Forum Klix.ba

Potaknut sličnom temom na "susjednom" forumu, gdje ljudi bez zadrške i ustezanja govore o onome što znaju, odlučih da otvorim temu sa jednostavnim pitanjem: Gdje su bili i šta su radili članovi vaše porodice (djedovi, očevi, bake, majke itd) za vrijeme WW2? Takođe, ukoliko znate, iznesite neka njihova sjećanja na taj period. Ne bih volio da se tema pretvori u prepucavanje ko je bio na pravoj strani, a ko ne i sl, niti da se navode lični podaci o bilo kome (imena, mjesta odakle je ko itd) niti besmislene paralele sa današnjim vremenom. Jednostavno, da napravimo neki presjek i vidimo kakav je otprilike bio život malog čovjeka u teškim i vanrednim okolnostima i istorijskim vremenima.
Naravno, počeću od sebe, iako je sve što znam uglavnom iz druge ruke, jer sudionici odavno nisu živi, niti sam sa njima lično imao priliku razgovarati o tome.
Djed sa očeve strane je bio u domobranskoj vojsci, vjerovatno mobilisan, iako nisam siguran. Kasnije je prešao partizanima, mislim da je s njima ostao do kraja. Da li je učestvovao u nekim bitkama na jednoj ili drugoj strani, ne znam. Sva porodica sa njegove strane, znači roditelji, braća, sestre...(tada nije bio oženjen) bili su u muhadžirluku, pobjegli od četnika (većinom domaćih), pretpostavljam 1942, nakon prvog četničkog orgijanja u našem mjestu, jer prije prvog zauzeća grada od četnika vjerovatno je malo ko slutio šta se sprema. Vlasti NDH smjestili su ih, kao i mnoge, negdje kod Vinkovaca, gdje su ostali do kraja rata. Po priči koju sam čuo od amidža, navodno su im nove, partizanske vlasti nakon rata nudile zemlju (vjerovatno istjeranih Švaba) da tu ostanu, ali su moji valjda bili željni rodnog kraja i svi su se vratili. Tako da ja danas nisam Slavonac ni ravničar
Nena je tada bila djevojka, živjela u rodnom selu blizu Konjica. U tom selu je Tito noćio sa Vrhovnim štabom prilikom znamenitog marša proleterskih brigada na zapad u ljeto 1942, nakon prelaska pruge Sarajevo-Mostar. Sjećam se kako je pričala kako je njoj kao djevojci tada bilo fascinantno da su partizani bili jedina vojska koja pjeva ...(a kroz selo su sigurno prolazile sve vojske i "vojske").
Sa mamine strane (grad u drugom dijelu BiH) situacija mi je još manje poznata. Koliko znam, dedo nije bio ni u jednoj vojsci (možda i zato što je 1941.imao 13 godina), ali njegova starija braća jesu otišla u partizane, jedan je čak dogurao i do nekog oficira. Iako im je njihov otac, navodno, govorio: "šta ćete sa partizanima, vidite da samo sirotinje ide u partizane?". I taj gradić je doživio strašan pokolj od strane četnika, u jesen 1942, kada su ga zauzeli u zajedničkoj talijansko-četničkoj ofanzivi protiv partizanske slobodne teritorije (u mjestu je broj Srba, i prije i poslije rata, bio simboličan). Niko od mojih bližih nije stradao, a kako su preživjeli, to ne znam. Dedo je dalje pričao (prenosim iz 2. ruke) kako su u vrijeme 4. ofanzive ulice gradića bile popločane leševima talijanskih vojnika, poginulih prilikom napada partizana u jednoj od mitskih bitaka NOB-e, a da su ranjeni vadili slike svoje djece, plakali i pokazivali ih partizanima i molili za milost.
Eto, ja toliko, hajdete sad vi.

Amidžu koji je tada imao 17 godina pokupile Švabe i otišao u Mađarsku na nekakvu obuku u SS trupe. Sreća bilo pred kraj rata i nije nigdje otišao odatle. Pješke se vratio u Bosnu. Juga mu nije htjela priznati vojnu obuku i morao ponovo odguliti dvije godine vojske . Još nije uspio izganjat nekakvu penziju ili odštetu na koju su navodno stekli pravu svi njihovi 'borci' .
Tetak bio u 10. hercegovačkoj, prepješačio Jugu, umalo ga nije partizan (čitaj četnik ubio s leđa na Ivan sedlu) . Nikad nije dobio nikakvu spomenicu, ni orden, osim što je imao privilegiju da se liječi u ondašnjoj vojnoj bolnici.A onaj što ga umalo ubio (znao ga on po imenu) je bio nosilac partizanske spomenice .
Dedu rahmetli odvele ustaše-mobilisale , pobjegao im prvu noć, a nakon toga se krio i nije htio nikako u vojsku. Ostali su šurovali sa komunistima i to mi je bio plus prilikom upisa u vojnu školu . Neznam na koji fazon su oni ovo sve znali. Malo me je amidža zajebavo u karijeri, ali eto .

Kod mene su boji preci bili mladji kada je bio WW2, jedan djed je bjezao od cetnika i u ratu je ostao siroce pa se potucao po cijeloj Jug i na kraju zavrsio u Sa a sa druge strane su morali od NDH i lokalnih izdajnika bjezati iz Sa od progona pa su bjezali u Miljevice u sakrivanje, jedan brat od moje nene je bio u Handzar diviziji i mislim da je mobilisan i ubijen nekada za vrijeme rata, a drugi je bio u partizanima od pocetka i poginuo je priliko oslobadjanja Trsta, jedna sestra od moje bake je ubijena u Jasenovcu.

Valjda ova moja istorija nije previse komplikovana...

U mom slučaju – svi su bili u partizanima, od leta 1941. godine pa do kraja rata. Deda po ocu je narodni heroj (prošao Sutjesku) i nosilac nekih silnih odlikovanja. Pre rata nije imao pojma šta je komunizam, u partiju je primljen 1942. godine i u njoj je ponosno ostao do smrti.
Kako je više puta ranjavan, vrlo rano je demobilisan (nakon što je učestvovao u akcijama hvatanja odbeglih četnika, godinu ili dve posle rata). U miru nije obavljao nikakve funkcije (osim onih uobičajenih aktivnosti u SUBNOR-u), najviše vremena je provodio na pecanju. Prezirao je četnike, ustaše i popove, čini mi se više nego Nemce. Svaki put kad bi ocu i stricu, kao dečacima, kosa suviše porasla, istog momenta ih je vodio kod frizera i zahtevao da ih ošiša "do glave" jer su ga čak i malkice čupavi podsećali na četnike. Inače, ceo život je proveo u kući svojih roditelja, nije se useljavao u nečije vile i slično.
Bio je ludo zaljubljen u Jugoslaviju, posebno u Bosnu (tamo je valjda proveo dosta vremena tokom rata). Strašno je to reći, ali na sreću preminuo je 1985. godine, pre raspada države koju je voleo najviše na svetu. Ne znam kako bi podneo ono ludilo od 1991. pa na dalje, ali verujem da bi mu srce prepuklo.
Baka, očeva majka, takođe je bila u partizanima, tamo je kao bolničarka i upoznala dedu, pa su se venčali posle rata. Njen rođeni brat streljan je kao komunista, imao je 18 godina.
Sa majčine strane, u ratu je učestvovao jedino njen otac, moj drugi deda. I on se priključio partizanima u leto 1941. Za razliku od prvog dede, ovaj nije bio ranjavan ali je preležao tifus. Takođe, dok je prvi deda bio klasičan pešadinac, ovaj drugi je bio artiljerac.
U suštini, niko od članova moje porodice nije bio komunista pre rata. Partizanima su se priključili kao mladi ljudi, ubeđeni da je to jedini pravi put. Do dana današnjeg verujem da je tako i bilo.

Moja familija.......
Stari je bio mlad za rata ( 13 godina kad je poceo)....njegovi prvi rodjaci su otisli u partizane ili ilegalce.
Dva prva rodjaka ostali u Sarajevu kao ilegalci, jedan je uhapsen na pocetku rata i odveden u Jasenovac gdje je i ubijen, buraz mu je ostao u ilegalcima do pred kraj. Uhapsen i objesen na Marin Dvoru dan prije oslobodjenja, imena im se nalaze na Vracama, oba su nosioci spomenice 1941. Njihovoj majci i mojoj babi su odmah poslije rata oduzeli svu zemlju koju su imale i pokusali isplatit mizerne odstete za tu zemlju (odbile su da prime nadoknadu, cak su posli da im mater u zatvor odvedu jer se bunila previse ali je Rato Dugonjic zastitio i oslobodio jer je znao njene sinove).... uvijek je govorila da partizani nisu pobjedili nego ustase koje su se samo preobukle i nastavile da vladaju gradom. Zbog toga je i privodjena ali kad je pocela da prica pustena je i receno joj je da drzi jezik za zubima..... umrla u bijedi sa spomenicama na zidu i sa penzijom koju je jedva dobila tek kad je Rato Dugonjic naredio da joj se da penzija. Treci je otisao u partizane prezivio Neretvu i Sutjesku ( bio ja sa Savom Kovacevicem , uvijek je tvrdio da Savo nije poginuo od Njemaca), poslije ovih ofanziva poslat u Italiju da se pridruzi amerikancima i partizanskoj eskadrili koja se tad formirala . Vraca se nazad sa eskadrilom u cinu pukovnika preko Visa i ostaje u JNA kao tehnicki komadant na par aerodroma sve do ranog penzionisanja ( bila frka kad se cijeli garnizaon sa njim pobunio protiv nekog generala, nisu im mogli nista posto su svi bili prvoborci nego ih expres u penziju). U Sarajevo se nikad nije vratio i dolazio bi ovdje samo ponekad u proputovanju. Cetvrti pobjegao u partizane kad je imao 17 godina, prezivio rat poslije zavrsio medicinu ,doktorirao i bio jedan od direktora na Kosevu i profesor na medicinskom fakultetu.
Sa majcine strane otac pristupio partizanima kad je imao 17 godina (1943) , ranjen kod bjeljine, pogodio ga metak u vilicu.....

šta je ovo svi SS

moji najbliži su bili civili ili dezerteri
mislim na mušku vertikalu

jedan tetak hrvat je bio u jasenovcu drugi tetak je bio domobran
nemamo zločinaca u porodici niti partizana

Dido sa oceve strane partizan. Prije rata u vojsci je upoznao komuniste sto mu je bilo od velike koristi pocetkom rata u Bosanskoj Krajini. Bio vodjen na streljanje i vodio na streljanje ali oba puta bez zrtava. Kako je vec imao djecu nije se htio petljati u svasta. Rat zavrsio u Sloveniji, na Kriznom putu

Očeva porodica u partizanima
Majčina u civilu (većinom bila ženska djeca), nisu imali dodira niti sa Njemcima niti NDH.

Najstariji amidža poginuo kao partizan u 19. godini. Nosilac partizanske spomenice 1941
Još nekoliko očevih rođaka bilo u partizanima (on imao 12 godina)
I pored ovoga, komunisti im poslije rata oduzeli firmu i zgradu u gradu!

Lokacija familije: Mostar i Istočna Hercegovina

uh teška tema..mnogo rana otvara

Stari rahmetli kao mladić od nekih 15-tak godina živou u Rogatici i četnici pošli da ga kolju i spasi ga komšija Srbin i nakon toga bježi za Sarajevo kod rodbine gdje se uključuje u ilegalni rad, da bi sa 16 , 1944, otišao u u šumu u partizane. Dajidža od starog bio narodni heroj, poginuo u ratu, pištolj mu bio izložen u Muzeju revolucije.

Porodica od majke najebala pravo na području Kalinovika. Prvo su ustaše naletile i pobile pravoslavno stanovništvo i onda otišle. Nakon toga, zima 1941.-1942., dolaze četnici i kupe sve muslimana i katolika što je ostalo, a ostale su samo žene i djeca jer su se muški ispalili ranije. tetka, koaj je još živa mi je to pričala, kao i nana rahmetli, odveli su ih u neku kuću koju su pokušali da zapale, a pošto je bila zima nije im uspjelo, pa su zatim počeli ubacivati bobme, one male italijanske. Nakon što nisu uspjeli da ih sve pobiju odvode ih na Nertvu i bacaju u rijeku i pucaju u njih. Uglavnom trebao sam imati još dvije tetke, blizankinje, bebe u to vrijeme, ali ih je Nertva odnijela. Stariju tetku i moju majku nana je našla i vadila ih između leševa. Nane (umrla 1993.) se još sjećam po tim pričama i crnih tačaka po njenom licu (tragovi baruta). Preživili su par dana skupljajući hranu od leševa dok ih nije našla jedna srpkinja i nekog sela i odvela u svoje selo. Kolko znam, sa ove strane niko nije bio niti u jednoj vojsci.

Sta je ovo?? Samo partizani.

Moji bili civili ili fasisti. Domobrani, Ustase, Zeleni Kadar, SS pa i Muslimanske milicije. Niko nije bio u partizanima. Neki su prezivjeli rat, neki strijeljani u Bleiburgu, neki nestali. Prica ima mali milion, samo ne pise mi se sad, ipak sam na poslu.

42-ge upali cetnici i partizani ( zajedno ) u selo mjedenik ( hercegovina ) i skoro sve pobili i poklali, rahmetli pradjeda ubili na kucnom pragu...ostalo se jedva uspjelo izvuci...
kako vidim historija se ponavlja, nadam se da ce nama jednog dana doci iz guzice u glavu...

Sa očeve strane porodica uspjela da izbjegne klanje u junu 41 i pobjegli u planinu Iliju između Trebinja i Ljubinja.U zbjegu mi je umro stric kao dijete i ja nosim njegovo ime.Djed učestvovao u Junskom ustanku a posle formiranja Južnohercegovačkog partizanskog odreda postao njegov pripadnik i učestvovao u svim akcijama.Kada se maju ili junu 42 odred raspao djed je sa većinom saboraca pristupio Ljubinjskoj četničkoj brigadi.Išao u sastavu Jevđevićevog ekspedicionog korpusa u Liku.Po povratku iz Like,ne vraćajući se kući uzeo učešća u bici na Neretvi..Posle Neretve borio se protiv partizana u rejonu Nevesinja i Kalinovika.Kod Kalinovika su ga 15 maja 1943 zarobili Nijemci i internirali u logor Pavlos Melas u Solunu.U Grčkoj je proveo 16 mjeseci,sve do savezničkog oslobođenja u oktobru 1944.Nije htio da ide u emigraciju,jer je imao porodicu, pa je preko Italije stigao u Dubrovnik.Tamo ga je partizanska komanda oslobodila vojne obaveze zbog fizičke iznurenosti i malarije.Umro je 1989 godine.
Majčina porodica je iz okoline Čapljine.Djed je 1941 imao 14 godina.25 juna 1941 ustaše su mu ubili oca , tri starija brata i jš 16 rođaka i stričeva.Do kraja rata iz njegove porodice stradalo je još dvadesetdvoje.Izbjegao je u planinu.U ofanzivi Južnohercegovačkog partizanskog odreda uspio se dočepati talijanske puške u Prebilovcima i postati borac u 15 godini.Ne naravno u prvom ešalonu nego uglavnom kao vodič.Posle sloma partizanskih snaga u Hercegovini odlazi kući i postaje partizanska veza sa Dalmacijom.Sigurno je preveo partizanski odred "Sloboda"preko Hutova Blata,Metkovića i Kule Norinske prema Dalmaciji zbog čega je posle rata odlikovan.Posle bitke na Sutjesci preveo je istim putem i mnogo dalmatinaca.Pokoji ga i danas nazove sa vremena na vrijeme.
Jednom je strašno premlaćen od strane četnika a borac 1o hercegovačke je postao u jesen 43 .Njegov ratni put se završio 45 kada je ranjen na Širokom Brijegu.I danas je živ i odlično se drži.

.

Djed sa oceve strane, mobilisan u domobrane,nedugo zatim demobilisan jer je bio vjerski sluzbenik(imam),nakon toga nije bio ni u kakvoj vojsci, sto mu je bilo potaman jer nije bio tip za ratovanja
Jedan mu brat bio u ss, nakon rata nekako uspio ostat slobodan, cak i radio u drzavnoj sluzbi.
Drugi brat mu bio u partizanima.

Djed sa majcine strane, pobjegao sa cetnickog streljanja, stigao u Rudo na dan formiranja prve proleterske, zbog nedostatka oruzja, nije im se prikljucio, kasnije kao zeljeznicar svoj posao i usput pomagao ilegalce.
Dvojica brace mu bila u partizanima,a jedna sestra u Sarajevu ilegalac.

Nani sa majcine strane, osim jednog brata i sestre, kompletna porodica pobijena od cetnika, ona se sama jedva spasila.

zato je meni dosadno u životu ni mojim pretcima se ništa zanimljivo nije dešavalo

Eh, prvo sa tatine strane.
Moj deda je bio odvezen u konc. logor u Poljskoj, mislim da se zove Treblinka.. Uglavnom, bio je tamo 3 mjeseca, i onda kada se pričalo po logoru da će se svi istrijebiti, deda je sa 600 ljudi uspio pobjeći, i vratio se pješke u Sarajevo... Ne znam kako, ali to mi je on ispričao.
Moja baka se sakrivala, i to prilično vješto jer je nacisti i fašisti nikada nisu uhvatili.

Sa mamine strane su svi bili partizani, tako da vi sad vidite

EDIT: Zaboravih reći ostatak porodice

Dedin brat je otišao u Beograd, tamo se sakrivao od fašista i nacista da ga ne strpaju u logor. Ne znam da li je ovo stoposto tačno, ali mislim da je tamo upoznao svoju buduću ženu, isto Jevrejku. Jednog dana su nacisti saznali za to skovište i taman da ih ubiju, kad ono dedin brat sa svojim jaranom, uze pušku i pobi ih sve (bila su trojica).

I ostale ću, ali kad se sjetim

komi wrote:zato je meni dosadno u životu ni mojim pretcima se ništa zanimljivo nije dešavalo

vjeruj da ti je tako i najbolje...samo kad pregledaš sve crnjake

JoseMujica wrote:

komi wrote:zato je meni dosadno u životu ni mojim pretcima se ništa zanimljivo nije dešavalo

vjeruj da ti je tako i najbolje...samo kad pregledaš sve crnjake

babin babo bio željezničar. vozio Ćiru, tako da je im'o posla i za vrijeme rata. dedo je jako davno umro, još '64, kao posljedica teške nesreće koju je imao u vozu, pa sam za mnoge detalje uskraćen jer je i stari bio mlad.

znam da su im jednom prilikom Nijemci podijelili kožne kapute, koji su tada predstavljali pravo malo bogatstvo. dedin brat je bio neki hairlija (prema riječima starog) ono... malo domobrani, malo partizani ko Juka Prazina

moji su sve to vrijeme bili u selima oko Ivan sedla, na "bosanskoj" strani. stoga kada je bila velika ofanziva partizana na Ivan sedlo, Nijemci su ranije obavijestili civile, pa je nana sa horom svoje djece i kravom, otišla za Pazarić. Njemački oficir joj je, ničim izazvan, dao propusnicu, da ne bi koji homo balkanikus joj pravio probleme zbog te krave. mada, to su riječi mog starog. nana je umrla još prije dede, '56, ali po onome što su starije amidže pričale, bila je žena borac koja se ničeg nije plašila, pa je vjerovatno složila šuplju Švabi nana je uz još par muškaraca jedina smogla snage da kupi dijelove tijela, neke čobančadi što izginuše od mine u okolini sela... crijeva po krošnjama i tako to... da ne detaljšem, svi znamo kako to izgleda.

mamin babo bio mlad... a njegov babo seljak-težak.

taj gore narod nije toliko propatio u ww2. naravno, Ustaše su odvodile Srbe i ubijale, ali sela nisu zatirana i ostavljana zaboravu. razlog? željeznička pruga. a gdje je pruga, Švabe su bile prisutne.

hm, možda još da nabacim da iz tog kraja je bio živ izvjesni Lakača (možda će neko od južnih Hadžićana znati), koji je bio Handžarovac, imao tetoviran znak SS.

Ne znam sta je jedan dida radio, ali drugog NDH mobilisala. Nije puco, popravljao kola. Nakon nekog vremena prebacili ga u Njemacku da radi istu stvar. Vratio se kada se rat zavrsio. Nista specijalno.

Chmoljo wrote:

JoseMujica wrote:

komi wrote:zato je meni dosadno u životu ni mojim pretcima se ništa zanimljivo nije dešavalo

vjeruj da ti je tako i najbolje...samo kad pregledaš sve crnjake

babin babo bio željezničar. vozio Ćiru, tako da je im'o posla i za vrijeme rata. dedo je jako davno umro, još '64, kao posljedica teške nesreće koju je imao u vozu, pa sam za mnoge detalje uskraćen jer je i stari bio mlad.

Taj bi deda sigurno imao svašta za ispričati...koliko je samo partizanskih napada na željeznice bilo, posebno na pruzi prema Mostaru, pa na istočnoj prema Višegradu i Srbiji...pa onda, šta se svašta prevozilo, od hrane do oružja, vojske, izbjeglica...

closely watched trains

komi wrote:closely watched trains

E, jesi lud

Pera Trta wrote:

Taj bi deda sigurno imao svašta za ispričati...koliko je samo partizanskih napada na željeznice bilo, posebno na pruzi prema Mostaru, pa na istočnoj prema Višegradu i Srbiji...pa onda, šta se svašta prevozilo, od hrane do oružja, vojske, izbjeglica...

sigurno da bi. stari kaže da se dedo nikad nije žalio. općenito, treba biti objektivan, najlakše je domaćem stanovništvu bilo sa Nijemcima. na Balkanu su imali svoje falange za utjerivanje straha u kosti, pa oni nisu morali prljati ruke toliko, a pogotovo u tom kraju. a i rodno mjesto poglavnika je bilo na prepišaj hoda

komi, nesrećo, dedo sklepo osmero djece ako je to taj film na koji misliš

jedan pradedo je bio partizan, ubio ga je rođak i prvi komšija zbog novca.
drugi pradedo je takođe bio partizan, kao takav je i poginuo

za ostale ne znam. sigurno nije niko bio na strani okupatora, jer mi je tata bio u miliciji, pa se provjeravala cijela porodica, tatina i mamina takođe

kool tema