa. Medjutim, Nune je i dalje ostao skroman i odgovoran, bio je i dalje onaj Nune koji svaku noc sanja.

Nune je preselio na Ahiret boreci se u Ceceniji i nimalo ne sumnjam da je i tamo bio heroj kao i u Bosni.

[vukojebina]

.

[T8]

Prestalo je kucati srce naše drage Mame. Heroine bosanske!



Mama je otišla zauvijek. Ostala su nam sjećanja na njen smijeh... Njene velike oči koje su bile ogledalo njene
duše. Drage duše, koja je svojom prisutnošću ostavila trag u svima nama. Molim dragog Allaha da joj tamo kud je otišla bude puno bolje nego ovdje jer je ona to zaslužila.
Amin...

http://www.kozarac.eu/index.php?option= ... &Itemid=50

Zvati nekog mama a da ti nije biološka majka može se samo onu ženu koja na poseban način zasluži da je tako zoveš. Mirzeta Tulek Forić je bila i ostala Mama za stotine krajiških boraca u Sedamnaestoj Viteškoj brigadi u Travniku.

Mama Mirzeta je do rata živjela u Zagrebu, radila, imala porodicu, ali je 92-ge gledajući šta se radi od njenog Kozarca gdje su bili njeni rođaci, prijatelji, susjedi… odlučila da nešto poduzme. Njena maloljetna sestra u Kozarcu joj je bila najveća briga, a već su do Zagreba dolazile vijesti o logorima, ubijanjima, silovanjima. Prijavila se u Prvi krajiški bataljon koji se u maju 92-ge okupljao u Zagrebu. Ostavila je svoju porodicu i krenula sa zemljacima u nepoznato – u rat. Nije bila jedina žena u Sedamnaestoj, te heroine su ravnopravno rame uz rame sa muškarcima išle u borbu i bile izložene istim naporima, pješačenjima, vremenskim nepogodama, gladi, mecima, gelerima…

Mama je prošla ratištima na Karauli, Jajcu, Visokom i po svim kotama srednje Bosne. U junu 1993. godine je teško ranjena. Geler granate joj je razorio plućno krilo, ali je preživjela. Status ratnog vojnog invalida ju je spriječio da dalje ide sa borcima na ratišta, ali se Mama nije predavala. U travničkoj kasarni je imala svoju prostoriju koja je uskoro postala centralno mjesto za okupljanje ranjenicima na stacionarnom liječenju i borcima kada se vrate sa terena. Mama je bila i ostala najbolja kuharica koju je autor ovih redova upoznao. Nije joj bilo teško danima pripremati poslastice za svoje ranjene i umorne saborce. I u vrijeme najveće nestašice Mama je pronalazila namirnice i spravljala ukusna jela. Oskudna kuhinja i ishrana u ratnim uslovima ne bi mogla oporavljati ranjenike koji su izgubili mnogo krvi pa je Mamina kuhinja pomogla da se mnogi od njih veoma brzovrate na prvu liniju.

I ne samo kuhinja već i razgovor sa Mamom koja je uvijek bila puna duha, humora i bila spremna satima slušati nečiju nevolju.Toj ženi nikada ništa nije bilo teško, spravljala je hranu za mevlude koji su se veoma često pravili u vojničkom mesdžidu za šehide na dan njihove pogibije. Mama je iz magacina dobijala namirnice od kojih bi svojim magičnim rukama spravljala raznorazne slastice koje su dijeljenje na mevludima. Sevapi koje je tada zarađivala ne mogu se izmjeriti ovozemaljskim aršinima, a nije morala to raditi, bila je ratni vojni invalid, teški ranjenik na oporavku.

Ostala je u vojsci i nakon rata dok joj to nije postalo preveliko opterećenje pa se demobilisala. U Sanskom Mostu je napravila kuću ali ju je prodala i 2005. godine se vratila da živi u svojim Kamičanima kod Kozarca. U februaru ove godine dijagnosticiran joj je karcinom plućnog krila i to onog u koji je bila ranjena. Operativnim zahvatom tumor je odstranjen i Mama sada prolazi kroz mukotrpni proces kemoterapije i zračenja.

Srećom nalazi su sve bolji pa će Mama uskoro odnijeti još jednu pobjedu u svom životu. Kroz sve to Mama prolazi bez skoro ikakvih redovnih primanja, invalidnina ispod 100 maraka i neredovna naknada za demobilisane borce. Ipak Mama ne posustaje duhom i ne želi nikakvu milostinju.

Bolest će akobogda uskoro prebroditi ali valja živjeti u Kamičanima i poslije toga. Njena je želja da svojim radom sebi obezbjedi život dostojan žene. Ima imanje u Kamičanima i želi da tu proizvodi zdravu hranu. Dobila je dva plastenika od Ministarsta odbrane kada je demobilisana i želi da se time bavi. Za taj posao joj je neophodan motokultivator sa priključcima i rezervoar za vodu. Ona to ne može sama nabaviti a taj posao bi joj bio i terapija i izvor egzistencije.

Ono što nas je posebno dirnulo je Mamina izjava – kaže: ''Ja bih voljela da to pokrenem, da proizvodim tu hranu pa da pomognem i drugima sa tim.'' Znajući je iz onih ratnih dana kada me je njena kuhinja oporavljala nakon ranjavanja ne sumnjam da bi Mama opet bila na usluzi povratničkoj zajednici u Kozarcu i svim ljudima koji bi joj se obratili. Takva je naša Mama. Malo ko može zaslužiti da se tako zove.

http://www.nolimit.ba/content/view/1240/47/

[Dozer]

Kad je vec postavljen link na ovu temu tamo, onda da se postavi i pitanje koje je vezano za tu temu tamo - da li je Spico (zadnja slika u koloru) koji je bio snajperista, zlocinac zato sto je to bio ?