RODOSLOVNE KARTE OBITELJSKIH STABLA

[Benjaminsky]

KLEOPATRA VI. – (grč. Κλεοπάτρα ΣΤ') *95. ⌂57. Kćer faraona Ptolemeja X. Aleksandra I. (*140. ⌂88.) i Kleopatre Berenike III. (*114. ⌂80.) Bila je udata za Ptolemeja XII. Auleta, a njihova djeca su: Berenika IV. (*79. ⌂55.), Kleopatra VII. (*69. ⌂30.), Arsinoja IV. (*67. ⌂47.), Ptolemej XIII. (*61. ⌂47.) i Ptolemej XIV. (*59. ⌂44.) Bila je suvladar uz muža, a nakon protjerivanja svog brata-muža, zbog pada Cipra u rimske ruke, vladala je sa svojom kćerkom Berenikom IV. do svoje vrlo sumnjive smrti jer se smatra da je otrovana.

[Benjaminsky]

KLEOPATRA VII. TEA FILOPATOR – (grč. Κλεοπάτρα Z' θεά φιλοπάτωρ) *69. ⌂30. VIII. 30. Kći faraona Ptolemeja XII. Auleta (*117. ⌂51.) i Kleopatre VI. (*95. ⌂57.) Zadnja je egipatska kraljica iz din. Ptolemeja, vladala je od 51. do 30. Imаlа je sestre Bereniku IV. i Arsinoju IV. i dvа brаtа Ptolemejа XIII. i Ptolemejа XIV. Kаdа je došlа nа vlаst, Cipаr i Kirenаikа (dаnаšnjа Libijа) su bili izgubljeni, аli onа nikаd nije prestаlа sаnjаti o ogromnoj moći i još većem Egiptu. Kаo i njezini preci imаlа je eksplozivnu nаrаv, veliku strаst аli i nepromišljenost. Ali za razliku od mnogih njih bila je vrlo inteligentna, taktična i poliglota (govorila je sedam jezika), te jedina iz svoje din. koja je naučila egipatski, tj. jezik naroda kojim je vladala njena obitelj skoro 300 godina. U proljeće 51. god. Ptolemej XII. Aulet je umro i ostаvio krаljevstvo svojoj osаmnаestogodišnjoj kćerki Kleopаtri VII. i njezinom mlаđem brаtu Ptolemeju XIII. koji je tаdа imаo dvanaest godinа. Po egipаtskom zаkonu Kleopаtrа je morаlа imаti suvlаdаrа, tаko dа se udаlа zа svog mlаđeg brаtа, i ubrzo izbаcilа njegovo ime iz upotrebe te je nа svim držаvnim dokumentimа bilo je nаpisаno sаmo njezino ime. Međutim, brat Ptolemej XIII. se pobunio i uspio zavladati bez nje. Kad je konzul Rima Gaj Julije Cezar (*100. ⌂44.) s vojskom došаo u Egipаt, nаredio dа dođu na sаstаnak s njim Kleopаtra i Ptolemej XIII. Zbog dinаstičkih previrаnjа između nje i brata (bilа je protjerаnа) i kаko nije bilа u Aleksandriji, pomogao joj je njezin povjerljivi sluga Apolodor Sicilijski koji je na spektаkulаrаn nаčin prokrijumčаrio u dvor noseći je u tepihu. Pedesetogodišnji Cezar je odmаh bio impresionirаn nastupom dvadesetogodišnje princeze i ubrzo su postаli ljubаvnici. Kleopаtrа je bilа i sjаjаn strаteg pа je iskoristilа Cezаrovu nаklonost i veomа brzo zаtrudnilа. Bio je dovoljno opčinjen njome te ju je čаk poveo u Rim. Kleopаtri se nije svidjelа posjetа jer je bilа ponižavanа od strаne rimskih konzervаtivаcа. Zauzvrat je Rimljane šokiralo kad je u Rimu podigla svoju zlatnu statuu u Hramu Venere Pramajke. Zato su je rimske matrone prozvale da je (lat.): maretrix regina tj. kraljica hetera (u današnjem smislu više kao eskort dama). Vrаtivši se u Egipat obnovila poljoprivredu zbog prethodnih sušnih godina i rodila je sinа Ptolemeja Cezаrionа. Nаkon Cezаrovog ubojstvа, Kleopаtrа se nаšlа u velikoj opаsnosti jer Cezаr u svojoj oporuci nije spomenuo ni nju ni svog sinа. Tada je naredila pogubljenje Ptolemeja XIV. kako bi za suvladara uzela svoga sina Cezariona. Poslije je postala ljubavnica i supruga trijumvira Marka Antonija. Političkа previrаnjа nаstаlа poslije аtentаtа nа Cezara izrodilа su dvojicu protivnikа: Mаrkа Antonijа (*83. ⌂30.) i Oktаvijаnа, budućeg prvog cara Rima, Augusta (*63. pr. n. e. ⌂14. n. e.). Kleopаtrа se opredjelilа zа Mаrkа pа je i njegа opčinilа.

Egipаt je u to vrijeme bio nа grаnici kolаpsа jer je nekoliko godinа bilа lošа žetvа, аli usprkos tome Kleopatra je izvelа svoju predstаvu. Priredilа je sjаjаn doček na kojem se pojavila odjevena kаo božica Izida. Mnogi smаtrаju dа je tаkаv nаstup bio vulgаrаn, аli to je bio jedini nаčin dа se zаdivi Antonije koji je bio veliki ženskаroš. Kleopаtrа je Mаrku Antoniju rodilа sinа Ptolemeja Filadelfa (*36. pr. n. e. ⌂29. pr. n. e.) koji je zаjedno sа Cezаrionom predstаvljаo njezinu uzdаnicu u budućnosti. U ratu između Oktavijana i Antonija sudjelovala je na Antonijevoj strani s egipatskim brodovima u bitci kraj Akcija 31. god. Čim su se vojske približile brodovima jedni drugima, pozdravili su se i digli vesla u znak pozdrava. To je Antonije shvatio kao predaju svojih vojnika i izašao je iz borbenog poretka na svom komandnom brodu. Kleopatra je bila bijesna na Antonija zato što je on otišao iz bitke te je napustila je bojište i otplovila u Aleksandriju. Neko vrijeme se nisu viđali i tad mu je namjerno po glasnicima poslala vijest da je mrtva na što se on ubio. Veliki porаz koji Mаrko Antonije doživio od Oktаvijаna natjerao je Kleopаtru da kao zadnju šansu pokuša ponovno iskoristiti svoj šarm pred kojim su pala već dva rimska osvajača. Ali to Oktavijana nije zanimalo budući da mu je politički cilj bio da Kleopatru pokaže kao robinju kao što je bio rimski običaj s vladarima osvojenih država. Rimski konzul Publije Kornelije Dolabela koji je bio zaljubljen u Kleopatru, poslao joj je poruku da ne smije vjerovati Oktavijanu jer je želi voditi u svome trijumfu u Rimu. Ne uspjevši pridobiti Oktavijana i u strahu da je on ne povede kao zarobljenicu, Kleopatra se otrovala, prema predaji, ugrizom zmije i po egipatskom vjerovаnju osigurаlа sebi besmrtnost. S njom su u smrt otišle i njezine služavke Šarmija i Iras. Kleopatra i Antonije su sahranjeni u grobnici koja još nije otkrivena, ali neki arheolozi pretpostavljaju da je to lokacija Taposiris Magna. Famu o njoj kao zavodnici su raširili rimski povjesničari u službi Carstva, kao i Herod I. Veliki koji je pustio glas da ga je ona zavodila kad su se sreli 40. god. u Jeruzalemu. Ono što se po pravilu ne spominje o njoj jeste njezina ljubav prema domovini. Egipаt joj je bio iznаdа svegа. S njom je izumrla din. Ptolemeja, a Egipat je postao rimska provincija. U Oktavijanovom trijumfu Kleopatrina i Antonijeva djeca su vođena u povorci, ali su zatim povjerena na brigu carevoj sestri Oktaviji Mlađoj. Osim Ptolemeja Filadelfa s Aleksandrom je imala još: blizance Aleksandra Helija (*40. pr. n. e. ⌂25. n. e.) i Kleopatru Selenu (*40. pr. n. e. ⌂5. n. e.). Budući da je Oktavijan pažljivo pripremao svoje din. kombinacije, Antonijevo i Kleopatrino potomstvo poslužilo je interesima njegove politike. Aleksandra Helija je oženio za Jotapu (*40. pr. n. e. ⌂15. n. e.) kćerku klijenskog kralja Armenije, Artavazda II. Mali Ptolemej Filadelf bio je okovan zlatnim lancima. Nije izdržao trijumf, stalno je padao i sestra Kleopatra Selena ga je stalno dizala, te je umro je neposredno poslije toga u Rimu.

[Benjaminsky]

KLEOPATRA SELENA – (grč. Κλεοπάτρα Σελήνη) *40. pr. n. e. ⌂5. n. e. Kći trijumvira Marka Antonija i kraljice Egipta Kleopatre VII., a sestra blizankinja bratu Aleksandru Heliju. Otac joj je namjeravao 34. god. pr. n. e. pokloniti Kirenaiku i Libiju mada ih još nije ni osvojio. I nju je Oktavijan kao i brata vodio u zlatnim okovima u svom trijumfu. U Rimu je odgajala Oktavijanova sestra Oktavija Mlađa. Oktavijan je 25. god. pr. n. e. udao za klijentskog kralja Mauritanije Gaja Julija Jubu II. U to doba oba njezinog brata su već bila mrtva i bila je jedini preživjeli član ptolemejske din. Ali kad je Numibija postala rimska provincija, oni nisu mogli više živjeti u njoj. Oktavijan ih je poslao u Mauretaniju da upravljaju njome. Juba i ona su mali sina Ptolemeja (*9. pr. n. e. ⌂40. n. e.) kralja Mauretanije koji je oženio Rimljanku, Juliju Uraniju. Imala je i kćerku Druzilu koja je ime dobila po rimskoj carici Liviji Druzili, i supruzi Jubinog pokrovitelja, cara Augusta, tj. bivšeg Oktavijana. August ju je udao za Marka Antonija Feliksa (*5. ⌂79. n. e.) koji je bio upravitelj Judeje. (M. A. Feliks je bio oslobođenik Antonije Mlađe, kćerke Marka Antonija i Oktavije Mlađe, sestre Oktavijanove.)

[Benjaminsky]

Iz ove uproštene sheme se mogu vidjeti svi preci zadnje egipatske kraljice Kleopatre VII. Može se uočiti da je bilo nekoliko vrlo bliskih kontakata između rođaka. Ona potječe od Aleksandra III. Velikog, Seleuka I., Mitridata I, Lizimaha... ukupno ima 11 kraljeva izvan svoje dinastije i svi su joj faraoni Ptolemeji preci osim jednog.

[Benjaminsky]

A ovo je naslovna stranica knjige ZNAMENITI GRCI u kojoj su sve biografije svih kraljeva iz helenističkog perioda. Možda knjigu nađete u svome gradu u biblioteci, ili barem u čitaonici.

[Benjaminsky]

Kad sam već spomenuo ALEKSANDRIJSKU BIBILIOTEKU, bio bi stvarni grijeh ne navesti sve one besmrtne umove koji su u njoj živjeli i radili.

ALEKSANDRIJSKA BIBLIOTEKA – Pod Aristotelovim utjecajem Biblioteku je utemeljio Ptolemej I. Soter 290. u Aleksandriji. Bila je smještena četvrti Bruheum, u Muzeju koji je bio centar znanstvenog, kulturnog i umjetničkog života. Snažno je utjecala na razvitak znanosti i kulture Egipta, Sredozemlja i Bliskog Istoka, a posredno cijele Europe i Svijeta. Knjižnica je izgrađena po savjetu Demetrija Faleronskog. Na ulazu Knjižnice pisalo je: ΨΥΧΕΣ ΙΑΤΡΕΙΟΝ (Čita se: Psihes iatreion) što znači – lječilište duša. Kasnije je i u Serapeju bila knjižnica, u historiografiji poznata kao „Kći“, u odnosu na „Majku“ koja je bila u Muzeionu. U Knjižnici su se nalazile najvažnije knjige ondašnjega svijeta, a prevodile su se na razne jezike. Bila je najveća knjižnica ant. svijeta, druga po veličini je bila u Pergamu. U njoj je bilo preko 700.000 svitaka. U Muzeju su bili originali knjiga, a u Serapeju, duplikati djela. Ptolemej II. Filadelf proširio je Knjižnicu svim knjigama na grč. jeziku, kao i grč. prijevodima hebr., egip., babil., perz. i indijskih pisaca. Utemeljio je i znanstvenu knjižnicu i skriptorije u kojima su se knjige prepisivale, tj. umnožavale. Uz Biblioteku, tj. Muzeju su se nalazile laboratorije, astronomski opservatorij, predavaonice i učionice, botanički i zoološki vrt. Postojale su zbirke minerala i prirodnih rijetkosti. Muzej je stradao 48. god. u doba Cezarovog osvajanja. Marko Antonije je opljačkao knjižnicu u Pergamu i poklonio Kleopatri VII. knjige za Knjižnicu. Kronološki redoslijed upravitelji Knjižnice:

Demetrije Faleronski – *350. ⌂280, upravitelj od 290. do 283.,
Zenodot iz Efežanin – *330. ⌂260., upravitelj od 283. do 260.,
Kalimah Kirenac – *310. ⌂240., upravitelj od 260. do 240.; autor je prvi katalog knjiga,
Apolonije Rodoski – *295. ⌂215., upravitelj od 240. –236., učenik Kalimaha, pjesnik, filolog,
Eratosten Kirenac – *280. ⌂194., upravitelj od 236. do 204., izmjerio obujam Zemlje, uveo pojam geografija, sam sebe je izgladnio nasmrt,
Aristofan Bizantinac – *257. ⌂180., upravitelj od 204. do 186., gramatičar,
Apolonije Aleksandrinac Eidograf – *221. ⌂175., upravitelj od 186. do 175., izvršio klasifikaciju knjiga te je dobio nadimak Klasifikator (grč. Εἰδογράφος),
Aristarh Samotračanin – *216. ⌂144., upravitelj od 175. do 145., gramatičar, učitelj faraona Ptolemeja V. Filometora i Kleopatre III. Euerget, nakon sukoba otišao u Pergamon i sam sebe izgladnio do smrti,
Amonije Aleksandrijski – upravitelj od 145. do 144., gramatičar, učenik Aristarha, prvi priređivač kritičkog izdanja Homera,
Kidas – upravitelj od 144. do 116. tad je Ptolemej VIII. protjerao mnoštvo znanstvenika iz Muzeja,
NN – od 116. do 100.,
Onosander Cipranin – upravitelj od 100. do 89.,
NN – od 89. do 63. i
Didim Kalcenter – upravitelj od 63. do 10.

Osim toga tu su još tri pojma iz knjige koji su nezaobilazni:

ALEKSANDRIJSKA PLEJADA – naziv za neformalnu grupu od sedam hel. pjesnika tragičara iz antike u Aleksandriji: Likofron iz Halhide, Filisk iz Korkire, Aleksandar iz Etolije, Homer (Mlađi) iz Bizantija, Sosifran iz Sirakuze, Sositej iz Aleksandrije i Eantid iz Tarza. Neki povjesničari književnosti ovoj plejadi dodaju još i ove autore: Teokrit Sicilijanac, Arat Kilijski, Nikander s Kolofona, Apolonije s Rodosa, Sosifan iz Sirakuze. Djela nijednog od njih nisu sačuvana jer su izgorjela u Aleksandrijskoj knjižnici.

ALEKSANDRIJSKA ŠKOLA (1.) – skup znanstvenika koji su djelovali u Aleksandriji. Oni nisu djelovali u isto vrijeme i nisu organizirana skupina. Veže ih to što su svi u svoje vrijeme radili u Muzeionu. Između ostalih to su: Euklid – matematičar, Arhimed – matematičar i mehaničar astronomi: Hiparh iz Nikeje, Aristarh sa Samosa i Klaudije Ptolemej, Heron – mehaničar i matematičar, Eratosten – geograf, matemaričar i utemeljitelj geodezije koji je izmjerio obujam Zemlje i skovao riječ geografija; Polibije – povjesničar, Apolodor – liječnik, utemeljitelj toksikologije, Apolonije Mis – liječnik i faramceut, Apolonije Pergamski – prvi uveo puštanje krvi kao metodu liječenja, Didim Kalcenterik – filolog koji je napisao cijelu knjižnicu od 4.000 djela te je dobio nadimak Bιβλιολάϑας (čitaj: bibliolathas), što znači „onaj koji zaboravlja knjige koje je napisao“, Diofant – matematičar, Herofil – utemeljitelj anatomije, Kleofanter Filinos – napisao prvi udžbenik ginekologije, Erasistrat – brat prethodnog, patolog, Krisip – liječnik dijetetičar, Likofron Halkiđanin – filolog i autor leksikografskog djela u jedanaest knjiga o komediji, Straton s Lampsakuze – liječnik, prvi dijagnosticirao elefantijazu.

ALEKSANDRIJSKA ŠKOLA (2.) – filološka škola u Aleksandriji utemeljena na Aristotelovom učenju. Bila je smještena u Muzeju te su neki od njih bili upravitelji Aleksandrijske knjižnice, a njezini su predstavnici: Apolodor, Zenodot Efežanin, Apolonije Rodski, Aristofan Bizantinac, Aristarh Samotračanin i Dionizije Tračanin – pisac najstarije grč. gramatike.

[dr_Evil]

A ovo je naslovna stranica knjige ZNAMENITI GRCI u kojoj su sve biografije svih kraljeva iz helenističkog perioda. Možda knjigu nađete u svome gradu u biblioteci, ili barem u čitaonici.

Iskreno ovo "Grci" mi je uvijek bilo suvise nategnuto. Nekad imam osjecaj kao da je neko ukrao ili prisvojio sebi historiju sredozemlja, kao da drugih naroda i kultura tu nije bilo nikako. Sve su to Grci kazu.

What do I know!

[Benjaminsky]

A ovo je naslovna stranica knjige ZNAMENITI GRCI u kojoj su sve biografije svih kraljeva iz helenističkog perioda. Možda knjigu nađete u svome gradu u biblioteci, ili barem u čitaonici.

Iskreno ovo "Grci" mi je uvijek bilo suvise nategnuto. Nekad imam osjecaj kao da je neko ukrao ili prisvojio sebi historiju sredozemlja, kao da drugih naroda i kultura tu nije bilo nikako. Sve su to Grci kazu.

What do I know!

Htio sam napisati HELENI kao što i jeste ispravno, ali kad sam počeo pitati ljude po našim gradovima tko su bili Heleni, gledali su me kao da ih provociram. Tužno. Odlučio sam se za ovaj pojam, jer svi znaju za Grke od od Perikla i Leonide do Sokrata i Aristotola... a oni su bili Heleni, a ne Grci. Šta bi ti stavio u naslov?

[dr_Evil]

Htio sam napisati HELENI kao što i jeste ispravno, ali kad sam počeo pitati ljude po našim gradovima tko su bili Heleni, gledali su me kao da ih provociram. Tužno. Odlučio sam se za ovaj pojam, jer svi znaju za Grke od od Perikla i Leonide do Sokrata i Aristotola... a oni su bili Heleni, a ne Grci. Šta bi ti stavio u naslov?

Heleni bi zasigurno bilo vise tacno jer asocira na taj vremenski period, kao i na kulturu. Ali ja sam vise za statiku nego za historiju, mada mi je historija neprezaljena ljubav.

Ne znam iskreno, uvijek pokusavam da sam protiv svih teorija zavjera i da cvrsto stojim nogama na zemlji, ali cesto osjecam kao da je neko ukrao historiju i pripisao je jednom narodu. To je vec onaj mit o Beckom kongresu vjerovatno, ali sam i naletio na par zanimljiv clanaka/teorija o tome.

Nesporno je da su Grci veliki narod sa bogatom historijom, ali u krugu par stotina km imamo tu i Ilire, Makedonce, Fenicane, Perzijance, vjerovatno nemali broj turkmenistanskih naroda. Zanemarit i to, ali predstavljamo Grke kao prvu civilizaciju, kao da nisu iskopirali kulturu Sumerana 1500 godina stariju od njih, ili Egipcana 1000 godinu stariju od njih, ali ne, oni su kolijevka civilizacije i demokratije.

Mada to sve nema veze s tvojom knjigom, koju priznajem nisam procitao. Vise neke moje frustracije jer osjecam da nedostaje neka karika u onome sta ucismo u skoli.

[Benjaminsky]

Nesporno je da su Grci veliki narod sa bogatom historijom, ali u krugu par stotina km imamo tu i Ilire, Makedonce, Fenicane, Perzijance, vjerovatno nemali broj turkmenistanskih naroda.

Neosporno je da svi imaju svoj udio, a neki i zasluge za razvoj civilizacije. Ali ako mi bili malo precizniji Heleni su ipak "jednakiji" od nekih. Recimo;
Iliri nisu imali (bar ništa nije pronađeno, možda su i imali) nešto čime bi se mogli ponositi.
Makedonci (antički) samo su jedno od plemena Helena (mislim da će se jadni slavenski Makedonci užasnuti ako ovo pročitaju, jer oni vjeruju da im je Aleksandar III. Veliki predak).
Feničani su nam dali pismo.
Sumerani, Asirici, Babilonci, dali su osnovu astro(logije), kasnije astronomije...
Perzijanci su dali jednu sjajnu uvjetno rečeno monoteističku vjeru - zoroastrizam (koja je preteča ideala: "misli dobro, govori dobro, radi dobro" i iz koje su kasnije izrasli vrlo osebujni madaizam i mitraizam.
Egipćani su dali graditeljstvo, navodnjavanje (nilometar!), hranili su Rimsko Carstvo...
A Heleni su dali temelje filozofiji, književnosti, medicini, geografiji, povijesti, etici, demokraciji, botanici, zoologiji, medicini, psihologiji... Dali su najznačajniju biblioteku na svijetu - Aleksandrijsku koja je bila rasadnik ideja i napretka, koja je donijela prvu renesansu u povijesti... Heleni su svim tim negirali Hegela da "kvantitet prelazi u kvalitet". U antici je Helena bilo jedva milion, ma ni toliiko, a dali su tako mnogo...
Ovo je samo paušalno, ne znanstveno gledanje, onako kako mi je momentalno na um palo.
Može biti da nije tako, a može biti i da jeste, ili što bi rekli fakini: a može bit oboje...

[Benjaminsky]

Historiji / povijesti, a i arheologiji pomažu mnoge pomoćne discipline. (Zašto do sada nisu stekle nivo znanosti / nauke to treba pitati metodologe tih spomenutih znanosti):

DIPLOMATIKA – proučava povelje, ugovore, darovnice, testamente itd.

EGDOTIKA – proučava teoriju i praksu izdavanja povijesnih isprava.

EPIGRAFIKA – proučava natpise na tvrdim podlogama: kamenu, glini, keramici, metalu, drvetu. Npr. natpise na spomenicima, stećcima, bašlucima.

FALERISTIKA – proučava odlikovanja: ordenje i medalje, kao i druge oznake časti, kao i kriterije po kojima se ljudi odlikuju.

GENEALOGIJA – proučava postanak, tj. korijene obitelji i dinastija, te njihove rodbinske i bračne odnose, a svrha je pravljenje rodoslovnih karta obiteljskih stabala.

HERALDIKA – proučava nastanak i razvoj grbova.

HISTORIJSKA GEOGRAFIJA – proučava sve vrste zemljopisnih karata od antičkog vremena do danas.

KRONOLOGIJA – proučava sisteme računanja vremena u prošlosti. Izučava svjetovne i religijske kalendare: julijski, gregorijanski, hidžretski, budistički, iranski, kineski itd.

NUMIZMATIKA – proučava stari kovani i kasnije nastali papirnati novac.

ONOMASTIKA – proučava značenje osobnih imena (imena i prezimena) i nadimaka, te povijest imena ljudi (antroponimi) i imena mjesta (toponimi).

PALEOGRAFIJA – proučava razvoj pisama, dešifriranje starih rukopisa i natpisa.

SFRAGISTIKA – proučava izradu i razvoj pečata, te pečatnih prstenja i pečatnjaka kao izvora povijesnih podataka.

VEKSILOLOGIJA – proučava izradu i nastanak svih vrsta zastava i njihove upotrebe.

Od svih ovih disciplina usuđujem se reći da nešto znam o genealogiji i ono što znam želim prenijeti i drugima za razliku od naših povjesničara koji svoje znanje ljubomorno čuvaju kao da je u najmanju ruku neka kabala.
Skoro pedeset godina se bavim genealogijom. Otkad mi je rhm. majka pričala o svojoj obitelji počeo sam se zanimati za svoje pretke. Davno sam napravio obiteljsko stablo svojih predaka, stigao sam do 7 pretka, ali i dalje istražujem. Kod mojih muslimanskih predaka je to bilo klasično: prvo su bili begovi, pa age, pa zanatlije (pekari) i onda proleteri. Međutim, kad sam osjetio da će doći do 1989. do onih zbivanja koja su kasnije prerasle u ratove na Balkanu odlučio sam malo bolje upoznati prošlost svoje domovine, ali i osobe koje su u njoj nešto značile, tj. koje su predstavljale vlast u BiH. Tako se začela moja prva knjiga na kojoj sam najdulje radio (s radnim naslovom) „BOSANSKI RODOSLOVI“.

U školama BiH od 1918. do 1992. na nastavi historije, najčešće su spominjana samo dva bosanska vladara; Kulin ban i kralj Tvrtko, a i za njih je tvrđeno da su ili Srbi, ili Hrvati. Kao učenik sam se čudio kako je moguće da je naša domovina mogla imati samo dva vladara. To je probudilo moju želju da počnem iščitavati bosansku, a kasnije i svjetsku historiju. Bosanska historiografija u čitavom XX vijeku jedva da može na prste jedne ruke nabrojati djela u kojem se mogu naći rodoslovne karte bosanskih vladara. Zato sam htio svima onima koji negiraju našu domovinu pokazati i dokazati da Bosna „NIJE REPA BEZ KORIJENA“, da je postojala puno prije Osmanlija, ZAVNOBiH-a, a pogotovo Daytona. Mislim da sam uspio u tome jer sam dobivao puno prijetećih pisama kad se pojavila moja knjiga „Atlas rodoslovnih karata BiH“ jer istina je smetala i onima iza Save i Une, kao i onima iza Drine. Te prijetnje su mi bile znak da je knjiga uspjela.

Nisam povjesničar, ali me historija dovoljno zanima da sam se posvetio jednoj, kod nas apsolutno zapostavljenoj njenoj disciplini – genealogiji. Upravo zbog toga, zato što ne postoji djelo u kojem su na rodoslovnim kartama jasno prikazani porodični odnosi važnijih dinastija BiH, odlučio sam započeti ovaj pionirski posao kako bih ako ne ispunio, onda bar djelomično začepio tu stravičnu prazninu u našoj historijskoj literaturi. Svaki početak je težak, a ovo djelo je tek prvi trak svjetlosti u namjeri da se osvijetli do sad tamna i nepoznata strana naše historije. Danas u BiH nemamo ni jednog jedinog stručnjaka iz povijesti koji je specijalizirao genealogiju. A na prste jedne ruke se mogu nabrojati oni koji se usputno njome bave. Pa onda sam sebi kažem: zato nam je ovako kako nam je. Da bolje znamo svoje lične pretke, tko su oni bili, šta su radili, čemu su težili, koliko je u nama njihovih ideja – možda bi bili malo zreliji kao narod, poduzetniji, manje pokorni i ponizni pred onima koji se predstavljaju da su autoritet i vlast.
Pomalo ulazim i u svijet heraldike jer genealogija i heraldika se u velikoj sprezi. Svaki velikaš je imao svoj grb koji mu je dodjeljivao njegov sizeren. Na njemu je slika onog što ga čini posebnijim od drugih velikaša. I kad bi se oženio onda je dio simbolika s grba koji je pripadao njegovom puncu prenosio na svoj grb, upotpunjavao ga tim detaljima i činio ga još kitnjastijim.

Na 5. str. ove teme mogu se vidjeti prednje korice „Atlasa rodoslovnih stabala BiH“ na kojoj su grbovi iz Fojničkog grbovnika.
Za sve koje zanimaju grbovi iz te zbirke evo link jer se grbovi mogu besplatno skinuti:

https://vdocuments.net/fojnicki-grbovni ... tml?page=5

[Benjaminsky]

Slijedi par kratkih biografija i rodoslovnih karata iz knjige OSMANSKI SULTANI.
Rodoslovne karte Osmanlija u knjizi ATLAS RODOSLOVNIH KARATA BIH (na Forumu str. 5. ove teme) su vrlo jednostavne u odnosu na ove koje će biti predstavljene.

Podsjećam da je puni naziv i titule osmanskog sultana na vrhuncu moći bili su:
Vladar Osmanske Obitelji, Sultan Sultana, Kan Kanova, Kalif i Sjena Allahova na Zemlji, Sluga gradova Meke, Medine i Jeruzalema, Padišah tri grada: Istanbula, Jedrena i Burse i grada Damaska i vilajeta Egipta, cijelog Azerbejdžana, Magreba, Barkaha, Kairuana, Alepa, Iraka, Arabije i Adžima, Basre, El Hasa, Dilena, Rake, Mosula, Partije, Didžarbakira, Kilikije i Vladar vilajeta: Erzuruma, Sivaša, Adana, Karamana, Vana, Barbarije, Habeša, Tunisa, Tirabolosa, Kibrisa, Rodosa, Kandije, Moreje, Crvenog Mora, Crnog Mora, Anadolije, Rumelije, Bagdada, Kurdistana, Grčke, Turkestana, Tartarije, Cirkazije, Kabarda, Gordžestana, Kipčaka i zemlje Tatara, Kefa i susjednih zemalja, samostalnog pašaluka Bosne, grada Beograda i vilajeta Serf sa svim gradovima i utvrdama, cijelog Arnaut vilajeta i Vlaške i Moldavije.

[Benjaminsky]

SULTAN MEHMED II FATIH

Mehmed II jer rođen 30. III 1432. god. u Jedrenama, a majka mu je bila Huma i pretpostavlja se da je bila slavenskog porijekla, vjerojatno rođaka kn. Zete. Balše III. Mehmedov otac, Murad II bio je psihički slomljen nakon smrti dva starija sina te je abdicirao 1444. god. i prepustio Mehmedu II da vodi carstvo sa samo dvanaest godina.
Na insistiranje Mehmedovog lale, a sada velikog vezira Halil-paše, Mehmed je pozvao oca da preuzme prijestolje pred bitku za Varnu, ali Murad je to odbio. Bijesan na oca, koji je abdicirao i živio mirnim životom u Anadoliji, Mehmed II napisao je: ,,Ako si ti sultan, dođi i preuzmi vodstvo svoje vojske. Ako sam ja sultan, ovim ti naređujem da dođeš i vodiš moju vojsku.“ Iako je Mehmed II svojevoljno prepustio prijestolje svom ocu, bilo je očito da se kao vođa osjećao poniženim. Nakon toga se vratio u Manisu u egejskoj regiji, gdje se oženio i nastavio razvijati svoj intelekt. Mladi kraljević je takođe stekao vojni uvid pridruživši se svom ocu u bitci na Kosovu 1448. god. kad su opet pobijedili.
Kada mu je otac umro 1451. god., Mehmed II se popeo na prijestolje, ali ovaj put sa mnogo naučenih lekcija i više iskustva. Nastojeći se dokazati u očima visokih osm. ličnosti i javnosti u želji da ostvari svoj konačni cilj, stvaranja historije, njegove su oči bile uprte u osvajanje Carigrada. Odmah je krenuo sa pripremama za taj izazov. Iako je grad bio opkoljavan i prije, niko ga nije uspio zauzeti, a Mehmed II je znao da je za postizanje takvog cilja potrebna posebna taktika i uvid. Okupio je vojsku od 200.000 vojnika, ali neki historičari kažu da je ratnika bilo duplo manje i pojavio se pred velikim i jakim gradskim zidinama. Okružio je grad i morem i kopnom, nakon čega je uslijedio neočekivani potez: napadanje ratnih brodova kopnom sa gradskog područja Galate (tada male đenovljanske trgovačke kolonije) na evr. strani Istanbula. Vojni poduhvat se nastavila više od 53 dana, predvođena masivnim topovskim napadima koji su udarali po zidinama kako bi se otvorila rupa kroz koju su vojnici mogli probiti grad. 29. V 1453. god. grad je konačno pao, čime je Mehmed II dobio zasluženu titulu Fatiha, tj. osvajača. U doba opsade Mehmed II likvidirao je velikog vezira Halil pašu na temelju optužbi da je podmićen, a zapravo je vrlo često sumnjao u mogućnost zauzimanja Carigrada i stalno je sijao defetizam u ranom vijeću.



Osvajanje grada je najpoznatija pobjeda Mehmeda II jer je njime srušio hiljadugodišnje Carstvo koje je opet baštinilo snagu, ugled i veličinu Rimskoga Carstva. Treba imati na umu da je tad imao samo 21. godinu. Ponesen tom epohalnom pobjedom, sa samo dvadeset i jednom godinom života u narednim godinama nastavio je nizati pobjede i osvajanja po Evropi. Kraljevstva su pred njim padala kao kule od karata. God. 1459. je definitivno osvojena Srbija, 1460. god. srušeno je zadnje uporište Paleologa – despotovina Moreja na Peloponezu, 1462. god. pala je Vlaška i njen autokrata Vlad III Nabijač, poslije je zauzeo i ostrvo Lezbos. Karaljevina Bosna je bilo zadnje slobodno uporište na Balkanu, ali i njeno osvajanje završeno je u jednom ljetu 1463. god. Poslije tur.-mlet. rata koji je trajao od 1463/79. god. Venecija je bila dužna po mirovnom ugovoru plaćati Osmanskom Carstvu ratnu odštetu od 100.000 dukata i 10.000 dukata god. za pravo trgovanja na osm. teritorijama. U god. 1464/73. cijela je Anadolija najzad se našla u sastavu Carstva. Moldavija je za jednu godinu osvojena i pala pod Osmanlije 1476. god., ali ja zato za osvajanje Albanije trebalo čak dvanaest god.. Naime, od 1466/78. god. Gjergj Kastriot, a poslije njegove pogibije Leka III Dukagjini nastavio je žestoku borbu protiv Osmanlija. Tad, 1475. god. osvojen je Krimski kanat. God. 1480. sa 128 brodova i 28 galija Osmanlije su izvršile invaziju na Otranto. Borbe su trajale do smrti Mehmeda II, 3. V 1481. god. kad su se sve snage Osmanlija povukle. Panika u Italiji je bila toliko velika da su već počeli bježati iz Rima.
Historičari ističu da je Mehmed II govorio perz., arap., starogrčki i ital. – što mnogi smatraju znakom koji sugerira njegovu želju da formira carstvo koje će se protezati podjednako na zapadu i istoku. Turski historičari kažu da je njegova knjižnica sadržavala knjige o temama kao što su geometrija, religija, inženjerstvo, astronomija, poezija, aritmetika, arheologija, geografija i filozofija. Poznat kao pjesnik, Fatih je takođe imao veliko zanimanje za umjetnost, jer je naručio renesansnog slikara Đentila Belinija da napravi njegov portret. Homerova „Ilijada“ bila je među knjigama u njegovoj biblioteci, a vjeruje se da je Ptolemejeva antička karta svijeta bila jedan od dragulja njegove zbirke.
U ovom periodu izgrađeno je preko 300 džamija, 57 medresa, 59 hamama, 29 bezistana, mnoge palate, tvrđave, saraji, mehane i mostovi. U Istanbulu je osam crkava pretvorio u džamije, a najpoznatija je Aja Sofija. God. 1470. završena je izgradnja Fatiha Kulijesija (Univerzitet). Izgrađena je i Kapali Čarši kao najvažnije trgovačko središte, a i palata Topkapi na površini od 2.214.000 km2.
U dvadeset i dva vojna pohoda tokom svoje vladavine, sultan je uspio osvojiti velike dijelove teritorija i time povećati osm. drž. na preko 2,2 miliona km2.
Imao je 10 žena i 6 konkubina. Imao je najmanje četiri sina i jednu kćerku. Najstariji mu je sin bio nasljednik Bajezid II. Sljedeći je bio Mustafa, a treći je Džem sa kojim se Bajezid borio za prijestolje. Četvrti je sin Orhan, a kći se zvala Đevhera.

[Benjaminsky]

SULTAN SULEJMAN I KANUNI

Sultan Sulejman rođen je 27. IV 1495. god. u Trapezuntu od oca sultana Selima I, a majka Ajša je bila kći krimskog kana Mengli I Giraja.
Prije nego što je naslijedio oca, bio je beglerbeg u Kefeu (Cafa, takođe poznat kao Feodozija), na poluostrvu Krimu, a kasnije i u Manisi. Na prijestolje se popeo sa 26 god. 1520. kao jedini nasljednik. Ukinuo je zabranu trgovine koju je nametnuo njegov otac i time je oživio komunikaciju sa Istokom.
Evropa mu je bila veliki izazov te je krenuo na Ugarsku, a povod za to mu je bilo ugar. ubistvo izaslanika koji su poslani da najave njegovo stupanje na prijestolje. Da pokaže svoju riješenost zauzeo je Beograd 1521. god., a potom osvojio ostrvo Rodos 1522. god. kojeg su dotad držali vitezovi Ivanovci. Nakon što se ugar. kralj Ludvig II Jagelo udružio sa smrtnim neprijateljem Osmanlija, Perzijom i počeo provocirati u Vlaškoj i Moldaviji, sultan je krenuo na Ugarsku i porazio je na Mohačkom polju za samo dva sata 29. VIII 1526. god. čime je Ugarska postala dio Osmanskog carstva. Zatim je 1529. god. opsjedao Beč kako bi dobio kontrolu nad Svetim Rimskim Carstvom, ali ga zbog zimskih uslova nije uspio osvojiti. Sveto rimsko Carstvo njemačkog naroda imalo je tada teritoriju na području današnje Austrije, Njemačke, Španije, Belgije i Nizozemske. Najmoćniji vladar Evrope, car Karlo V Habsburški nikada se nije suprotstavio Sulejmanu jer je stolovao u Madridu. Inače, za Osmanlije Sveto Rimsko Carstvo nije bila carevina, Osmanlije su priznavali samo Austriju. Sultan je poslije osvajanja Ugarske vršio pohode na Austriju, Veneciju, Moldaviju i Besarbiju. Sklopio je mir sa Venecijom 1540. god. kako bi spriječio njeno izvlačenje u njem. ruke, a zatim je sklopio mir sa Svetim Rimskim Carstvom 1547. god.
Osmanski admiral Hajredin-paša Barbarosa imao je sa 122 broda i 20.000 vojnika, 1538. god. u Prevezi porazio križarsku flotu, koja je imala 600 brodova i 60.000 vojnika. Bitka kod Preveze bila je najveća pomorska bitka u historiji do tada. Od Gibraltara do Perzijskog zaljeva, sva mora su došla pod osm. vlast.
Zatim je sultan krenuo na Perziju i osvojio Bagdad 1555. god. Posljednji Sulejmanov pohod bio je opet u Ugarskoj. Umro je tokom ovog pohoda u dobi od 72 god. 1566. Umor, giht, dizenterija, angina i moždani udar pridodali su se sultanovoj depresiji muke u starosti. Zagledan u tvrđavu Siget rekao je: „Zar ova prokleta tvrđava još nije zauzeta?“ a to su bile njegove posljednje riječi. Njegovo tijelo dovezeno je u Istanbul i sahranjeno pored džamije koju je izgradio.
Proširio je granice 6,5 miliona km2 zemlje koju je naslijedio od oca na više nego duplo, 14,9 miliona km2. Njegova 46-ogodišnja vladavine bila je najduža, a lično je na konju učestvovao u trinaest velikih ekspedicija. Uzor mu je bio njegov djed Mehmed II Fatih. Činjenica da je nametnuo porez na četiri najveće drž. tog razdoblja, te Sveto Rimsko Carstvo, Poljsku, Rusiju i Veneciju, i uzeo Francusku pod svoju zaštitu, dovoljna je da pokazuje veličanstvo vladavine sultana Sulejmana. Tako je odigrao odlučujuću ulogu u evr. politici i svojom agresivnošću je utjecao na formiranje Evrope. Štitio je protestantizam i njihove knezove i stao na stranu Francuske protiv Svetog Rimskog Carstva kao što je njegov djed štitio pravoslavlje od katolicizma. Historičar Jozef fon Hamer-Purgštal je napisao: „Svi protestantski vladari duguju svoj spas sultanu Sulejmanu.“ Kada je osvojen Stolni-Belgrad (Šekešfehervar), on najveću gradsku crkvu nije preuredio u džamiju, poštujući vjerska uvjerenja Mađara jer su u ovoj crkvi krunisani ugar. kraljevi i tamo pokopani. Osim toga, nije dozvolio pljačkanje blaga sa posmrtnih ostataka ugar. kraljeva.

Uz sve to jedna osobina sultana je važnija od drugih. Naziv „Kanuni“ dobio je ne zbog njegovog donošenja zakona, već zbog poštovanja zakona. U zgradi Kongresa Sjedinjenih Država, reljefna slika sultana Sulejmana obješena je među portrete dvadeset i tri najveća zakonodavca u historiji. Engl. kralj Henrik VIII iz din. Tudor poslao je izaslanstvo u zemlju Sulejmana Veličanstvenog i dao pripremiti izvješće o osm. pravosudnom sistemu. Kralj je poduzeo korak da Englesku učini moćnom drž. u svijetu krenuvši u reformu u skladu sa ovim izvješćem. Sultan je s fr. Kraljem Fransoa I potpisao ugovor o slobodi trgovine u svim osm. lukama i savezništvu protiv Habsburga. Kada je egip. porez koji je beglerbeg Husrev-paša poslao u Istanbul bio veći nego inače, sultan je bio sumnjičav iako je Divan-i-Humajun (Carsko vijeće) trebao biti zadovoljan situacijom. Iako je Husrev-paša rekao da je urod bio u izobilju zbog novoizgrađenih kanala, sultan nije bio zadovoljan. Poslao je inspektore u Egipat. Iako su inspektori potvrdili izjavu beglerbeg, sultan je naredio da se višak novca vrati u Egipat i iskoristi za izgradnju kanala, cesta i luka. Vrlo je upečatljiv član iz Kanunname (Knjizi zakona) sultana: „Oficiri ili ljudi, bogati ili siromašni, građani ili seljani, jednaki su pred zakonom kada počine zločin.“
Sultan Sulejman je takođe napisao divan u kojoj su njegove pjesme napisane pod pseudonimom „Muhibi“. U njegovo vrijeme najtalentovaniji ljudi školovali su se za nauku, umjetnost, kulturu, politiku i vojsku. Veliki pojedinci u njegovoj blizini bili su među ostalima koje su sultanu dale njegovu veličanstvenost. Poklanjao je veliku pažnju naučnicima i zanatlijama i uvijek je bio ponosan što živi u istom razdoblju kao i oni.
Bio je vrlo religiozan. Po prvi put u historiji smijenio je šejh-ul-islama sa njegove dužnosti jer je sa nepoštovanjem govorio o velikom filozofu i sufiju Mevlani Dželaladinu Rumiju. On je prvi sultan koji je bio pripadnik nakšibendijskog reda. U mladosti je bio učenik Abdulatifa Mahdumija, jednog od halifa Emira Buharija. Šejh Jahja Efendi bio je blizak sultanov prijatelj. Naručio je veličanstvenu džamiju i kompleks pod nazivom „Sulejmanija“ u Istanbulu 1557. god. To je jedno od najljepših djela mimara* Sinana koja je građena sedam godina. U sklopu kompleksa nalaze se i bolnica, imaret, tabhana, škola i kupalište. A u Meki je izgradio medrese i vodene puteve oko Kabe. Okružio je Jeruzalem zidinama koje i danas stoje. Popravio je mesdžid Al-Aksa.

Ipak historičari tvrde da su njegove dvije žene i one oko njih bile političke frakcije i da je bio pod njihovim utjecajem. Prva žena Fulane rodila je sina Mahmuda, koji je umro u epidemiji velikih boginja. Druga žena zvala se Đulem-hatun i rodila je sina Murada, koji je takođe umro od velikih boginja. Đulem nije rađala više djece, ali je dugo vremena ostala pravi prijatelj sultana, međutim, zadavljena je po Sulejmanovoj naredbi u šezdesetdevetoj godini. Treća žena mu je bila Mahidevran Sultan, poznata kao Đulbahara, vjerojatno Čerkeskinja. Mahidevran je bila majka nekoliko šehzada, uključujući Mustafu koji je bio vrlo popularan u narodu, ali je pogubljen zajedno sa svojim sinovima. Mahidevran je protjerana u Bursu gdje je i umrla. Četvrta, jedina Sulejmanova žena sa kojom je stupio u službeni brak 1534. god., iako je sa njom bio od 1520. god. bila je Aleksandra Anastazija Lisovska, u Evropi poznata kao Rokselana sa muslimanskim imenom Kerima, tj. Hurem iz milja. Historičari iz svojih potreba kalkulišu njeno porijeklo, ali se zna da su je zarobili krimski Tatari tokom napada na teritorije koje su sada u zapadnoj Ukrajini, a u to vrijeme pripadale polj.-lit. uniji. Ona mu je rodila: Mehmeda, Mihrimah, Abdulaha, Džahangira Bajezida i Selima. Rokselanin poslušnik bio je veliki vezir Rustem-paša za kojeg je udala svoju kćer Mihrimah. Glasine i špekulacije tog vremena govorile su da je borba za prijestolje između njegovih sinova postala očita i tim veća što je sultan postajao stariji. Zato je Sulejman dao zadaviti Mustafu, a i sve njegove sinove. Ni do danas nije poznato je li Mustafa doista namjeravao zbaciti sultana ili je za to bio samo oklevetan. Rokselanin sin Selim postao je prijestolonasljednik; međutim, nakon njezine smrti pobunio se još jedan njihov sin; Bajezid. Poražen je od brata Selima u bitci kod Konije 1559. god., pokušavao se sakriti kod Safavida u Perziji, ali ga je šah Tahmasp I vratio njegovom ocu za 400.000 zlatnika, te je Bajezid pogubljen zajedno sa pet svojih sinova. Sultan Sulejman I je sahranjen u turbetu u istanbulskoj četvrti Eminion. Kuriozitet vezan za to turbe je što je u njega ugrađen mermerna ploča viz. cara Manojla I Komnina na kojoj se spominje njegova pobjeda iz 1151. god. nad „bosanskom zemljom“ što pokazuje starost pomena Bosne prije povelje Kulina bana iz 1189. god.
------------------------------------------------------------
mimar – (tur.) graditelj. Vrlo je čudno, zapravo nepismeno pisati zajedničku imenicu velikim slovom. Generacije studenata, a i intelektualaca među kojima prednjače historičari i arhitekti, ali i publicisti već decenijama griješe u tome. Kad se taj pojam piše velikim početnim slovom proizilazi da je Mimar uz ime Sinan prezime najvećeg turskog arhitekte. (Abdulah Škaljić: „Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku“, Svjetlost, Sarajevo, 1966., str. 464.)

[Benjaminsky]

Iako skoro stotinu godina nisu na vlasti, Osmanlije i dalje drže do sebe kao i svaka imperijalna dinastija. Zbog toga se kod njih u bocu zna tko će biti sljedeći titularni sultan, odnosno glava Osmanske kuće.

GLAVE CARSKE KUĆE OSMANLIJA I PRIJESTOLONASLJEDNICI IZVAN TURSKE

Od smrti kalifa Abdulmedžida koji je bio 37. glava osm. kuće, preživjeli članovi Osmanske din. odlučili su uzeti prezime Osmanoglu; u slobodnom prevodu osm. prinčevi. Budući da nemaju više nikakve moći, ali imaju pravo nositi ime svog praoca, oni su ustanovili redoslijed naslijeđa njihove din. Slijedi kratak popis dosadašnjih titularnih sultana Osmanske din.


Ahmed Nihad
38. – 1944/54.
Djed: MURAT V
Otac: Mehmed Salahudin
Mati: Naziknaz
Rođen: 1883.
Umro: 1954.
Žena: Safru
Sin: Ali Vasib

Osman Fuad
39. – 1954/73.
Djed: MURAT V
Otac: Mehmed Salahudin
Mati: Džalafar
Rođen: 1895.
Umro: 1973.
Žena: Nabila Karima
Sinovi: Dundar Aliosman,
Harun Osman

Abdulaziz
40. – 1973/77.
Djed: ABDULAZIZ
Otac: Mehmed Sejfudin
Mati: Nazu Falak
Rođen: 1901.
Umro: 1977.
Žena: Barkamal
Bez sinova.

Ali Vasib
41. – 1977/83.
Pradjed: MURAT V
Djed: Ahmed Salahudin
Otac: Ahmed Nihad
Mati: Safru
Rođen: 1903.
Umro: 1983.
Žena: Amina Mukbila
Sin: Osman Salahudin

Mehmed Orhan
42. – 1983/94.
Djed: ABDULHAMID II
Otac: Mehmed Abdulkadir
Mati: Mihriban
Rođen: 1909.
Umro: 1994.
Žene: Margaretha Irma Fournier
Sin: Salim Orhan

Ertugrul Osman
43. – 1994/2009.
Djed: ABUDLHAMID II
Otac: Mehmed Burhanudin
Mati: Alija Malik Nazlijar
Rođen: 1912.
Umro: 2009.
Žene: Gulda Twerskoy, Zainab Tarzi
Bez djece.

Osman Bajezid
44. – 2009/17.
Pradjed: ABDULMEDŽID
Djed: Mehmed Burhanudin
Otac: Ibrahim Teufik
Mati: Hatidža Sadija
Rođen: 1924.
Umro: 2017.
Nije se ženio, nema potomaka.

Dundar Aliosman
45. – 2017/21.
Pradjed: ABDULHAMID II
Djed: Mehmed Salim
Ebejka: Eflakijar
Otac: Abdulkerim
Mati: Nimet
Rođen: 1932.
Umro:2021.
Žena: Jusra Han
Bez djece.

Harun Osmanoglu
46. – od 2021. god.
Pradjed: ABDULHAMID II
Djed: Mehmed Salim
Otac: Abdulkerim
Mati: Nimet
Rođen: 1932.
Žena: Farzav Darvich
Sinovi: Orhan,
Abdulhamid Kadžihan



PITAJTE AKO JE ŠTA NEJASNO ILI MISLITE DA JE POGREŠNO.

[Benjaminsky]

Vrlo precizna karta, mada pojednostavljena koja prikazuje sve potencijalne buduće glave titularnih sultana Osmanske kuće. Što reče jedan moj prijatelj: "Ovako ne bi ni Švabo skontao poredak nasljeđivanja."

[zposao]

Sve to pada u vodu kad se Erdo i formalno proglasi sultanom

[Benjaminsky]

Sve to pada u vodu kad se Erdo i formalno proglasi sultanom

Volim ozbiljne komentare. Hvala na doprinosu temi.

[zposao]

Sve to pada u vodu kad se Erdo i formalno proglasi sultanom

Volim ozbiljne komentare. Hvala na doprinosu temi.

Nije ovo bilo namijenjeno ismijavanju tebe ili tvoje teme. Samo sam usput bacio digresiju koja očito nije dobro sjela

Ne zamjeri. Nastavi sa radom, cijenim tvoj trud.

[Benjaminsky]

Volim ozbiljne komentare. Hvala na doprinosu temi.

Nije ovo bilo namijenjeno ismijavanju tebe ili tvoje teme. Samo sam usput bacio digresiju koja očito nije dobro sjela

Ne zamjeri. Nastavi sa radom, cijenim tvoj trud.

Hvala na uvažavanju.
Nastavit ću sutra s ovom temom. Sutra su na redu naši "dragi" Habsburzi koji su nas oslobodili "mrskih okupatora", koji nisu rušili džamije, ali su gradili sve pa i crkve, šta se može, svako se češe tamo gdje ga svrbi... Čitamo se.

[zposao]

Nije ovo bilo namijenjeno ismijavanju tebe ili tvoje teme. Samo sam usput bacio digresiju koja očito nije dobro sjela

Ne zamjeri. Nastavi sa radom, cijenim tvoj trud.

Hvala na uvažavanju.
Nastavit ću sutra s ovom temom. Sutra su na redu naši "dragi" Habsburzi koji su nas oslobodili "mrskih okupatora", koji nisu rušili džamije, ali su gradili sve pa i crkve, šta se može, svako se češe tamo gdje ga svrbi... Čitamo se.

Hajde jedno pitanje iz struke kad već spomenu "mrske" i "drage" okupatore
Koliko ima istine u tome da su Osmanlije rušili crkve ili ih prenamjenjivali u džamije?

[Benjaminsky]

Prvo što se gradilo u osvojenom, tj. okupiranom gradu, selu, naselju bila je džamija kako bi mogli odmah pristupiti organiziranom obavljanju namaza. Samo tamo gdje nije bilo crkve da se prenamijeni u džamiju namaz se obavljao na otvorenom prostoru (kao musala za Bajram). Po uzoru kako je crkva Aja Sofija pretvorena u džamiju - to je postao presedan u cijelom Osmanskom Carstvu. Naravno, to nije ništa novo jer je praksa još starija. Nastankom i organizacijom kršćanstva, kad su kršćani ojačali i počeli zauzimati vjerski prostor, na mjestu svakog antičkog hrama koje je bilo posvećeno većem božanstvu - građena je crkva. To je i dokazano mnogobrojnim arheološkim iskopinama ispod crkava Notre Dame du Paris, Duomo u Milanu, Westimnster u Londonu, itd. Nisu samo to Osmanlije uzimale od Bizanta. Najpoznatija stvar je da su preuzeli od njih iz "Krmčije" (zbornik crkvenih i svjetovnih propisa) koji je sugerirao "ius primus noctis" - pravo prve bračne noći. Budući da su kmetovi pripadali vlastelinu on je imao pravo dozvoljavanja vjenčanja svojim kmetovima i da prvi spava s mladenkom. Osmanlije su to preuzeli od Bizanta jednako kao što su Bizantinci pretvarali antičke spomenike u crkve.

[Benjaminsky]

Danas će biti predstavljeni odjeljci iz knjige KINGS & QUEENS:

DINASTIJA HABSBURG

Kad se žele napraviti rodoslovne karte neuobičajeno velikih obitelji i dinastija onda je to lakše postići ako se prije prelaska na pravljenje obiteljskih karata napravi plan, tj. shema razvoja svih „krila“ koja čine tu vrlo razgranatu dinastiju. Dolje je primjer jedne takve sheme koja je zaista bila potrebna da bih se i sam mogao snaći u šumi imena i podataka. Ako se to ne uradi onda se može desiti ono, da ne vidimo drveće od šume.

[dr_Evil]

Prvo što se gradilo u osvojenom, tj. okupiranom gradu, selu, naselju bila je džamija kako bi mogli odmah pristupiti organiziranom obavljanju namaza. Samo tamo gdje nije bilo crkve da se prenamijeni u džamiju namaz se obavljao na otvorenom prostoru (kao musala za Bajram). Po uzoru kako je crkva Aja Sofija pretvorena u džamiju - to je postao presedan u cijelom Osmanskom Carstvu. Naravno, to nije ništa novo jer je praksa još starija. Nastankom i organizacijom kršćanstva, kad su kršćani ojačali i počeli zauzimati vjerski prostor, na mjestu svakog antičkog hrama koje je bilo posvećeno većem božanstvu - građena je crkva. To je i dokazano mnogobrojnim arheološkim iskopinama ispod crkava Notre Dame du Paris, Duomo u Milanu, Westimnster u Londonu, itd. Nisu samo to Osmanlije uzimale od Bizanta. Najpoznatija stvar je da su preuzeli od njih iz "Krmčije" (zbornik crkvenih i svjetovnih propisa) koji je sugerirao "ius primus noctis" - pravo prve bračne noći. Budući da su kmetovi pripadali vlastelinu on je imao pravo dozvoljavanja vjenčanja svojim kmetovima i da prvi spava s mladenkom. Osmanlije su to preuzeli od Bizanta jednako kao što su Bizantinci pretvarali antičke spomenike u crkve.

Tobe jarabi! Jos ces mi reci da je vojska na Allahovom putu silovala sta je stigla, pljuc!

[Benjaminsky]

HABSBURŠKI CAREVI NA VRHUNCU MOĆI

FERDINAND I. (Alcalá de Henares / Španjolska, 10. III. 1503. – Beč, 25. VII. 1564.). Bio je sin Philippa I. „Lijepoga“ i Juane „Lude“ te brat cara SRC-a Karla V. Godine 1521. dobio je na upravu sve austrijske zemlje, a poslije mohačke bitke izabran za kralja Bohemije*, Ugarske i Hrvatske. Od toga se doba njihove nasljedne i krunske zemlje nazivaju Habsburška monarhija. Budući da je Ivan Zapolja, potpomognut od Turaka pretendirao na te zemlje, došlo je do građanskog rata iz kojeg je izašao kao pobjednik. Suočen s reformacijom, nastojao je biti tolerantniji od brata Karla V. Rezultat toga je Augsburški mir s maksimom: „Čija je vlast, njegova je vjera.“ (lat. Cuius regio, eius religio), po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru svojih gospodara, ili napustiti njihove zemlje. Njemačka je time podijeljena na izrazito katolički jug i protestantski sjever. Nakon abdikacije brata Karla V. izabran za cara SRC-a. Kao i njegov brat ženio se samo jednom (što nije pravilo kod Habsburga) a supruga mu je bila Anna, kći Ladislava II. Jagiełła, kralja Ugarske i Hrvatske i Barbare Brandenburške, koja je bila kći Albrechta Achillesa od Hohenzollerna, elektora Brandenburga. S njom je imao čak 15 djece. Petero je umrlo u djetinjstvu a od ostalih deset bila su samo tri muškaraca.
Prva je Elisabetha koja se udala za Zygmunta II. Augusta Jagiełła, poljskoga kralja, kao što je bilo i s četvrtom kćeri – Katarinom koja se udala za istoga kralja poslije smrti svoje sestre. Ni jedan od ta dva braka nije nastavio dinastiju Jagelo. Druga kći je Anna koja se udala za vojvodu Bavarske, Albrechta V. od Wittelsbacha s kojim je imala kći Annu koja je kasnije postala supruga svome ujaku Karlu II. Treća kći je bila Maria koja se udala za vojvodu Wilhelma od Jülich-Clevesa iz kojeg je braka Eleonore, a ona je bila supruga vojvode Pruske, Albrechta Friedricha od Hohenzollerna. Njih dvoje su praroditelji kraljeva Poljske i Saske iz dinastije Wettin. Peta kći je Eleonore koja se udala za Vojvodu Mantove, Guglielma Gonzage i od njih će poteći vojvode Mantove do 1708. Šesta je kći Barbara koja se udala za vojvodu Ferare, Alfonsa II. d' Estea (koji je već ranije imao jedan politički brak s Lucrezijom de Medici, izvanbračnom kćeri vojvode Toskane Kozma I. I zadnja kći, Johanna vezana je uz Medicije jer je udana za sina Cosima I; Francesca I., velikog vojvodu Toskane – i majka je Mariji de Medici, regentici i kraljici Francuske i supruzi kralja Henrija IV. Bourbona. Iz braka Johanne Austrijske i Francesca I. de Medicija su potomci svih Medicija do njihovog izumiranja 1737., kada Toskana prelazi u ruke Habsburga.
________________________________
*Bohemija – povijesno ime Češke. U antici je na području Češke živjelo pleme Boji, te je vremenom naziv Bohemija ušao iz latinskog u njemački: Böhmen. Tek se 1918. Bohemija počela zvati Češkom, ali budući da je brzo ušla u uniju sa Slovačkom – Čehoslovačka.

Prvi sin je MAXIMILIAN II. (Beč, 11. VII. 1527. – Regensburg, 12. X. 1576.). dobio ime po svome djedu. Već je postalo pravilo da nasljednik prvo postane kralj Bohemije, pa ugarsko-hrvatski kralj, a onda i car SRC-a. Mada je bio naklonjen katolicizmu nije nikako smio staviti protestante u drugi plan već je nastojao smiriti vjerski raskol i sukobe. Mada su Turci zauzeli Siget, prema njima je zauzeo pomirljiv stav. I on se ženio samo jednom, ali je nastavio tradiciju incesta jer je odabrao za ženu Mariju, kćerku svoga strica Karla V. S njom je imao 16 djece, ali je samo pola od njih preživjelo djetinjstvo jer je „nečista krv“ uzimala svoj obol. Kći Anna je bila najstarija i nju je udao za kralja Španjolske, Philippa II. koji joj je bio ujak.