Izgleda ce se stvarno rijesiti covjeka koji im je trn u oku, koji drma kavez i stvari naziva svojim imenom. Ne vole ga, jako ga ne vole.
Za koji dan moram poći na mjesto na kojem će mi se kao sudiji (pre)suditi zbog nečega što je morbidnost u društvu dvadeset i prvog vijeka. I upravo zato nije me nimalo strah da to ovako javno kažem niti me je stid zbog toga, jer je to samo sramota onih koji me optužuju i sude mi. Kažem to ne zbog sebe, već zbog suštine problema koji se tiče svakog našeg sudije, bez čijeg pravilnog rješavanja nema istinske sudijske nezavisnosti, a time ni nezavisnosti sudova. U više sudskih predmeta ja sam, ne mogavši prihvatiti većinske odluke ostalih sudija zato što su nezakonite, bio slobodan da napišem (na desetinama stranica) moja izdvojena i obrazložena neslažuća mišljenja. Njih sam odmah zatim dostavio strankama u tim predmetima, nakon čega sam optužen od disciplinskog tužioca VSTVBiH da sam “javno obznanio povjerljivu informaciju” i da sam time učinio disciplinski prekršaj “odavanja povjerljivih informacija koje proizlaze iz vršenja dužnosti sudije”. Kad sam dobio ovakvu disciplinsku optužnicu, bilo mi je jasno kako je ona samo jedan u nizu znakova morbidnosti ovdašnjeg pravosuđa, jer sam optužen iako nijednim našim zakonom nije propisana zabrana sudiji da njegovo izdvojeno mišljenje bude objavljeno, niti naši zakoni propisuju da stranka u postupku pred sudom nema pravo da u svom predmetu dobije to mišljenje. Takvih riječi u zakonu naprosto nema, a da ih kojim slučajem ima, radilo bi se o ozbiljnom kršenju Ustava Bosne i Hercegovine jer tek on ne propisuje takve zabrane niti ovlašćuje zakonodavca da ih propiše zakonom. Ne govorim ovo zato što je o meni riječ, već zbog toga što se u osnovi radi o optuživanju i (pre)suđenju kao nekada za delikt mišljenja, uprkos tome što sam sve to učinio ne da bih narušavao autoritet sudske vlasti, nego rukovođen isključivo sa dva razloga koji, svaki za sebe, imaju ustavnu, odnosno nadzakonsku snagu.
Jedan od njih tiče se prava na pravično suđenje koje ima svaka stranka pred našim sudovima. Tom pravu inherentno je ne samo da svaka stranka u svom predmetu dobije odluku suda koja je donesena jednoglasno već i da, ako ta odluka nije jednoglasna, dobije većinsku odluku, ali i izdvojeno neslažuće mišljenje sudije koji je ostao u manjini, a koji je dužan da u tom slučaju obrazloži svoj stav. Razlog za to je u činjenici da je pravo na pravično suđenje ustavno pravo, zagarantovano Ustavom BiH, ali i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja se, na osnovu Ustava BiH, kod nas neposredno primjenjuje i ima jaču pravnu snagu od bilo kog domaćeg zakona. Sadržaj sintagme “pravično suđenje” je gotovo aksiomatski, to jest takav da toliko očigledno podrazumijeva da izdvojeno i obrazloženo neslažuće mišljenje sudije za stranku u njenom predmetu ne smije biti povjerljiva informacija, iako je ono suprotno većinskoj odluci. Pa to pravo imaju sve stranke u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava, kao i u postupku apelacione jurisdikcije pred Ustavnim sudom BiH, zbog čega svako drugo postupanje predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
No, pored prava na pravično suđenje, ovakvi slučajevi su i školski primjeri onemogućavanja primjene još jednog ustavnog prava. Radi se o ustavnom pravu na slobodu izražavanja misli, koja je kod nas svakom pojedincu (a to znači i sudiji) zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Pored toga, Ustav BiH u članu 2. garantuje ostvarivanje slobode izražavanja misli bez diskriminacije po bilo kom osnovu, pa i po osnovu statusa, što znači da se bilo kom sudiji zbog tog njegovog statusa ne smije uskraćivati pravo da javno izrazi sudijsku misao u svakom predmetu u kojem postupa. Zašto je naš ustavotvorac propisao ovu slobodu? Odgovor na ovo pitanje ne leži samo u činjenici da to čine i svi drugi ustavi u civilizovanom svijetu, već ga treba tražiti (i pronaći) u nečemu što predstavlja suštinski razlog, koji se u opštoj filozofiji i filozofiji prava naziva ontološkim i aksiološkim zahtjevom za postojanjem ovakve slobode. Naime, svaki čovjek, pa i sudija, u svojoj biti je slobodno biće, jer mu samo sloboda omogućuje da se ostvari, a kroz ostvarenje čovjeka omogućuje se ostvarenje i razvoj društva u cjelini. Samo takva društva su istinski slobodna društva u kojima je autoritet pojedinca priznat, a ne nametnut, jer počiva na moći koja se zasniva na znanju, stručnosti i moralnim vrlinama, odnosno pozitivnim ličnim osobinama. Antipod takvim društvima su autokratske i autoritarne organizacije, kojima je jedino svojstveno da favorizuju nametnute autoritete.
Naravno, sloboda čovjeka, pa i sloboda misli kao njen integralni dio, podrazumijeva i odgovornost, ali se odgovornost ne može tražiti zbog toga što je misao javno izražena, već zbog sadržaja onog što je njome izraženo, ukoliko se tim sadržajem umanjuje ili ništi sloboda drugog. Samo to, dakle, može biti osnov valjanom društvu, a naročito onom organizovanom u savremenu državu, da ograniči slobodu izražavanja misli. Svako suprotno ponašanje ima za posljedicu autoritarni režim, pa i autoritarni pravosudni režim u kojem sudija nije nezavisan, već svoje mišljenje u svakom pojedinačnom predmetu formira priklanjajući se mišljenjima moćnih ličnosti autoritarnog pravosuđa, bez obzira na to što su ona suprotna ustavu i zakonu.
Kad se sve to ima u vidu, onda se nijednom sudiji ne smije zabraniti niti ga disciplinski kažnjavati zato što je napisao i strankama dostavio svoje izdvojeno i obrazloženo neslažuće mišljenje u bilo kom predmetu, jer sudija time niti umanjuje niti ništi slobodu bilo koje stranke u postupku. Umjesto toga, sudija se, kao i svaki drugi istinski slobodan čovjek, samo koristi svojim ustavnim pravom da slobodno izrazi svoju misao, to jest da slobodno i nezavisno od bilo koga (pa i nezavisno od ostalih sudija) izrazi i javno saopšti svoje pravno mišljenje, iznese svoj stav i javno kaže svoj glas u svakom sudskom predmetu, koje pravo obuhvata ne samo slobodu sudije na izražavanje mišljenja već i pravo stranke da primi tu misao u svom predmetu.
To pravo sudije podrazumijeva i mogućnost njegove odgovornosti, ali ne zato što je izdvojio i strankama dostavio svoje neslažuće mišljenje, već ako je u tom mišljenju samovoljno išao za tim da umanji ili poništi slobodu drugog, odnosno ako to mišljenje predstavlja samovolju u tumačenju i primjeni prava. To je sama suština sudijske nezavisnosti, bez koje nema ni autoriteta suda kao institucije. Ovo treba naglasiti zbog toga što se ne može reći da se štiti autoritet suda ako stranke u svojim predmetima mogu znati samo stav većine sudija, a ne i stav onih sudija koji su ostali u manjini. Takav pristup je nihilistički ne samo prema slobodi izražavanja misli tih sudija već i prema ustavnom pravu stranaka, koje takođe proizlazi iz slobode izražavanja misli, da slobodno prime tu informaciju, tim prije što se pravom na javno iznošenje misli svakog sudije ne negira autoritet suda, jer se izdvojenim mišljenjem ne dovodi u pitanje moć suda da izvrši većinsku odluku ako ona postane pravosnažna. Stoga postupanje koje je suprotno tome nije zaštita autoriteta suda, već njegovo negiranje. Time se onemogućava ostvarenje istinskog ljudskog dostojanstva kako sudije, tako i stranaka u sudskim predmetima, budući da svako ograničavanje slobodnog izražavanja, saopštavanja i primanja mišljenja znači sužavanje područja ljudskosti.
(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)