Stup II / Stup I - ratna 1992 do 1996

[Tromblon]

Znaš li tačan datum Borisove pogibije, da vidim nešto...

Početak jula 93. Okvirno izneđu 4 i 7. Ne sjećam se više tačno.

[Emiremir33]

Mogao bi biti i ćošak RTV-a, ako su u zgrade u pozadini Anex, al opet meni je za RTV Trebević djeluje malo daleko...
Ovo bi mogla biti čak i C faza, što bi imalo smisla ako je otac bio iz Švrakinog, a da je betonski objekat tad nedovršena crkva Sv. Luke, betonska je, ima ove špiceve, ugao prema trebeviću dobar...

Slika je sa Stupa tačnije kod bivse zgrade Oslobođenja a crkva u C fazi se nije mogla vidjet jer nije ni postojala prije rata

I meni je prvi zaključak bio Oslobođenje, a kako nisam previše hodao po B i C fazi fakat ne znam tj ne mogu da se sjetim da li je crkva započeta prije ili poslije rata. Znam da je dugo bila nedovršena.

Kasno poslije rata Katolička Crkva se počela praviti mislim u isto vrijeme kad se pravila na Dobrinji 2 ,kod škole Dušan Pajić Dašić

[Nekako s proljeća]

Juli 1993. DIV 4 bataljona 102 brigade.

[MorningStar]

Neki homemade prigusivac za m76 ? Originalni/fabricki su mnogo kraci ako ne grijesim ?

[Nekako s proljeća]

Znaš li tačan datum Borisove pogibije, da vidim nešto...

Početak jula 93. Okvirno izneđu 4 i 7. Ne sjećam se više tačno.

Jeste, ima par čitulja bez fotografije koje govore da je poginuo 4 jula 1993.

[Nekako s proljeća]

Neki homemade prigusivac za m76 ? Originalni/fabricki su mnogo kraci ako ne grijesim ?

Ne tvrdim, ali je vjerovatno riječ o tzv raspršivaču zvuka, bar mi tako izgleda ako ga uporedim sa primjerkom domaće radinosti, koji smo imali i mi u jedinici u ovo vrijeme. Na fotografiji je pokojni Berislav Latić Riki sa beretkom.

[vjeshalica]

Na fotografiji je pokojni Berislav Latić Riki sa beretkom.

jel se tacno saznalo ko ga je ubio?

[Dimu1927]

Meni ovo ne liči na zgrade sa Otoke.

ni meni, ove zgrade su sigurno alipasino, prvi red od studentskih domova.

[toska]

ovo je suština, nedostatak MTS.
džaba hrabrost, vještina, brojnost kada prema tebi ide tenk, pokrivaju ga praga i sijaći, a ti imaš RB sa jednom granatom i 10 metaka u pušci.

da nastavim na ovoj temi jer radnja se dešava na Stupu.

početkom jula 93. srpske snage takoreći na prepad u zoru zauzimaju nekoliko kuća na Stupu II, ova taktika napada je skoro jedinstven slučaj za njih.
jedna od tih kuća je bila veća, dominantnija i čvrsto građena tkz. Zumrina kuća, u njoj je bila naša dobro utvrđena pozicija.
prizemlje bunker, sprat osmatračnica po potrebi.
uz tu kuću, zauzeli su još 3,4 uglavnom u ruševnom stanju.

snage ABiH su se povukle u tranšeje odmah iza kuća i ćekali noć da se krene u vraćanje izgubljenog, cijeli dan smo trpjeli teško granatiranje koje je odnjelo i najviše žrtava.
prva noć pokušaja vraćanja je i ostala na pokušaju, drugu noć smo sve pozicije vratili u možda sat vremena !!!

razliku je činilo samo jedno, došao je naš tenk T55, prišao na 15 metara od te kuće, ispalio samo 1 granatu (ako je bilo više neka me neko ispravi) , mi izašli iz tranšeja i zapucali skorz bezveze po tim kućama i sve završeno, oni su svi pobjegli.

znači sam zvuk našeg tenka u blizini i jedan projektil su bili dovoljni za ono što mi u sličnim situacijama nikada ne bi vratili ili osvojili.

to je ono "imati MTS"

[tempuser]

ovo je suština, nedostatak MTS.
džaba hrabrost, vještina, brojnost kada prema tebi ide tenk, pokrivaju ga praga i sijaći, a ti imaš RB sa jednom granatom i 10 metaka u pušci.

to je ono "imati MTS"

Nisam bio na Otesu kad je padao, ali imam neka znanja iz vojne taktike kroz školovanje da mogu prepoznati neke stvari.
@PM72 je dobro primjetio. Otes je bio teško branjiv džep u neprijateljskoj teritoriji i za četnike realna opasnost da se preko te potkovice spojimo s Igmanom i deblokiramo grad. Toga su njihovi komadanti elementarno bili svjesni. Da ne ulazim u špekulacije jesmo li to mogli ili trebali iskoristiti, ali svaka dalja konsolidacija i jačanje snaga untar grada je za četnike povećavala opasnost za proboj opsade. Zato su Otes morali rješiti po svaku cijenu. Koliko god MTS-a da smo navukli u zonu Otesa četnici su u tom trenuku u MTS-u i pozadini bili toliko nadmoćni da bi bi na Otes dovukli onoliko MTS-a i podrške koliko treba da nadjačaju naš MTS, skrše odbranu i poravnaju liniju prema gradu. Iz ove perskektive sam mišljenja da se Otes nije mogao odbraniti, da kojim slučajem nije pao 4.12. pao bi neki drugi datum.

[toska]

...Koliko god MTS-a da smo navukli u zonu Otesa četnici su u tom trenuku u MTS-u i pozadini bili toliko nadmoćni da bi bi na Otes dovukli onoliko MTS-a i podrške koliko treba da nadjačaju naš MTS, skrše odbranu i poravnaju liniju prema gradu. Iz ove perskektive sam mišljenja da se Otes nije mogao odbraniti, da kojim slučajem nije pao 4.12. pao bi neki drugi datum.

moj post iznad nije napisan nikako da bi se uspređivao Otes ili neka druga linija, nipošto.
samo sam želio istaći najvažniji faktor svih borbi u BiH na jednom jednostavnom primjeru.

na Otes temi sam opisao ukratko i pad pola Pijačne ulice. i tu sam bio sretni direktni učesnik,
naša linija je naprijed imala riječicu Dobrinjku, a sa desne strane željeznički nasip visine najmanje 2,5 metra,
i tada je dolazio naš tenk, ali nije dejstvovao, nije imao granate ili je procjena da se ne isplati trošiti tih par preostalih komada u Sarajevu.

linija nije poluokruženje, nije čak ni strateški sve do hladnjače, ali je izgubismo.
nedostatak MTS

[tempuser]

...Koliko god MTS-a da smo navukli u zonu Otesa četnici su u tom trenuku u MTS-u i pozadini bili toliko nadmoćni da bi bi na Otes dovukli onoliko MTS-a i podrške koliko treba da nadjačaju naš MTS, skrše odbranu i poravnaju liniju prema gradu. Iz ove perskektive sam mišljenja da se Otes nije mogao odbraniti, da kojim slučajem nije pao 4.12. pao bi neki drugi datum.

moj post iznad nije napisan nikako da bi se uspređivao Otes ili neka druga linija, nipošto.
samo sam želio istaći najvažniji faktor svih borbi u BiH na jednom jednostavnom primjeru.

Ma naravno, moj komentar je bio da nekad ni MTS nije presudan ako se radi o teško branjivom ili strateški bitnom prostoru za neprijatelja kad je tzv odsudna odbrana preskupa, a osvajanje za neprijatelja Pirova pobjeda. Mislim da je Otes bio takav slučaj, čak i da je bilo više MTS-a ne bi ga mogli održati, samo bi bilo pitanje datuma i žrtava.

[jefff]

Svaki obuceni vojnik zna: oklopno sredstvo ima zadatak prvenstveno da stvori psiholoski efekat, prevashodno kod protivnicke strane a da je prakticna upotreba istih drugorazrednog znacaja. Svaki rat je prevara.

[toska]

Svaki obuceni vojnik zna: oklopno sredstvo ima zadatak prvenstveno da stvori psiholoski efekat, prevashodno kod protivnicke strane a da je prakticna upotreba istih drugorazrednog znacaja. Svaki rat je prevara.

anegdota: iznad opisani događaj, mi u tranšeima, a naš tenk dolazi oko 22h i manevriše da se namjesti u poziciju za paljbu.
dok on to radi stvara ogromnu buku i zveket njegove gvožđurije da je kod pojedini naših izazvao paniku, usput nam je ubacivao i zemlju u tranšeje dok se "parkirao".
jedan naš je dobio napad panike i vičući "četnici, četnici..." počeo bježati i to sve preko tijela nas ostalih koji smo čučali u tom tranšeu. valjalo je prejahati 10 tak ljudi

[tempuser]

jedan naš je dobio napad panike i vičući "četnici, četnici..." počeo bježati i to sve preko tijela nas ostalih koji smo čučali u tom tranšeu. valjalo je prejahati 10 tak ljudi

Kad smo već kod strahova, jedan je skočio s mosta kod Grasa u Miljacku kad je zveknula krmača na RTV.

[Nekako s proljeća]

Na fotografiji je pokojni Berislav Latić Riki sa beretkom.

jel se tacno saznalo ko ga je ubio?

Što se mene tiče-zna se. Pisao sam o tome na temi o Grbavici, na koju je ubica pobjegao nakon ubistva. Ne bih da trolam temu o tome, javih se čisto iz pristojnosti.

[Nekako s proljeća]

Kada smo prvi put bili "pozvani“ na Stup to je za moju jedinicu bila jedna novost, odlazak na drugo ratište van naše z/o, ratište koje niko od nas nije poznavao pa je svemu tome posvećena posebna pažnja u mojoj jedinici ali i na višem nivou sudeći po načinu kako je sve to nama tada prezentirano.
Dakle dan ranije prije nego će moja jedinica biti upućena na Stup, komandir moje jedinice je usmeno prenio ovu naredbu rekavši da moramo ići na Stup jer za to postoji naredba sa višeg nivoa.
Tada se obratio meni i rekao da već isti taj dan ja sa još jednim čovjekom trebam biti dole kako bi sve detaljno bilo objašnjeno a da sutra treba jedinicu uvesti u te aktivnosti.
Odmah smo nas trojica, znači moj komandir, ja i M.S. krenuli dole iako iskreno govoreći ni ja ni bilo ko iz moje jedinice tada nismo znali čak ni kuda je moguće doći do Stupa a kamoli bilo šta oko tog dijela grada pa smo u tu svrhu dobili čovjeka iz brigade koji je već išao i koji je bio zadužen da nas dovede dole.
Uglavnom nekako smo stigli do Stupa izbjegavajući glavnu cestu radi Nedžarića i stigli pred zgradu u kojoj je očigledno bila komanda za ovo područje jer je ispred bilo nekoliko zaklonjenih stražara koji su nas poslije provjere pustili unutra.
Pažnju je inače privlačila pustoš svuda naokolo, jako puno oštećenih kuća koje su svjedočile o žestokim dejstvima neprijatelja po cijelom području, što je bio bio slučaj i prilikom našeg dolaska jer su u tim trenutcima odjekivale detonacije i rafali.
Ušli smo u prostoriju i tu su bila dvojica ljudi koji su bili valjda neki komandiri ili komandanti a bili su oficiri jer su se tako i predstavili i sjećam se da je jedan bio čini mi se major po činu.
Sjeli smo i oni su nas ponudili kahvom i sokom da bi nam polahko počeli objašnjavati našu ulogu tamo.
Kao prvo rečeno je da se planiraju šira ofanzivna borbena dejstva u kojima se računa na sadejstvo i ispomoć mnogih jedinica iz cijelog grada a da je i moja jedinica jedna od njih.
Napomenuto je i to da su oni svjesni da jedinice iz drugih dijelova grada ne poznaju ovaj teren i da se o tome vodilo računa prilikom planiranja uključivanja takvih jedinica u predstojeće akcije.
Također nam je saopšteno da na širem području još uvijek nisu definisane linije odbrane odnosno da su neki dijelovi još uvijek "mješoviti“ što se tiče stanovništva i posebno su tu naglašena područje sa hrvatskim življem.
Uglavnom prioritetni cilj ovih borbenih dejstava jeste pokušaj ulaska i zauzimanja objekata TAT-a, odnosno Energoinvesta a koji je tada bio jedno od najjačih četničkih uporišta u gradu.
Konačno je rečeno i to da ćemo u ovoj akciji imati vatrenu podršku koje je u to vrijeme inače bilo jako malo ili nikako kao što je i poznato.
Ja sam pomno slušao izlaganje ovih ljudi ali u detalj sa vatrenom podrškom nisam baš vjerovao i to sam odmah i rekao.
Na to mi je odgovoreno da će podrške biti i da se bez toga ništa ne bi ni poduzimalo jer TAT je nešto posebno i nemoguće bi bilo pokušati bilo šta bez velike artiljerijske pripreme.
U tu svrhu ćemo imati posebnu podršku sa Igmana, djelovaće "Sultan“, rekao je jedan od ove dvojice i upravo prve granate označiće početak aktivnosti pješadije u pokušaju prodiranja u krug i objekte TAT-a.
"Znači ništa ne poduzimati prije toga, držati se zaklona i čekati ove granate kojih istina neće biti puno ali 2-3 će biti dovoljne jer moć Sultana je nešto posebno i zbog njegove jačine preporučujem da za svaki slučaj u uši stavite ovo...“ rekao je jedan od njih i dao nam pune šake tampona od vate.
Ja sam i ranije znao o "Sultanu“ ,čak bih rekao da sam imao bolje informacije od ovog čovjeka koji ili je vjerovao u ono što je govorio ili je želio da mi u to povjerujemo.
Nisam mu na sve ovo ništa odgovorio svjestan da on svojom pričom želi nama podići moral i uliti povjerenje jer ipak je bio oficir koji je očigledno znao svoj posao jer sve drugo je odlično pripremio i bilo je nemoguće da on ustvari ne poznaje "Sultana".
Onda je rekao otprilike: “Sad, kad smo riješili pitanje podrške sada ću vam pokazati i šta vas ustvari očekuje na mjestu odnosno pravcu koji je određen za vas..“, zatim je putem radio stanice pozvao nekoga ko se zvao Čamac.Taj čovjek se za par minuta našao u ovoj kancelariji.
Bio je to mlad čovjek,možda 25-26 godina ako ne griješim, koji je bio upadljiv po potpuno izbrijanoj glavi a bio je povisok i dobro "opremljen“ jer je ovdje ušao pod punom ratnom spremom.
Pozdravio je i odmah preuzeo riječ jer je očigledno znao zašto smo mi tu a i zašto je on pozvan.
"Sutra moramo uzeti TAT ili bar dobar dio tih objekata“-govorio je baš kao da se tu trebamo ušetati bez ikakvih problema.
Uzeo je video kasetu iz jedne od ladica i stavio je da pogledamo na ekranu dok je on komentarisao:
"Evo, ovo vam je rijeka Dobrinja, preko nje je ograda od TAT-a, u ovom objektu je ovo gnijezdo sa mitraljezom, ovdje ono sa ovim ili onim itd ,itd“ govorio je neprekidno dok smo mi zabezeknuto gledali snimak i slušali ga.
"Ovuda se ja uvlačim unutra, ovdje sam isjekao ogradu, ove kamione sam mogao dići u zrak kada sam htio ali nisam to htio tako, tu nema nikakvih mina niti ikakvog iznenađenja, stalno sam tamo..“-nastavljao je dalje dok sam se ja čudom čudio svemu tome jer zaista su snimci potvrđivali svaku njegovu riječ.
Pa taj čovjek je ulazio tamo i snimio skoro sve, barem što se tiče ove strane i objekata TAT-a koji su na našem pravcu!
Zatim je objasnio i kuda on tamo odlazi i kuda se uvlači, pošto su četničke linije odnosno objekti koje drže već dosta naprijed prema nama u odnosu na riječicu Dobrinju i ogradu koju je prosjekao,što je opet značilo da bi trebalo dobro napredovati i čistiti njihova uporišta u i oko okolnih objekata i to dosta prije nego li se i približimo riječici i ogradi TAT-a pa sam ga morao i upitati oko toga.
Rekao sam otprilike: “Pa čovječe po ovome što pokazuješ mi imamo veliku borbu pred sobom u samom naselju jer treba to sve zauzeti da bi se primakli tom tvom TAT-u...to je sila četničkih objekata i uporišta pa ti nas malo uputi kako to da uzmemo a TAT ostavi za poslije, daleko je to za nas...“
I dodao sam:“ To je isto kao da kažeš da moramo zauzeti vrh Trebevića a mi još nismo došli ni do Bob Staze..“
Onda je on malo podigao ton i odgovorio: “Niko nije rekao da se TAT uzima za sat ili dva, to je naš krajnji cilj a sve prije toga normalno treba čistiti....i ovo pokazujem tek da znate kuda je ulaz u krug TAT-a "čist“ ukoliko i kad se ukaže prilika..a ovo je ionako samo ono što se vas tiče, znači vaš pravac..“.
Onda je još objasnio koje su jedinice lijevo, koje desno i sve mi je tada postalo dosta jasnije.Ovaj Čamac je zaista ostavio poseban utisak i lično sam bio stekao neko veliko povjerenje u njega za jako kratko vrijeme otkada sam ga upoznao.
"On je očigledno alfa i omega ovih terena i jako sposoban čovjek", mislio sam u sebi.

Kada je sve ovo prokomentarisano upitao sam kad to sve treba da počne, zapravo u koliko sati tačno mi trebamo biti i gdje.
Onda je Čamac mene pozvao da odemo malo okolo da mi pokaže gdje bi mi trebali biti raspoređeni uz konstataciju da bi možda bilo najbolje već uvesti ljude i ne čekati zoru, jer tačan početak niko nije mogao definisati hoće li to biti u 4 ili 5 sati jer se navodno zaista čekalo na plotun sa Igmana.
Sa ovim čovjekom sam obišao veliki dio tog rejona i nakon toga sam daleko bolje znao o situaciji pa smo se vratili.Onda sam se konsultovao sa komandirom moje jedinice i sa rahmetli M.S. oko toga da ljudi dođu odmah danas ovamo kako bismo još bolje upoznali svu situaciju okolo i na vrijeme bili tu prije nego što "Sultan" opali.
Tako je i bilo, moj komandir se vratio u štab zajedno sa M.S., već spremnim ljudima prenio sve ovo i uputio ih ka Stupu ponovo sa M.S.
Sva ekipa od nas 15 u kasnim popodnevnim satima bila je raspoređena na 2 mjesta u dva podruma nekih već skoro uništenih kuća odmarajući i čekajući zoru.
http://zbsg.blogger.ba/arhiva/2009/07/02/2232463

[Valter Gustav]

Sta bi sa ovim Čamcem?ALEM ČAMDŽIĆ ČAMAC

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/79 ... hamac.html

Kako je saopćila hrvatska policija, A.Č. uhapšen je na osnovu Interpolove potjernice 13. marta ove godine kada je na putu iz Sarajeva za Austriju trebao presjesti na aerodromu "Franjo Tuđman". Tokom 40 dana koliko je trajao ekstradicijski pritvor u Hrvatsku je iz Tunisa stigla obimna dokumentacija (teška šest kilograma, preciziraju mediji) koja dokazuje umiješanost A.Č. u likvidaciju Mohameda Zouarija.

Tuniško pravusuđe stoga zahtijeva od vlasti u Zagrebu njegovo izručenje toj državi. Kako izvještavaju hrvatski mediji, osumnjičeni A.Č. negira svoju umiješanost u atentat u Tunisu i protivi se izručenju. Tuniška policija za likvidaciju iz decembra 2016. tereti još jednog državljanina BiH, 38-godišnjeg E.Š.. Portal „Slobodna Bosna“ saznaje da je riječ o osobi imena Elvir Šarac.

U TUNISU MU PRIJETI SMRTNA KAZNA
Odluku o eventualnom izručenju državljanina BiH vlastima Tunisa, nakon složene procedure, trebao bi donijeti ministar pravosuđa Hrvatske Dražen Bošnjaković. Hrvatski pravni stručnjaci napominju da je prije nekoliko godina u Tunisu skinut moratorij sa smrtne kazne, što dodatno komplicira odluku o eventualnom izručenu A. Č. toj zemlji, jer Hrvatska ne izručuje osumnjičenike državama u kojima postoji smrtna kazna.

Tuniski inžinjer Mohamed Zouari ubijen je u decembru 2016.godine ispred svoje kuće dok je ulazio u automobil. Ubica, ili više njih, ispalili su u njega šest metaka. Četiri mjeseca prije zločina u Tunis je ušlo četvoro stranih državljana od kojih su dvojica imali pasoše BiH. Unajmili su automobile i apartmane u blizini mjesta gdje je živio Zouari.

Tuniški inžinjer kojeg je izraelska tajna služba MOSSAD dugo nadzirala zbog, kako se tvrdilo, njegovih tijesnih veza sa palestinskim Hamasom, nekoliko dana prije nego što je likvidiran vratio se sa puta u Libanon i Tursku. Atentat na njega očito je bio dugo i pažljivo pripreman (prema nekim tvrdnjama čak godinu i pol!), a u njega je na različite načine bilo uključeno više osoba. Bosankohercegovčki državljani A. Č.(46) i E.Š.(39) kako se tvrdi, bili su neposredni izvršioci ubojstva o čemu, navodno, svjedoče nadzorne kamere sa mjesta zločina, kao i svjedoci koji su ih vidjeli. Navodno su dva pištolja koja su nađena na licu mjesta upravo oni koristili tokom likvidacije Mohameda Zouarija.

Lideri Hamasa su odmah nakon ovog zločina za njega optužili Izrael, čiji je ministar odbrane Avigdor Lieberman cinično odgovorio da "ako je neko ubijen u Tunisu, sigurno nije riječ o mirovnjaku, niti o kandidatu za Nobeloveu nagradu".

Zagrebački Jutarnji list iz izvora bliskih hrvatskoj policije piše da je A.Č. "čovjek koji ni po čemu ne odskače, te ostavlja dojam prilično smirene osobe". Neki drugi mediji otkrivaju da je puno ime osumnjičlenog za atentat u Tunisu Alem Č.

Portal "SB" od sigurnosnih službi Bosne i Hercegovine saznaje, da su ih hrvatske vlasti izvijestile da je uhapšenom puno ime i prezime Alem Čamdžić, da je rođen 1972. u Srbiji, ali da ima državljanstvo BiH.

Ljudima u BiH ime Alem Čamdžić ne "zvuči poznato", međutim, kada mu se doda njegov (ratni) nadimak- Čamac, onda se mnogim koje su rat proveli u Sarajevu odmah "upale lampice".

Čamac, čije se puno ime ni tokom rata nikada nije navodilo, bio je jedna od nazanimljivijih, ali i najzagonetnijih ratnih ličnosti odbrane opkoljenog Sarajeva uz kojeg su se vezale brojne legende i mitovi, ratni podvizi, herojska djela, koja, međutim, nisu imala previše svjedoka. Prema ratnim legendama koje su kružila sa bojišta, Čamac, usamljeni ratnik-diverzant, vrhunski opremljen, obučen i motiviran, samostalno je upadao, tvrdilo se, u okupiranu neprijateljsku teritoriju na Ilidži (češće) i Grbavicu (nešto rjeđe) ostavljajući iza sebe pustoš i neprijateljske gubitke. Vraćao se iz tih akcija neokrznut, šutljiv i vječito zagonetnog, nedorečenog, pobjedonosnog osmijeha.

"Furao se na Chucka Norrisa, Ramba, Valtera... i druge filmske junake koje je obožavao, i to mu je prilično dobro polazilo za rukom", kaže ovih dana jedan suborac Alema Čamdžića, koji i dalje ne može da vjeruje da je Čamac zaista osoba koji je zbog ubistva u Tunisu uhpšen u Hrvatskoj. Premda, kako primjećuje naš sugovornih, takva "priča pomalo liči na Čamca. On jeste avanturista po prirodi, šutljiv i ćudljiv čovjek koji ne može mirovati ni sekunde".

MISTERIJE VOJNIKA ČAMCA
Sarajevski režiser Pjer Žalica je 1992.godine snimio o ratnom putu Alema Čamdžić dokumentarni film nazvan "Čamac" koji se jedno vrijeme mogao pogledati na You Tubeu, međutim, kada smo ovih dana, nakon vijesti o hapšenju Čamdžića u Hrvatskoj, potražili film na internetskom kanalu, njega nije bilo. U Žalicinoj filmografiji ne pominje se da je autor tog dokumentarca snimljenog u produkciji sarajevske filmske kuće „SAGA“.

Kako i zbog čega je film "ispario", možemo samo nagađati. Također, u jednom novinskom članku u Specijalnoj jedinici MUP-a BiH Čamac odbija saopćiti svoje pravo ime i prezime, jer, kako veli, "može mi smetati na poslu kojeg trenutno radim". I da dvojbama i zabunama nikada kraja ne bude napomenimo da u Specijalnoj jedinici FMUP-a djeluje policajac koji ima isto ime i prezime - Alem Čamdžić, ali je znatno mlađi od Čamca!

Ovaj novinar-potpisnik, koji relativno dobro poznaje Alema Čamdžića- Čamca od prvih dana rata, također teško može vjerovati da je upravo on jedan od plaćenih ubica kojeg je izraelske tajne službe MOSSAD angažirala za likvidaciju Tunižanina Mohameda Zouarija.

"Alem Čamdžić se odmah po izbijanju rata javio u Komandu Prvog korpusa, gdje ga je koliko se sada mogu sjetiti komandant rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan uputio u diverzantsku jedinicu kojom je zapovijedao Boris Krstanović- Čile. Talijan je i sam u JNA bio diverzant i procijenio je da je Čamac osposobljen za tu formaciju. Bio je mlad, ambiciozan i željan vatrenog krštenja. Mislim da je Čamac pričao da je prije rata bio na ugovornom stažu u JNA , da je završio obuku sa Niškim specijalcima, ili u Pančevu, ne sjećam se više detalja", prisjeća se danas jedan od članova Štaba Prvog korpusa Armije BiH. Kaže na kraju da je diverzantska jedinica u kojoj je bio Čamžić-Čamac u jesen 1992.godine u vrijeme velike srpske ofanzive na grad iz pravca Ilidže, bila upućena na Stup i da je dala ogroman doprinos zaustavljanju agresora.

"Nakon odbrane Stupa gdje se borio zajedno sa pripadnicima Specijalne jedinice MUP-a, Čamac se priključio toj jedinici, Vikićevcima, kako smo ih zvali". Ulaskom u Specijalnu jedinicu koja je imala čvrstu hijerarhiju i vojničku disciplinu, Čamac sve manje "solira", ne djeluje više kao slobodni strijelac na svoju ruku, a uskoro postaje instruktor u Centru za obuku policijaca koji je bio smješten u Osnovnoj školi "Miljenko Cvitković" na Mejtašu. Bio je blizak suradnik načelnika Centra Ivice Šutala, predratnog specijalca i alpiniste, jednog od heroja odbrane Stupa i Sarajeva u cjelini.

U ratu, svjedok je toga i ovaj novinar, Alema Ćamdžića-Čamca se rijetko moglo vidjeti, ali ga se lako moglo prepoznati, iako je bio naoko krhke građe, ali markantan i autoritativan. Vječito obučen u jurišni prsluk, sa kožnim rukavicama bez prstiju na rukama, besprijekorno ošišan i obrijan, djelovao je poput američkih marinaca, strogo i prijeteći. O njegovom privatnom životu, pedratnom i ratnom ništa se nije znalo.

KAKO SE PIŠE IRAK...
Nakon okončanja rata Alen Čamdžić Čamac se profesionalizirao u Armiji BiH, mada neki ljudi koji ga bliže poznaju tvrde da je već tada surađivao sa stranim vojnim organizacijama koje su premrežile Bosnu i Hercegovinu. "Mislim da se bio angažirao u agenciji za deminiranje, kao i da je surađivao i sa američkom firmom MPRI koja je bila zadužena za obuku naše vojske", veli jedan od ljudi koji su se sa njim družili tih godina.. On misli da je jedno vrijeme Čamdžić bio i zastupnik neke izraelske firme koja se bavi prodajom prislušne opreme i komunikacijskih sredstava.

Naš sugovornik se ne može sjetiti kada je Čamac otišao iz Bosne i Hercegovine na strana ratišta, ali misli da je to bilo tokom 2003. i savezničkog napada na režim Sadama Huseina u Iraku. Potpisnik ovoga članka posljednji je put vidio Alema Čamdžića-Čamca i kratko razgovarao prije 7-8 godina u jednom sarajevskom kafiću. Bilo je ljeto i on je došao na odmor u Sarajevo. Rekao je da je još uvijek u Iraku angažiran od zapadnih vojnih snaga u obučavanju lokalnih vojnih postrojbi. Jedan zajednički poznanik kazao mi je ovih dana da je Čamca i poslije toga viđao u Sarajevu, ali ne u posljednjih dvije-tri godine.

Da li je Alem Ćamdžić- Čamac, ćutljivi, samozatajni alfa-diverzant i heroj odbrane Sarajeva, ista ona osoba koja se već skoro dva mjeseca nalazi u pritvoru u Hrvatskoj, lice sa interpolove potjernice optužen za gnusni zločin u Tunisu, to još uvijek nijedna od zvaničnih insituticija u BiH ne želi potvrditi. Previše je profesionalnih sličnosti, afiniteta, biografskih i faktografskih podudarnosti između dva Alema, s jedne strane, a istovremeno, suviše neponanica i sumnji, s druge strane.

Šta god da se na kraju ispostavi kao istina i kako god se ovaj teroristički skandal pravosudno i diplomatski raspetlja, sama činjenica što su državljani BiH optuženi kao počinitelji (još) jednog krvavog zločina koji je dobio globalne dimenzije, još je jedna ružna i tužna mrlja na ionako ruševnom međunarodnom ugledu ove zemlje.

[thekupus]

Sta bi sa ovim Čamcem?ALEM ČAMDŽIĆ ČAMAC

Šta će biti, čovjek živi svoj život normalno.
Sama činjenica da je ovaj kao pouzdani izvor Slobodne Bosne ponavljao ime ALEM, jasno je da se radi o gluposti, i nekom ko Čamca zna samo iz priča.

[Nekako s proljeća]

Tu negdje u vrijeme te priče SB, nije se više javljao na temi. Ima neke svoje rezone taj sarajevski lav i to je to.

[Valter Gustav]

A Man called “Boat” / Čamac (Director: PJER ŽALICA)

[tempuser]

Pozdrav iz afričke zemlje Safari, zbogom žohari...

[aldinjo]

I kakve veze ima ovo iznad sa temom?

[tempuser]

Za tvoju soc. kategoriji nikakve!

[Tromblon]

Ovaj post sam planirao napraviti prošle sedmice, ali jbg. U noći 16. na 17. decembar sam sa svojom jedinicom plivao Miljackom u još jednom imaginarnom pokušaju deblokade i ovim putem se Vahidu K. i njegovom zamjeniku drotu sjetim najmilijih.

Od nas 25 koji smo krenuli 4 su poginula i 17 je bilo ranjenih. Uglavnom od granatiranja u povratku.

Neka vam je vječni rahmet Emire Bešlija, Husnija Avdibašić, Ruda Muadem i Muzafer Hadžović.

Ovo sam napisao prije petnaestak godina na svom blogu:

I

1.


Posjeta dodje i prodje, a moja tjeskoba sve jaca. Nekakav nemir se uvukao u mene. Uobicajeno pred akciju je da me opali adrenalin i nemam mira. Samo hodam i skakucem. Sada je drugacije. Nervozno se motam unaokolo i cutim.

Oruzje i opremu sam provjerio i spremio. Izabrao sam stare cizme, a gojzerice odbacio. Pokazat ce se to kao ispravan potez. Ubacio sam i rukavice u dzep pantola. Spremio gumu za naocale.

Onda sam iz svih okvira koje nosim izbacio metke, malo ih ocistio i opet napunio. Bombe sam spremio u fiseklije i jurisni prsluk. Ovaj put ne nosim tromblone. Zategao bajonet i na kraju provjerio pistolj. Sve ovo sam obavio polako i rutinirano. Bez srkleta sto bi se reklo.

Onda sam se skinuo u gace i legao na krevet. Probao sam zaspati malo, ali san nece na oci. Nakon sto sam lezao oko cetrdeset minuta sam ustao i obukao se. Z, K i M su na bilijaru. Donio sam kasetofon i ponavljamo nas ritual. Igramo bilijara u parove i raspalili smo Metallicu do daske.

U pola 12 nas Cato nas opominje da je vrijeme da se pocnemo spremati. Polazak je za pola sata. Po planu akcije tacno u 2 sata pocinje opci napad. Mi cemo u 1 krociti u Miljacku i prema nasim proracunima trebat ce nam izmedju pola sata i cetrdeset minuta da se prebacimo do mjesta odakle cemo krenuti u napad.

Pjeske smo otisli do Centrotransa. Malo smo zastali kod njihove komande i u najvecoj tisini se prebacili do zeljeznickog mosta preko Miljacke.

(Dok ovo pisem stomak mi se stegao kao da sada idem tamo u punoj opremi)

Na lini dva strazara. Prosli smo nase bunkere i polako u Miljacku. Vidjeli smo da je od proslih kisa Miljacka nabujala. Moja grupa je na zacelju kolone. Ide D, pa S, H i ja. Iza nas su samo Zenica i M. H mi govori da je cuo na vijestima kako je -2 bilo u 22 sata. Masala. Pravo vrijeme za kupanje u Miljacki.

Polako se krecemo, ali zvuke hodanja ne moramo prigusivati. Miljacka huci da se ne bi cula brigada u prolazu. Uskoro ce slap i propadanje. Pripremam se za to. Prosli put nije Miljacka bila duboka, ali je bilo neugodno propasti cetrdesetak centimetara. Ovaj put ce biti mnogo gore jer je Miljacka brza, a dno je od ravnog betona. Klizavo.

I dok cujem H kako me opominje vidim da nestaje. Nisam stigao ni reagovati Miljacka me uzela pod svoje. Brzo sam izronio i vidim H ispred mene. Okrenem se i vidim Zenicu i M i masem im da paze. Vidim Zenicu kako se penje uz nasip i okrecem se misleci da su oni ok.

Miljacka je sve jaca. Totalno ludilo. Uhvatio sam neki dobar ritam. Odbijam se od dno i nekako se dobro drzim. U jednom trenutku kada sam trebao nogama dotaci dno proletim u dubinu. Napravim kolut naprijed i izronim. Krajickom oka opazim kako sredinom Miljacke neko pokusava da se odrzi na povrsini.

To je rahmetli Muzafer Hadzovic. Godiste 1974. Nazalost udavio se u Miljacki. Niko nikad nije saznao kako zavrsi u rijeci. Nasa prva zrtva te noci. Kod nas dosao ljetos kao regrut. Dva mjeseca kasnije Bosna je kod Visokog izbacila njegovo tijelo.

Dok gledam opalim u nesto ispred sebe. To je H. Miljacka nas je uzela u svoje. Skoro nemamo vise kontrole nikakve. Vise vremena smo pod vodom nego iznad.

Valjda se necu udaviti. Miljacka je jaka. Nosi nas i baca kako joj drago. Nemamo druge nego se prepustiti struji. Uhvatili smo se objema rukama jedan za drugoga i plutamo. Puska mi je na ledjima i u jednom trenutku osjetim kako kais popusta. Pustim Haku jednom rukom i uhvatim pusku. Stisnuo sam pusku najjace. Ona mi je sve. Od nje zavisi moj zivot.

U tim trenucima nas udari neka jaca struja. Jedva smo uspjeli ostati sastavljeni. Ne vidim, ali osjecam kako mi ispadaju naocale iz dzepa. Klize uz jaknu i jurisni prsluk. U trenutku je dilema. Pustiti Haku ili pusku. Ako pustim Haku pitanje je gdje cu zavrsiti i jos sam sam. Pusku ne pustam nikako. Znaci naocale nek idu. Nisam vala potpuni slijepac. Snaci cu se nekako.

Miljacka nas je tako vukla po svojoj volji dok se ispred nas nije ukazalo neko siprazje i drvece koje je prekrilo dio rijeke uz obalu. Kada smo nailazili ispred nas se ukazala jedna ruka. H ju je instinktivno uhvatio i ruka nas je povukla blize ka obali. To je S. koji se uspio zakaciti za granje iznad vode i izvuci iz bujice.

Dok smo dosli k sebi pridruzise nam se Sa i K. Niko nema pojma gdje su ostali i gdje se tacno nalazimo. Sa drzi jednu granu za RPG. Nakon desetak minuta postaje ubitacno hladno. Ruke i noge se tresu od zime. Da bude jos gore ne mozemo naci oslonac uz nasip da se izvucemo. Onda spasonosna ideja o mokrenju u pantole koja donosi bar trenutnu toplotu.

Dogovorimo se da S stane na nasa ramena i pokusa se izvuci. Dok se dogovaramo cujemo glasove. Mnogo glasova. Pricaju bas glasno. Gotovi smo cetnici su iznad nas. S stane na moje i H rame i uspne se uz nasip polako. Nestao nam je iz vidokruga. Nema ga par minuta koji traju kao vjecnost. Vraca se i mase da je u redu. Gore su nasi.

Nekako se izvucemo iz rijeke i blata. Skupili smo se i prebrojali 21. Nema Z i Kl. I i A nas informisu da su nasli kablove od telefona i presjekli ih. Radim sklekove i trbusnjake da se zagrijem. Kada sam se prepipao skontao sam da sam ostao sa jednim okvirom i jednom bombom. Ostalo je zavrsilo u Miljacki.

Mene ce ostaviti sa A koji je nosio RPG, ali su sve granate mokre jer nijedna kesa nije izdrzala nalete vode. Nas 2 i jos jedan cemo cuvati ledja ukoliko cetnici posalju pojacanje. U to iz cetnicke dubine cujemo glasove. Prava svadja. Srecom prepoznam glas od Z. On i Kl se svadjaju kao da su na Titovoj, a ne oko kilometar u cetnickoj teritoriji.

Tacno u 1.45 tri grupe su krenule u napad. Mi, cetvrti, smo ostali u pozadini. Gledam na sat minute sporo prolaze. Kao godine. Dodje 2 sata i nista. Pa zatim 2.15 i nista. Uskoro nam dolazi E i govori da napadamo za 10 minuta. Zavaljeni smo. Niko od tih silnih jedinica nije ni zapucao. Eto ti nase opce ofanzive.

Nas trojica se rasporedimo uz putic koji vodi iz cetnicke dubine. Odjednom pocese praskati bombe, a zatim i pucnjava iz automata. Prsti na sve strane. Cuje se tekbiranje i povici kuda bjeze cetnici. L zove cetnike da se predaju, a ZK vice K i M da cetnik bjezi prema njima i da ga ubiju.

Opci haos traje desetak minuta. Nakon toga tisina. Sablasna. Teska. Ne cuje se nista. Odjednom cujem neko zapomaze. U stvari nije zapomaganje.

Cujem kako neku uci. I to dzenazu. Prepoznam glas. Ruda Muadem. I on je 1974. godiste. I on je dosao kao regrut. Zvuk njegovog glasa me zaledio. Odjednom cujem nepogrijesiv zvuk otkocenja automata. Okrenem se preda mnom je veliki zbun. Vidim i A se okrenuo pokazuje mi da ne pucam. Negdje iza ima nasih, ali gdje.

Ovo je sigurno cetnik u bjegu. Pucati ili ne. Ako zapucamo mozda u pozadini pogodimo nekog naseg. Dilemu je presjekao cetnik odlucivsi se za bijeg. Cujemo panican bijeg i lomljenje grana.

U tom trenutku dolaze S i D. Vuku Rudu. Jos je ziv. Ruda je povukao poteznu minu. Govore da je poginuo Emir Beslija. Dosao kod nas ljetos iz Vikicevih specijalaca. Uvijek vedar i nasmijan. Spreman na zajebanciju. Ubio je cetnika ispred hangara, a onda dobio pogodak u glavu kroz pancirni sljem.

S je ranjen i D isto. Vraca se druga grupa. Nose Hamdiju Avdibasica. Cetnik im je uspio baciti bombu, a Hamdija se bacio na bombu. Zrtvovao je sebe, za spas akcije i ostalih. Umro je od krvarenja iz stomaka.

Nakon nekoliko minuta svi su tu. Imamo dva mrtva, 5 jako teskih ranjenika. Nakon sabiranja od nas 23 samo nas je 6 citavih. Sta da radimo? Valja izvuci mrtve i ranjene. Odluka je teska. Najteza. Komandir akcije odlucuje da ostavimo mrtve Emira i Hamdiju i nosimo sve ranjenike. Po mokrom i blatnjavom nasipu to je težak posao. Svi ranjenici koji mogu hodati moraju se snaci sami.

Ni danas ne znam kako smo se uspjeli vratiti. Povratak je poceo tako sto sam slucajno nabasao na dvije "pastete". Kada sam prvu iskopao i bacio u Miljacku Kl me pita odakle mi ovdje pastete. Cujem neku mu govori "mine idiote".

Dosao sam do N. Gdje god ga taknem jauce. Boli ga. Vidim ruka, noga, lice. Nekako u isto vrijeme pocne granatiranje. U stvari preoravanje terena. Tako skontasmo da zivih cetnika na farmi nije ostalo.

Haubice i minobacaci su istovarali stotine granata u minuti. Zeljeznicki most je izgledao desetinama kilometara daleko. Uz mine, klizav nasip i teskog ranjenika nimalo lagano za preci.

Vucem N cini mi se vec satima. Pogledam na sat 4.30. Nismo presli ni stotinu metara. Iza mene vuku ranjenog Rudu koji stalno jauce. Vec je u bunilu. Osjecam da nece prezivjeti. Tokom povratka je nakon jedne detonacije ispao nosiocima i pao u Miljacku. Kada su ponovo dosli do njega bio je mrtav. Izvukli su ga iz vode i polozili na nasip.

Opet dilema da li nositi mrtvog covjeka ili pomoci ranjenicima? Rijesena je zapomaganjem ranjenika. Vucem N preko nekog zbunja na nasipu. Panicno se bojim da ne upadnem u Miljacku. Sumnjam da bih imao snage da se izvucem.

Ovi sto su nosili Rudu preuzmu N od mene. Njih 4 nose dva teska ranjenika. Meni su ostavili jednog lakseg, ali koji je ranjen u desnu ruku i lijevu nogu. Ne mogu nikako da ga poduhvatim i ponesem, a da ga ne povrijedim.

O granatama i ne razmisljam. Most mi se cini da je u nekoj vatri. Kao da gori od granata koje padaju oko njega. Malo smo se odmorili i vidim 5.30. Uskoro ce zora jebote. Pred nama je jos jedan veliki grm na nasipu, a onda jedan manji i cistina do mosta.

Kroz taj veliki grm sam bajonetom krcio put dok sam krkace nosio ranjenika. Kroz par metara grmlja smo se probijali pola sata. Nismo ni pomislili da ga zaobidjemo odozdo. Strah od Miljacke je neopisiv.

Napokon smo uspjeli. Rukavice su mi izderane. Na licu osjecam krv. Nemam vise snage osim da umrem. Legli smo i disemo jako, brzo, na silu. Odlucim da krenem sam do mosta i dovedem nekog da pomogne.

Lako predjem manji grm i na cistini sam. Most je tik do mene. Nadohvat ruke i vuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuum. Letim i padam. Udar od zemlju je strahovit. Polako ustajem i krecem. Cujem glasove "ne tamo, nazad". Okrecem se i vidim neke ljude kako mi prilaze. Nasi kuriri. Uvlace me u transe. Pitaju nesto. Pojma nemam gdje sam. Sta radim? Presijece me pitanje da li ima jos neko iza.

Otrcim do spavaone na liniji. Nema nikog od nasih. Kaze mi neki strazar da su svi otisli. Ispred nadjem Komandira i S. S nece da se vrati sa mnom. Jebem mu sve po spisku i Komandiru isto i vracam se nazad. Vicem na kurire da izadju iz transeje i krenu za mnom. Nece. Sad sam totalno poludio. Pocnem da ih udaram nogama. Oni se skupili u transeji jedan preko drugog. Urlam izlazite napolje i udaram. Istjeram ih i krenemo trcati. Prodjemo prvi grm i vidimo ovu cetvoricu kako se bore sa tri ranjenika.

Uzmemo ih i trkom do linije. Upadnemo u sanitet. Nema kola. Kombi vozio proslu turu ranjenika i udario u betonsku prepreku na cesti u Centrotransu. Jebem ti sve jos nam to treba. Uzmemo nosila i ponesemo ove nase. N je skoro u komi. Ne daje znake zivota. Srecom nailazi neko vozilo i trpamo ih i u Valter Peric.

N ne dise vise. Doktor ga uzima, sijece odjecu. Masira srce. Gledam kako uzima skalpel i sijece mu grudi. Stavlja neku cjevcicu i N pocinje da dise. Stavljaju ga u vozilo i voze u bolnicu.

Odlazim u bazu. Sjeo sam na stolicu i kuhar P mi je dodao solju caja. Pijem grcajuci. Nemam snage da se skinem. Osjetim neko mi skida jaknu. Vidim Catu i uzgajivaca trave na Grbavici kako me skidaju. Ne mogu da se pomjerim.

Vode me u kupatilo. Pustaju toplu vodu i stajem pod tus. Doktor me pregleda i ne nalazi nikakve rane. Kod nekolicine je nasao rane za koje ovi nisu ni znali da imaju.

Uspijevam se osusiti i obuci. Nalazim K i M sa BG. Idemo kuci. Jebeni IKM nema niti jedno vozilo da nas poveze do grada. Ma nema veze. Kad smo mogli cijelu noc skakati mozemo i pjeske do kuce. Dernek gotov.