'' Svjedok Tužilaštva BiH ispričao je kako su ga 30. aprila 1992. godine u jednoj kafani u Mostaru uhapsili pripadnici tzv. hrvatskih odbrambenih snaga /HOS/ zajedno sa
Milovanom Zupcem, Markom Samardžićem i Đurom Škorom''
...
''Škoru su tukli čizmama po grudima, nakon čega su pričali da će ga odvesti u bolnici u Split, ali ga Bogdanović više nikada nije vidio, dok su zatvorenika Božu Balabana objesili lisicama za rešetke prozora, nakon čega je preminuo.
Za Zupca kaže da je ranjen i da ne zna šta se poslije toga desilo sa njim.
Tužilaštvo BiH za zločine počinjene 1992. godine u Dretelju tereti Ediba Buljubašića, Ivana Zeleniku, Srećka Hercega, Ivana Medića i Marinu Grubišić-Fejzić.
http://www.sudbih.gov.ba/index.php?opci ... 98&jezik=b
'' Uhapsili su me HOS-ovci
30. aprila 1992. zato što sam na pitanje "Jeste li Srbi"? odgovorio potvrdno. Iz Mostara sam odveden u Ljubuški, u
zatvor Lipno. Svakodnevne "porcije" batina, maltretiranja, prijatenji. Bilo je, ne mogu reći, i Hrvata koji su molili da me puste. Garantovali su za mene ali ustaše su neumoljive... Pored batina, redovno su nas i pekli. Potvrda za to su - crne fleke po rukama i nogama. Jednostavno, užare šipku na pa ruku, nogu. Meso zacvrči, a miris neprijatan. O bolovima da i ne pričam...
Teže mi je palo ranjavanje Milovana Zubca, druga iz djetinjstva, nego sve drugo. Ustaše su ga, navodno, odvele u bolnicu. Ali, on tamo nikad nije stigao. Negdje su ga, na putu za Split, dokrajčili.
U Lipnom sam se sreo sa Dobroslavom Paragom i Milom Dedakovićem-Jastrebom. Za tu priliku svi smo obučeni u četničke uniforme. Onako neobrijane, vodili su nas ulicama Ljubuškog... Pošto smo, kao medvjedi na lancu, provedeni kroz grad, dolazi glavno: izvedoše nas pred Paragu i Dedakovića... Uz Paragu "naš", Srbin, Sergej Belović. Stojimo mirno s rukama na glavi.
- Jesi li ti snajperista, pita me Paraga.
- Nijesam, odgovorim.
Uto me zapovjednik Milićević puče šakom... Paraga se nasmija, a oni nastaviše da nas biju.
Nijesmo mogli za sve to vrijeme spavati. Danju radiš, a noću tuku li, tuku... I po pet-šest ....''
''Jedne me noći probudi tiho kucanje na prozor, javim se i začujem tihi očev glas. Naglo se skočim primaknem se prozoru da ga bolje čujem, a on nastavi govoriti:
"Neki muškarac leži ispred ulaznih vrata i zapomaže, zove u pomoć, kaže da je ranjen, jauče i traži pomoć govori da je Srbin!"
Pažljivo se izvučem kroz prozor, otac iza mene svijetli slabašnom baterijom, žurim prema ulaznim vratima, tamo uz vrata prislonjen leži visok muškarac u crnoj jakni. Bolno i tiho zapomaže: "Ljudi…, pomozite mi…, ranjen sam!"
Naglo se sagnem, razmaknem mu ruke dalje od tijela, opipam ga i upitan je li naoružan, - reče da nije. Sam se uvjerim da nema oružja, mokra mu jakna i sav je mokar. Zatim ga odmah upitam je li on pilot, tih su dana obarani avioni JNA nad Hercegovinom, reče da nije pilot. Vidim da je ranjen u glavu, kroz kratku crnu kosu vidim veliku posjekotinu na glavi ali nema puno krvi. Bos je, na desnoj mu nozi navučena najlonska bijela vrećica, podvezana špagom iznad stopala, puna je krvi i vode.
Prvo što mi je palo na pamet bilo je da tog nevoljnika moram što hitnije odvest na hitnu medicinsku pomoć. Dok sam obarao prvo sjedalo u autu gdje ću ga poleći, čujem da govori ocu da su ga neki ljudi zarobili u Mostaru. Oteli su mu auto i vozali ga dugo u prtljažniku, te da su ga tu u blizini bacili s mosta misleći kako su ga ubili. Otac se nad njim sažalio, pripalio mu cigaretu i savjetuje ga da nikome odmah ne govori da je Srbin, već da prvo kaže da je kršćanin pravoslavne vjere. Meni je putem rekao da se zove: Milovan Zubac 52. godište, sin Jovin iz Nevesinja. Stalno me pitao gdje se nalazi, ne smijem mu spomenuti da je u Ljubuškom, nisam bio siguran kako će reagirati, pa mu rečem da je blizu Mostara i da će mu se ubrzo pružiti prva pomoć. Ljubuški se nalazio u mrklom mraku, bez struje, skrenem prema Domu zdravlja i kad taj nevoljnik ugleda farovima obasjanu zgradu doma zdravlja odmah još teže zajauka i u svojoj agoniji uplašeno izusti: "Ovo je Ljubuški!"
Osoblje doma zdravlja izleti kad začuše škripu kočnica, povičem da vozim ranjenika, svi u jedan glas zavikaše da produžim u zgradu gimnazije, tamo je ratna bolnica i kirurgija. Za nepuni minut biti ćemo u ratnoj bolnici, nevoljnik ne prestaje jaukati jer je napokon saznao gdje se nalazi i zna da mu se ne piše dobro. Upitam ga kako zna da je ovo Ljubuški, reče da je radio u tvornici Soko Mostar, pa je često dolazio u Soko Ljubuški. Kad ga nešto zapitkujem manje jauče, tako ga upitam je li oženjen ima li djece? Kako mu to spomenuh on još jače briznu u plač i reče da ima dvije male kćerkice. Mene u tom trenu podsjeti na moje kćerkice, pa ga počnem tješiti i govorit da se ništa ne treba bojati, jer da je on ranjenik i da ga preko mene živog niko ne smije taknuti. Ne mislim da me uopće slušao, kad je spomenuo kćerkice nakon toga misli i jecaji ga negdje daleko odnesoše, u svojoj boli bio je skroz odsutan. Valjda se sjetio svoje obitelji, njegove kćerkice nisu imale dovoljno snage da ga čvrsto zagrle na zadnjem rastanku da ga zadrže i otmu nesretnoj sudbini koja potajno prati i jednako vreba sve smrtne ljude''
http://ljubuski.net/16969-crni-vrhovi-1 ... -dogadjaja