Tragovi na licu tu su, znam... Zagledani u upale oči moje, broje mi bore uklesane mučenjem... Ništa zato. Ne mislim o tome koliko još vremena imam. Ne vidim i ne hajem što kosa, Bajrama jednog, bit će mi sasvim bijela. I, što ruke moje drhtati će nemoćne.
Ne pratim... Vrijeme nema vremena za predah. Glupo je nadati se da – samo zbog mene – prestati će da prolazi...
Dane ove drugim potpisujem... ožiljcima u glasu i u srcu mom. Sjećanjem na one s kojima – jutra ovog - ne dijelim ništa svoje. Dodire... poglede... cigarete... tren ovaj u kom srce steže... u kom vene bole me... i koža mi se ježi... dok uz osmjeh selam nazivam...
Isto onako kako ONI znali su...
Dok sjedim... isto kao ONI...
Za istom sofrom... Pijem kahvu iz istih fildžana...
Pitam se - jesu li primjetili?
Da - isto – jutra ovog – kaput obuk'o sam. Da - isto, isto kao ONI, pridržavao sam se o zid dok obuvao sam cipelu desnu. I, isto, putem istim, kojim ONI koračali su, od kuće, na namaz otiš'o sam...
Da u kuću svoju vratim se, i udarim recku više...
Za Bajram više...
Bajram bliže onom Posljednjem...
***
(Mubarek nek' vam je, I dan svaki za Danom ovim.)
PRIBLIŽAVANJE
Moderator: Bloo
