#1 Vaša porodica u WW2
Posted: 24/05/2011 18:23
Potaknut sličnom temom na "susjednom" forumu, gdje ljudi bez zadrške i ustezanja govore o onome što znaju, odlučih da otvorim temu sa jednostavnim pitanjem: Gdje su bili i šta su radili članovi vaše porodice (djedovi, očevi, bake, majke itd) za vrijeme WW2? Takođe, ukoliko znate, iznesite neka njihova sjećanja na taj period. Ne bih volio da se tema pretvori u prepucavanje ko je bio na pravoj strani, a ko ne i sl, niti da se navode lični podaci o bilo kome (imena, mjesta odakle je ko itd) niti besmislene paralele sa današnjim vremenom. Jednostavno, da napravimo neki presjek i vidimo kakav je otprilike bio život malog čovjeka u teškim i vanrednim okolnostima i istorijskim vremenima.
Naravno, počeću od sebe, iako je sve što znam uglavnom iz druge ruke, jer sudionici odavno nisu živi, niti sam sa njima lično imao priliku razgovarati o tome.
Djed sa očeve strane je bio u domobranskoj vojsci, vjerovatno mobilisan, iako nisam siguran. Kasnije je prešao partizanima, mislim da je s njima ostao do kraja. Da li je učestvovao u nekim bitkama na jednoj ili drugoj strani, ne znam. Sva porodica sa njegove strane, znači roditelji, braća, sestre...(tada nije bio oženjen) bili su u muhadžirluku, pobjegli od četnika (većinom domaćih), pretpostavljam 1942, nakon prvog četničkog orgijanja u našem mjestu, jer prije prvog zauzeća grada od četnika vjerovatno je malo ko slutio šta se sprema. Vlasti NDH smjestili su ih, kao i mnoge, negdje kod Vinkovaca, gdje su ostali do kraja rata. Po priči koju sam čuo od amidža, navodno su im nove, partizanske vlasti nakon rata nudile zemlju (vjerovatno istjeranih Švaba) da tu ostanu, ali su moji valjda bili željni rodnog kraja i svi su se vratili. Tako da ja danas nisam Slavonac ni ravničar
Nena je tada bila djevojka, živjela u rodnom selu blizu Konjica. U tom selu je Tito noćio sa Vrhovnim štabom prilikom znamenitog marša proleterskih brigada na zapad u ljeto 1942, nakon prelaska pruge Sarajevo-Mostar. Sjećam se kako je pričala kako je njoj kao djevojci tada bilo fascinantno da su partizani bili jedina vojska koja pjeva ...(a kroz selo su sigurno prolazile sve vojske i "vojske").
Sa mamine strane (grad u drugom dijelu BiH) situacija mi je još manje poznata. Koliko znam, dedo nije bio ni u jednoj vojsci (možda i zato što je 1941.imao 13 godina), ali njegova starija braća jesu otišla u partizane, jedan je čak dogurao i do nekog oficira. Iako im je njihov otac, navodno, govorio: "šta ćete sa partizanima, vidite da samo sirotinje ide u partizane?". I taj gradić je doživio strašan pokolj od strane četnika, u jesen 1942, kada su ga zauzeli u zajedničkoj talijansko-četničkoj ofanzivi protiv partizanske slobodne teritorije (u mjestu je broj Srba, i prije i poslije rata, bio simboličan). Niko od mojih bližih nije stradao, a kako su preživjeli, to ne znam. Dedo je dalje pričao (prenosim iz 2. ruke) kako su u vrijeme 4. ofanzive ulice gradića bile popločane leševima talijanskih vojnika, poginulih prilikom napada partizana u jednoj od mitskih bitaka NOB-e, a da su ranjeni vadili slike svoje djece, plakali i pokazivali ih partizanima i molili za milost.
Eto, ja toliko, hajdete sad vi.
Naravno, počeću od sebe, iako je sve što znam uglavnom iz druge ruke, jer sudionici odavno nisu živi, niti sam sa njima lično imao priliku razgovarati o tome.
Djed sa očeve strane je bio u domobranskoj vojsci, vjerovatno mobilisan, iako nisam siguran. Kasnije je prešao partizanima, mislim da je s njima ostao do kraja. Da li je učestvovao u nekim bitkama na jednoj ili drugoj strani, ne znam. Sva porodica sa njegove strane, znači roditelji, braća, sestre...(tada nije bio oženjen) bili su u muhadžirluku, pobjegli od četnika (većinom domaćih), pretpostavljam 1942, nakon prvog četničkog orgijanja u našem mjestu, jer prije prvog zauzeća grada od četnika vjerovatno je malo ko slutio šta se sprema. Vlasti NDH smjestili su ih, kao i mnoge, negdje kod Vinkovaca, gdje su ostali do kraja rata. Po priči koju sam čuo od amidža, navodno su im nove, partizanske vlasti nakon rata nudile zemlju (vjerovatno istjeranih Švaba) da tu ostanu, ali su moji valjda bili željni rodnog kraja i svi su se vratili. Tako da ja danas nisam Slavonac ni ravničar
Nena je tada bila djevojka, živjela u rodnom selu blizu Konjica. U tom selu je Tito noćio sa Vrhovnim štabom prilikom znamenitog marša proleterskih brigada na zapad u ljeto 1942, nakon prelaska pruge Sarajevo-Mostar. Sjećam se kako je pričala kako je njoj kao djevojci tada bilo fascinantno da su partizani bili jedina vojska koja pjeva ...(a kroz selo su sigurno prolazile sve vojske i "vojske").
Sa mamine strane (grad u drugom dijelu BiH) situacija mi je još manje poznata. Koliko znam, dedo nije bio ni u jednoj vojsci (možda i zato što je 1941.imao 13 godina), ali njegova starija braća jesu otišla u partizane, jedan je čak dogurao i do nekog oficira. Iako im je njihov otac, navodno, govorio: "šta ćete sa partizanima, vidite da samo sirotinje ide u partizane?". I taj gradić je doživio strašan pokolj od strane četnika, u jesen 1942, kada su ga zauzeli u zajedničkoj talijansko-četničkoj ofanzivi protiv partizanske slobodne teritorije (u mjestu je broj Srba, i prije i poslije rata, bio simboličan). Niko od mojih bližih nije stradao, a kako su preživjeli, to ne znam. Dedo je dalje pričao (prenosim iz 2. ruke) kako su u vrijeme 4. ofanzive ulice gradića bile popločane leševima talijanskih vojnika, poginulih prilikom napada partizana u jednoj od mitskih bitaka NOB-e, a da su ranjeni vadili slike svoje djece, plakali i pokazivali ih partizanima i molili za milost.
Eto, ja toliko, hajdete sad vi.