Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...
Post Reply
ostrožac
Posts: 28
Joined: 23/09/2010 15:09

#1 Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by ostrožac » 23/05/2011 16:05

Otvaram temu ponukan današnjim intervjuom koji je za srpski PRESS dao akademik Filipović. Naime, kontradiktorni akademik za PRESS kaže otprilike da je Alija izdajnik, da je SDP bošnjačka a ne multietnička stranka te da je Lagumdžija protuustavno izbacio Hrvate iz vlasti. Neču duljit sami pročitajte intervju. I onda sam se sjetio Rusmira Mahmutćehajića, čovjeka koji je u sudbonosne dane za BiH napravio koliko je mogao dok ponukan antibosanskom politikom tadašnjeg vrha nije dao moralnu ostavku. Zanima me koliko danas znamo o tome čovjeku te o njegovoj ulozi u famoznom Bošnjačkom saboru kada je s kontroverznim akademikom spasio našu državu koju su tada neki htjeli podjeliti s Srbima i Hrvatima?


User avatar
HomeSweetHome
Posts: 1233
Joined: 27/10/2010 12:35
Has thanked: 361 times
Been thanked: 123 times

#2 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by HomeSweetHome » 23/05/2011 16:10

Znamo da je zasada jedini politicar koji je iz moralnih razloga podnio ostavku i ustrajao na njoj.

ostrožac
Posts: 28
Joined: 23/09/2010 15:09

#3 Što Rusmir kaže o Saboru:

Post by ostrožac » 23/05/2011 16:12

Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimović prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o čovjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutćehajić, koji je prisustvovao Muslimovićevoj prezentaciji stanja na ratištima.

„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjačkog političkog vodstva da se ide na podjelu zemlje.

„Ovaj čovjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutćehajić usred Muslimovićeve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znači da je najobičniji lažov.“

Mahmutćehajić je znao pozadinu Muslimovićeve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegović je mjesecima već pokušao Mahmutćehajića pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegović, ponavljao je i Muslimović. „Izetbegoviću je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeća se Mahmutćehajić. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“

Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutćehajić, između ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li će organizam preživjeti.“

Izetbegović je vidio da Mahmutćehajića ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutćehajić je vidio da je suvišno Izetbegovića ubjeđivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

ostrožac
Posts: 28
Joined: 23/09/2010 15:09

#4 Te dalje:

Post by ostrožac » 23/05/2011 16:15

Haris Silajdžić, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutćehajića. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno naveče, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutćehajića sa Silajdžićem dočekuju Enes Duraković i Alija Isaković, vodeći bošnjački intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžić je u sredini, Duraković i Isaković sa jedne i druge strane, a Mahmutćehajić preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutćehajićevi dugogodišnji prijatelji politički prešli na Silajdžićevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što će ministar vanjskih poslova reći.

„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguće rješenje“, kaže Silajdžić. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjačkom saboru, u čemu ih podržava i Zapad.

„Ti ne znaš šta pričaš i takva priča znači da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znači prihvatiti logiku Karadžića i Mladića, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutćehajić. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obrađivanja“ Mahmutćehajića, Izetbegović poziva akademika Muhameda Filipovića sa istom namjerom.

„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dođeš, a biće onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegović pozivajući Filipovića na sastanak.

„Taj sastanak je održan kod Izetbegovića i na njemu su, pored Izetbegovića i mene, bili još reis Mustafa Cerić, Alija Isaković ili Enes Duraković i mislim moj tetić Edah Bećirbegović. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjačkom državicom i na taj način legitimiranje podjele BiH“, ispričao je akademik Filipović. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeći Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegović se složio. Filipović je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak „Nažalost, kako se u nas muslimana često radi iza leđa, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispričao je Filipović, kojeg će u to uvjeriti predstojeći događaji.

Filipović smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaćeno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet neće odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjačke državice.“

U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred početak Sabora novinar Šefko Hodžić prilazi Rasimu Deliću koji u prvom redu sjedi između Envera Hadžihasanovića i Sulejmana Vranja. Delić nije zadovoljan Hodžićevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreći kako on vrši direktan prenos bitke.

“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.

“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanović. Nezadovoljstvo načinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimović. Prema Muslimovićevim vojnim procjenama prilagođenim novim političkim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.

Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjačke, usvoji Ustav, koji je već bio napisan, a Alija Izetbegović izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predviđeno i objelodanjivanje postojanja bošnjačke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić.

Na Sabor je došao i Hakija Meholjić, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovića. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva općine odredili delegaciju koja će ići u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da će se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeđuje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doći nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predviđeno da ide i Naser Orić, ali on nije želio ići. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegović i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošću?’“

Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjić javlja za riječ: „Predsjedniče, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“

Izetbegović odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada će biti vojna intervencija.“

Srebrenička delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen početak Sabora, Izetbegović je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su dočekani burnim aplauzom, kao heroji.

Alija Isaković je otvorio Sabor. Govorio je spuštene glave, gledajući u papire ispred sebe. U toj gesti nije bilo trijumfalizma. Bio je lijep čovjek i izgledao je kao junak grčke tragedije, Sokrat koji treba popiti otrov. Situaciju je on sam opisao kao Sudnji dan, s tom razlikom što Bošnjaci račun polažu sebi i onima koji će ih naslijediti. Tu na Saboru su okupljeni ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; svi jednaki, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez surevnjivosti i suparničkih nakana; objašnjavao je i najavio da ništa neće biti onakvim kakvim bijaše. Mora se ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja.

ostrožac
Posts: 28
Joined: 23/09/2010 15:09

#5 I za kraj:

Post by ostrožac » 23/05/2011 16:17

“Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim“, rekao je Isaković, „Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Mi smo oči u oči s grubom stvarnošću i moja osobna pojava na ovom mjestu samo je rezultat te stvarnosti, a ne ličnih sklonosti, opredjeljenja ili namjera.“
Nakon skiciranja gibanja na Balkanu, koja su među Bošnjacima razvila pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i dušu, Isaković je pred slušaoce podastro krajnosti koje je iznjedrila bošnjačka historija. “Tako je u praskozorje moguće bosanske autonomaške slobode iskoračio mladi Husein Gradaščević, ali i ostarjeli Ali-paša Rizvanbegović, u austrijskim okupacijskim nedoumicama pojavljuje se umni muftija Karabeg i razularena mostarska svjetina, razboriti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i smutljivi Hadži Lojo, tzv. mehkiši i tzv. tvrdiši, Gajret, ali i Narodna uzdanica, latinica i ćirilica, časni reis Čaušević i konzervativna ulema, senilni doglavnik Adem-aga Mešić u Zagrebu i zaneseni srboljub Mustafa Mulalić u Dražinu četničkom štabu, dalekovidi i usamljeni Husein Ćišić, građanski liberal s ustavnim prijedlogom o Bošnjacima u prvoj Saveznoj skupštini Federativne Jugoslavije i uštogljeni mostarski ekavac Avdo Humo, Mak Dizdar kao hrvatski književnik i njegov brat Hamid - kao srpski književnik na Katedri za suvremenu hrvatsku književnost u Zagrebu, i drugdje, Meša Selimović, član SANU-a, i Alija Nametak, član JAZU-a, potom Hamdija Pozderac i Alija Izetbegović, raskol SDA i MBO, koji je onemogućio veliku političku pobjedu našem narodu na prvim slobodnim izborima, Islamski centar u Zagrebu sa svojim programom i centralne islamske ustanove u Sarajevu, potom Fikret i Alija, Juka kao vid lokalne samovolje i Vrhovna komanda Armije BiH u ratu, bježanje rektora Univerziteta u stranu zemlju, i mali ljudi s periferije - veliki heroji i šehidi, novi naibu-reis i paralelna paralizatorska antireisovska struja, Vlada u Sarajevu i “Vlada spasa” u Ljubljani, bljedunjavi SDA-ovski gradonačelnici u Hercegovini, Muslimani bojovnici HVO-a i Muslimani logoraši HVO-a, autonomaške feudalne pretenzije Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini i sudbina Bosne i Hercegovine.”

Ključna pouka i poruka zato jeste: “Zaprečavanje vlastite odbrane narodu i podržavanjem svojevrsnog krstaškog rata protiv nas, Zapad je učinio zloslutan presedan. Velike sile i Savjet sigurnosti objektivno su saučesnici ovog genocida. Time ovo neće biti posljednji evropski mrak. Poslije zlodjela nad nama, poslije upečatljivih doživljaja tih zlodjela, niko na svijetu nije nevin. Nema ni jedne naše smrti koja nije s nekim podijeljena. Količina naše nevine krvi dostojna je pomjeranja ustaljenih pojmova o vremenu u kojem se ovaj svijet nalazi. Ono što se dogada u Ženevi - to je prisila. I trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila. To je, konačno, gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti, mimo svoje volje i zato s manje emocija i s više razboritosti.“

Isakovićev govor je propraćen dugim aplauzom, ali njegova ključna poruka nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopće, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan. Zbog neočekivanog razvoja situacije Izetbegović poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.

U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegović, Silajdžić, Ganić, Irfan Ljubijankić. Rusmir Mahmutćehajić se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžić ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankić se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja će moći slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankić. Mahmutćehajić replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom načina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znači smrt.

„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reći da nisam u pravu.“

Izetbegović gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili Muhamed Filipović.

U tom momentu akademik Filipović ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.“

Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutćehajić mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

User avatar
JoseMujica
Posts: 21032
Joined: 11/01/2011 14:33
Location: pod svjetlima Neona
Has thanked: 108 times
Been thanked: 85 times

#6 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by JoseMujica » 23/05/2011 16:22

ostrožac wrote:Otvaram temu ponukan današnjim intervjuom koji je za srpski PRESS dao akademik Filipović. Naime, kontradiktorni akademik za PRESS kaže otprilike da je Alija izdajnik, da je SDP bošnjačka a ne multietnička stranka te da je Lagumdžija protuustavno izbacio Hrvate iz vlasti. Neču duljit sami pročitajte intervju. I onda sam se sjetio Rusmira Mahmutćehajića, čovjeka koji je u sudbonosne dane za BiH napravio koliko je mogao dok ponukan antibosanskom politikom tadašnjeg vrha nije dao moralnu ostavku. Zanima me koliko danas znamo o tome čovjeku te o njegovoj ulozi u famoznom Bošnjačkom saboru kada je s kontroverznim akademikom spasio našu državu koju su tada neki htjeli podjeliti s Srbima i Hrvatima?
Međunarodni Forum Bosnae...Rusmir je još uvijek tamo, odnosno ovdje u Sarajevu, i okuplja intelektualce koji se bave Bosnom I Hercegovinom.

Izdaju periodične časopise i knjige sa tekstovima iz raznih naučnih grana

http://www.ifbosna.org.ba/

možes se i učlaniti i dobijati njihova izdanja

backy
Posts: 23
Joined: 14/05/2011 00:39

#7 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by backy » 23/05/2011 19:59

Istinski patriota i covjek sa vizijom a ne kao neki koji do podne misle jedno a od podne drugo. Nek mu bog podari jos mnogo godina zdravlja i rahatluka :bih:

ostrožac
Posts: 28
Joined: 23/09/2010 15:09

#8 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by ostrožac » 23/05/2011 22:26

Kad vidim djelovanje Harisa Silajdžića tokom zadnje decenije i onoga što je htio za vrijeme rata dođe mi muka. Inače jel istina da mu je obitelj u Turskoj dok nama prodaje maglu?

User avatar
JoseMujica
Posts: 21032
Joined: 11/01/2011 14:33
Location: pod svjetlima Neona
Has thanked: 108 times
Been thanked: 85 times

#9 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by JoseMujica » 24/05/2011 12:50

tako pričaju da jeste

za mene najgora stvar koju je H.S. uradio po BiH i sve nas jeste ona ratna odluka iz 1993. kada je odlukom tadašnje Vlade RBiH ( a H.S. je bio premijer) društveno vlasništvo (protustavno) pretvoreno u državno vlasništvo. Ta odluka je bila "legalna" osnova za najveću ikad izvedenu pljačku naroda znanu kao privatizacija :-) .

Samo za to bi ga trebalo uhapsiti i izvesti pred sud. :-)

ins
Posts: 2585
Joined: 12/05/2005 10:50

#10 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by ins » 24/05/2011 14:48

Rusmir Mahmutcehajic je smijenjen sa pozicije zato sto je i u uslovima rata u periodu jesen 1992 - zima 1993 insistirao na hitnom jacanju i osposobljavanju namjenske industrije na slobodnom dijelu BiH.

Time se direktno suprostavio "Logisticarima", a rezultat odnosa snaga se jasno vidio u njegovoj expresnoj smjeni sa funkcije Ministra industrije i energetike RBiH.

@jose mujica

Ova odluka o zamjeni "drustvenog" drzavnim vlasnistvom nema veze sa H.S. niti sa 1993. godinom, vec je donesena 1991. godine! :skoljka:

User avatar
exliberal
Posts: 1929
Joined: 11/01/2008 04:44

#11 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by exliberal » 24/05/2011 16:49

Rusmir Mahmutcehajc je jedini pored Alije mogao davat naredjenja Caci i on ih je izvrsavao bez pogovora...nije ni njegovo maslo za ramazana

User avatar
@rman
Posts: 93
Joined: 22/05/2011 18:38

#12 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by @rman » 17/12/2011 11:26

nije istina, izvini, ili si zloban ili neinformisan, jer ministar za energetiku nije imao ovlasti koje ima i vrhovni komandant Armije BiH. Kakve sve gluposti se ovdje mogu pročitati...

User avatar
KatarinaKosaca
Posts: 19695
Joined: 30/08/2008 17:28
Location: Izmedju kurvinih sinova i pokvarenih kurvinih sinova
Has thanked: 14 times
Been thanked: 4 times

#13 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by KatarinaKosaca » 18/12/2011 17:27

@rman wrote:nije istina, izvini, ili si zloban ili neinformisan, jer ministar za energetiku nije imao ovlasti koje ima i vrhovni komandant Armije BiH. Kakve sve gluposti se ovdje mogu pročitati...
Bila su neka druga i drugačija vremena i taj je čovjek imao puno, puno veće ovlasti nego neki mirnodobski ministar energetike. Ja sem hvalospjeva kako je plaho pametan od njega nikakvog selameta ne vidjeh nit čuh.. :roll:

User avatar
sinuhe
Posts: 8860
Joined: 03/06/2011 11:33
Has thanked: 2 times
Been thanked: 16 times

#14 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by sinuhe » 18/12/2011 19:50

Sve je to tanko. Jedino sto su oni trebali raditi je da do rata i ne dodje, i rukama i nogama.

User avatar
Sarajmen
Posts: 7478
Joined: 04/01/2009 14:50
Location: Audiatur et altera pars!

#15 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by Sarajmen » 20/12/2011 19:13

Pametan i moralan čovjek je Rusmir. Sa isto tako pametnim ljudima, uradio je puno za odbranu Bosne i Hercegovine. Republike, da ne zaboravim...

HM 2011
Posts: 4736
Joined: 26/06/2011 22:58

#16 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by HM 2011 » 20/12/2011 19:27

On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutćehajić.

Alija koliko sam vidio nije nikoga uklonio iz svoje okoline - što se tiče činjenice da se okružio političkim poltronima - tj. poslušnicima koji su uveliko doveli u glib ovo društvo, koji su nekoliko mjeseci prije rata držali svinje u bašti svoje kuće, a čim se ukazala potreba postali jedni od najvećih "vjernika" - to jeste istina....

IStina je da su neki likovi bili na ledu, neki su i danas na ledu zbog Boga dragog pitaj kakvih sukoba vizija budućnosti države - ali da je iko uklonjen - nije, i čak šta više, nije ni finansijski ugrožen !

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Međutim, kada Reis Cerić pita "Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić pisao Inzku: Je li Bosna i Hercegovina kršćanska zemlja?"

Moj odgovor je - Jeste , to je i Krišćanska zemlja, zemlja sa Krišćanskim korjenima, zemlja u kojoj ima Krišćanstva ali to je i zemlja Islama - odnosno zemlja u kojoj ima i Islama !

U tom odgovoru je odgovor na sva potegnuta pitanja u ovoj i mnogim drugim temama sa ovom pozadinom....

Čista logika govori da ljudsko biće teško da je moglo biti Krišćanin prije pojave Isa A.S. - mogao si biti Jevrej ili politeista - mnogobožac,

tako isto i sa Islamom, koji je na ove prostore došao sa Otomanskom imperijom i od velikog djela stanovništva Bosne bio prihvaćen kao religija bez direktne veze sa Otomanskom imperijom nego zbog veze sa Bogom (Bogumili i njihovo učenje o Bogu nespram tadašnjeg stava Krišćanstva)....

Iz tog razloga dužni smo poštovati tuđe kao i svoje koliko god smo u mogućnosti....

User avatar
Sarajmen
Posts: 7478
Joined: 04/01/2009 14:50
Location: Audiatur et altera pars!

#17 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by Sarajmen » 20/12/2011 19:46

Za razliku od onih koji mu brata izvukoše iz UN-ovog transportera nadomak grada Sarajeva, pa ga kasnije za velike novce razmijeniše. Je li ko odgovarao za to?!

Sumnjam da jeste, jer bi saznali i ko je izvršilac i ko mu je dojavio...

User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#18 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by jon_jovi » 30/12/2012 11:28

Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, kaže: “Ovde nisu problemi ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Ovde je problem realnost. Ovde je nemoguće graditi društvo koje bi funkcionisalo po principu ‘jedan čovek – jedan glas’. To bi neminovno obezbedilo majorizaciju i aroganciju najbrojnijeg bošnjačkog naroda. BiH jedino može sačuvati kompromis koji predstavnici tri naroda postignu na nivou države, pod uslovom da ti predstavnici budu iz najsnažnijih stranaka iz sva tri naroda” (Oslobođenje, 8. juni 2011.).

Da je tu riječ o endemskom nacionalizmu, kojem je antimuslimanstvo princip, jasno se vidi i u najjednostavnijoj analizi političkih okolnosti u koje je navedeni iskaz postavljen. Republika Srpska je zamišljena i ratom realizirana srpska većina na teritoriji koja, i historijski i ustavno, jest prostor nerazdjeljive pluralne političke prisutnosti Srba, Hrvata i Bošnjaka. Na toj teritoriji vrijedi načelo “jedan čovjek – jedan glas”, jer su tu, prema navedenom iskazu, Bošnjaci/Muslimani manjina nad kojom vlada ideologijska većina. Tako je Bošnjacima/Muslimanima dodijeljena nepopravljivo manja vrijednost, te i posljedična nespojivost s etički osnovanom demokracijom. Oni mogu biti tolerirani jedino kao manjina, i to iz nužde.

U spomenutom političkom viđenju Milorada Dodika Republika Srpska je ratom nacionalizirana teritorija na kojoj su Hrvati i Bošnjaci zauvijek majorizirani. Njihova kulturna baština i povratak nisu, prema takvom mišljenju, za njih značajni. Zato je važno – s pozicija ozbiljene obespravljenosti Hrvata i Bošnjaka na cijeloj teritoriji Republike Srpske – podržavati nepovjerenje i sukob Hrvata i Bošnjaka, jer samo tako projekt Milošević – Tuđman može opstati.

Profesor Rusmir Mahmutćehajić uskoro objavljuje novu knjigu pod
znakovitim naslovom: "Bauk bosanstva". N24, uz saglasnost autora, objavljuje dio njenog sadržaja u kojem je precizno i argumentovano izložena analiza pokušaja i nastojanja uništenja Bosne i Hercegovine kao vjekovne multietničke zajednice koja crpi snagu u svojoj pluralnosti i njenom jedinstvu razlika.
Da je tako, potvrđuje i izjava Borisa Tadića, predsjednika Republike Srbije: “Možda je vama neobično da baš ja pominjem hrvatsko pitanje ovdje u Bruxellesu, ali kao predsjedniku Srbije meni je stalo i do Hrvata koji žive u BiH, jer oni u velikom broju napuštaju tu zemlju.” Tadić je u istom istupu precizirao da je ranije u BiH bilo 800.000 Hrvata, a sada ih je 500.000, pa rekao: “To je nevjerovatan, vrlo opasan proces, jer bi moglo da se desi da u BiH ostanu samo dvije etničke grupe. Zato moramo naći rješenje za pitanje bosanskih Hrvata. Kad Hrvatska uđe u EU, Hrvati iz BiH mogli bi imati motiva da napuste svoju zemlju i odu u Hrvatsku.”

Instrumentaliziranje hrvatskog pitanja u Bosni je sastavni dio velikosrpske ideologije. Njegovi praktični iskazi su, pored ostalog, i tri već spomenuta antibosanska politička dogovora – prvi 1918, drugi 1939. i treći 1991. godine. Sva tri dogovora predstavljena su kao historijski pothvati rješenja srpskog i hrvatskog pitanja u Bosni. Njihove posljedice su tri katastrofe svih stanovnika te zemlje. Na temeljima i prvog i drugog i trećeg dogovora nastala je Republika Srpska kao srpska etnička teritorija na kojoj su svi ne-Srbi ili potčinjeni velikosrpskoj ideologiji ili izgnani ili poubijani.
Predsjednik Boris Tadić o toj posljedici ratova protiv Bosne ništa ne kaže. Njegov utjecaj na Republiku Srpsku je neosporan, ali u njegovim političkim konstrukcijama nema ničeg do nastavka štićenja tog “najvećeg postignuća srpske nacionalne politike u 20. stoljeću”, kako Republiku Srpsku određuje Dobrica Ćosić. Njih kao da se ne tiče činjenica da je upravo to “postignuće” u samom korijenu najveće tragedije bošnjačkog i hrvatskog naroda u istom tom stoljeću. Iz tog je jasno da politike o kojima govore Dodik, Tadić i Ćosić nemaju nikakvo etičko utemeljenje. Naprotiv, one su posve neetične. Zato su – sviđalo se to njima ili ne sviđalo – uz svoje bivanje antibošnjačkim i antihrvatskim istodobno i antisrpske. Hoće li oni, ili bilo ko drugi, takvim odvjetništvom Republike Srpske skinuti s njenih leđa presuđene zločine njenih utemeljitelja?

Nije teško pokazati da je Tadićeva briga za Hrvate u Bosni samo način štićenja razornih posljedica srpske nacionalne politike. On je u tome posve saglasan s predsjednikom Miloradom Dodikom. Tako se u amebičnome obliku, ali ipak na prepoznatljiv način, nastavlja razgradnja bosanske cjelovitosti u djelovanju Beograda i Zagreba kao polova nacionalne politike svih Srba i svih Hrvata, te traganje za onim oblicima bosanskog problema kojim bi taj dugoročni pothvat bio pravdan i podupiran.

Ako dogovori Cvetković – Maček i Milošević – Tuđman, te ratovi za njihovo realiziranje, nisu uzrok demografskog razaranja hrvatske prisutnosti u Bosni; ako u tome nema odgovornosti ni Republike Srbije ni Republike Hrvatske – misli se i na one ranije krivice i na sadašnje čuvanje postignuća zločinom; ako strukture koje su izgrađene u tim pothvatima, te potom ugrađene u sadašnju političku arhitekturu zemlje, nisu u osnovi bosanske tragedije, onda ostaje samo još jedan razlog kojim se može opravdati to stanje za koje su hipokrizijski zabrinuti nasljednici Miloševićeve i Tuđmanove politike – muslimanski bauk kojim je moguće direktno i indirektno sve objasniti.

Baveći se pitanjem sudbine svoje zemlje u njenoj ukupnosti, fra Luka Markešić ukazuje odlučno da je zbilja posve drukčija, te da sadašnje stanje nije nastalo iz ideologijskih konstrukcija, već iz njihovog nasilnog provođenja na bosansku cjelovitost. Markešić kaže:

"Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane. Njime se, naime, provodi diskriminacija, te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države. Troentitetsko uređenje, pak, BiH je još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH. Takvo ustavno uređenje BiH bi većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda, dovelo u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa. Niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda". (Oslobođenje, 3. juli 2011.)
Uz Markešićeve zaključke valjalo bi dodati da zločin uništavanja Bosne kao kulturne i političke cjelovitosti ima dugo trajanje, pri čemu su erupcije ubijanja, progonjenja i razaranja samo njegovi najvidljiviji iskazi. Takav zločin nije moguć bez cjelovite strukture koja uključuje zločinačke elite, zločinačke ideologije, zločinačke organizacije i neposredovane vršitelje zločina. Učinci tog zločina tiču se svih bosanskih ljudi, a najviše, dalekoročno i etički gledano, onih koji ih vrše.

Neupitnost Republike Srpske je postulat srpske nacionalne politike. Povratak Hrvata u Republiku Srpsku nije, u vidiku te politike, pitanje koje bi trebalo postavljati vodstvu te ratne tvorevine. S druge strane, i beogradska i zagrebačka i banjalučka i mostarska politička vodstva simfonijski ističu problem odnosa Bošnjaka i Hrvata u kojem su hrvatski interesi kataklizmično ugroženi. Ivica Lučić o toj shemi odnosa u Bosni i Hercegovini piše:

"Korijeni su međunacionalnih trvenja i sukoba u BiH neriješeni nacionalni odnosi. Najveći dio bošnjačke političke elite vidi BiH kao svoju nacionalnu državu, s time da među njima postoje razlike u načinu viđenja uređenja te države. Srpska politička elita nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku, dok se hrvatska politička elita bori za očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Hrvati u BiH čak su izgubili mogućnost biranja svojih političkih predstavnika. Bošnjacima je jasno da više nije moguće “ukinuti” Republiku Srpsku pa su sve više suprotstavljeni Hrvatima u Federaciji BiH. Logika je jasna, ako ne mogu napraviti svoju nacionalnu državu od cijele BiH, mogu barem svoj nacionalni entitet od Federacije BiH.
Iz ta tri stava izvediv je zaključak: Bošnjaci/Muslimani su razlog neprimjenjivosti principa “jedan čovjek – jedan glas”.

Nikada se niko nije usudio objasniti zašto bi moralo biti upravo tako. Taj neiskazani razlog je jasan: Bošnjacima/Muslimanima ne može se priznati ista razina ljudskosti koju drugi imaju. Zato je rješenje hrvatskog pitanja, o kojem se tako strasno brinu i Tadić i Dodik, u teriotorijaliziranju hrvatske zajednice, i to tako da i oni, jednako kao i Srbi, na svojoj teritoriji imaju mogućnost primjene principa: “jedan čovjek – jedan glas”.

Da su i zločini dobro i prihvatljivo sredstvo realiziranja nužnosti da načelo “jedan čovjek – jedan glas” treba biti primijenjeno samo tamo gdje su Bošnjaci/Muslimani manjina, jasno je iz Dodikovog neustegnutog govorenja o tome povodom Vidovdana, krsne slave Vojske Republike Srpske, 28. juna 2011. godine:

“Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu kad smo 1992. godine krenuli sa VRS [Vojska Republike Srpske] u odbranu srpskih prostora u BiH. Zato Republika Srpska nikad ne smije biti dovedena u pitanje, jer da je nema na ovim prostorima ne bi bilo Srba ili bi ih bilo koliko i u Federaciji BiH /FBiH/. Kolosalan je poduhvat tadašnjeg političkog i vojnog rukovodstva koji su zajedno dali sve da se stvori država srpskog naroda sa ove strane Drine".

User avatar
jon_jovi
Posts: 2134
Joined: 26/01/2012 11:53
Location: Narodni Posmatrac

#19 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by jon_jovi » 30/12/2012 11:51

Bosna je i danas, jednako kao i početkom dvadesetog stoljeća, središnje pitanje Zapadnog Balkana. Ona je međunarodno priznata država, ali bez funkcionalnog ustrojstva; s jasnim državnim granicama, ali bez čistog odnosa sa prvim susjedima; pluralno društvo, ali s prisilnim teritorijaliziranjem njegovih etničkih i religijskih dijelova. Tako i dalje nad Bosnom kruže dva bauka – jedan njenog izbavljenja u cjelini i drugi njenog nestanka u raspadu.
Veličina teksta: A A A
Ni pravoslavlje ni katoličanstvo sve do devetnaestoga stoljeća nisu imali značenja koja su zadobili u uobličenim i proširenim konceptima religije i znanosti modernog doba. Zato bi u činjenici novih okolnosti južnoslavenskih prostora, koje nastaju proširenjem Osmanskog carstva, valjalo poznati osnove u kojima koncepti religijske pluralnosti u savremenim vidicima trebaju biti istraživani.

Historijske prilike kroz koje je Bosna prolazila u ukupnosti svog trajanja nikada nisu svedive na vidik vojnih i političkih odnosa među različitim evropskim blokovima. U većini ideologijskih slika tih odnosa izgrađena je matrica opravdanosti svakog ponašanja prema bosanskoj ukupnosti u kojem je bauk bosanstva svediv na bauk Turaka u Evropi.

Ali, bosanska ukupnost je čuvana i oblikovana i unutar političkih promjena koje su nastale širenjem Osmanskog carstva prema zapadu i njegovim povlačenjem prema istoku.

Iz sukoba evropskih kršćanskih zemalja i Osmanskog carstva oblikovane su današnje zapadne, a potom i istočne bosanske granice. Budući da su katolički i pravoslavni subjektiviteti u Bosni i emotivno i programski bili povezani s njihovim cjelinama na slavenskome jugu, vojni pothvati protiv Osmanskog carstva osjećani su i uobličavani kao pothvati za katoličke i pravoslavne sunarodnike u Bosni, a protiv Turaka koji su poistovjećivani s Muslimanima.

Tako je nastao paradoks da je matična zemlja slavenskog juga postala najvažnija periferna zemlja dvaju nacionalnih programa – srpskog i hrvatskog. U toj složenoj uzajamnosti osjećanja nacionalnih programa i državnih interesa nastao je historijski proces u kojem su mijenjani i preoblikovani brojni sadržaji društvenih, političkih i kulturnih sadržaja bosanske ukupnosti.

Profesor Rusmir Mahmutćehajić uskoro objavljuje novu knjigu u kojoj analizira pokušaje i nastojanja uništenja Bosne i Hercegovine kao vjekovne multietničke zajednice koja crpi snagu u svojoj pluralnosti i njenom jedinstvu razlika.
U knjizi "Bauk bosanstva" koju n24 uz saglasnost autora, ekskluzivno najvljuje prenošenjem dijela njenog sadržaja u četiri izdvojena naslova, Mahmutćehajić, pored ostalog , kaže: „ u kakvom god položaju bila u odnosu s drugim političkim činiteljima okružujućeg poretka tokom tisuću godina, Bosna je opstajala u dugotrajnim društvenim potresima i vrtlozima unutar šireg južnoslavenskog prostora. Ona je tom prostoru kroz sve to vrijeme bila matična zemlja, pa je shvatljivo da su unutar nje sabirane i razvijane gotovo sve razlike iz njenog okruženja, ali tako da nisu mogle nadvladati njenu sabiruću matičnost. Da je tako, jasno svjedoči trajnost religijskih razlika u ukupnosti bosanskog trajanja“.

Oblikovanja ideologija srpstva i hrvatstva događala su se oko dva središta, oba izvan Bosne. U obje te ideologije Bosna je područje na kojem se sukobljavaju njihovi nositelji. Tako su i dijelovi bosanskog pluralnog društva povezani sa svojim imaginacijskim ili zbiljnim elitama, ideologijama i ustrojstvima. Te nacionalne artikulacije u njihovim različitim političkim izvedbama nadživljavane su trajnošću njihovih ideologija, nastalih uglavnom tokom devetnaestog stoljeća.

Konstruktori spomenutih ideologija uzimali su potrebno im gradivo iz svega što im je bilo dostupno za postizanje zadanog cilja – osvještenje i organiziranje naroda do razine moderne nacije, što nije ništa drugo do smještanje sve teleologije u narodnu kolektivnu svijest, na određenu mu teritoriju i deterministički shvaćeni historijski tok. U tome konstruiranju realnost je dekonstruirana tako što su dijelovi jednog i istog naslijeđa poricani i krivotvoreni. Tako su strukturirane elite, ideologije i organiziranosti tih etnonacionalnih dijelova bosanske cjeline.

Postizanje konačnog cilja svakog etnonacionalnog programa, što nije ništa drugo do etnonacionalna država, uključuje razaranje onih pluralnih društava koja se, s obzirom na svoj temeljni sadržaj, ne mogu uključiti u zamisao jedne homogene nacije na njenoj teritoriji. Gradnja homogene države gotovo redovno znači razaranje pluralnih sadržaja društva koje je predmet tog pothvata.
Razaranje o kojem je tu riječ odnosi se na veze i isprepletenosti različitosti koje onemogućuju fizičku pluralizaciju kao preduvjet etničkih razdvajanja. U tome pothvatu pretpostavljeno je zapravo razdjeljenje društva u subjekte koje je moguće institucionalizirati i uokviriti u organizaciju političke moći. Sve sadržaje postojeće društvene cjeline koje nije moguće razoriti, te predstaviti kao savladivu drugost koja se mora potčiniti vlasti većine, potrebno je prikazati kao nespojivu i nerješivu stranost, smetnju i opasnost za fetiš ujedinjenja u etnonacionalnoj državi.

Taj pothvat razaranja Bosne dugog je trajanja. Njegovi ključni sadržaji su dvije nacionalne strukture koje djeluju povezano – srpska i hrvatska. Te strukture uključuju elitu, ideologiju, organizacije i izvršitelje.

Iz tih razarateljskih djelovanja moguće je izvesti njihove najvažnije sadržaje: (1) osporavanje demografske, kulturne i geopolitičke cjelovitosti Bosne; (2) teritorijaliziranje srpskog i hrvatskog stanovništva u Bosni, te djelovanje na povezivanju tih teritorija u zaokruženu cjelinu; (3) povezivanje dijelova bosanskog stanovništva u nacionalne cjeline s Beogradom i Zagrebom kao njihovim političkim i kulturnim središtima; (4) određivanje muslimana kao nesrpskog i nehrvatskog stanovništva koje ometa nacionalne integracije i razgraničenja Srba i Hrvata; (5) držanje bosanskog pitanja u okviru shema širih geopolitičkih promjena; (6) poželjnost onih političkih i drugih ponašanja među Bošnjacima/Muslimanima kojima bi bilo moguće pravdati razaranje Bosne; (7) čuvanje postignućā iz posljednjeg rata protiv Bosne kao neosporivih; (8) konstruiranje muslimanstva kao opće opasnosti te podržavanje onih oblika mišljenja i ponašanja među muslimanima preko kojih se dokazuje nemogućnost bosanske društvene pluralnosti; i (9) implicitno i eksplicitno promicanje prisutnosti Bošnjaka/Muslimana, a naročito njihove brojčanosti, kao ključne prepreke realizaciji evropskih principa demokracije u pluralnom društvu.

Sadašnje društveno i političko stanje u Bosni nastalo je iz raspada Jugoslavije. A raspad Jugoslavije kodiran je u samom načinu njenog sklapanja. Dok je ideja ujedinjenja Južnih Slavena, koja je dovela do nastanka Jugoslavije, bila istovjetna sa željom njihovog oslobođenja od neslavenskih tutorstava, ona je smatrana tako velikim i važnim obećanjem da su razlike među sudionicima ujedinjenja smatrane malim, pa zato i zanemarivane. Te razlike i napetosti među njima postale su vidljive i djelujuće tek u zbilji ujedinjenja, u kojem su nositelji političke moći nastojali fizički razdijeliti potčinjeno mu pluralno društvo, te ga potom institucionalizirati u okvir političke prevlasti većine.

Problemi Hrvata, Albanaca, Crnogoraca, Makedonaca i Bošnjaka bili su, zapravo, problemi Jugoslavije koja je bila varijanta projekta velike Srbije. Jugoslavija nikada nije postala subjekt koji bi mogao preispitivati sebe, te se prema sebi odnositi kao pitanju na koje je moguće naći odgovor. Ta nemogućnost je nužno vodila u opredmećenje neprijatelja kojima se najmoćniji politički subjekt morao baviti kao problemom.

Proces raspada jugoslavenske konstrukcije je kulminirao u ratu protiv Bosne. Okvir tog je integracija Evrope kao alternativa prekrajanju sadašnjih državnih granica radi pravednijih odnosa među nacijama. Dogovori Cvetković – Maček (1939) i Milošević – Tuđman (1991) su u osnovi nastojanje ocrtavanja novih razgraničenja među Srbima i Hrvatima, i to kroz demografsko i teritorijalno tijelo Bosne. I samo formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine implicitno je uključivalo poricanje bosanskog subjektiviteta, što je postalo bitan i vidljiv sadržaj spomenuta dva antibosanska programa. Dijelovi nacionalnih politika Srbije i Hrvatske i dalje uključuju, i ideološki i praktično, mogućnost razgraničenja.

User avatar
PipiDugaDevetka
Posts: 19072
Joined: 25/12/2003 00:00
Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
Been thanked: 3 times

#20 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by PipiDugaDevetka » 30/12/2012 22:14


jefff
Posts: 2559
Joined: 05/08/2015 11:16
Has thanked: 49 times
Been thanked: 41 times

#21 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by jefff » 16/08/2015 20:47

MAHMUTĆEHAJIĆ: „DELIMUSTAFIĆ JE, KADA SAM GA OPTUŽIO PRED ALIJOM DA RADI ZA KOS, POČEO DA PLAČE...“ ALIJA IZETBEGOVIĆ: „AKO DOĐE DO RATA, KLANJA, SILOVANJA, UBIJANJA, JA TO NE MOGU PODNIJETI, JA ĆU SE, JEDNOSTAVNO, NEGDJE SAKRITI"


(Razgovor Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića o historijskim događajima iz bliske prošlosti RBiH - obavljen dana 5.7.1995.g.)

Rusmir: U tim našim razgovorima, to je još 1988.g., dominira zabrinutost za buduće događaje. Alija se saglasio sa mojim prijedlogom da je potrebno formirati jednu muslimansku organizaciju, prvo tajnu, a kad bude bilo moguće obnarodovati je da bude javna, čiji bi cilj bio zaštita muslimanskog naroda. Moji argumenti su njemu bili posve prihvatljivi. Veliko-srbi neće nikako moći zatvoriti ni slovence ni hrvate jer njihov geografski položaj im omogućuje kontakte sa Zapadom bilo morskim bilo kopnenim putem, pa i u slučaju gubitka dijela teritorije ili zatvaranja granice uvijek će imati mogućnost da stupe u kontakt sa svojom emigracijom i prijateljima na Zapadu od kojih će dobiti oružje što se brzo pokazalo tačnim. Meki trbuh Jugoslavije su muslimani, a vrijeme koje dolazi opuhaće nas kao narod i kao politički faktor sa svih prostora što je cilj velikosrpskih nacionalista. Alija se potpuno saglasio sa tom mojom idejom i mojim prijedlogom. Mi tada nismo razmatrali pitanje mogućnosti raspada Jugoslavije a tad još uvijek nije bilo moguće formiranje političkih stranaka. Dogovorili smo se da ja nastavim dalje razgovore na ovu temu sa još nekim našim prijateljima ali smo se i saglasili da se sa ovim poslom bavim ja a da mi pomaže Hasan Čengić. Inače mogu ti reći da mi je Alija više puta odavao priznanje.
Alija Izetbegović

Sefer: U četiri oka, jer koliko znam on gotovo nikad živim ljudima javno ne odaje priznanje, niti priznaje da je od nekog nešto naučio.

Rusmir: Da. Priznao mi je da se on nikada nije bavio a niti razumio nacionalno pitanje, bavio se Islamom. Kazao mi je da mi je veoma zahvalan što je družeći se sa mnom mnogo toga naučio o naciji i državi.

Sefer: Pa meni se čini Rusmire da su se i „Mladi muslimani“ bavili isključivo pitanjem vjere a i tu autoritativni islamisti imaju primjedbi na njihova tumačenja temelja ili kako je to sad popularno kazati fundamentalnih postavki Kur`ana, ali o tom drugi put...

Rusmir: Hrvatski intelektualci nas tad vrlo uporno nagovaraju na formiranje „Islamskog instituta“. Oni su naravno za to imali svoje razloge jer su ga htjeli staviti u funkciju velikohrvatske politike ili je iza tog njihovog tako upornog insistiranja i nuđenja novca za taj posao moguće stajao i KOS jer je to najbolji način da se kontroliše „muslimanska pamet“ i ponašanje intelektualaca muslimana u tijeku budućih događaja. Mi smo prihvatili ali uz uslov da se prilikom formiranja „Islamskog instituta“ formira matični odbor na naučnim principima. Naravno i mi smo imali svoju računicu i pokazalo se da je to bilo dobro. Tako je početkom 1989.g. formiran u Zagrebu „Islamski institut“. U matični odbor ulazi 20-tak intelektualaca među kojima dr.Osman Muftić, prof.dr.Munib Maglajlić, Alija Izetbegović, dr.Mustafa Cerić, Alija Isaković i drugi. Ja sam izabran za predsjednika. Tako prolazi prva polovina 1989.g. da bi već u septembru 1989.g. u divanhani zagrebačke džamije bio održan sastanak na kojem je učestvovalo 20-30 ljudi i na kome se dogovaramo o formiranju stranke. Ja sam dao obrazloženje potrebe formiranja stranke. Tad predlažem da nacrt deklaracije stranke napravi Alija, i tu sam se malo našalio, rekao sam da je zadnjih 5-6 godina imao dovoljno vremena da o svemu promišlja u zatvoru u Foči. Svi su se prisutni nasmijali i naravno prihvatili taj prijedlog. Do tada se Izetbegović i ja češće viđamo, razgovaramo, imamo približno slična mišljenja a eventualne razlike brzo usaglašavamo. Kad je završio nacrt deklaracije stranke imao sam niz primjedbi i sa dosta stvari se nisam složio. Tu sam shvatio da Izetbegović ima još neku grupu ljudi sa kojima komunicira. Po mojoj pretpostavci to je neka grupa ljudi okupljena oko Adila Zulfikarpašića. Ta moja pretpostavka se obistinjuje i tad saznajem da je Izetbegović cijelo vrijeme sa tom grupom održavao vrlo intezivne kontakte. Znajući ko je Adil Zulfikarpašić to saznanje mi nije bilo nimalo prijatno. A evo kako sam doznao ko je Adil: kazao mi je Hasan Ljubunčić predratni učitelj i ljevičar, jedan od najbližih saradniika Vladimira Perića „Valtera“ u Sarajevu. Po završetku rata on je imenovan za prvog predsjednika odbora za vojna pitanja u Skupštini N.R. BiH. Nakon toga odlazi u penziju, postaje star i skleretičan i s obzirom na zasluge i veze sa UDBA-om, oni ga ubacuju u muslimansko pokopno društvo „Bakije“ za predsjednika, gdje on ostvara vrlo obimnu i značajnu biblioteku. Tu se okupljaju ljudi različitih profila, a biblioteka stvara još niz mogućnosti za različite kontakte, pored onih vezanih za pokop. Prvu grupu hadžija koja iz Bosne odlazi na hadždž vodi upravo on. Odlazeći u biblioteku upoznajem ga i vremenom naš odnos postaje vrlo blizak. Mislim da me je jako zavolio i mogao sam cijelu biblioteku odnijeti. Kad sam god uzimao knjige kod njega nisam nikad primjetio da bilo šta piše a kad je umro njegov nasljednik me pronašao i po veoma urednom spisku tražio da vratim sve što sam uzimao. I to je jedan od dokaza da je on pravio zabilješke čim sam ja odlazio i sigurno ih pored ostalog dostavljao UDBI. Pošto je Hasanova žena bila bliska Adilova rodica, a on (Hasan) važan čovjek UDBA-e, on od njih dobija zadatak da ide kod Adila i da s njim intezivno održava veze tako da je on sve znao o Adilu. Od Hasana ja doznajem da je Adil stalno na vezi sa KOS-om, da za njih kupuje vojnu opremu, da čak jedan put prerušen odlazi u Beograd na neku sahranu, naravno sa njihovim pasošem itd. Sad najedanput u našoj, bosanskoj štampi, počinje njegova afirmacija u BiH. Dok su oni bili u zatvoru on finansijski pomaže njihove porodice, štampa njihove knjige, pa i onu knjigu „Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983.g“ je on štampao, prima ih u goste, finansira njihova putovanja po svijetu, odmah po izlasku iz zatvora itd. Dakle, on je njih dobro zadužio pa je vjerovatno Izetbegović procijenio da mu još treba. U razgovorima sa Izetbegovićem sam rezolutan: Adil Zulfikarpašić ima veze sa KOS-om i tamo gdje je on ja neću jer je tamo uz njega i dr.Muhamed Filipović. Šta oni novo imaju još da kažu kad su obojica već svojim životnim djelima sve kazali.. Tu dolazi do našeg razlaza. Nakon nekoliko dana kad je deklaracija SDA bila gotova Izetbegović potpisuje prvi i šalje je meni da potpišem sa ostavljenim praznim mjestom pod rednim brojem 2. Odbio sam. Tih dana Izetbegović šalje Salema Šabića kod mene da me ubjeđuje kako bih trebao da popustim, da ne bi trebao biti tako isključiv, da Adil i Muhamed trebaju jedno vrijeme tu biti itd. Ostajem pri svom stavu a u maju mjesecu 1990.g. odlazim u Francusku. SDA počinje raditi u prostorijama koje je Adil kupio i on snosi glavne troškove finansiranja stranke. Dolazi do promocije stranke u hotelu Holiday Inn, ide redovni predizborni mitinzi, N.Pazar, Foča, V.Kladuša, itd...Tad dolazi do sukoba i rascijepa unutar rukovodstva SDA. Moje prognoze i moja upozorenja se pokazuju tačnim i tada nastaje trka i potraga za mnom. Izetbegović me traži na sve strane i ja se u augustu vraćam iz Francuske i javljam mu se telefonom. Dogovaramo se za susret i odmah kad smo se sredli Alija kaže „Vidiš kako ovo dobro ide.“ (SDA). Nisam djelio njegovo mišljenje jer stranka ni onda, a evo ni danas, nije organizovana onako kako treba biti organizovana moderna politička demokratska stranka i još mu u veoma oštrom tonu kažem: „Alija trpate muslimanski narod na brod koji nema kormilara i muslimanski narod će doživjeti pravu katastrofu.“ A on kaže „Ima brod kormilara, brod je, Rusmire, u mojim rukama.“ Nakon tog dijaloga on sam priznaje da je pogriješio i da sam ga ozbiljno upozoravao na opasnosti koje sa sobom nose ulazak Filipovića i Zulfikarpašića u najuže rukovodstvo stranke i prihvata sve što mu predlažem. Prvo predlažem da se konstituira političko vodstvo muslimana koje će brojati 20-ak najistaknutijih umova našeg naroda i koji će donositi odluke o najvažnijim pitanjima naše sudbine i drugo upozoravam ga na opasnost sukoba sa Behmenom, Čengićem i drugim na koji ga guraju Zulfikarpašić i Filipović jer u ovoj situaciji ni sa kim više ne smije biti sukoba.
Rusmir Mahmutćehajić
Sefer: Ima jedna stvar koja mi je pala na pamet dok sam te slušao: Alija je ipak vrlo vješto plivao između raznih grupa a očito ih je bilo nekoliko. Svima je pričao priblino istu priču: Kako on samo želi da pomogne narodu, kako se ne misli trajnije baviti politikom, kako ga ne zanima liderstvo, i čak u četiri oka, vjerovatno sa ciljem testiranja sagovornika i svakom je nudio prvo mjesto, a u suštini cilj mu je upravo bio liderstvo i vlast poštujući do kraja negativno načelo „cilj opravdava sredstvo“...

Rusmir: Apsolutno je tačno to što kažeš da je svima nudio prvo mjesto a u principu je htio da vidi šta sagovornik misli. Meni je više puta nudio: pa, eto, Rusmire ti budi prvi, a kao što znaš i mnogi drugi do sada su u svojim sjećanjima i istupima tvrdili to isto: Ti znaš da smo se nas dvojica (Rusmir i Sefer) upravo najžešće suprostavljali Abdiću, Delimustafiću i njihovim taborima dok je Izetbegović cijelo vrijeme s njima paktirao, sve dok oni sami nisu otišli na drugu stranu... (Sada slijedi dio razgovora između Rusmira i Sefera koji govori o prvom sastanku na Jarčedolima, te drugom u Domu milicije u Sarajevu, a tiču se organizovanja odbrane RBiH. Potom slijedi...) Rusmir: Još samo ovo da ti kažem. Alija na mene vrši pritisak da se prihvatim neke političke funkcije i jedne od funkcija u vlasti BiH. Kažem mu da stranka uopšte nije organizovana onako kako bi trebala biti organizovana moderna demokratska stranka i da bih se bavio tim poslom ali uz to prihvatam se funkcije potpredsjednika Vlade RBiH i početkom 1991.g. ja sa porodicom dolazim u Sarajevo. Događaji, kao što znaš, se odvijaju filmskom brzinom i posla je preko glave. U aprilu mjesecu 1991.g. sam potpuno siguran da će u Bosni biti rat i da će muslimani biti na udaru koje zajedno sa Bosnom treba uništiti. Kad sam te svoje zaključke saopštio Aliji i kad smo dogovorili da mi to organizujemo onako kako sam ti već rekao, on mi je tad još rekao da to treba organizovati, ali još je dodao i bio je vrlo uplašen; „Ako Rusmire do toga dođe, ja to Rusmire ne mogu podnijeti da bude paljevina, klanja, ubistava, silovanja, ja to ne mogu Rusmire izdržati, nisam ja za to Rusmire, ja ću se jednostavno negdje sakriti ili odavde pobjeći, ali ja to ne mogu gledati.“...Dakle iz svega ovoga vidiš da sam jako preopterećen i da se ovim poslom oko PL bavim uz svoj redovan posao. Tu je jedino Vranj i to će tako biti sve do kraja augusta kada se pojavljuje Karišik Meho koga, mislim, dovodi Asim Dautbašić i koga određujemo da se bavi tim poslom...On je to obavljao jedno kratko vrijeme ali ga je ubrzo vrijeme preraslo ili jednostavno pregazilo. Sa njima su bili Bisić Munib i Omer Bašić iz Ministarstva odbrane, Sule Vranj, dr.Rasim Gačanović i ne znam da li je još ko bio. Dođe Karišik kod mene svaka 3-4 dana i predlaže neke tačke. Ti prijedlozi su uglavnom bili političke prirode: te treba Vlada uraditi ovo, treba preko stranke uraditi ono itd. Ništa konkretno, nema vojnog organizovanja, pa ga je vrijeme brzo preraslo. Uostalom ti znaš šta si zatekao na terenu... Što se tiče Izetbegovića on se od početka izvlačio, ponašao se kao da se to njega ne tiče i da se to što se događa oko nas događa negdje daleko a ne tu gdje smo mi zapravo pravi cilj. A što se tiče ove dvojice ljudi (Sefer je Rusmira pitao za Suljevića i Biljaca. Op.a.) znam da je Hasan _Čengić kontaktirao sa Bilajcem negdje u nekom parku jedan put ili dva puta tokom jeseni 1991.g. Znam da mi je pričao da ima jedan penzionisani pukovnik koji je shvatio o čemu se radi, da ih je (misli na JNA) zabio u vražju mater. Mislim da su angažovani krajem 1991.g. ili početkom 1992.g. Pa ti znaš bolje od mene kad su oni došli da rade...

Sefer: Pa, znam, došli su 20-ak dana prije savjetovanja u Mehurićima kod Travnika, to znači sredinom januara 1992.g., ali njima to ne odgovara pa se po malo ljute na mene. Ja sam im u šali rekao neka nađu dva svjedoka pa priznaćemo im staž od 1945.g. Zaista, mislim, Rusmire da je gotovo nevažno da li su došli krajem decembra 1991.g. ili početkom januara 1992.g., mnogo je važnije da su došli i da je njihova pomoć u radu bila vrlo dragocjena.

Rusmir: Gdje se sada nalazi onaj „Emir“, on je stalno bio sa „Kemom“ i čini mi se da si ti tu prenaglio u ocjeni o njemu. To je uredu postaviti kao tezu, ali za sebe i onda polahko provjeravati tu svoju postavljenu tezu, pa kad budeš siguran onda je javno iznijeti.

Sefer: Pa koliko ja znam, Rusmire, Atif Šaronjić „Emir“ je negdje u augustu 1991.g. napustio JNA...Karišik Meho „Kemo“ ga je pozvao i on je došao u Sarajevo negdje polovinom novembra 1991.g. On je, zajedno sa „Kemom“, bio nosilac koncepcije o organizovanju diverzantskih grupa u BiH i mogu ti reći da ni jedna od tih njegovih grupa nije ništa uradila. Ja sam s njima imao veoma oštre dijaloge, iako mu je bilo poznato da je Izetbegović 2.12.1991.g. u Hrasnici odobrio koncept organizovanja koji sam ja predložio, koji je već bio, mimo njih, realizovan na Sarajevskoj regiji...Ono što je radio, predlagao i praktično uradio ne vrijedi puno i mogu ti reći da sam bio čak i previše korektan i previše kolegijalan. Previše sam ja imao živaca da se s njim a i sa „Kemom“ vodim polemiku jer zapravo i jedan i drugi su mornarički oficiri, ali to što se tiče kopna, a naročito organizacije odbrane Republike, tu oni ne mogu a niti znaju bilo šta uraditi i onda nije čudo što ti je „Kemo“ dolazio sa nekim prijedlozima političke prirode. „Kemo“ je u svemu tome bio lukaviji, on je meni i rekao da to ne razumije; „Ja sam stariji pa ne mogu puno ni po terenu da idem, kaže i dodaje; ti rukovodi sa svim ovim a ja ću biti veza između ovog štaba PL (republičkog) i Vlade, stranke, Predsjedništva.“ Rekao sam mu uredu „Kemo“ ali smiri onu tvoju napuhanu neznalicu, misleći na Šaronjića. Ja sam se sa njima susreo u Hrasnici 3.12.1991.g. nakon što je Izetbegović prihvatio i odobrio koncepciju organizovanja i strategiju odbrane koju sam mu predložio. Do tada nisam ni znao da oni postoje i od tada ja rukovodim sa čitavim ovim poslom a „Kemo“ održava veze između nas i bavi se tako nekim sitnim detaljima, recimo tražio je dugo i našao Izetbegoviću dvojnika, organizovao štampanje obilježja PL – mislim kod nekog privatnika u Kiseljaku, zajedno smo išli da dogovaramo proizvodnju ručne bombe „Bosanka“ u Kladnju i tako tim stvarima...

Sefer Halilović


KAKO JE, PRIJE RATA, „PAO“ MUP RBiH

Rusmir: Naš glavni oslonac u MUP-u bio je Avdo Hebib i Munir Alibabić „Munja“. Avdo je dolazio i na one zajdničke sastanke kod mene u stanu nekoliko puta na kojima si bio i ti a bili smo svi jedan put i na onom sastanku sa Izetbegovićem na kom si bio ti, Karišik, Avdo Hebib i još nekoliko ljudi. Avdina uloga u svemu ovome je bila časna a koliki je učinak to ti znaš bolje od mene.

Sefer: Na žalost Rusmire mogu ti reći, ušečće jedinica MUP-a u oružanoj borbi bila je simbolična, zašto je Avdo zadnji čovjek koji zato treba biti odgovoran. Tu je na početku rata ključnu ulogu igrao Delimustafić a kad je došao Pušina stanje se još pogoršalo da bi dolaskom Alispahića koliko je meni poznato to stanje bilo još gore pod izgovorom da se policija mora vratiti redovnim poslovima. Cijelo vrijeme rata u borbi učestvuju sa različitim intezitetom dio specijalne jedinice MUP-a BiH i tokom 1993.g. dio specijalne jedinice CSB-a Sarajevo „Lasta“, mada je u toku pravljenje po jedne specijalne jedinice i na području CSB-a Mostar, Zenica i Tuzla...Avdo je meni pričao da je u nekim mjestima dao narodu naoružanje rezervnog sastava policije, u što ne treba sumnjati. Na kraju njega je Delimustafić bio gurnuo u stranu MUP-a da bi ga Pušina istjerao iz MUP-a i stavio „na raspolaganje“...To ti je ono što ja znam po pitanju Avde Hebiba a o „Munji“ ti znaš mnogo više.

Rusmir: Da. U proljeće 1991.g. došao je kod mene Hasan Čengić i rekao da se „Munja“ stavlja na raspolaganje. Pitam Hasana je li to rekao Izetbegoviću, pošto je on bio Izetbegovićev isljednik u onom procesu 1983.g. i to ne samo njemu. Jesam kaže Hasan i rekao mi je da ti odlučiš. Slušaj, „Munja“ je bio jedan od dvojice ljudi zbog kojih sam ja otišao iz Sarajeva. Sad nam je svaki čovjek koji hoće da radi za Bosnu i potreban i dobro nam došao, kažem ja Hasanu. Tako je on počeo raditi i u tom peridou neposredno prije rata odigrao je izuzetno pozitivnu ulogu. On je jedan od važnih ljudi preko kojih smo doznavali šta planiraju rukovodioci SDS-a, takozvane JNA, njihove kontakte, dogovore itd. Sva su njegova saznanja bila značajna s tim što je on u prvom periodu iste podatke odstavljao nama ali davao ih je svom šefu – ministru Aliji Delimustafiću. Kasnije smo bili sigurni da Delimustafić nije naš nego da je u funkciji KOS-a i da realizira zadatke koje dobiva od generala Vasiljevića, šefa KOS-a. U denuciranju Delimustafića „Munja“ je odigrao najznačajniju ulogu ali mu je pomogao Asim Dautbašić a neke manje važne podatke je dao, po njegovoj aktivnosti, i Jusuf Pušina.

Sefer: Taj Pušina je prema mojim saznanjima davao podatke na sve strane. Davao je vama o Delimustafiću, Delimustafiću o vama, sarađivao najtješnje sa Momom Mandićem, odlazio kod njih na Pale a krajem aprila 1991.g. Momu Mandića prima u svojoj kancelariji, izljubio se sa njim nakon čega je Momo Mandić otišao na Pale u četničku vladu, u četnički MUP. Pa znate li vi da je on ogreznuo u kriminalu do grla. I na kraju on postaje ministar MUP-a, porodica mu je prvo u Hrvatskoj pa u Njemačkoj...

Rusmir: Dosta toga smo znali ali on je bio Alijin i Hasanov izbor, a i ono što je davao o Delimustafiću je koristilo, to je jedno a drugo otvarati još jedan front pored postojećeg, Aliji je to bilo suviše, tako je makar meni rekao. Stvarni razlog zna samo on.

Sefer: Mislim da to nije pravi razlog. Boljih ima na hiljade, jer ovaj po mom mišljenju ne bi po svojim moralnim i drugim kvalitetima mogao biiti pozornik a kamoli ministar nego je tu „vođina“ sujeta bila odlučujuća...Šta poduzimate protiv Delimustafića nakon saznanja da radi za KOS?

Rusmir: Ja sam već u oktobru 1991.g. bio potpuno siguran da je on na suprotnoj strani i preduzeo sam sve što sam mogao da ga potpuno blokiramo ali je došlo kasnije i do otvorenog sukoba na sjednici vlade. (O sukobu Delimustafića i ostalih, biće govora u kasnijem toku knjige u vezi sa stenogramima sjednica Predsjedništva RBiH od 4. i 6.5.1992.g. gdje je taj sukob kulminirao. Op.a.)

Sefer: Pa dobro, Rusmire, što ga niste smjenili kad ste vidjeli da je on na surpotnoj strani...Ja ti mogu reći da je nama u radu PL-a više problema zadavao MUP nego KOS i JNA zajedno.

Rusmir: To ti vjerujem ali znaš ti isto kao i ja zašto.

Sefer: Znam, izrazio je lojalnost Izetbegoviću i naravno zadržao funkciju ministra unutrašnjih poslova jer je sa tog mjesta jedno mogao vršiti destrukciju sistema koji bi mogao biti stub pbrane kao što je to MUP bio u Hrvatskoj i Sloveniji. Kad sam počeo raditi na projektu vojnog organizovanja u PL-u, dugo sam razgovarao sa rahmetli Safetom Hadžićem, a tim razgovorima je bio prisutan Mirsad Čaušević „Brada“ i dijelom Senad Mašović, također oficir – dezerter, i tad sam zaključio da mi ovjde u Bosni, ne možemo zbog postojećeg stanja u MUP-u, sistem odbrane bazirati na MUP-u nego da moram napraviti sistem – organizaciju potpuno odvojenu od MUP-a, a ostaviti mogućnost uključivanja dijela MUP-a i to kao jedinica za protivdiverzantska dejstva...No, ipak, moraš priznati da snosiš dio odgovornosti što kad kažeš da ti je već krajem oktobra 1991.g. bilo jasno njegovo, prema našoj borbi destruktivno, ili ako hoćeš još preciznije neprijateljsko djelovanje, što nisi bio uporan u njegovom udaljavanju?

Rusmir: Pa, evo, dobro to se sa ove distance može zaključiti, ali evo kako je tačno bilo. Kad sam prikupio dovoljno dokaznog materijala to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od svega toga pomenuću ti najznačajnije: uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku a mi smo osigurali sredstva, da se za opremanje rezervnog sastava policije odvoji 30 miliona maraka, i pouzdano znam da su ta sredstva bila prebačena na račun MUP-a BiH. On jednostavno po tom pitanju nije radio ništa iako je novac bio osiguran...Na kraju krajem od tog silnog novca gotovo ništa nije nabavljeno a ni danas ne znamo šta je sa tim parama bilo, a on je jedno mjesec dana prije rata raspustio rezervni sastav policije i to onda kad je bio najpotrebniji po izgovorom da nema sredstava za isplatu ličnih dohodaka. Imao sam dokaza da se on tada dogovorio sa Bobanom (snimci telefonskih razgovora i neki pisani dokumenti) da ni jedan metak ne smije proći korz Hercegovinu bez njegovog znanja, čime je blokirao rad PL-a. Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta guvernera Narodne banke BiH uz podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a, da bi mogao dovršiti pljačku deviza iz naših banaka putem zamjene novčanica koje su kamionima dovožene iz Beograda i Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države Bosne. U dogovoru sa ministrom saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i šefom KOS-a tzv. JNA, generalom Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg odobrenja u dva navrata oko 100 inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među kojima je i Sead Rekić major KOS-a kome izmišlja mjesto glavnog inspektora policije. I sa ovih stotinjak inspektora potpuno parališe rad MUP-a u cjelini. Pored ovih stvari za koje Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni je bivši ministar unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić po naredbi gen. Vasiljevića 12 – 17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja iz Sarajeva prebacio u zapadnu Hercegovinu.

Sefer: To je još jedan dokaz da KOS i SIS sarađuju od početka kad je unuštenje Bosne i Bošnjaka – Muslimana kao političkog faktora na ovim prostorima.

Rusmir: Da. Tako on njega pozove i samo onako utroje ja to njemu sve kažem, on poče da plače, da se kune da to nije tačno ili da su neke stvari polovično tačne, da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i da je lično teško proživljavao njegovo hapšenje i zatvaranje, da mu je pomogao porodici dok je Alija bio u zatvoru i napadne mene da sam ja to sve smutio da bih ga diskreditovao itd. Ali svaka druga rečenica je bila da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i tako se završi naš sastanak utroje. Kad je on otišao dogovorismo se Izetbegović i ja da se on smijeni, jer ja sam sa Delimustafićem samo razgovarao ali nisam podastirao dokaze da ne bio otkrio izvore. Izetbegović reče da će on to uraditi i da će on to dogovoriti sa Pelivanom kao predsjednikom Vlade i kao što znaš od toga ne bi ništa.

Sefer: Nažalost to nije sve, to je samo jedna istina značajna etapa Delimustafićevog djelovanja. Njegovo djelovanje se nastavlja još jačim intezitetom da bi kulminiralo 2.maja 1992.g. kada zajedno anti-bosanske snage na čelu sa Fikretom Abdićem i Alijom Delimustafićem pokušavaju izvršiti državni udar, dovesti Fikreta Abdića na čelo države i u krvi ugušiti „oružanu pobunu“ a Aliju Izetbegovića iz Lukavice gdje je bio zarobljen izvesti na sud i optužiti ga za secesiju, za oružanu pobunu ili ga jednostavno likvidirati. I tad smo nas dvojica odigrali ključnu ulogu u onemogućavanju tog prljavog posla a kad sam 25.maja.1992.g. postavljen za komandanta TO RBiH na prvoj sjednici Predsjedništva RBiH čiji sam postao član po službenoj dužnosti, zatražio sam smjenu Alije Delimustafića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova. Svi članovi Predsjedniđštva su bili zbunjeni i sageli glavu samo se Fikret Abdić tome žestoko suprostavio. Nastupio je jedan dug period danonoćnih sjednica Predsjedništva RBiH i na kraju smo ipak uspijeli. Kad sam mislio da je gotovo pozvao me jedan dan pred tu zadnju sjednicu Predsjedništva Izetbegović u svoj kabinet i rekao mi otprilike ovo: Aliju sam ti uklonio jer vidim da ti sa njime ne možeš a pošto mi je izrazio lojalnost a on je Halile vješt trgovac, utrojićemo jedno novo ministarstvo za, čini mi se, trgovinu, robni promet i robne rezerve pa neka tamo radi. Bio sam iznenađen. Rekao sam mu da ja lično Aliju Delimustafića gotovo ne poznajem i ništa lično nemam protiv njega što znači da ja nisam sa njime lično u sukobu već da sam pokrenuo pitanje njegove smjene zbog poznate mi njegove uloge 2.maja o čemu sam Izetbegovića detaljno upoznao...Dakle iz principijelnih a ne iz ličnih razloga.

Rusmir: Pa i meni je Alija nekoliko puta kazao da nije u sukobu sa Delimustafićem i da misli da je lojalan tako da je ispalo da sam i ja sa njime u ličnom sukobu.

Alija Delimustafić: Srpski čovjek u BiH


Sefer: Ali ne završava se njegovo djelovanje sa danom njegovog odlaska iz Sarajeva. U Sarajevu i BiH ostaje čitava ekipa ljudi koji dalje rade po njegovim instrkcijama. To je uglavnom sve ono struktura KOS-ove saradničke mreže koja se nalazi u državnoj i vojnoj bezbjednosti, državnim, društvenim, privrednim i vjerskim institucijama, organima stranke a direktna veza sa Izetbegovićem je Senad Šahinpašić „Šaja“ koji je lični prijatelj sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem i preko koga se vrši direktan uticaj na sva značajnija kadrovska rješenja u državi. I Fikret Muslimović, jedan od ključnih ljudi u Alijinom okruženju, također prijatelj i saradnik Alije Delimustafića.
Fikret Muslimović: oficir KOS-a koji je tukao hodže, isljeđivao hafize i savjetovao Aliju i Bakira Izetbegovića
Rusmir: To je tačno, ali nije samo „Šaja“ i Fikret, postoji tu čitav niz ljudi koji se nalaze na veoma značajnim funkcijama, no o tome se može napisati čitava knjiga...

Objavio semirhalilovic 27th September 2013
0 Dodajte komentar

Državne tajne autorski tekstovi pisca i publiciste Semira Halilovića

Klasično Kartica Časopis Mozaik Bočna traka Snimka Vremenski prikaz

Predsjedništvo RBiH: BiH ĆE TREBATI 40 GODINA DA SE OPORAVI OD RATA !!!
PAMET U GLAVU, KAMENJE U DŽEPOVE
PRIDRUŽITE SE DRŽAVNIM TAJNAMA
SDA - HRONIKA JEDNE STRANPUTICE
I KURTEŠI I MURTEŠI
SAČMARICOM NA "HAMDIJE", KOLAČIMA NA DODIKA
BANANA REPUBLIC
KAKO PONIZITI SOPSTVENOG OCA - TRAGOM IZJAVE JEDNOG SINA
ŠTA JE OSTALO OD BOSNE i BOŠNJAKA?
DOSSIER: SVE SARAJEVSKE RATNE GAZDE i KAFANE - ŽIVIO PODRUM!
KAKO SU REŽIRANI ZADNJI IZBORI - ODLUČNO U PREVARE
OD MEŠE DO PLEHE - SVI "NAŠI" "SRBI"
VLAST, TABUT, PRVO I POSLJEDNJE ODIJELO - SVE PO ČOVJEKOVOJ MJERI
VLAST SA ISTOKA, SUNCE SA ZAPADA, I BOSNA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
PORUKA BOŠNJACIMA: ZAPAMITITE - VRATIĆE SE RADOVAN !
SARAJEVSKI BAJRAM U PRIJEPOLJČEVOJ ULICI
IZBORI 2014 - SIT GLADNOG UCJENJUJE, NEPISMEN POKVARENOG NE RAZUMIJE
SDA i SDP - DVIJE BOJE JEDNOG KRIMINALA
NA POLJINAMA, U IZETBEGOVIĆEVOM I LAGUMDŽIJINOM KOMŠILUKU, GRADIT ĆEMO VELIKO ROMSKO NASELJE
FAHRO - HRONIKA BOLESNOG EGA
MEDINA
SVA UBISTVA U "PRAVNOJ DRŽAVI" BOSNI i HERCEGOVINI
BIJELI OBAMA
ZATROVANA ZEMLJA
TRGOVCI VLASTITIM ŽIVOTIMA
PREDIZBORNI CIRKUS
SDB RBIH JE ZNAO DA ČETNICI PLANIRAJU NAPAD NA TUZLU I SREBRENICU MAJA I JULA 1995.
KAKO JE UBIJEN IRFAN LJUBIJANKIĆ
SEFER HALILOVIĆ: "PUSTITE NAM ORUŽJE, SREBRENICA SE NALAZI PRED KOLEKTIVNOM KLANICOM"
ŠTA, VIŠE, HOĆE IZETBEGOVIĆ I CERIĆ?
100 GODINA PROĐE, RATOVI NIKAD
ZAŠTO JE U KRIZNIM ZEMLJAMA FUDBAL VIŠE OD IGRE!?
POLITIČKI "CACO"
GLAVNO IZBORNO PITANJE: KOLIKO, TAČNO, GLASOVA MOŽE UKRASTI SDA?!
NA LUZERA SE ČOVJEK NE MOŽE NI NALJUTITI
BAL NA VODI, VAMPIRI NA SUHOM
BOSNA IZMEĐU OPSTANKA I NESTANKA, KIŠA I ZAŠTITNIH OGRADA
ZAŠTO LAŽEMO!?
ALISPAHIĆU, NE PODMEĆI, JAVI SE ČAVKI PRIJE NEGO SE ON JAVI TEBI!
KARIĆ, JEDNOSTAVNO NE GOVORI ISTINU NI DANAS, NI 1993.
RAT JE, U MOJIM KNJIGAMA, KONAČNO ZAVRŠEN
LUDNICA, ŠIROM OTVORENIH VRATA
PROLAZE LJUDI, VRIJEME NIKADA
REAGIRANJE: NE PRAVI SE PITA OD GOVANA, NITI PORTAL OD MAGARACA
IZBORI 2014 - PREVARA KOJA SE PAŽLJIVO SMIŠLJA
NIJE LIJEPO DA MINISTAR LAŽE
DA LI JE VAŽNO KO ĆE BITI LIDER BOŠNJAKA?
BOSANSKO PREDVORJE DŽEHENNEMA
ŽIVOT JE ZAKON!
NEK' NAM VRATE ELVISA, HASETA I BRUS LIJA A EVO IM SDP, SDA i MAFIJA
Predsjedništvo RBiH: BiH ĆE TREBATI 40 GODINA DA SE OPORAVI OD RATA !!!
Izvod iz knjige Državna tajna

ALIJA IZETBEGOVIĆ: "SRBI IMAJU AERODROM NA SOKOCU, MI PRAVIMO U VISOKOM A OVAJ ĆEMO SKINUTI""
HARIS SILAJDŽIĆ: " KAD SU HADŽIĆI, RAJLOVAC I PALE BILI SARAJEVO? SELO BILO IOSTAT ĆE SELO."

Kraj 1993. i početak 1994. godine bili su vrijeme kada se užurbano pregovaralo o budućem teritorijalno - ustavnom uređenju Republike BiH, plan Oven - Stoltenberg, jer je naše političko rukovodstvo smatralo da, kako je to kazao Izetbegović Alija, "sad nude trećinu Bosne sutra možemo ostati bez ičega" što je bio jasan znak da pregovori o podjeli RBiH nemaju alternativu.

Kada se Izetbegović početkom 1994. godine vratio sa puta iz prijateljskih zemalja sazvao je, 28.1.1994. godine, sjednicu Predsjedništva RBiH kako bi svoje kolege informisao o događajima na međunarodnoj sceni po pitanju Republike BiH.

Na početku Izetbegović je kazao: „Ja sam se juče vratio sa ovog puta... Tako sam imao razgovore sa Suhartom. On je predsjedavajući nesvrstanih. Ja sam otišao sa željom da ga navratim da nam pošalju 1.500 – 2000 vojnika, što on nije prihvatio. Pa, kad sam bio već ondje, onda sam otišao u Bruneje, jer tu je taj sultan dao priličnu pomoć BiH humanitarnu. Onda je bio red da mu se zahvalim, da navratim, jer oni na to puno gledaju. Mogu vam reći da jako mnogo gledaju. Neka znate nekih osobitih troškova nije bilo, jer avion su dali Saudijci.“
Komšić: „Kako oni gledaju na tok pregovora u Ženevi?“
Izetbegović: „Različito. Ovaj Indonežanin smatra da treba tako, kako idu pregovori. Da treba nastojati što prije mir, nađite izlaz, nađite mir itd. A što se tiče ovog Mahatira, on je radikalniji čovjek, on kaže: Borite se, nema vam druge. Imaćete podršku i našu i svijeta, borite se za cjelovitu Bosnu, nedajte Bosnu, ne prihvatajte nikakve podjele. To je njegov stav. Pitao je, zapravo, pod kojim okolnostima mi prihvatamo podjelu, oni to tako zovu. Ja kažem, znate šta, bilo bi dobro da se o tome još jednom popriča, mi dajemo različite stavove. I spolja mi dolaze prigovori: Konačno, recite gospodo Bosanci šta hoćete? Ne znaju ljudi šta hoćemo. Sad pazite, u toj formuli šta hoćemo nedostaje naš stav. Zaista varira. A znate zbog čega?

Varira zavisno od toga imamo li oružje, nemamo li oružje. Mi kažemo, ako nemamo nikakvog oružja, ovo počinje da bude igra na sve ili ništa. U kojoj je vjerovatnije ono ništa nego sve. Sad ti nude trećinu Bosne pa kažeš: u redu, trećina Bosne, a sutra možeš ostati bez ičega. Što je rekao Franjo meni u onom razgovoru: Predsjedniče, znate li Vi da se govori o podjeli Bosne na dvoje? Je li to vama poznata stvar? Tako mi je rekao. Znate to je realna opasnost. Tuđman mi je to rekao u razgovoru u četiri oka. Kaže: Znate, ja imam ponudu Srba haj'mo mi to popoloviti, šta se mi ovdje mislimo? Ja kažem, dobro neka probaju, samo rekao sam neka znate mi imamo 200.000 vojnika. Onda on kaže: Naravno, 200.000 vojnika, ali oni ne znače ništa bez oružja. Problem oružja postoji. Ima oružja, nema oružja, ovo plus ovo, plus ovo, plus oružje. Oružje ako metnem na nulu, onda je rezultat tamo sasvim drugačiji. Ako metnem da imam oružje, onda idem na cjelovitu Bosnu, zašto ne? Ne mogu ja reći mi nećemo nikakvu podjelu, hoćemo cjelovitu Bosnu, onaj drugi kaže 33%, onaj drugi kaže nije 33% nego je neki minimum. Ljudi ne znaju šta hoćemo.“

Naravno da je Republika BiH imala velike probleme u odbrani svoje nezavisnosti i cjelovitosti prije svega iz razloga jer nam je međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz oružja što je bika neviđena izdaja na pragu 21.vijeka. S druge strane imali smo problem ucjenjivanja hrvatske politike koji su, htjevši da ukradu dio RBiH za sebe, krali oružje ARBiH, blokirali naše konvoje, sarađivali sa četnicima i na kraju, kao i četnici, izvršili agresiju na RBiH. Treći, poseban, problem bio je misteriozan nestanak ogromnog novca koji je doniran za odbranu RBiH. Prema riječima samog Izetbegovića za odbranu RBiH dato je oko 10 milijardi maraka (10 000 miliona njemačkih maraka) i tim novcem je, prema riječima samog Izetbegovića koje je izrekao na sjednici Predsjedništva RBiH augusta 1995. godine, upravljao Odbor na čijem se čelu nalazio on a u čijem sastavu su bili Hasan Čengić, Fatih el Hasanein, Šuajib Šeta, Senad Šahinpašić Šaja, Husein Živalj i nekolicina drugih. Šta se dogodilo sa tolikim novcem doniranim za odbranu RBiH? Kako je nestao i zašto nikada nije podnesen račun o tome kuda je nestao toliki novac!?

Tokom 1999. godine Sefer Halilović je, u svom intervjuu magazinu "Dani", poručio Izetbegoviću da će ga smatrati kriminalcem ako ne položi račun gdje je nestao novac doniran za odbranu zemlje. Kada se to dogodilo Izetbegović je odmah zatražio od tadašnjeg komandanta VFBiH Rasima Delića „Izvještaj“ koliko je oružja Armija RBiH kupila tokom 1994. i 1995. godine. Izetbegović je mislio da će, uskoro, ciframa ušutkati Halilovića ali kada je Delić 14.4.1999. godine uputio odgovor Izetbegoviću, Izetbegović je, odmah, odustao od dalje javne polemike sa Halilovićem. Shvatio je da Delićev spisak neće moći pravdati sa 10 milijardi njemačkih maraka koliko je glasila Izetbegovićeva suma «za odbranu RBiH».

Delić je u svom izvještaju napisao sljedeće:
«Gospodine predsjedniče, na osnovu Vašeg zahtjeva dostavljamo Vam pregled MTS dobavljenih izvana 1994 i 1995. PUŠAKA : 76. 410 RPG-7 LANSER: 2.439 MINOBACAČA: 108 LANSER TF-8: 27 VBR: 17+ 47 JEDNOCIJEVNI BOMBE: 173.003 MUNICIJA: 101.166.000 PROJEKTILI RAZNI: 56.540 MINE ZA MINOBACAČ: 21.300 RAKETA TF-8: 754
Selam, general Rasim Delić»

Ako je, a jeste, Izetbegović 28.1.1994. godine kazao da je količina oružja u rukama ARBiH mogla biti jezičak na vagi koji odlučuje o ishodu rata postavlja se pitanje zašto Armija to oružje i potreban novac za njegovu kupovinu nije posjedovala!? „Odbor“ za pare kojim je rukovodio Izetbegović nije isporučio ARBiH više od 110 miliona njemačkih maraka za čitavo vrijeme agresije što je oko 1% od ukupne sume novca koji su uzeli u svoje ruke. Pa gdje je onda 99% doniranog novca? Kada je Sefer Halilović kao član Parlamenta BiH pokrenuo 2009. godine pitanje donacija datih za BiH tada mu je, uskoro, poslana SIPA na vrata da nam pretresa stan a uskoro je, linijama "Odbora", pokrenuta i najnovija, ma nema - pravi hit, istraga protiv Sefera Halilovića u vezi ratnih zločina za šta su glavni svjedoci bili "budžetski korisnici" para koje je uzeo "Odbor" u svoje sehare - Muslimović Fikret, Alispahić Bakir, Ališpago Zulfikar i slični, realni, ratni zločinci i neprijateljski agenti srpsko - hrvatskih tajnih službi. Helem...

Za vrijeme perioda august 1992. – februar 1993. godine za potrebe Armije RBiH izdvojeno je 2 miliona, 147 hiljada i 350 njemačkih maraka. Zaključno sa 23.7.1993. godine Armija RBiH bila je bogatija za još 400.000 njemačkih maraka što ukupno do kraja jula 1993. godine iznosi 2 miliona, 547 hiljada i 350 njemačkih maraka. To je bilo sve. Armija RBiH sastavljena od pet korpusa i gotovo 250.000 vojnika, gola i bosa, razvučena na dva fronta nije se mogla naoružati i braniti sa dva i pol miliona njemačkih maraka ni po jednom proračunu. Ali ipak su i takvi odbranili zemlju i narod ali su nedostatak opreme i oružja nadoknađivali sopstvenom neustrašivošću i velikim brojem mrtvih. Gdje su tada bile Izetbegovićeve milijarde, kome je «Odbor» davao novac i zašto ih nije dao Armiji onda kada su bile najpotrebnije i zašto je samo dva i pol miliona njemačkih maraka dato za ARBiH u prvih godinu i pol rata ako se zna da je to bio najteži period u historiji zemlje?

Radi historije i istine treba reći da je Sefer Halilović dva i pol miliona njemačkih maraka utrošio na sljedeći način: 2 miliona, 54 hiljade i 8 njemačkih maraka potrošio je na nabavku oružja i vojne opreme, dok je 205.000 njemačkih maraka dao brigadama na terenu da svojim kanalima probaju nabaviti oružje preko UNPROFOR-a ičetnika...

Ostatak novca, malo više od 200.000 njemačkih maraka bio je operativan u trenutku kada se sačinjavao „Izvještaj“ o utrošku donacija. Dakle, kompletan iznos, izuzev 84.087 njemačkih maraka koje su potrošile vojne delegacije koje su učestvovale na pregovorima u Ženevi i New Yorku, dat je za kupovinu oružja i municije. Sve za borbu!

Računi iz mandata Rasima Delića govore ovako: Armija RBiH dočekala je drugu polovicu 1993. godinu sa 3 miliona i 700 hiljada njemačkih maraka da bi joj se u toku 1994. godine doniralo još 65 miliona, 205 hiljada i 625 njemačkih maraka. Delić je sredstva, između ostalog, trošio ovako: za oružje je utrošeno 532 hiljade i 633 njemačkih maraka, za kancelarijski namještaj 117 hiljada i 194 njemačkih maraka, za računare i birotehničke mašine 373 hljade i 105 njemačkih maraka, za artikle «ishrane za životinje» 261 hiljade i 042 njemačkih maraka. Nadalje, stoji u „Izvještaju“, da je za municiju Armija RBiH izdvojila 8 miliona, 584 hiljade i 786 maraka, dok je u isto vrijeme za plate podjeljeno 10 miliona, 394 hiljade i 667 maraka. U „Izvještaju“ stoji da je na «ostalo», bez navođenja šta je to, potrošeno ukupno 1 milion, 127 hiljada, 911 njemačkih maraka. Piše da je 2 miliona, 415 hiljada i 943 njemačkih maraka podijeljeno za «nagrade» u toku 1994. godine. Navodi se i to da je za odjeću naše vojske dato 13 miliona, 261 hiljada i 614 njemačkih maraka, dok je za obuću izdvojeno 4 miliona, 683 hiljade i 811 njemačkih maraka.

Dakle Delić je dao više novca za plate, kancelarijski materijal i hranu za životinje nego li za oružje i municiju ARBiH. S druge strane sama činjenica da su se morale početi dijeliti plate borcima dovoljno govori u kakvo su stanje Izetbegović, Delić i kompanija doveli moral naših boraca. Ne čudi ako su im borck tražili plate jer su vidjeli kako se oficirima bivše JNA namještaju kabineti i sekretarice za čiji konfor je, prema Delićevom izvještaju, potrošeno gotovo 500.000 njemačkih maraka dok su je Delić za "nagrade" podijelio oko 2,5 miliona njemačkih maraka što je gotovo identičan iznos kojim je Sefer Halilović vodio obranu RBiH prvih godinu i nekoliko mjeseci agresije na RBiH.

Kao jednu drugu paralelu na konformističko, i nadasve nemoralno, trošenje narodnih, doniranih para govori i dokument iz 1996. godine u kojem je Izetbegović častio režimski list Ljiljan sa 2.000.000 njemačkih maraka iz sredstava donacija Organizacije islamskih zemalja. Strašno je, jezivo i neislamski, ovako bacanje novca datog da obnovu BiH i za narodnu sirotinju. U dokumentu od 14.6.1996.godine koji Izetbegović upućuje guverneru „Narodne banke“ Kasimu Omičeviću, stoji sljedeće:
«Kasime, iz donacije OIC –a (Organizacija islamskih zemalja) za potrebe NIPP Ljiljan, izdvoji 2.000.000 DM (dva miliona), na ime nabavke opreme i uređenja prostorija. Odgovorna lica za pravilnu i namjensku upotrebu sredstava su g. Džemaludin Latić i Mensur Brdar. Selam, Alija Izetbegović»

Ni po jednom osnovu nije ni moralno, ni islamski ni normalno da se jednom sileždijskom i, prije svega, stranačkom mediju da gotovo ista suma novca, koje su oni iskoristili za blaćenje političkih neistomišljenika i Muslimana po nalogu onih koji su i dali novac za formiranje takvih «kuća», kao što je u prvih godinu i par mjeseci rata dobila naša Armija.

Međutim, narod mora saznati kako su trošenje njihove, ponavljam njihove, pare. Ilustrativan je i primjer sa sjednice Predsjedništva RBiH održane 24.10.1993. godine na kojoj je ključna tačka bila: «Telefonski troškovi državnih i armijskih institucija».
Izetbegović: „Telefonski troškovi, ja vam ne smijem reći koliko iznose. To je strahota. Ako ova zemlja propadne zbog nečega propast će zbog telefonskih troškova. Vjerujte mi da ima telefonskih brojeva koji troše 10.000 DM mjesečno. Koliki je zbirni iznos?“
Divjak: „722.000 do sada.“
Izetbegović: „Neka znate, samo u nas ne postoji kontrola. Kod nas dolaze ambasadori iz bogatih zemalja, iskoriste priliku da govore s našeg telefona da ne bi govorili sa svoga.“
Divjak: „Najviše Ministarstvo odbrane – 147.000 DM, broj 663-068.“
ilajdžić: „Vlada najmanje troši, odmah to da vam kažem. Kabinet premijera je najmanje u Vladi. Nemojte isturati odmah ministarstvo prvo.“
Divjak: „To je Ministarstvo odbrane.“
Silajdžić: „To je ministarstvo Vlade!“
Divjak: „Pročitao sam 147.000, a Štab vrhovne komande 47.000 DM.“

Dakle 722.000 njemačkih maraka su Predsjedništvo, Vlada i Štab Vrhovne komande RBiH potrošili samo telefonirajući u toku 1994. godine. Novac kojim su plaćani i ti računi jesu donacije iz inostranih zemalja date za preživljavanje, liječenje i ishranu naših građana. Nadalje se na sjednici i dalje raspravljalo o troškovima, sitničarenju i rasipništvu institucija i funkcionera RBiH.
Izetbegović: „Druga tačka. Odobravanje službenih putovanja u inostranstvo. Riječ je o našim ljudima. Mislim koje Predsjedništvo plaća. Otputuje se, podnosi se račun, pa onda nastaju teškoće gore...“
Ganić: „Mi imamo nekoliko neisplaćenih putnih naloga. Služba traži da sa sjednice Predsjedništva dođe odluka.„
Kljuić: „Koji su to? Evo nas ima pet–šest, predsjedniče, možda možemo napraviti jednu predostrožnost. Ja bih volio da nam se interno, da nam se da jedan pregled koliko je ko putovao i koliko je podigao deviza.“
Ganić: „Ima to.“
Kljuić: „Ma nema, ja ne znam! Ja znam da sam, kako sam ušao u ovu zgradu 15 dnevnica naplatio. Nemoj Ganiću, neka nam dadnu na internu upotrebu. Spisak jedan, koliko je ko putovao, s koliko pratilaca. Ja sam tek čuo sada da imaju po dva pratioca.“ Izetbegović: „Ostaje da vam se zahvalim, ne vidim ništa više.“
Ganić: „Ima još nešto. Ja bih vas zamolio. Vlada je donijela odluku o kupovini računara za jedan broj kabineta. Međutim, radi se o računarima koji koštaju oko 4.000 DM. Pošto ja radim sa UNPROFOR–om i ove proteste pišem, zamolio bih da ovaj što je za mene, kupimo, pa kasnije refundiramo od Vlade. Ne mogu, Rouzu svaki dan pišem, mora to biti u jednom stilu, ako se slažete.“
Pejanović: „Ja radim sa posuđenim kompjuterom.“
Kljuić: „Hoćemo li svi dobiti računare?“
Ganić: „Predviđeni smo... Mi imamo jedan problem. Nemaju svi članovi Predsjedništva kola. Mi smo tražili od MUP–a, oni su rekli da je MO nadležno da nađe to rješenje. Ministarstvo odbrane je dalo nalog da se mobilišu tri automobila, zaustavljali su građane na ulici, tražili automobile.

Rekli su, otprilike: Treba u Predsjedništvu automobil, rekao Ganić. To je po čaršiji puklo za pola sata. Naravno, to je cirkus. Evo Kljuić ide pješke, dobro on ima neke jarane pa ga voze... Mislim Komšić da nema auta, nema Nijaz...“
Komšić: „Ja posuđeni auto vozam.“
Ganić: „Da se nađu ti auti.“
Izetbegović: „Do sada je bila zajednička garaža republičkih organa. Kako to, to znači Vlada je prigrabila ta kola, Predsjedništvo nije.“
Selimović: „Tri su nestala za vrijeme rata. Jedno je oduzeo Boras, drugo Koljević, dva su u ratu spaljena... Tako da smo ostali bez voznog parka.“

Međutim da su sa BiH i onda, kao i danas, vladali bezosjećaji ljudi kojima je vlastita sujeta i ego ispred ljudi, naroda ili države slikovito govori i sjednica Predsjedništva RBiH održana 11.8.1995. godine na kojoj su tema, ponovo, bili auti ali i količina nastupa na televiziji. Da li se od takvih ljudi moglo očekivati racionalno i pošteno trošenje doniranog novca? Nije. Da li je takvim ljudima bili važno što će u procesu u kojem su željno učestvovali, procesu podjele BiH, hiljade i stotine hiljada ljudi morati da se sele u nepoznato ostavljajući sve svoje tuđinima? Nije. Brinuli su, onda i danas, samo o sebi što se lako isčitava iz imovinskih kartona njih, njihove djece, supruga, tetki i punica...
Kljuić: „Prvo da kažem, ovo je narušavanje ustavnog poretka države i mislim da je ovo jedna diktatura, to sam rekao i juče. Od toga da pismo pet članova Predsjedništva nije moglo biti objavljeno. Dakle, postoji jedna cenzura koja nije zvanična, ali postoji. Mi to znamo. Jer, ja sam profesionalac u tome... Ja imam albanske krvi u sebi. Kad' bi Tuđman imao lijek za moje dijete, a moje dijete obolilo, ja bih rekao: Dijete umri, ja ću umrijeti poslije tebe, ali od tog čovjeka neću tražiti lijek. To je moje. Zato nemam auta, zato kao član Predsjedništva ne mogu doći na TV, ne mogu na radio doći.“
Izetbegović: „Kad sam ja to bio na TV?“
Kljuić: „Svaki put.“
Izetbegović: „Nisam brate, samo jave da sam nekoga primio.“
Kljuić: „Ali samo da ti kažem, znam kako se dolazi na TV. Meni to ne treba, znaš zašto? Ova TV, ne dobaci daleko, pa to nije ni bitno. Ti znaš da imaš svu tu vlast i mi ti na njoj ne zavidimo. Ali, ipak, ima nešto da se jedno auto ne može naći za člana Predsjedništva, to stoji. To je tvoj lični odnos prema meni... Znaš da se svi vjetropiri, da ne kažem goru riječ, voze autima.“
Izetbegović: „Ne znam, pravo da ti kažem.“
Kljuić: „Znaš ti, niko ne ide pješke.“
Izetbegović: „Ne znam ja ništa. Nemam vremena gledati ko se čime vozi.“
Kljuić: „Tako je bilo i za naftu, ti kažeš: Ne znam odakle je ovi moji nađu. Mi ne nađemo.“ Izetbegović: „Ja sam tebi rekao i ja od MUP–a dobijam...“
Kljuić: „Eto, osiguraj i meni jedno od MUP–a.“
Izetbegović: „Ne mogu ja krivu Drinu ispraviti. Što se tiče Predsjedništva ovdje, neka Sejdalija vidi šta može uraditi zato da se tehnička pitanja riješe. Što se tiče drugih stvari, ja vam puno tu ne mogu pomoći, pravo da vam kažem. I ja imam velikih neprijatnosti, i moja djeca imaju velikih neprijatnosti itd.“
Mustafić: „Šta ja mogu da uradim kao generalni sekretar? To je stvarno širi problem.“ Izetbegović: „Harise, trebamo kupiti par kola. Valjda se toliko para može naći da se kupe ta kola?“
Silajdžić: „Znao sam ja, na kraju, da će Haris biti kriv.“


Vrhunac prevare koju je vlast provela nad svojim narodom dogodio se 10.5.1995. godine kada se na sjednici Predsjedništva RBiH raspravljalo o tome koliko će, realno, trebati BiH da se ekonomski oporavi i dostigne bruto nacionalni dohodak koji smo imali u 1991. godini. Ministarstvo finansija koristeći egzaktne ekonomske parametre rekli su sljedeće: Finansije: „Odgovor na vaše pitanje vrlo je jednostavan. U ovom trenutku mi moramo, ako želimo da pokrenemo bilo kakvu aktivnost, znači obezbjediti putne komunikacije. To je broj jedan. Nama treba dodatni izvor finansiranja. Ukoliko to ne budemo imali... naša, sutra da stane rat, mi imamo egzaktne procjene, matematički izračunate. Da bi dostigli bruto nacionalni dohodak 1991, trebalo bi nam 42 godine, oslanjajući se na vlastite snage. Bosne nema, ne bude li imala jednu vrstu Maršalovog plana. Nema podizanja proizvodnje.“



Ganić: Molim vas, nemojte ovo pitanje negde u javnosti, jer to je, to je takva greška, da je ne smijete nigdje više reći. Da vam treba 40 godina i nemojte to...“

Kljuić: „Ganiću, 19 godina će Srbiji koja nije imala rata.“

Finansije: „Možete tako govoriti, ali ovo je egzaktno i ovo je matematika.“

Ganić: „Ne, ali šta je, kada vi pogledate svugde u Brčkom u Tuzli, ima Coca-cole, ima svih ovih stvari koje trebaju trgovati...“

Dakle Ministarstvo finansija RBiH je, koristeći egzaktne matematičke podatke, kazalo da se moraju napraviti putne komunikacije, da se mora imati jedan studiozan plan obnove države nalik na Maršalov plan obnove Njemačke i da se, tek uz sve to, možemo nadati ekonomskom oporavku jer će nam, u protivnom, trebati 42 godine da dostignemo prihode bruto nacionalnog dohotka iz 1991. godine. S obzirom da su donacije za obnovu BiH pokradene, da putevi nisu napravljeni, da se privreda sistematski uništava kako bi lako pala u ruke onih koji je privatiziraju uglavnom pokradenim novcem donacija i s obzirom da se BiH sistematski pretvara u feudalno društvo u kojem će ljudi raditi, i to ako im daju, za one koji su ih pokrali i unesrećili jasno je da BiH potpuno ispunjava proračun Minisatrstva finansija RBiH. Dakle zaista će nam trebati 42 godine da dođemo na nivo iz 1991. godine. Svi političari kojima su ovi podaci bili dostupni nisu ih nikada iznijeli pred javnost, pred ljude, te su bacajući ljudima lažna obećanja nastavili da ih vode stranputicom uzimajući im godinu po godinu života.

Danas BiH vladaju isti ljudi kao i 1990. godine. Nakon 22 godine BiH se nalazi u očajnom ustavno - pravno - ekonomskom stanju za šta glavnu krivicu snose ljudi, oni obični ljudi, koji već 22 godine glasajući bez mozga biraju na vlast jedne te iste ljude. Ko su ti ljudi koje ovdje smatraju vođama nacije? Da li je to Izetbegović koji je 25.12.1993. godine na sjednici Predsjedništva RBiH kazao sljedeće: "Dakle, natezanje oko Sarajeva je bilo dva puta. Nije se moglo ništa postići. Oni bi prihvatili administraciju UN pod uslovom da se u formulaciju ubaci da će se tražiti konačno rješenje, ali da će konačno rješenje počivati na principu dva grada. Ja sam rekao da je to podjela, oni su kazali ne podjela, nego naše pravo da napravimo grad. To je njihovo. Evropa neće mrdnuti da to spriječi, to vam mogu reći unaprijed. Neće doći do bombardovanja ovih pozicija. Čak i ako se bombardovanje grada nastavi, dotle će nas poubijati sve do jednoga...Stvari treba gledati onako kakve jesu. Oni hoće još jedan grad. Od nas zavisi dalje jesmo li neka kuga, pa ćemo pustiti da bude jedan grad. Ali mi nismo kuga, nisu nas mogli topovima na to prisiliti. Prije svega, kada progutaš princip, onda ti je jako teško u detalje pristati. Oni misle da bi taj njihov kraj se razvijao, bio na relaciji Pale, Lukavica, pa Ilidža, Rajlovac. Ostao je problem prolaza koji povezuje to dvoje. Oni kažu otvoreno, postoji i srpsko Sarajevo. Srba je tamo bilo 170.000 i to ne možete uzeti. Ne Srbi neće, hoće da žive, da imaju vlastiti grad... Prema tome, vojska će morati da osvoji Sarajevo. Ili će morati prihvatiti dupli grad. Tu nema trećeg. Mi stalno gledamo da se neko čudo desi. Nema nikakvog čuda. Ili će naša vojska uspjeti da razbije tu blokadu i da grad osvoji i stavi ga pod kontrolu čitavog, ili će se stvoriti dva grada. Oni uzimaju aerodrom u Sokocu, mi u Visokom pravimo aerodrom naš. Aerodrom ovaj bi se skinuo.“

Ganić: „Kako će Sarajevo bez aerodroma?“

Izetbegović: „U Visokom, odavde 20 kilometara.“

Ganić: „To je pet godina gradnje.“

Izetbegović: „Izgrađen je u dobroj mjeri. Shvatite jednu stvar, nema trećeg. Dok se ne oslobodimo. Moramo vidjeti ima li tu kraja. Pa dobro kroz tri godine, kroz tri godine. Onda znamo da je kraj. Stisnemo zube i kažemo to će biti još otprilike 50.000 života, 150.000 osakaćenih, ali imamo poslije toga. Može se jedino na bazi sloge napraviti jedna Bosna ukoliko htjednu Srbi, Hrvati i Muslimani da stvore zajedničku državu sa zajedničkim vladama, predsjedništvima, zajedničkim organima. Ako to neće, onda preostaje da se podjeli, ništa treće.“

Tačno deset dana prije ove sjednice, 15.12.1993. godine ,Haris Silajdžić je, diskutujući o podjeli Sarajeva na srpsko i tzv. Federalno, na sjednici Predsjedništva RBiH izjavio da dijelove Sarajeva koje Karadžić traži za tzv. R.Srpsku, smatra «seljačkim» te dodao: «Kad su Pale, Hadžići i Rajlovac bili Sarajevo? Nikada! Selo bilo i ostat će selo», čime je te dijelove Sarajeva, a u nekima od njih je godinama njegova Stranka za BiH imala vlast, halalio Karadžiću. Vjerovatno su Izetbegović i Silajdžić odlično poznavali mentalitet bh.naroda i znali su koliko su para dali za njihovu sistematsku intelektualnu zaostalost pa su, otud, unaprijed računali na to da im mogu raditi sve šta im padne na pamet i opet, budalama, uzeti vlast.
Semir Halilović

16.1.2013.
Objavio semirhalilovic 26th February


Učitavanje
Predložak Dynamic Views. Pokreće Blogger.

PM72
Posts: 9691
Joined: 30/04/2012 16:54
Has thanked: 2 times
Been thanked: 35 times

#22 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by PM72 » 16/08/2015 21:14

Rusmirov bratić je poginuo u Nedžarićima kao pripadnik MUP-a RBiH u napadu na kasarnu.Mogao je rat provesti u amidžinoj sjeni,negdje na recepciji ili u ambasadi.Nije htio a ni amidža ga nije plaho navraćao.Bio je ponosan na njega. :thumbup: :bih:

misaoni
Posts: 136
Joined: 06/08/2011 18:54

#23 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by misaoni » 30/11/2017 15:27

Je li ovo znači povratak u aktivnu politiku?

https://www.youtube.com/watch?v=X_EIPt6mQ9w

User avatar
thekupus
Posts: 4058
Joined: 25/06/2011 22:38
Has thanked: 17 times
Been thanked: 30 times

#24 Re: Zaboravljeni patriota - Rusmir Mahmutćehajić

Post by thekupus » 01/12/2017 02:37

Mogu sa sigurnoscu reci da je odgovor- NE

Post Reply