Sehidski rastanak
Zima nikad proc
nikad sabah doc
samo tekbir
cuje se kroz noc
Duga zimska noc
majko moram poc
rodna gruda pradjedova
to me zove upomoc
Ako se majko ne vratim
nemoj me zalud cekati
pusti jednu suzu tihu
i prouci mi fatihu
nek me ona isprati
Samo jos jednom da mi je
ispred dzenetske kapije
da na krilima ezana
stigne miris ramazana
iz nase carsije
Nijet veliki
zulum dusmanski
sabur nam i inat u nama
silan Bosanski
Duga hladna noc
valja meni poc
rodna gruda pradjedova
evo zove upomoc
Cuvaj mi sestru pazi je
jer majko jednom da mi je
vidjeti iz zemlje rosne
kako sceri moje bosne
sad radjaju gazije
Samo jos Bosne da mi je
pa da me sevdah opije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa Bijele dzamije
Samo jos Bosne da mi je
pa da me sunce ogrije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa Bijele dzamije
Promišljanje vjere,duše,ljubavi i sudbine.
Moderator: Bloo
-
bob the rock
- Posts: 28
- Joined: 27/11/2006 16:33
#302
Vozdra raja,
evo ne spava mi se, desno mi je zena ppss spava
, a lijevo ormar sa knjigama. Oba nepresusni izvori raznih vrsta emosija, pruzam lijevu ruku i? 
evo prva knjiga koju sam izvukao, "The Rubainat of Omar Kyayyam" expl. by P. Yogananda.
Stranica slucajnost:
In dayly meditation,
penetrate the veil of the sences,
pass beyond them,
to the soul-peace within.
In the temple of inner silence,
you will find proof positive,
of God's existence.
U svakodnevnoj molitvi,
probij zavjesu osjecaja,
prodi tamo iza,
u svoj dusevni mir.
Tu u hramu skrivene tisine,
ti ces naci dokaz siguran,
u Bozije postojanje.
ps.preveo na brzinu
evo ne spava mi se, desno mi je zena ppss spava
, a lijevo ormar sa knjigama. Oba nepresusni izvori raznih vrsta emosija, pruzam lijevu ruku i? evo prva knjiga koju sam izvukao, "The Rubainat of Omar Kyayyam" expl. by P. Yogananda.
Stranica slucajnost:
In dayly meditation,
penetrate the veil of the sences,
pass beyond them,
to the soul-peace within.
In the temple of inner silence,
you will find proof positive,
of God's existence.
U svakodnevnoj molitvi,
probij zavjesu osjecaja,
prodi tamo iza,
u svoj dusevni mir.
Tu u hramu skrivene tisine,
ti ces naci dokaz siguran,
u Bozije postojanje.
ps.preveo na brzinu
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#303
Na kraju puta (Rabindranata Tagora)
Prije kraja svog puta
mogu li doseći do dna moga bića koje je sve -
ostavivši ljusku da plovi u bespuće
i iščezne sa mnoštvom,
na rijeci slučaja i promjena.
Kad smrt bude došla i zapitala me tiho:
„Tvojim danima došao je kraj“, moći ću da joj odgovorim:
„Ja nisam samo živio, živio sam u ljubavi.“
Ona će me pitati: „Tvoje pjesme, da li će ostati da žive?“
Odgovoriću; „Nije mi znano, ali sam siguran da sam
pjevajući često nalazio vječnost“.
Prije kraja svog puta
mogu li doseći do dna moga bića koje je sve -
ostavivši ljusku da plovi u bespuće
i iščezne sa mnoštvom,
na rijeci slučaja i promjena.
Kad smrt bude došla i zapitala me tiho:
„Tvojim danima došao je kraj“, moći ću da joj odgovorim:
„Ja nisam samo živio, živio sam u ljubavi.“
Ona će me pitati: „Tvoje pjesme, da li će ostati da žive?“
Odgovoriću; „Nije mi znano, ali sam siguran da sam
pjevajući često nalazio vječnost“.
-
Latina
- Posts: 5492
- Joined: 19/08/2006 01:47
- Location: I'd ratha' be hated 4 who I am, than loved 4 who I'm not.
#304
OVDJE SAM POSTAO, OVDJE CU NESTATI
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...
M. Selimovic
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...
M. Selimovic
-
KOGOD KADGOD
- Posts: 788
- Joined: 17/11/2006 02:53
#305
Aynu-l-yaqin
U mirisnom cvijetu
vidim Te
u pticijem letu
vidim Te
u suncevom sjaju
vidim Te
svemira beskraju
vidim Te
u bojama duge
vidim Te
u dubini tuge
vidim Te
u smiraju srece
vidim Te
u plamenu svijece
vidim Te
u moru duboku
vidim Te
u svom suznom oku
vidim Te
u djecijem smijehu
vidim Te
u oprostu grijehu
vidim Te
u svem sto postoji
vidim Te
kad oci zatvorim
vidim te
u srcu sto zna Te
vidim Te
sto izgara za Te
vidim Te...
"Kad vidim - vjerujem"
rece slijepac duhovni,
prosaputa dusa tiho:
"Onda neces vidjeti"...
Pusti dusu da bira
daj srcu da govori
nestace tog nemira
dusu tesko sto mori.
Vidjeces Ga u svemu
kad srce se otvori,
i u ashku iskrenu
kada pocne da gori...
-------------------------
U mirisnom cvijetu
vidim Te
u pticijem letu
vidim Te
u suncevom sjaju
vidim Te
svemira beskraju
vidim Te
u bojama duge
vidim Te
u dubini tuge
vidim Te
u smiraju srece
vidim Te
u plamenu svijece
vidim Te
u moru duboku
vidim Te
u svom suznom oku
vidim Te
u djecijem smijehu
vidim Te
u oprostu grijehu
vidim Te
u svem sto postoji
vidim Te
kad oci zatvorim
vidim te
u srcu sto zna Te
vidim Te
sto izgara za Te
vidim Te...
"Kad vidim - vjerujem"
rece slijepac duhovni,
prosaputa dusa tiho:
"Onda neces vidjeti"...
Pusti dusu da bira
daj srcu da govori
nestace tog nemira
dusu tesko sto mori.
Vidjeces Ga u svemu
kad srce se otvori,
i u ashku iskrenu
kada pocne da gori...
-------------------------
-
Reina
- Posts: 1236
- Joined: 08/04/2005 11:58
#306
Latinica wrote:OVDJE SAM POSTAO, OVDJE CU NESTATI
Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje.
Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki prevoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme.
A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: Volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: Volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: Živim s njim, bez njega moj život ne postoji...
M. Selimovic
lijepo
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#307
Blago (Hasidska priča)
Rabin Bunam je imao običaj da priča mladićima koji bi mu prvi put došli u kuću priču o rabinu Ajziku, sinu rabina Jekela iz Krakova. Poslije mnogo godina koje je proživio u velikom siromaštvu, koje nikada nisu pokolebale njegovu vjeru u Boga, usnio je kako mu je neko naredio da potraži blago u Pragu, ispod mosta koji vodi u kraljev dvorac. Kada mu se san ponovio i po treći put, rabin Ajzik se pripremio za put i krenuo u Prag. Ali, most su čuvali i danju i noću te se nije usudio da počne sa kopanjem. Ipak je svakog jutra odlazio do mosta i šetao okolo njega sve do večeri.
Kapetan straže koji ga je promatrao konačno ga ljubazno upita da li on nešto traži ili nekoga čeka. Rabin Ajzik mu ispriča san koji ga je tu doveo iz daleke zemlje. Kapetan se nasmija: „I tako, da bi udovoljio snu, ti jadniče, pocijepa cipele da bi stigao ovamo! Što se tiče vjere u snove, da u njih vjerujem, još davno je trebalo da odem u Krakov. Jednom sam usnio da treba da odem u Krakov i iskopam blago ispod peći nekog Jevrejina Ajzika, Jekelovog sina, tako se zvao! Ajzik, Jekelov sin! Ne mogu ni da zamislim na šta bi to ličilo. Morao bih da pretražujem svaku kuću, jer tamo polovina Jevreja nosi ime Jekel!“ I opet se nasmija. Rabin Ajzik se pokloni, otputova kući, iskopa blago ispod peći i sazida kuću molitve koja se zove „Rabi Ajzikova škola“.
„Primite ovu priču k srcu“, imao je običaj da kaže rabin Bunam, „i prihvatite ono što vam ona poručuje: Ima nešto što nigdje na svijetu ne možete naći, čak ni u kući sadukejca (pravednika), pa ipak, postoji mjesto gdje to možete naći“.
Rabin Bunam je imao običaj da priča mladićima koji bi mu prvi put došli u kuću priču o rabinu Ajziku, sinu rabina Jekela iz Krakova. Poslije mnogo godina koje je proživio u velikom siromaštvu, koje nikada nisu pokolebale njegovu vjeru u Boga, usnio je kako mu je neko naredio da potraži blago u Pragu, ispod mosta koji vodi u kraljev dvorac. Kada mu se san ponovio i po treći put, rabin Ajzik se pripremio za put i krenuo u Prag. Ali, most su čuvali i danju i noću te se nije usudio da počne sa kopanjem. Ipak je svakog jutra odlazio do mosta i šetao okolo njega sve do večeri.
Kapetan straže koji ga je promatrao konačno ga ljubazno upita da li on nešto traži ili nekoga čeka. Rabin Ajzik mu ispriča san koji ga je tu doveo iz daleke zemlje. Kapetan se nasmija: „I tako, da bi udovoljio snu, ti jadniče, pocijepa cipele da bi stigao ovamo! Što se tiče vjere u snove, da u njih vjerujem, još davno je trebalo da odem u Krakov. Jednom sam usnio da treba da odem u Krakov i iskopam blago ispod peći nekog Jevrejina Ajzika, Jekelovog sina, tako se zvao! Ajzik, Jekelov sin! Ne mogu ni da zamislim na šta bi to ličilo. Morao bih da pretražujem svaku kuću, jer tamo polovina Jevreja nosi ime Jekel!“ I opet se nasmija. Rabin Ajzik se pokloni, otputova kući, iskopa blago ispod peći i sazida kuću molitve koja se zove „Rabi Ajzikova škola“.
„Primite ovu priču k srcu“, imao je običaj da kaže rabin Bunam, „i prihvatite ono što vam ona poručuje: Ima nešto što nigdje na svijetu ne možete naći, čak ni u kući sadukejca (pravednika), pa ipak, postoji mjesto gdje to možete naći“.
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#308
To mjesto je u namaIma nešto što nigdje na svijetu ne možete naći, čak ni u kući sadukejca (pravednika), pa ipak, postoji mjesto gdje to možete naći“.
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#309
Zašto se niste ubili? (Viktor E. Frankl)
....Krijući usta iza podignutog ovratnika, čovjek koji je do mene hodao šapnu: „Kad bi nas sad vidjele nase žene! Valjda je u njihovim logorima bolje i ne znaju kako je nama...“ Tada mi pred oči stane slika moje žene. I dok smo dalje kilometrima posklizivalii i posrtali na krpicama leda, podupirujući se međusobno i povlačeći jedan drugoga, ni riječi nismo prozborili, ali smo obojica mislili na svoju ženu. Pogledao sam prema nebu gdje su se zvijezde gasile i širilo jutarnje rumenilo iza tamnih naslaga oblaka, ali su mi misli prionule slici moje žene, predočujući je silnom snagom. Slušao sam njezine odgovore, gledao sam njezin smješak, njezin otvoreni ohrabrujući pogled. Stvarno ili ne, njezin je pogled tada bio svjetliji od sunca koje izlazilo. I sinu mi misao: prvi put u životu osjetih istinitost onoga što su toliki mislioci iznijeli kao posljednju mudrost svog života i što su toliki pjesnici opjevali: da je ljubav posljednje i najviše čemu se ljudska egzistencija može vinuti. Shvaćam smisao onoga što nam kao posljednje mogu reći ljudska poezija, misao i vjera: spas je čovjekov od ljubavi i u ljubavi. Razumijem kako se čovjek, kojemu ništa na svijetu nije ostalo, može ipak - makar na trenutak - osjetiti sretan u kontemplaciji ljubljene osobe. U situaciji prekomjerne tuge - kad se čovjek ne može izraziti u stvaralačkoj aktivnosti, kad se njegovo jedino ostvarenje može sastojati u dostojnom podnošenju patnji - u takvoj situaciji može on ostvariti svoje ispunjenje u kontemplaciji duhovne slike ljubljene osobe. Prvi put u svom životu bio sam kadar shvatiti riječi: Anđeli su blaženi u vječnom gledanju beskrajne slave...
Netko je ispred mene, na čelu kolone posrnuo, i oni što su bili iza njega popadaše povrh njega. Stražar je na njih navalio i udarao ih bičem: moje su misli nekoliko trenutaka prekinute. Ali su ubrzo našle svoj put od kažnjeničkog života u drugi svijet, i ponovo sam uspostavio razgovor sa svojom ljubljenom: postavljao sam joj pitanja, i ona je odgovarala, i ona je pitala a ja sam odgovarao. - „Stoj!“ - stigli smo na radilište. „Svi idite po oruđe - pijuk i lopatu!“ Svi pojuriše u mračnu baraku da dobiju što zgodniji alat. „Zar ne možete brže, vi svinje!“ Malo zatim smo svi na jučerašnjem mjestu u jarcima. Smrznuto tlo pucketa pod udarcima pijuka, i grude se zemlje otkidaju. Ljudi šute, mozgovi im otupjeli. A moj se mozak neprestano bavi slikom moje žene. Sijevnu mi misao: Možda nije više živa! Znao sam jedino to (što sam međutim dobro naučio): da ljubav ide mnogo dalje od fizičkog života. Ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biću, u nutarnjoj osobnosti. Je li osoba zbiljski prisutna ili ne, je li ili nije više na životu - prestaje, donekle, biti važno. Nisam doista znao je li mi žena živa, nisam to mogao doznati (u logorima nije bilo mogućnosti dopisivanja); ali u tom trenutku, to je prestalo biti važno, nije mi bilo potrebno znati: ništa ne bi moglo pokolebati snagu moje ljubavi i mojih misli, niti sliku moje ljubljene. Da sam i znao da mi je žena mrtva, mislim da bih nastavio kontemplaciju njezine slike, i da bi moja konverzacija bila jednako živahna i jednako okrepljujuća. „Stavi me kao pečat na svoje srce: Ljubav je jaka kao smrt“ (Pjesma nad pjesmama, 8.6)
..... Ili, nalaziš se u jarku i radiš. Siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo i nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica. Još jednom započinješ svoj dijalog sa dragim bićem, ili možda po tisućiti put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. Po tisućiti put tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. U posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče kroz sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „Da!“ I u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „Et lux in tenebris lucet“ (Svjetlo u tami svijetli)....
I već si satima kopao zemlju. Stražar je upravo kraj tebe prošao i vrijeđao te, a ti opet započinješ dijalog sa svojom dragom. Sve više osjećaš njezinu prisutnost, čini ti se da je možeš rukom dodirnuti. Osjećaj je vrlo snažan: ona je tu! U taj čas sleti nečujno neka ptica i sjedne upravo pred tobom, na hrpu zemlje koju si iz jarka izbacio, i nepomično te gleda.....
....Krijući usta iza podignutog ovratnika, čovjek koji je do mene hodao šapnu: „Kad bi nas sad vidjele nase žene! Valjda je u njihovim logorima bolje i ne znaju kako je nama...“ Tada mi pred oči stane slika moje žene. I dok smo dalje kilometrima posklizivalii i posrtali na krpicama leda, podupirujući se međusobno i povlačeći jedan drugoga, ni riječi nismo prozborili, ali smo obojica mislili na svoju ženu. Pogledao sam prema nebu gdje su se zvijezde gasile i širilo jutarnje rumenilo iza tamnih naslaga oblaka, ali su mi misli prionule slici moje žene, predočujući je silnom snagom. Slušao sam njezine odgovore, gledao sam njezin smješak, njezin otvoreni ohrabrujući pogled. Stvarno ili ne, njezin je pogled tada bio svjetliji od sunca koje izlazilo. I sinu mi misao: prvi put u životu osjetih istinitost onoga što su toliki mislioci iznijeli kao posljednju mudrost svog života i što su toliki pjesnici opjevali: da je ljubav posljednje i najviše čemu se ljudska egzistencija može vinuti. Shvaćam smisao onoga što nam kao posljednje mogu reći ljudska poezija, misao i vjera: spas je čovjekov od ljubavi i u ljubavi. Razumijem kako se čovjek, kojemu ništa na svijetu nije ostalo, može ipak - makar na trenutak - osjetiti sretan u kontemplaciji ljubljene osobe. U situaciji prekomjerne tuge - kad se čovjek ne može izraziti u stvaralačkoj aktivnosti, kad se njegovo jedino ostvarenje može sastojati u dostojnom podnošenju patnji - u takvoj situaciji može on ostvariti svoje ispunjenje u kontemplaciji duhovne slike ljubljene osobe. Prvi put u svom životu bio sam kadar shvatiti riječi: Anđeli su blaženi u vječnom gledanju beskrajne slave...
Netko je ispred mene, na čelu kolone posrnuo, i oni što su bili iza njega popadaše povrh njega. Stražar je na njih navalio i udarao ih bičem: moje su misli nekoliko trenutaka prekinute. Ali su ubrzo našle svoj put od kažnjeničkog života u drugi svijet, i ponovo sam uspostavio razgovor sa svojom ljubljenom: postavljao sam joj pitanja, i ona je odgovarala, i ona je pitala a ja sam odgovarao. - „Stoj!“ - stigli smo na radilište. „Svi idite po oruđe - pijuk i lopatu!“ Svi pojuriše u mračnu baraku da dobiju što zgodniji alat. „Zar ne možete brže, vi svinje!“ Malo zatim smo svi na jučerašnjem mjestu u jarcima. Smrznuto tlo pucketa pod udarcima pijuka, i grude se zemlje otkidaju. Ljudi šute, mozgovi im otupjeli. A moj se mozak neprestano bavi slikom moje žene. Sijevnu mi misao: Možda nije više živa! Znao sam jedino to (što sam međutim dobro naučio): da ljubav ide mnogo dalje od fizičkog života. Ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biću, u nutarnjoj osobnosti. Je li osoba zbiljski prisutna ili ne, je li ili nije više na životu - prestaje, donekle, biti važno. Nisam doista znao je li mi žena živa, nisam to mogao doznati (u logorima nije bilo mogućnosti dopisivanja); ali u tom trenutku, to je prestalo biti važno, nije mi bilo potrebno znati: ništa ne bi moglo pokolebati snagu moje ljubavi i mojih misli, niti sliku moje ljubljene. Da sam i znao da mi je žena mrtva, mislim da bih nastavio kontemplaciju njezine slike, i da bi moja konverzacija bila jednako živahna i jednako okrepljujuća. „Stavi me kao pečat na svoje srce: Ljubav je jaka kao smrt“ (Pjesma nad pjesmama, 8.6)
..... Ili, nalaziš se u jarku i radiš. Siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo i nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica. Još jednom započinješ svoj dijalog sa dragim bićem, ili možda po tisućiti put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. Po tisućiti put tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. U posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče kroz sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „Da!“ I u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „Et lux in tenebris lucet“ (Svjetlo u tami svijetli)....
I već si satima kopao zemlju. Stražar je upravo kraj tebe prošao i vrijeđao te, a ti opet započinješ dijalog sa svojom dragom. Sve više osjećaš njezinu prisutnost, čini ti se da je možeš rukom dodirnuti. Osjećaj je vrlo snažan: ona je tu! U taj čas sleti nečujno neka ptica i sjedne upravo pred tobom, na hrpu zemlje koju si iz jarka izbacio, i nepomično te gleda.....
-
Latina
- Posts: 5492
- Joined: 19/08/2006 01:47
- Location: I'd ratha' be hated 4 who I am, than loved 4 who I'm not.
#310
Sevdalinka
Šta god noćas da zapevam
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu
Uplakanu u šljiviku
Grom udari
Planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku
Nekom Drina teče desno
Nekom Drina lijevo teče
Sve da teče u dubinu
Na dve pole svet da seče
Znam tajni gaz moje lane
Most se pruži gde ja stanem
Sve da vuku me konji vrani
Nema meni jedne strane
Dok si ti na drugoj strani
Osta ovaj stari kompas u grudima
A po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima
Nadleću me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
Kroz vilajet pun hajdučije
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
Da l' će mi se radovati
Ili glavu okrenuti
Šta slagati
Šta im kasti
Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući
Na put kući
U tuđinu
Svetom smo se rasipali ko đerdani
Nosili nas nebom ćilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani,
Ili smo to bolji bili mi
Nekad smo se bratimili po pogledu
Sluteći da isto sanjamo
I Bogu je prosto bilo
Krstimo l'se ili klanjamo
Eh, moja Bosno...
Šta god noćas da zapevam
Vući će na sevdalinku
Usnuo sam čobanicu
Uplakanu u šljiviku
Grom udari
Planu seno
Rasturi se stado njeno
Zaplete se dim na uvojku
Reče da se zove Bosna
Čudno ime za devojku
Nekom Drina teče desno
Nekom Drina lijevo teče
Sve da teče u dubinu
Na dve pole svet da seče
Znam tajni gaz moje lane
Most se pruži gde ja stanem
Sve da vuku me konji vrani
Nema meni jedne strane
Dok si ti na drugoj strani
Osta ovaj stari kompas u grudima
A po polju nikli zabrani
Crne senke što se gnezde u ljudima
Nadleću me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
Kroz vilajet pun hajdučije
A sada me oči ljudske plaše više nego vučije
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
Da l' će mi se radovati
Ili glavu okrenuti
Šta slagati
Šta im kasti
Svet ne možeš pesmom spasti
Njine brige me i noćas brinu
Dok se spremam na put kući
Na put kući
U tuđinu
Svetom smo se rasipali ko đerdani
Nosili nas nebom ćilimi
Da li su to stvarno bili bolji dani,
Ili smo to bolji bili mi
Nekad smo se bratimili po pogledu
Sluteći da isto sanjamo
I Bogu je prosto bilo
Krstimo l'se ili klanjamo
Eh, moja Bosno...
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#311
Ova tema foruma je prekrasna! Toliko lijepih rijeci ne vidjeh odavno na jednom mjestu! Mislila sam da ima malo ljudi koji vole poeziju, kojima nije samo materijalna strana zivota najvaznija. I ne zivi covjek samo od kruha i vode, nego i od rijeci Bozje!
Forumasi romanticari nastavite da saljete svoje priloge i promisljanja. Imam i ja jos toga dosta da napisem i posaljem, polako cu slati da ne budem dosadna.
Forumasi romanticari nastavite da saljete svoje priloge i promisljanja. Imam i ja jos toga dosta da napisem i posaljem, polako cu slati da ne budem dosadna.
-
ljljubavv
- Posts: 44
- Joined: 03/01/2007 17:29
#312
Ovakvo gledište može netko smatrati pomalo pesimističnim, no sve su te nevolje vezane samo za naše privremeno tijelo i privremenu situaciju u kojoj se nalazimo. Ako procesom samospoznaje probudimo našu izvornu svijet - svjesnost Boga (ili Krišne), spoznat ćemo da smo po prirodi vječna, sretna bića, puna znanja i blaženstva i da je naše mjesto u duhovnom svijetu uz Svevišnjeg.
P E A C E
P E A C E
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#313
Ima li neko pjesmu "MODRA RIJEKA" od Maka Dizdara?
Imala sam zbirku njegovih pjesama ali sam je izgubila.
Hvala
Imala sam zbirku njegovih pjesama ali sam je izgubila.
Hvala
-
njonjica
- Posts: 3972
- Joined: 05/06/2006 02:45
- Location: Šeher
#314
Kako to nemas?zlatiborka wrote:Ima li neko pjesmu "MODRA RIJEKA" od Maka Dizdara?
Imala sam zbirku njegovih pjesama ali sam je izgubila.
Hvala
Evo....
MODRA RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore, iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka-
valja nama preko rijeke
-
zlatiborka
- Posts: 1820
- Joined: 12/12/2006 09:51
- Location: Sarajevo
#316
Hvala ti puno. Zbirku pjesama od Maka Dizdara sam izgubila u ratu, pa sam zeljela da opet imam tu pjesmu, jer mi se jako dopada.njonjica wrote:Kako to nemas?zlatiborka wrote:Ima li neko pjesmu "MODRA RIJEKA" od Maka Dizdara?
Imala sam zbirku njegovih pjesama ali sam je izgubila.
Hvala
Evo....
MODRA RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore, iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka-
valja nama preko rijeke
Pozdrav tebi i svima ljubiteljima poezije!
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
-
njonjica
- Posts: 3972
- Joined: 05/06/2006 02:45
- Location: Šeher
#318
Ne znam da li je bilo......
POKAJANJE JEDNOG GRIJESNOG PJESNIKA
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam,
Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam.
Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slavec Bakha ko bozansko bice.
Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu,
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci;
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...
Gospode, evo na sedzdu Ti padam,
I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom -
I molitvu Ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam!
MUSA CAZIM CATIC
POKAJANJE JEDNOG GRIJESNOG PJESNIKA
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam,
Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam.
Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slavec Bakha ko bozansko bice.
Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu,
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci;
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...
Gospode, evo na sedzdu Ti padam,
I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom -
I molitvu Ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedzdu Ti padam!
MUSA CAZIM CATIC
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#319
Svakom sam od vas poklonio pjesmu
Mnoge su tužne i prepune sjete,
Dadoh vam ljubav ne tražeći nista
Poklonih vam srce kao malo dijete,
Poželim ponekad da vas nisam sreo
Srce bi radost mjesto tuge milo
Prospavao bih mnoge neprospavane noći
Al' pjesama ovih onda ne bi bilo....
Hvala svima,
iz vremena ruža....
Moje vas pjesme ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga
u pjesmama mojim jos uvijek žive...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu
Unijeli nemir odlaskom svojim...
I tako su nastale sve pjesme moje
Koje se nekad i pjevati bojim....
Kemal Monteno
Mnoge su tužne i prepune sjete,
Dadoh vam ljubav ne tražeći nista
Poklonih vam srce kao malo dijete,
Poželim ponekad da vas nisam sreo
Srce bi radost mjesto tuge milo
Prospavao bih mnoge neprospavane noći
Al' pjesama ovih onda ne bi bilo....
Hvala svima,
iz vremena ruža....
Moje vas pjesme ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga
u pjesmama mojim jos uvijek žive...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu
Unijeli nemir odlaskom svojim...
I tako su nastale sve pjesme moje
Koje se nekad i pjevati bojim....
Kemal Monteno
-
bob the rock
- Posts: 28
- Joined: 27/11/2006 16:33
#320
Sarajevo
Nekad sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali narance-
sa crtezom utisnutim na suskavoj hartiji
sa slucajnim prolaznikom na crtezu
i minaretima poguzvanim.
Sada je grad nacet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeca na postmoderno djelo
fantasticnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjecanja: niko ne place.
Sta je mislio Jeff Koonse
velicajuci vrednote Kitscha?
Sad nista vise nije vazno.
Smak svijeta otpocinje obicnom gestom: pokretom ruke
mladica u maskirnoj uniformi
koji trga ruzu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla-
samo ako je ruza namijenjena.
S. Mehmedinovic
Nekad sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali narance-
sa crtezom utisnutim na suskavoj hartiji
sa slucajnim prolaznikom na crtezu
i minaretima poguzvanim.
Sada je grad nacet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeca na postmoderno djelo
fantasticnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osjecanja: niko ne place.
Sta je mislio Jeff Koonse
velicajuci vrednote Kitscha?
Sad nista vise nije vazno.
Smak svijeta otpocinje obicnom gestom: pokretom ruke
mladica u maskirnoj uniformi
koji trga ruzu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla-
samo ako je ruza namijenjena.
S. Mehmedinovic
-
bc_chupo
- Posts: 1356
- Joined: 02/08/2006 23:37
- Location: Zla2
#322
http://rapidshare.com/files/11657749/Qu ... l.com_.pdf
http://rapidshare.com/files/11656997/Qu ... l.com_.pdf
eto vam skinite sebi..fajlovi su u PDF formatu....i citajte kuran ima na arapskom i na nasem
http://rapidshare.com/files/11656997/Qu ... l.com_.pdf
eto vam skinite sebi..fajlovi su u PDF formatu....i citajte kuran ima na arapskom i na nasem
-
njonjica
- Posts: 3972
- Joined: 05/06/2006 02:45
- Location: Šeher
#323
Vaša je radost vaša raskrinkama žalost.
I samo vrelo izkojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.
Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost.
Neki od vas vele: "Radost je veća od žalost", a drugi kažu: " Ne, žalost je veća."
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša žalost svakako se mora dizati ili spuštati.
Vaša je bol lomljenje ljudske koja zatvara vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
i prihvatiti ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledat ćete spokojno kroza zime svojeg bola.
Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim liječnik u vama vida vaše bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga.
I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline što ju je Grnčar ovlažio svojim svetim suzama.
Khalil Gibran
I samo vrelo izkojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.
Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost.
Neki od vas vele: "Radost je veća od žalost", a drugi kažu: " Ne, žalost je veća."
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša žalost svakako se mora dizati ili spuštati.
Vaša je bol lomljenje ljudske koja zatvara vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
i prihvatiti ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
I gledat ćete spokojno kroza zime svojeg bola.
Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim liječnik u vama vida vaše bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte liječniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teška i tvrda, nježno vodi ruka Nevidljivoga.
I posuda koju donosi, ako vam i peče usne, načinjena je od gline što ju je Grnčar ovlažio svojim svetim suzama.
Khalil Gibran
-
rikardoreis
- Posts: 1957
- Joined: 03/08/2006 00:01
- Location: ulica san martin, buenos aires
#324
DRUGA PJESMA O DAROVIMA
Zelim da zahvalim bozanskom
Lavirintu posljedica i uzroka
Za raznovrsnost zivih bica
Koja sacinjavaju ovaj cudni svijet,
Za razum, koji ce neprestance sanjati
O planu lavirinta,
Za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
Za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
Kao sto ih vidi bozanstvo,
Za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
Za algebru, palatu od dragocjenih kristala,
Za misticni novac Angelusa Silezijusa,
Za Sopenhauera,
Koji je mozda odgonetnuo svijet,
Za bljesak vatre
Koji nijedno ljudsko bice ne moze gledati bez straha iskonskog.
Za mahagonij, kedar i sandal,
Za hljeb i so,
Za tajnu ruze
Koja nudi boju a ne vidi je,
Za neke veceri i dane 1955,
Za tvrdokorne gonice stoke sto u ravnici
Pozuruju krdo u zoru,
Za jutro u Montevideu,
Za umjetnost prijateljstva,
Za posljednji dan Sokratov,
Za rijeci koje su jednog sutona upucene
Sa jednog krsta ka drugom krstu,
Za onaj san Islama koji je obuhvatio
Hiljadu i jednu noc,
Za onaj drugi san, o paklu,
Plamenoj kuli sto ociscuje
I slavnim sferama,
Za Svedenborga
Koji je na londonskim ulicama sa andjelima razgovarao,
Za tajnovite i drevne rijeke,
Koje se susticu u meni,
Za jezik kojim sam, prije toliko vijekova, govorio u Nortumbriji,
Za mac i harfu saksonsku
Za more, sto je blistava pustinja
I znamen stvari koje ne znamo,
Za muziku rijeci engleske,
Za muziku rijeci njemacke,
Za zlato sto se u stihovima presijava,
Za epsku zimu,
Za naslov knjige koju ne procitah: Gesta pei per Francos,
Za Verlena, neduznog kao ptice,
Za kristalnu prizmu i bronzani teg,
Za tigrove pruge,
Za visoke kule San Franciska i ostrva Menhetn,
Za jutro u Teksasu,
Za onog seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
A cije ime, kao sto bi i on zelio, ne znamo;
Za Seneku i za Lukana iz Kordobe
Koji prije spanskog jezika napisase
Citavu spansku knjizevnost,
Za geometrijski i otmeni sah,
Za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
Za ljekovit miris eukaliptusa,
Za jezik koji umije da oponasa mudrost,
Za zaborav koji brise ili mijenja proslost,
Za naviku
Koja nas ponavlja i potvrdjuje poput ogledala,
Za jutro koje nam daje iluziju novog pocetka,
Za noc, njenu tamu i njenu astronomiju,
Za hrabrost i srecu drugih ljudi,
Za otadzbinu, koja mirise u jasminu
Ili macu starinskom,
Za Vitmena i Franju Asiskog, koji su vec napisali pjesmu,
Za cinjenicu da je pjesma neiscrpna,
Da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
Da nikada nece stici do posljednjeg stiha,
I da se mijenja prema ljudima,
Za Frensis Hejzlem koja je molila djecu da joj oproste
Sto tako sporo umire,
Za trenutke pred san,
Za san i za smrt,
Ta skrivena blaga,
Za tajne darove koje ne nabrajam,
Za muziku, tajanstven oblik vremena.
J.L.Borges
Zelim da zahvalim bozanskom
Lavirintu posljedica i uzroka
Za raznovrsnost zivih bica
Koja sacinjavaju ovaj cudni svijet,
Za razum, koji ce neprestance sanjati
O planu lavirinta,
Za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
Za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
Kao sto ih vidi bozanstvo,
Za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
Za algebru, palatu od dragocjenih kristala,
Za misticni novac Angelusa Silezijusa,
Za Sopenhauera,
Koji je mozda odgonetnuo svijet,
Za bljesak vatre
Koji nijedno ljudsko bice ne moze gledati bez straha iskonskog.
Za mahagonij, kedar i sandal,
Za hljeb i so,
Za tajnu ruze
Koja nudi boju a ne vidi je,
Za neke veceri i dane 1955,
Za tvrdokorne gonice stoke sto u ravnici
Pozuruju krdo u zoru,
Za jutro u Montevideu,
Za umjetnost prijateljstva,
Za posljednji dan Sokratov,
Za rijeci koje su jednog sutona upucene
Sa jednog krsta ka drugom krstu,
Za onaj san Islama koji je obuhvatio
Hiljadu i jednu noc,
Za onaj drugi san, o paklu,
Plamenoj kuli sto ociscuje
I slavnim sferama,
Za Svedenborga
Koji je na londonskim ulicama sa andjelima razgovarao,
Za tajnovite i drevne rijeke,
Koje se susticu u meni,
Za jezik kojim sam, prije toliko vijekova, govorio u Nortumbriji,
Za mac i harfu saksonsku
Za more, sto je blistava pustinja
I znamen stvari koje ne znamo,
Za muziku rijeci engleske,
Za muziku rijeci njemacke,
Za zlato sto se u stihovima presijava,
Za epsku zimu,
Za naslov knjige koju ne procitah: Gesta pei per Francos,
Za Verlena, neduznog kao ptice,
Za kristalnu prizmu i bronzani teg,
Za tigrove pruge,
Za visoke kule San Franciska i ostrva Menhetn,
Za jutro u Teksasu,
Za onog seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
A cije ime, kao sto bi i on zelio, ne znamo;
Za Seneku i za Lukana iz Kordobe
Koji prije spanskog jezika napisase
Citavu spansku knjizevnost,
Za geometrijski i otmeni sah,
Za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
Za ljekovit miris eukaliptusa,
Za jezik koji umije da oponasa mudrost,
Za zaborav koji brise ili mijenja proslost,
Za naviku
Koja nas ponavlja i potvrdjuje poput ogledala,
Za jutro koje nam daje iluziju novog pocetka,
Za noc, njenu tamu i njenu astronomiju,
Za hrabrost i srecu drugih ljudi,
Za otadzbinu, koja mirise u jasminu
Ili macu starinskom,
Za Vitmena i Franju Asiskog, koji su vec napisali pjesmu,
Za cinjenicu da je pjesma neiscrpna,
Da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
Da nikada nece stici do posljednjeg stiha,
I da se mijenja prema ljudima,
Za Frensis Hejzlem koja je molila djecu da joj oproste
Sto tako sporo umire,
Za trenutke pred san,
Za san i za smrt,
Ta skrivena blaga,
Za tajne darove koje ne nabrajam,
Za muziku, tajanstven oblik vremena.
J.L.Borges
-
umorni
- Posts: 248
- Joined: 30/10/2006 14:54
#325 we
Nekako covjek uvike razmislja o vjeri kad padne na nekom problemu ili svojo ideji,slabo ja nesto vidjam ove parajlije u dzamijama..neko spomenu da se samo sirotinja okrece vjeri,a uostalom kome ce se nadati nego bogu da prebrodi teske trenutke kad drzava pa i ovakva kakva jeste nema sluha ni najmanjeg..