Bosna i Hercegovina (1947-1987)

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...
jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#901 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 07/04/2017 21:48

Njihova greška je što su od sećije i SR i HR nacionalista napravili mučenike. Cijena te greške plaća se i danas.
Upravo, čista istina je da je BiH bila država i to od momenta njenog oslobođenja a sam projekt je započet još za trajanja rata 1942. godine. BiH je bila država u pravom smislu. Imala je i protagoniste poput Hamdije i slažem se da je sve otišlo u propast odlaskom Hamdije.


User avatar
Zokipfc
Posts: 1063
Joined: 24/04/2013 18:44

#902 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Zokipfc » 08/04/2017 01:24

KENJAC wrote:Vidi, dosta od ovih pobrojanih , i onih ne recenih, je u Slobodanovoj politici imalo istu ulogu ko crv u Svajcarskom siru. Mislili su da ga buse i unistavaju a u stvarnosti su mu davali samo specifican ukus i dizali cijenu.
Na primjer , Edina Rsdovic. Dala je sve od sebe da Milosevic zatekne pogodan prostor.
Ma nisu ti poluljudi nasa tema. Neko je spomenuo Pozderce i ja samo mogu da kazem da je smrcu Pozderaca umrla ideja Bosne. One prave lijepe Bosne. Iskrene ! Ovo sto se danas protura pod idejom Bosne je crtani film za polupismenu masu. Al ajd' ti to reci naglas....

@ KENJAC i ostale... Imate li preporucljivo stivo o Pozdercima? Mozda i neki pogled iza kulisa CK BiH 80ih?

User avatar
Edin H.
Posts: 40567
Joined: 08/10/2004 22:36
Location: Tirana

#903 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Edin H. » 08/04/2017 02:10

Sarajmen wrote:Link će biti aktivan najvjerovatnije od sutra : http://www.federalna.ba/bhs/vijest/179961/06102016
Svaka cast Arijani na ovom dokumentarcu, mnogo hrabra zena bila u ratu.

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#904 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 12/04/2017 21:23

Danas se obilježava 23. godišnjica smrti Branka Mikulića, nekadašnjeg člana Predsjedništva SFRJ iz BiH.
Mikulić se borio da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: hiljadu škola, hiljadu biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH.
S mladom ekipom saradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnost


User avatar
ljevoruki
Posts: 4006
Joined: 20/05/2011 22:49

#906 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by ljevoruki » 17/04/2017 22:41

jefff wrote:Danas se obilježava 23. godišnjica smrti Branka Mikulića, nekadašnjeg člana Predsjedništva SFRJ iz BiH.
Mikulić se borio da SR BiH bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, te je ponudio razvojni program: hiljadu škola, hiljadu biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH.
S mladom ekipom saradnika, među kojima su se isticali Hamdija Pozderac, Todo Kurtović i Hasan Grabčanović, Mikulić je započeo izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnost
Hamdija je bio stariji od Branka a Todo od Hamdije.
Sistem socijalne ravnopravnosti je bio klasicna komunisticka suplja za sirotinju, Hamdija stanovo u Djure Djakovica, u vili gdje je poslije bila Americka ambasada.
Todo Kurtovic stanovao u Matije Gubca, ispod SOS-a, jedna od najljepsih vila u Sarajevu u to doba.
Branko "pravio" kucu na cosku Jelene Vitas i Sumbul Avde, 100 metara od moje kuce, u nju nikad uselio nije jer su se raja pobunila i otvoreno negodovala.
Nekako u isto vrijeme gradnje ove kuce, danasnja Libijska ambasada, krenula je i afera Neum pa je i to jedan od razloga sto nikad nije uselio u nju.
O nacionalnoj ravnopravnosti necemo ovog puta. :-)

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#907 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 02/05/2017 22:26

Miljenko Jergović opet nas vraća u 1941., ovaj put u razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” od 28. prosinca, gdje tvrdi kako je danas gore nego što je bilo 5. travnja 1941. godine! Ne ulazeći u analizu tadašnjeg i današnjeg stanja, Jergović ne može nigdje u javnim istupima bez Hitlera, Pavelića, fašista, nacista, ustaša… Svako malo negdje vidi njih i njihove sve brojnije idolopoklonike. A zapravo se na taj način obračunava s neistomišljenicima, pa je tako mene već davno svrstao u fašistoidne komentatore Večernjeg lista. U spomenutom razgovoru spominje i neke druge kolege novinare i povjesničare, između ostaloga i dr. sc. Ivu Lučića, pri čemu bi volio čuti mišljenje Ive Josipovića o nama i našemu pisanju. Odakle ta nasušna Jergovićeva potreba za stalnim obračunom s nacizmom, kukastim križevima i sličnome? Nije li možda korijen u njegovoj prošlosti, još u njegovoj mladosti, kad je volio tu ikonografiju, kad je bio i sudionik “fašističkog rođendana” u Sarajevu, a danas je postao dežurni društveni higijeničar? Nisu li sve te njegove javne predstave njegova stalna potreba da dokaže i pokaže kako današnji Jergović nema veze s davnim Jergovićem? Nije li to neprestano “pranje” samoga sebe? Kako god, umjesto bilo kakvog odgovora Jergoviću, najbolje je citirati Ivu Lučića o spomenutom “fašističkom rođendanu” u Sarajevu! ___________________________________________ Beogradska Politika objavila je 7. siječnja 1987. članak „Maskenbal u crnim košuljama” iz kojega je tadašnja jugoslavenska javnost saznala za „neobičnu provokaciju u Sarajevu”, kako je pisalo u nadnaslovu. Radilo se o rođendanskoj proslavi u stanu „jedne poznate porodice” u Sarajevu, gdje su sudionici slavlja bili obučeni u neku vrstu nacističkih odora, odnosno crnih košulja s kukastim križevima. Navedeno je da su se na okupu našla djeca iz „boljih” i „viših” obitelji te da se o slučaju pričalo po gradu, ali je sve bilo obavijeno tajnovitošću. Šutnju i tajnovitost prekinulo je anonimno pismo koje je tobože nadležnim institucijama uputila „grupa studenata koja nije htela da dođe na taj rođendan”. Zapravo se radilo o pismu koje je Služba državne sigurnosti (bezbjednosti – SDB) Republičkog Sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (RSUP SR BiH) uputila sama sebi, odnosno društveno-političkim organizacijama kako bi „legitimirala” svoja saznanja. Naime, organizatori rođendana bile su Isidora Bjelica, kći tada poznatoga šahovskog majstora i novinara Dimitrija Bjelice, i Gordana Grozdanić, kći orijentalista prof. dr. Sulejmana Grozdanića. Nekoliko dana nakon rođendana Bjelica je nazvala telefonom svoju prijateljicu Tanju Sekulić koja nije bila na rođendanu i pričala joj o svemu što se tamo događalo. Otac te njezine prijateljice bio je Gajo Sekulić, profesor na Univerzitetu u Sarajevu kojem je SDB prisluškivao telefon unutar operativne obrade po liberalizmu. Tako je SDB saznao za čitav događaj i nakon kraće istrage uputio anonimno pismo institucijama kako bi legitimirala saznanja i započela obradu slučaja. Dva dana kasnije, 9. siječnja 1987., u sarajevskom Oslobođenju objavljen je tekst o rođendanskom slavlju održanom „u stilu nekadašnjih fašističkih proslava” na kome je sudjelovalo 19 studenata Univerziteta u Sarajevu ili kako su u članku prikazani „obijesnih mladića i djevojaka”. Naglašeno je da se na „morbidnom slavlju” nalazilo i četvoro članova Saveza komunista. Prema informacijama koje su tih dana „kolale po Sarajevu” i konačno „dospjele do medija”, zidovi stana bili su okićeni nacističkim zastavama i parolama, prikazivani su filmovi o Hitleru i Trećem Reichu, a većina gostiju bila je obučena u neku vrstu nacističkih odora s trakama i kukastim križevima na rukavima. Razrađivana je i ideja o slanju pisane podrške skupini studenata Sveučilišta u Ljubljani koji su inicirali ukidanje „Titove Štafete” i tražili uvođenje civilnog služenja vojnog roka. Razgovaralo se i o javnoj manifestaciji podrške tim idejama u Sarajevu. Prošlo je mjesec dana od događaja do reakcije političke javnosti. Gradski komitet Saveza komunista (GKSK) oglasio se uobičajenim frazama te je upozorio na „prisustvo fašizoidnih ideja među nekim studentima i na realnu opasnost da nosioci takvih i sličnih ideja iniciraju ekscese”. Upadljiva je konstrukcija pojma „fašizoidnih” ideja – fašističkih pa još i šizoidnih. Na pitanje zašto nema adrese i imena organizatora i sudionika „pira”, predsjednik GKSK Nenad Guzina rekao je kako je ovaj slučaj „istinska provokacija da budemo vatreni ali i razboriti”. Napomenuo je da su „vidljiva dva pola gledanja na ovaj slučaj, od minimaliziranja ekscesa kojem se navlači odora ‘nevinosti’ do radikalnog pristupa u kojem se maltene zahtjeva linč”. Guzina je dodao „da se cijeli slučaj mora cjelovito rasvijetliti i da je najbitnije da se pronikne u uzroke ove pojave”. Prethodnog dana (8. siječnja) 60 partijskih organizacija na sarajevskom Univerzitetu raspravljalo je o tom događaju, a na dan izlaska članka još toliko omladinskih organizacija. Zaključeno je da je politička akcija u „punom jeku”. U Oslobođenju je 10. siječnja 1987. objavljeno da je sporna rođendanska proslava održana u stanu studentice druge godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Isidore Bjelice (rođ. 1965.), kćeri Dimitrija Bjelice. Objavljena su i imena ostalih sudionika proslave: Jasmina Alibegović, rođ. 1967., student Medicinskog fakulteta; Siniša Bibin, rođ. 1965., student Filozofskog fakulteta; Velibor Božović, rođ. 1965., student Elektrotehničkog fakulteta; Željko Cvijanović, rođ 1964., student Filozofskog fakulteta; Danijel Gradac, rođ. 1966., student pravnog fakulteta, Gordana Grozdanić, rođ 1966., student Filozofskog fakulteta; Nebojša Gušić, rođ. 1968., student Pravnog fakulteta; Aleksandar Hemon, rođ. 1964., student Filozofskog fakulteta; Miljenko Jergović, rođ. 1966., student Filozofskog fakulteta; Srđan Kisić, rođ. 1966., student Pravnog fakulteta; Darko Lukić, rođ. 1962., završio Filozofski fakultet; Boris Močinić, rođ. 1966., student Mašinskog fakulteta; Aleksandar Maksimović, rođ. 1964., student Filozofskog fakulteta; Zorica Pećanac, rođ. 1967., student Filozofskog fakulteta; Nedim Osmanagić, rođ. 1965., student Pravnog fakulteta; Melina Stajić, rođ. 1965., student Elektrotehničkog fakulteta; Nedim Tanović, student Pravnog fakulteta, i Selma Zečević, završila Filozofski fakultet. U članku je upozoreno kako objavljivanje imena u „stvorenoj atmosferi najoštrije osude ovog nedostojnog čina može imati i neke neželjene posljedice kao, na primjer, nekritičko izjednačavanje stepena odgovornosti svih prisutnih ovoj seansi”. Pozitivnim je ocjenjeno to što će objavljivanje imena zaustaviti glasine, a pojačana politička aktivnost dovest će do toga da se utvrdi pojedinačna odgovornost svakog od navedenih. Režimski mediji iskazivali su stalno čuđenje uz ponavljanje pitanja „kako je uopće moguće da se takvo nešto dogodilo”. Tim naglašenim čuđenjem vlast kao da je htjela skinuti svaku odgovornost sa sebe. Objavljeno je i da je među „slavljenicima” bilo i četvoro članova SKJ i to Kisić, Lukić, Stajić i Zečević. Popis sudionika rođendanskog slavlja objavljen je istoga dan i u Politici, gdje je navedeno kako je složen po abecednom redu te da se udio svakog pojedinca ipak međusobno razlikuje, uz napomenu da se neki od popisanih profesionalno bave novinarstvom. U tom smislu zaključeno je i „da se razgovara” s urednikom u Domu mladih u Centru za društvene aktivnosti te s urednikom lista Naši dani gdje su „novinari” radili. Politika je opsežno i precizno informirala svoje čitatelje iznoseći i čitav niz „pikantnih” detalja. Preuzeti su opisi događaja iz informacija Gradskog komiteta Saveza socijalističke omladine (GKSSO) prema kojima je stvorena slika da je stan u kojem je rođendan slavljen izgledao kao „morbidna bahanalija iz vremena 1942. godine u vili nemačkog komandanta mesta, kojoj prisustvuju gestapovci, nacističke prostitutke, četnički predstavnici i drugi likovi iz te nacističke bulumente”. Istaknuto je kako su trojica uzvanika: Božović, Gušić i Hemon samoinicijativno došli u Gradski komitet SSO-a na razgovor, gdje su „samokritično” iznijeli da su svjesni težine svoje krivice i da su spremni snositi konzekvencije. Naglasili su da nisu fašisti i nemaju „fašizoidne ideje”. Predsjednica GK SSO-a Jagoda Lučić iznijela je „zamjerku ostalim organima” i iskazala nezadovoljstvo činjenicom da je „posljednja uključena u događanja povodom ovoga slučaja” te da se i u SSO-u mora vršiti diferencijacija kako se to čini u SK. U međuvremenu je svih 136 partijskih organizacija (kao i sve omladinske organizacije) na Univerzitetu raspravljalo o „fašističkom rođendanu” te su došli do novih informacija i zaključaka. Mediji su pisali da se iza bezopasne „dječje igre”, kako se ponegdje pokušavalo kvalificirati rođendansko slavlje, zapravo krio pokušaj organiziranja demonstracija u Sarajevu na kojima bi bila dana podrška slovenskoj mladeži koja se zalagala za ukidanja „Štafete” i verbalnog delikta, odnosno članka 133. Krivičnog zakona SFRJ te za „više demokracije i države”. Kao „idejne vođe” cijele priredbe označene su Isidora (Dimitrija) Bjelica i Gordana (Sulejmana) Grozdanić, koje su i pripremile dekor, osmislile detalje proslave i planirale program prosvjeda. Neki od sudionika događaja tvrdili su kako su oni zapravo „ismijavali fašizam” te da se radi o „nepromišljenost”, a ne o „zadojenosti fašističkom ideologijom”. Sekretar OO SK na Elektrotehničkom fakultetu, prof. dr. Lamija Tanović nazvala je čitav događaj „jako problematičnim”, a Osnovna organizacija SK na čijem se čelu nalazila zaključila je da se zapravo radilo o „manifestaciji obijesnih i dokonih mladih ljudi sa solidnom ekonomskom osnovom i bez ikakvih egzistencijalnih problema” od kojih su neki „poznati po svojoj ekstaravaganciji i egzibicionizmu”. U gotovo svim raspravama tražena je odgovornost svakog pojedinca u skladu s njegovom krivnjom. Od onih koji su bili organizatori pa do onih čija se krivnja sastoji od „nebudnosti, pasivnosti i nesnalaženja”. Zaključeno je i da među studentima „vlada slab interes za rad u omladinskoj organizaciji, te da partijske organizacije nisu aktivne u željenoj mjeri”. Važan naglasak u raspravama dat je preventivi i sprječavanju pojava kao što su „raslojavanje među omladinom na osnovu imovinskog statusa”, oportunizam, nebudnost i nepravodobno informiranje članova SK te propusti u obrazovnom i ideološko-političkom sustavu. Čuli su se različiti pristupi problemu, od zahtjeva za uhićenjem do opravdavanja u smislu kako se zapravo radilo o „parodiji fašizma”. A upravo to je ustvrdila Gordana Grozdanić u pismu upućenom Konferenciji omladinske organizacije Filozofskog fakulteta u Sarajevu 10. siječnja 1987. godine. Ovim povodom u Sarajevu je 15. siječnja 1987. održana 14. sjednica Predsjedništva Republičkog komiteta Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine (RK SSO BiH), gdje je u kontekstu „procjene političko bezbjednosne situacije” i rasprave o aktualnim idejnim kretanjima među mladima razmatran i „fašizoidni ispad grupe studenata sarajevskog Univerziteta”. Eksces je „najoštrije osuđen” i ocijenjen „krajnje drskim činom i nesvakidašnjom provokacijom”. Predsjedništvo je „dalo podršku Gradskoj konferenciji SSO Sarajevo, te osnovnim organizacijama SK i SSO na fakultetima u vođenju političke akcije na rasvjetljavanju i objašnjavanju ovog događaja te utvrđivanju pojedinačne idejno-političke odgovornosti svakog od učesnika fašizoidnog rođendanskog slavlja”. Darko Lukić isključen je iz SKJ, a dio „revolucionarne omladine” pobrinuo se i na drugi način „kazniti fašiste” tako što bi napuštali nastavu čim se na njoj pojavi netko od sudionika rođendanske proslave. Čija je to zapravo ideja pokazuje podatak da su se isti ti studenti koji su bojkotirali nastavu i svoje „grješne” kolege, „na izričit zahtjev” pojavili na sastanku SKJ gdje se donosila odluka o isključenju Lukića. Tražili su i da se sve sudionike rođendanske proslave isključi s nastave. Omladinskoj organizaciji Filozofskog fakulteta obratila se i Isidora Bjelica, s tvrdnjom da ona kao ni bilo tko od njezinih 18 kolegica i kolega nije fašist. Napisala je i da iza „rođendanske konceptualne predstave” ne stoji nikakva fašistička ideologija ni organizacija. Priznala je svoju „sklonost ka egzibicionizmu” i dodala da zbog života u „irealnom svijetu umjetnosti” nije bila svjesna kako bi se taj njezin „egzibicionizam” mogao shvatiti. U svoju obranu navela je podatak da na zidu njezine sobe „visi poster Marksa” te da se prva pjesma koju je objavila zove „Titovim putem”. Opisala je i druge svoje aktivnosti i zasluge. Pismo je završila tvrdnjom: „Nisam fašista ni neprijatelj svoje zemlje. Niti sam to bila, niti ću to biti. Smrt fašizmu – sloboda narodu”. U interpretaciju sarajevskog skandala uključili su se i mediji iz drugih jugoslavenskih republika. Beogradski NIN objavio je 18. siječnja 1987. tekst „Čudo u Sarajevu” u kojem se autor prilično oštro i uspješno narugao bosansko-hercegovačkoj vlasti i čitav slučaj prikazao apsurdnim. Najprije im je zamjerio nepostojanje samokritike, jer nakon što su „četrdeset godina ideološki obrazovali i socijalistički odgajali” narod, događaju im se „fašistički rođendani” na kojima „deca prave kukaste krstove od majoneze”. Ironizirao je i svu „perfidnost nauma da se sa simbolima fašizma na ulice iziđe s parolama o demokraciji”. Autor teksta navodi da se radi o generaciji koja je smislila usporedbu „dosadan kao marksizam” te zaključuje kako je sve to, zapravo, bio „podsvjesni otpor dosadnom, ograničeno-dogmatskom i rutinskom ideološkom obrazovanju i pritisku”. Sarajevski borci drukčije su sagledavali problem. Oni su na sjednici Gradskog odbora Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) održanoj 22. siječnja 1987. osudili „bal crnih košulja”, a usput i istupe „građanske desnice i drugih antisocijalističkih snaga” koje „u formi kvazinaučnih i literarnih istupa pokušavaju ugroziti tekovine socijalističke revolucije”. Rođendansko slavlje označili su kao „krajnje drski čin i nesvakidašnju provokaciju i uvredu svih rodoljubivih i poštenih građana, posebno boraca NOR-a”. Jedna od njih, Dara Ćetković „s gnušanjem” je govorila o tom slučaju, napominjući da je prije „tri-četiri godine” na Trebeviću održano „fašističko zavjetovanje” 17 srednjoškolaca te da je u nekim osnovnim i srednjim školama na Marindvoru kao i na Filozofskom fakultetu bilo crtanja kukastih križeva, preko čega se „olako prešlo”. Važno je napomenuti da ti događaji nisu poznati javnosti što očito znači da su zataškani. U daljnjoj raspravi rečeno je da je krivnja u slabom radu s omladinom, „stranim filmovima” koji se prikazuju na TV-u umjesto domaćih ratnih filmova te nedovoljnoj zatupljenosti revolucije i rata u školskim udžbenicima. Predsjednica Gradskog komiteta SSO-a Sarajevo Jagoda Lučić istakla je da „mlade ne treba dijeliti na one koji imaju i one koji nemaju zaleđinu” te da se moraju stvoriti jednaki uvjeti života i rada za sve, nakon čega neće biti „linije manjeg otpora” i ostalih negativnih pojava. Kada se čitava priča oko rođendana već primirila, zagrebački tjednik Danas objavio je 27. siječnja 1987. tekst „Fašizam s majonezom” u kojem se ukazuje na svu nepreciznost i nedorečenost službenih informacija. Hrpa bizarnih detalja o „sendvičima s kukastim križevima od majoneze”, „kama” kao rođendanski poklon i torta s ukrasom u obliku „svastike” prikrivali su pravu prirodu skandala. A skandal je u tome što je „žalosni, groteskni bal s neosvještenim prežderavanjem, kukastim križevima od majoneze i čokolade” samo nespretan povod za razgovor o jednoj daleko ozbiljnijoj stvari. A najozbiljnije i najproblematičnije u čitavoj priči je to da je u službenim informacija nadležnih tijela izvedena „zanimljiva logička sprega između fašizma i prijedloga slovenske omladine” o ukidanju štafete i članka 133. KZ-a SFRJ, služenju civilnog vojnog roka, legalizaciji štrajkova, zabrani izgradnje nuklearnih elektrana i ekološke zaštite. Prema mišljenju autorice teksta radilo se zapravo „o providnom, nespretnom ali i svrsishodnom pokušaju sprege fašizma i grupe univerzitetske omladine Ljubljane” s namjerom diskreditiranja prijedloga SSO-a Slovenije. Konačno političko stajalište o „fašističkom rođendanu” dalo je Predsjedništvo GKSK Sarajevo na sjednici održanoj 30. siječnja 1987., kada je usvojilo informaciju o aktivnostima u organizaciji SK na Sarajevskom univerzitetu i priopćenje za tisak. Rečeno je kako je politička aktivnost u ovom slučaju vrlo dobro vođena (od 20. 12. 1986. do polovine siječnja 1987.) te je osigurana puna javnost te demokratska i argumentirana rasprava u organizacijama SK. Nakon, u početku različitih, interpretacija navedenog događaja od strane političkih organizacija i medija te poslije aktivnosti i razgovora sa sudionicima, zaključeno je da se ne radi o „prihvatanju i ispoljavanju fašističke ideologije s dubljim korijenima i namjerama”. Sami događaj pokazuje „konfuziju i kontradiktornost ideja”, ali je odbačeno i opravdanje da je to zapravo bila „igra i parodija”. Riječ je o izoliranoj grupi „idejno dezorijentiranih studenata” koja je „podlegla desničarskoj indoktrinaciji”, a koja se i ranije izdvajala svojim postupcima. Četvoro od pet članova SKJ koji su bili na rođendanu jednoglasno su isključeni, dok je za jednog člana još raspravljalo „drugarsko vijeće”. Rad osnovnih organizacija SK ocijenjen je pozitivnim i konstatirano je da su one „pokazale sposobnost za pozitivnu aktivizaciju omladine”. Time je slučaj „fašističkog rođendana” u političkom smislu bio završen. Rad na tom slučaju nastavio je SDB koji je zaveo akciju „Emona” za što je angažirao sredstva i suradnike, ali ni to nije rezultiralo osudom bilo koga. Predsjednik Predsjedništva CK SK Bosne i Hercegovine i predsjednik Komiteta za ONO i DSZ SR BiH Milan Uzelac i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SR BiH Gojko Ubiparip posjetili su 2. listopada 1987. Republički sekretarijat za unutrašnje poslove gdje su sudjelovali na „redovnom radnom dogovoru rukovodnih radnika službi bezbjednosti”. Na sastanku se razgovaralo o aktualnim sigurnosnim problemima u SR BiH, a bili su nazočni svi čelni ljudi SUP-a, odnosno SDB-a iz BiH, kako oni u središnjici tako i oni iz centara. Govorilo se o različitim problemima, o Sarajevskom univerzitetu i profesorima, studentima i intelektualcima, ali ni jednom riječju nije spomenut „fašistički rođendan” koji je po svemu sudeći smatran završenom pričom. Očito je da „fašistički rođendan” i čitava predstava oko njega zapravo nisu imali veze s fašističkom ideologijom te da je rođendanska ikonografija, uz svu različitost i „idejnu dezorijentiranost” sudionika, zapravo predstavljala radikalni otklon od komunističke ideje i ikonografije kao i od komunističkog režima. Bio je to jasno izražen kontrast – crnim preko bijeloga, odnosno crvenoga. Bila je to provokacija kojom su „provokatori”, svejedno da li iz osobnog egzibicionizma za koji su optuživani ili iz društvene i političke potrebe, htjeli pokazati da su drukčiji. Oni su, htjeli to ili ne, zapravo negirali Savezu komunista daljnji legitimitet za predstavljanje i punomoć za zastupanje. Nekolicina studenata postala je sinonim za nešto drugo, za nekoga tko je tražio promjene, „više demokracije i više države”, a svakako i svoje mjesto u društvu i državi. Uzor su im bile slovenske kolege koji su i sami koketirali i provocirali s nacističkom ikonografijom. Podsjetimo se scenskih nastupa Laibacha ili plakata koji je Novi kolektivizem izradio za „Štafetu mladosti”, a zapravo se radilo o kopiji nacističkog plakata Richarda Kleina. Naravno da se ni tu nije radilo ni o kakvom fašizmu, nego o svojevrsnom prokazivanju totalitarne komunističke vlasti kroz usporedbu ili poistovjećivanje s nacističkom. Pokazano je da su nacizam i komunizam itekako slični. Ono što je u slučaju „fašističkog rođendana” bilo posebno problematično za komunističku vlast je to što se radilo o doista uspješnim studentima, osobama od kojih su mnogi ostavili duboke tragove u kulturi i društvenom životu uopće, i to na prostoru puno širem od Bosne i Hercegovine. To pokazuje snažnu povezanost, ali i „ugled” koji je ta skupina ljudi imala u Sarajevu, koje je inače vrlo zatvorena, a često i autistična sredina koja ni u kom smislu nije sličila niti sliči na Ljubljanu. Zato je i pokušaj političke provokacije u Sarajevu tretiran bitno drukčije nego u Ljubljani. Sarajevski „fašistički rođendan” i njegovi sudionici ušli su i u književnost. O tom događaju pisao je Ivan Aralica u romanu s ključem Fukara koji je nastao u sklopu žestoke (književne) polemike s Miljenkom Jergovićem. Organizatorica rođendana Isidora Bjelica opisala ga je u autobiografskoj knjizi Moj život moj skandal. Muharem Bazdulj opisao je rođendan u romanu Sjetva soli koji je posvetio Miljenku Jergoviću. Uzvanici s tog rođendana postali su sveučilišni profesori, odvjetnici, novinari i uglavnom uspješni i utjecajni ljudi. Malo tko od njih još uvijek živi u Sarajevu, razišli su se diljem svijeta, od Zagreba i Beograda pa do Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Priča o kontroverznoj rođendanskoj proslavi još uvijek izaziva zanimanje javnosti i to će tako ostati sve dok Bjelica, Grozdanić, Jergović, Hemon i ostali budu važni društvima u kojima žive. Jedino što je ostalo nepoznato, imena su nekolicine sudionika rođendana koja nikada nisu objavljena u medijima i koja nitko od poznatih sudionika nije htio imenovati. Isidora Bjelica u svojoj je knjizi napisala: „Ipak, dva imena sa spiska slavljenika zauvek su sakrivena, umesto 21 pisalo je da je bilo prisutno 19”. Možda bi upravo ta dva imena, odnosno prezimena, mogla dati odgovor na razloge relativno blagog postupka komunističke vlasti prema sarajevskim studentima optuženima za „fašizam”. Bez obzira na sve razloge zbog kojih su sudionici „fašističkog rođendana” pošteđeni kaznene ili barem prekršajne odgovornosti, ostaje činjenica da se čitav slučaj dogodio samo 15-ak mjeseci nakon suđenja duvanjskim mladićima za „terorizam” i dvije godine nakon uhićenja i suđenja „brišničkoj skupini”. Naravno da se u Sarajevu nije radilo ni o kakvoj „fašističkoj ideologiji” ni fašizmu, kao što to nije bio slučaj ni u Duvnu. Ono što je važno za ovaj slučaj jest to da odnos prema učenicima i studentima Hrvatima iz Duvna nije bio isti kao odnos prema studentima različitih nacionalnosti – što je posebno važno – iz Sarajeva. Dok su prvi osuđeni kao „okorjeli srednjoškolci”, fašisti i teroristi, drugi su ukoreni na „drugarskom vijeću” zbog „egzibicionizma”. Kukasti križ na bilježnici srednjoškolca iz Duvna (čiji je otac „radnik na privremenom radu u inozemstvu”, a djed nestao 1945. negdje na Križnom putu) smatran je mnogo opasnijim od istoga tog znaka na zidu stana studentice iz Sarajeva, čiji je otac šahovski majstor, a djed pukovnik KOS-a. Prvi su bili rezultat i uspjeh „djelovanja ekstremne emigracije, (klero)nacionalizma i slično”, dok su drugi bili slika propusta i neuspjeha same Partije i vlasti. Da bismo objasnili svu složenost odnosa između sela i grada, odnosno Sarajeva i rubnih dijelova BiH, trebalo bi nam mnogo više prostora nego što to dopušta ovo poglavlje u knjizi. Komunistička društvena elita (iako i sama najvećim dijelom sa sela) najčešće se prezrivo odnosila prema selu i seljacima kao nekoj vrsti nepopravljivih klasnih neprijatelja i protivnika socijalizma. Ta se netrpeljivost zadržala i do danas, a u mnogim (pro)komunističkim interpretacijama rata iz devedesetih govori se o sukobu „ruralnih” elemenata s „urbanim”, odnosno napadu na gradsku kulturu i civilizaciju. U svakom slučaju, duvanjski mladići završili su u zatvoru, a sarajevska je mladež završila fakultete, dijelom magistrirala i doktorirala te i danas, nakon što se komunistički sustav urušio zajedno s jugoslavenskom državom, zauzima vrlo važne pozicije u društvu. ___________________________________________

Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despo ... ajevu-1096 - https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despo ... ajevu-1096

User avatar
Maraschino
Posts: 18839
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#908 Re: Cazinska buna

Post by Maraschino » 01/06/2017 00:16

UDBA BOŠNJACIMA PODMETNULA CAZINSKU BUNU



Seljačka buna protiv agrarne reforme i surovog otkupa koji su provodile komunističke vlasti u Krajini bila je godinama obavijena velom tajne. No, klupko zločina počelo se odmotavati. U ovom tekstu otkrivamo samo dio gnusnih podvala, izdaja i namještanja kojima su se komunisti služili u svom projektu raseljavanja i slabljenja bošnjačkog stanovništva u Krajini

Bošnjački narod proživio je mnoge torture i zločine. Neke je od njih historija zabilježila i dokumentirala, a neke tek danas otkrivamo i rasvjetljujemo.

Bosanska krajina ili Cazinska krajina, nekadašnji Bihaćki okrug, a danas Unsko-sanski kanton, u vrijeme komunističke vladavine doživio je mnoge zločine, urbicide i kulturocide. Seljačka buna protiv agrarne reforme i surovog otkupa koji su provodile komunističke vlasti u Krajini bila je godinama obavijena velom tajne. No, klupko zločina počelo se odmotavati. U ovom tekstu otkrivamo samo dio gnusnih podvala, izdaja i namještanja kojima su se komunisti služili u svom projektu raseljavanja i slabljenja bošnjačke populacije u Krajini.

BUNU POKRENULI BIVŠI PRVOBORCI I PARTIZANI

Ahmet Čović (74), sin ubijenog Ale Čovića, jednog od vođa Cazinske bune, osuđenog na smrtnu kaznu strijeljanjem, imao je sedam godina kada su mu odveli oca. Ahmet za Stav otkriva neke informacije koje nisu nigdje objavljene, a do kojih je došao istraživanjem o buni.

“Komandant bune bio je Milan Božić iz sela Crnaja kod Šturlića. Moj otac bio je njegov zamjenik, kao predvodnik Bošnjaka. Tokom Drugog svjetskog rata moj otac bio je partizan i kraj rata dočekao je kao komandant garnizona u Bihaću, a Milan je bio njegov zamjenik. U buni su zamijenili te uloge. Milanov stariji sin Nikola bio je obavještajac, a mlađi sin Stevo član OZNA‑e. Demobilizirali su se krajem 1946. godine i nastavili se družiti i poslije rata. Tada je moj otac imao 25 godina, bio je oficir i viša komanda ga je pozvala da postane član Partije i da ide u Sovjetski savez na doškolovavanje. Moj je otac to odbio jer je imao imanje i želio je biti uz porodicu. Oni su ga demobilizirali i postavili za odbornika u selu, u okviru čega je vrlo aktivno radio na učvršćivanju vlasti. Onda je 1947. godine država donijela zakon o agraru po uzoru na onaj Staljinov, koji je podrazumijevao da seljaci moraju unijeti svoja imanja i stoku u seljačke zadruge, a da im ostane kuća i okućnica.

To je značilo da se oni odriču svog vjekovnog vlasništva u korist nekog društvenog dobra. Tadašnja vlast pozvala je mog oca i ponudila mu da bude predsjednik općine. Liskovac je tada bio općina i on je to odmah odbio, rekavši da ne može to raditi nad narodom jer je on narodu u ratu nešto drugo govorio, da će bolje živjeti. A onda je uz to utjerivanje u zemljoradničke zadruge nametnut i otkup, što je podrazumijevalo da seljak mora državi dati sve što proizvodi. Količinu namirnica koje seljak treba dati državi određivali su upravo odbornici, i to vrlo često paušalno. Osim toga, država je odvodila narod na društvene akcije, za što nisu dobivali nikakvu naknadu ili je bila vrlo mala. To je seljake u cijeloj državi, a naročito u Krajini, dovelo do ruba egzistencije i nije bilo dana kada nije bilo dženaze. Tada je trebalo pomoći narodu, a nikako mu još oduzimati. Upravo je to dovelo do pobune i ustanka koji je došao iz hrvatskog dijela jer je preko Korane u Koranskom Lugu, u općini Slunj, živio prvoborac Mile Devrnja, Srbin koji je bio strašno nezadovoljan. Njegova sestra udala se za Stevu Božića, Milanovog sina. Oni su i po toj osnovi bili prijatelji. Tako su oni, i moj otac s njima, došli do zaključka da bi se narod mogao toga osloboditi i skinuti jaram samo pobunom, nikako drugačije”, priča Ahmet Čović.

Pobuna je pripremana u proljeće 1950. godine, a buknula je u noći između 5. i 6. maja iste godine. Ideja o pobuni potekla je, dakle, od Mila Devrnje, a ko je njemu to predložio razotkriveno je kroz pisanje Vere Kržišnik-Bukić, koja je za potrebe svog doktorskog rada istraživala agrarnu reformu u Jugoslaviji od 1945. do 1950. godine. Svi istraživači koji su dosad pisali o buni nisu našli materijala koji bi ukazali na to ko je stvarni organizator bune.

“UDBA je utvrdila da nije bilo stranog uplitanja niti je bilo veze s kvislinškim organizacijama koje su poslije rata postojale u Jugoslaviji, kao što su četnici, križari itd. Sa svim kvislinškim organizacijama, proisteklim iz Drugog svjetskog rata, Cazinska buna nije imala veze i nije bilo riječi ni o kakvoj izdaji, već o pokretu protiv nameta i domaćih vlastodržaca koji su vršili strahovitu torturu nad seljacima i njihovim porodicama”, ističe Ahmet.

KAD UDBA IZMIŠLJA DRŽAVNE NEPRIJATELJE

Naselje Šturlić, navodi Ahmet, imalo je sedam udbaša, a Liskovac šest, i oni su redovno obavještavali UDBA‑u o svemu. Esad Ćemalović bio je tada učitelj u Cazinu, ujedno i saradnik UDBA‑e. On je priznao Ahmetu Čoviću da je UDBA bila obaviještena o svim aktivnostima ustanika i da je znala da će doći do pobune i kada, ali nije ništa poduzela. To otvara sumnju da je UDBA ustvari pripremila taj ustanak, i to u dijelu Bosne i Hercegovine s najvišim procentom bošnjačkog stanovništva.

“Ustanak je počeo na koranskim barama u Šturliću. Tu se 5. maja u večernjim satima postrojila vojska ustanika, u kojoj je bilo između 700 i 1.000 ljudi iz cijele Cazinske krajine, uključujući i Veliku Kladušu. Najviše ih je bilo iz Cazina, odakle je na sud izvedeno njih 300, od čega ih je 16 osuđeno na smrt, ali su ubijena samo četverica. UDBA je to u pripremi optužnice nazvala ‘državnim udarom’ od strane ‘državnih neprijatelja’. Ono što najviše ukazuje na to da je UDBA isplanirala bunu jeste činjenica da je, nakon što su ustanici 6. maja došli u Cazin, isti dan poslije podne došla vojska iz bihaćkog, karlovačkog i banjalučkog garnizona i svaka jedinica znala je pravac kretanja i razmještaja. Zato mi s pravom sumnjamo da je sve to bilo namješteno”, kategoričan je Ahmet Čović.

Žarište ustanka bili su Šturlić i Liskovac, a krenulo se iz Crnaje nakon što su se cazinski ustanici okupili na šturlićkim barama. Formirane su jedinice, određeni komandiri četa i krenuli se preko Tršca i Pjanića, a već u zoru bili su kod Begovih Kafana. Tu su im se pridružili liskovačka četa pristigla preko Čajića, pećigradska četa i jedna četa iz Mutnika. Usput su se Šturlićanima pridružili Trščani i Pjanićani. Izvršena je smotra kod Begovih Kafana, da bi potom svaka četa krenula da opkoli Cazin iz različitih pravaca. Kada su opkolili Cazin, poslali su kurira da im prenese zahtjev za mirnom predajom. Prije toga su presjekli telefonske linije prema Bihaću, a Kladušani su to isto uradili prema Karlovcu i dalje. Međutim, nekoliko milicionera ih je dočekalo s puškomitraljezima i otvorilo paljbu, te su se ustanici povukli i rasuli.

“Oni su očekivali, kako su dobili informacije na sastancima održavanim u šumi kod Milana Božića, da će im se pridružiti pola jugoslavenske vlade, Amerikanci i Englezi. Te dezinformacije širili su ljudi koji su dolazili na te sastanke iz Zagreba i Beograda, a koje niko nije poznavao. Oni su se predstavljali kao podrška buni, a ustvari su bili udbaši koji su planski ovamo poslani da ubace dezinformacije. Mirsad Abazović, istražujući ovu temu, došao je do niza ceduljica koje je čelnik UDBA-e slao ovamo kad je bilo suđenje, i on je ustvari presuđivao. Sufler mu je bio Hakija Pozderac. UDBA je to sve namjestila sa svojim saradnicima na terenu, a glavni saradnik za Krajinu bio im je upravo Hakija. To je veliki projekt kojim se želio smanjiti broj Bošnjaka u Krajini putem ubijanja, hapšenja, oduzimanja imovine i raseljavanja”, uvjeren je Ahmet Čović.

OTAC I SIN UBIJENI ISPRED KUĆE

Hasan Beganović (78) sin je Hasiba Beganovića, koji je s Alom Čovićem strijeljan na Vracama kod Sarajeva. Hasan je imao jedanaest godina kada mu je otac ubijen. Njegovog oca uhvatili su u bijegu prema granici.

“Prvo su ušli u Općinu koja je tada postojala ovdje u Liskovcu i popalili sve papire, a zatim se uputili prema Cazinu. U međuvremenu je stigla vojska iz Bihaća i rastjerali ih, Agana i sina mu Mahmuta Beganovića odmah su uhvatili u kući, izveli ih vani i odmah tu ubili”, započinje priču Hasan Beganović.

U blizini je živio i Arif Abdić, kojeg su uhvatili istovremeno kad i Agana i Mahmuta Beganovića. Arif je Hasanu pričao da su oca i sina svezali zajedno, a njega posebno, ali im je on uspio pobjeći i čuo je kako jedan od vojnika kaže: “Nemoj pucati, toga ćemo mi lako uhvatiti jer je svezan!” Uhvatili su ga brzo, ali ga nisu ubili. Arif Abdić “odležao je svoje” i kasnije to sve pričao Hasanu.

Muše Kovačević ubijen je blizu šume i odmah zakopan. Za sva ubistva, tvrdi Hasan Beganović, krivi su odbornici. Koga su oni označili kao opasnog, taj je bio i ubijen.

“Moga oca probudila je moja maćeha koja je tu noć presjedila očekujući da će doći po njega. Kad ih je čula da provaljuju u kuću Agana Beganovića, probudila je oca i on je pobjegao naniže kod zeta i sestre. Zaboravio je municiju od pištolja, pa je ona otišla za njim i donijela mu je. Redžo i moj otac imali su plan bijega, ali je Hase Halilov, stričević mog oca, koji je također bio učesnik Bune, da bi se spasio, prevario punicu mog oca i Redže Beganovića te naveo vojsku, i oni su ih pohvatali na spavanju u jednoj kući u naselju Stijena”, prisjeća se Hasan Beganović.

Porodice učesnika Bune trebale su ići u Srbac da služe kaznu fizičkog rada na

poljoprivrednoj zadruzi u vlasništvu države. Porodicu Hasiba Beganovića spasio je Ejub Hozanović, “koji je tada bio neka čivija”.

“Nikada nam niko nije objasnio zbog čega je moj otac Hasib ubijen. Osim što su vlasti tada to nazivali ustankom, a učesnike Bune ustanicima”, kaže Hasan.

OSUĐIVANI NA TEŠKI RAD I ROBIJU

Muhamed Čović (87) u vrijeme bune imao je osamnaest godina. Znao je, kaže, da će doći do bune, jer mu je Ahmet Čović stric, “a on je bio jedan od glavnih u tome”.

“Buna je nastala uslijed nepravde i tlačenja jugoslavenske vlasti, koja je kroz agrarnu reformu nametala jake poreze, oduzimajući ljudima gotovo sve što su imali. Ne bih ja ni učestvovao u buni da nisu ljudi došli po mene i rekli: ‘Zašto ti ne ideš? Hajde!’ Krenuli smo odavde iz Liskovca, pa kroz Pjaniće stigli u Cazin”, prisjeća se Muhamed.

Nakon što su uhvaćeni, Muhamedu je suđeno kao i ostalim učesnicima bune i dobio je deset godina zatvora. Ležao je u KPZ “Zenica”, ali je povremeno izlazio na radne akcije.

“Odležao sam tri i po godine, a onda sam dobio pomilovanje. Učestvovao sam u radnim akcijama. Radio sam 17 mjeseci u rudniku, a zatim sam otišao raditi na pruzi Breza – Vareš, na kojoj sam dva tunela izbetonirao. Poslije sam bio u Rudniku ‘Kreka’ nekoliko mjeseci i onda sam došao u Sarajevo, gdje sam radio na zgradi tadašnje vlade. Tu smo imali radnička odijela jer su krili da smo zatvorenici zbog stranaca kojih je puno bilo u Sarajevu. Nakon tog posla, pušten sam kući s Ilidže”, navodi Muhamed Čović.

Kaže da njegovu porodicu nisu dirali niti su je protjerali u Srbac: “Niko od učesnika bune odavde nije više živ, osim mene i Hasiba. Ta je vojska pomrla isto k’o i ona Titina što nas je hapsila.”

U zatvoru u Zenici, svjedoči Muhamed, bili su po grupama smješteni u samice. Hrana je bila vrlo slaba. Priča kako su u Zenici imali “revidiranje stava”. Dobijali su papir da pišu o sebi. Tako je otkriveno da je odbornik Husein Rošić bio ustaša koji je ubio nekog partizana. “Provocirali su ga redovno, tako da ga je stigla pravda”, kaže Muhamed i dodaje da se boravak u zatvoru nije smio spominjati nakon izlaska.

Meho Šarić (84) u vrijeme bune imao je 15 godina. On je jedan od onih koji su za kaznu iseljeni u Srbac na rad u državnom dobru. Otac mu Velaga osuđen je zbog učešća u buni na 18 godina zatvora.

“Ispočetka je u Srpcu bilo teško, morali smo prositi jer nismo imali ništa. Kasnije smo počeli raditi na nekom državnom imanju. Tu je postojalo osam državnih dobara i na svima su radili Bošnjaci iz Krajine. Kasnije smo dobivali platu za rad i nismo bili gladni. Srbi nas nisu dirali jer su smatrali da smo se mi pobunili protiv Tita, a za kralja Petra”, objašnjava Meho.

UBISTVA IZ KORISTOLJUBLJA

Ističe kako su odbornici krivi za ubistva u Cazinu jer su oni iz ličnih interesa i materijalnih motiva naređivali ubistva.

“Ale Škrgić bio je glavni. Bili su tu još Ejub Hozanović, Semin Turijankić, Alaga Munjaković, Zajmić Munjaković, Alaga Hozanović i Velaga Hozanović. Oni su krojili gaće ljudima. Odbornici su vršli strašna isljeđivanja u kojima su ljudi bili prebijani po cijelu noć, a mnogi od njih imali su pik na neke ljude, i zato su ti najgore prošli”, kaže Meho Šarić.

Ramo Šarić (79) vrlo se dobro sjeća dešavanja iz doba Cazinske bune: “Ejub je naredio ubistvo Agana i Mahmuta Beganovića, a zatim oženio Aganovu kćerku i tako prisvojio njegov imetak. Odbornici su koristili bunu da profitiraju, a zemlja je tada bila najveći profit.”

Zanimljive su sudbine nekih odbornika. “Alu Škrgića stalno su kleli: ‘Dabogda mu sve izgorjelo’, i tako je i bilo. U požaru koji je zahvatio njegovu štalu izgorjelo mu je sve, žito, krave… Kasnije su mu sva tri sina nastradala u automobilu koji se također zapalio”, prisjeća se Meho naglašavajući da je Ale prošao mekteb i znao učiti u Kur’anu, ali je kasnije postao komunista koji nije htio klanjati dženaze ni svojim sinovima.

I odbornik Hasan Ajkić prezirao je muslimane. Meho kaže da ga je ubio grom dok je u selu uzimao namet.

Ramo Šarić tvrdi da su porodice “ustanika” po povratku u Krajinu teško živjele: “Narod nas nije dirao, ali odbornici su nam pravili probleme. Nismo se mogli školovati, jer nisu se mogli obrazovati oni za koje oni kažu da ne mogu upisati školu.” Meho Šarić osuđen je na zatvor 1954. godine i poslan u Brezu, gdje je radio teške fizičke poslove. “Bio sam osuđen na šest mjeseci zatvora, ali su me pustili nakon mjesec i po. U Brezi nas je ukupno bilo oko 650. Tu sam upoznao i pripadnike ‘Mladih muslimana’, koji nisu znali ni zašto su optuženi. I meni su tu rekli da sam ustao protiv države, a, kad sam im rekao da nisam, kazali su mi da mi je bolje da kažem da jesam inače neću nikad izaći. Pripadnici ‘Mladih muslimana’ bili su većinom obrazovani ljudi iz bogatih porodica”, ističe Meho.

ISLJEĐIVAČI HAKIJA POZDERAC I JUSUF LIPOVAČA

Hašim Beganović na dan ustanka, iz radoznalosti, s Ibrahimom Beganovićem otišao je prema Begovim Kafanama i Slatini. Nije bio naoružan. U putu je sretao ustanike i milicajce, pojavila se i vojska, te su se vratili kući. Ubrzo je kući stigao i njegov brat Hasib. Pred zoru su se čuli galama i pucnjava, a on je prepoznao glas odbornika Turjankića. Hasib se probudio i rekao Hašimu da ostane u kući, a on je pobjegao. Vojska im je ubrzo opkolila kuću i odbornik je dozivao njegovog brata da se javi. Vojska je upala u kuću i počela premetačinu. Vojnici su opet došli nakon nekoliko dana, svezali Hašima i odveli u Cazin, u kojem su ga i osudili. Upućen je na teški fizički rad u logor u Nemilu kod Zenice. “Među onima koji su nam držali govore i maltretirali nas najviše se isticao Hakija Pozderac. Zatim su nas vratili u Bihać na ponovno propitivanje i tu sam vidio Alu Čovića i Hasiba Beganovića kako im kače kuke na svezane ruke i dižu u zrak. Među dželatima se isticao Jusuf Lipovača. Oblije me znoj kada se svega toga sjetim. Na suđenju u Cazinu izrečena mi je kazna od 18 godina teške robije. Odležao sam 4 godine, 7 mjeseci i 11 dana u Foči, gdje je umrlo šest ustanika. Kada sam se vratio u Cazin, po zlu poznat odbornik Ale Škrgić došao je da me obiđe i pozdravi. Tada sam ga muški odalamio, a kasnije u jednoj svađi i ubo nožem, što on nije smio ni prijaviti”, priznaje Hašim Beganović.

Kada su vidjeli da je buna propala, Ale Čović i Stevo Božić krenuli su prema Kladuši. Tu ih je trebao čekati čovjek da ih provede do Slovenije, pa do Austrije. Kada su stigli na dogovoreno mjesto, vidjeli su da su izdani. “Stevu su prvog uhvatili, a mog oca uhvatili su kasnije na putu prema Maloj Kladuši. Ustvari, on se predao jer je vidio da je sve to namješteno. Sudili su im u Cazinu od 22. maja do 3. juna 1950. godine. Najduže su sudili grupi u kojoj je bio moj otac i njih 16 je osuđeno na smrt. Mom ocu i Božićima prišili su da su bili izdajnici. Džabe što su imali partizansku spomenicu, ništa im to nije pomoglo. Nakon što su osuđeni, njih 17 odvedeno je u Centralni zatvor u Sarajevu, i tu su ih ponovo isljeđivali. Isljeđujući tu mog oca i Milana Božića, Hakija Pozderac stavio im je novine među prste svezanih ruku i palio ih. Prije toga mučio ih je Jusuf Lipovača, djed Hamdije Lipovače, u bihaćkom zatvoru koji je bio u Kapetanovoj kuli. Hašim Beganović pričao mi je da je Lipovača tu isljeđivao toliko da su oni padali u nesvijest”, ističe Ahmet Čović.

Optuženi Ale Čović i Milan Božić nisu se htjeli žaliti jer su bili svjesni da je sve isplanirano. Advokat koji im je bio dodijeljen, Slovenac Grozni, žalio se u njihovo ime, ali to ničemu nije vrijedilo.

Komunistički zločini počinjeni u Cazinskoj krajini 1950. godine ostavili su neizbrisiv trag na stanovništvo i duševne tegobe od kojih se neki još nisu oporavili. O buni se nije smjelo pričati. I nakon pada komunističkog režima i osamostaljena Bosne i Hercegovine trebalo je proći vrijeme da se ljudi usude progovoriti. Sve to govori o kakvom je projektu ovdje riječ.

Naši sagovornici zaključuju da su Komunistička partija i UDBA, kada su podvalili bunu krajiškim Bošnjacima, ustvari željeli istrijebiti bošnjačko stanovništvo ubistvima, zlostavljanjima, raseljavanjem i oduzimanjem imovine.

/STAV

User avatar
Sarajmen
Posts: 7478
Joined: 04/01/2009 14:50
Location: Audiatur et altera pars!

#909 Re: Bugojanska grupa, Raduša 1972

Post by Sarajmen » 12/04/2018 22:14

osa wrote:bugojanska grupa je jedan od primjera s kakvim "babarogama" je plašena javnost u jugoslaviji, čuj dići ustanak 1972. u jugi, sa nekoliko ljudi, a emigracije......
Prisjećajući se borbe protiv terorista 1972. godine, general Nedjeljko - Neđo Bošković je rekao da je godinu ranije na sastaku Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Salzburgu donijeta odluka da se u SFRJ ubaci teroristička grupa zadužena da razbije teritorijalni integritet Jugoslavije i stvori nezavisnu državu Hrvatsku (NDH).

Kaže da su do tada HRB i druge ustaško-fašističke i nacionalističe organizacije tadašnje emigracije izvele preko 100 terorističkih akcija u zemlji i inostranstvu…

“Ta ustaško-teroristička grupa više mjeseci pripremana je u Australiji i Austriji. Imali su razrađen plan akcija - trovanje beogradskog vodovoda, uništenje elektrodistribucionog sistema u Zagrebu, likvidacije tadašnjih viđenih rukovodilaca. Obučavani su po svim metodama specijalnog rata, uz učešće instruktora iz više obavještajnih službi Austrije, Njemačke, Amerike i Australije. Ustaške i druge terorističke organizacije imale su u to vrijeme direktnu podršku i obavještajih službi, posebno Švedske i Francuske”.

General je rekao da je pripremama terorističke grupe u Beču rukovodio Đuro Horvat, tadašnji šef Matice Hrvatske u tom gradu.

“Nakon priprema i dogovora 19 terorista, pripadnika ustaške HRB na čelu sa braćom Ambrozijem i Adolfom Andrićem ubacili su se 20. jula 1972. godine iz Austrije u SFRJ. Uzdajući se valjda u svoju natprirodnu moć, nazvali su se Feniks. U toj grupi bilo je deset osoba sa našim putnim ispravama. Cilj je bio da u grupi imaju što manje kompromitovanih, koji UDBI i KOS-u nijesu bili poznati. Dvojica od njih imala su zadatak da dođu u Beograd sa četiri kilograma cijankalija i izvrše trovanje beogradskog vodovoda. Ta količina mogla je da ubije više od dva miliona ljudi. Svi koji su bili u vezi sa beogradskim vodovodom bili bi otrovani. Druga dvojka imala je zadatak da u Zagrebu vrši opservaciju elektrodistribucionog sistema i stupi u kontakt sa hrvatskim studentima, vrbuje ih i uključuje u organizaciju. Treća dvojka trebalo je da opsrevira naše političare i rukovodioce na relaciji Zagreb - Beograd i stvori mogućnost njihove likvidacije. Brzom intervencijom i saradnjom naših službi otkriveni su prije nego su izveli akcije”, kazao je Bošković.

Objašnjava da je za teroristima tragalo više od 10.000 pripadnika teritorijalne odbrane - Vojske, službi bezbjednosti - vojne, civilne i državne i da su koristili dva helikoptera.
Image

“U akciju je bila uključena i četa Vojne policije iz Sarajeva. Njihov komandir Miloš Popović dobio je najteži zadatak - da prati trag terorista na planini Raduša i Vran. Rasporedio je četu u kojoj je imao 80 ljudi, sa dosta primitivnim naoružanjem u odnosu na njihovo. Njih je oružjem snadbijevala CIA preko svoje ekspoziture za prodaju naoružanja u Beču, tako da su oni i u to vrijeme vladali izuzetno kvalitetnim i savremenim naoružanjem. Izvidnica koju je Popović poslao javila mu je da su primijetili jednu trojku. Isuviše hrabro pošao je ka njima. Likvidirali su ga snajperom sa udaljenosti od 150 metara. On je prva žrtva akcije Raduša 72. Tada je teško ranjen i jedan pripadnik čete. Teroristi su uspjeli da pobjegnu, a vojna policija je ubila konja na kom je bilo natovareno kompletno naoružanje, hrana, radio veze…”, kazao je Bošković.

“Imali su savremeno naoružanje koje su nabavljali preko Branka Jelića, lidera Hrvatskog narodnog odbora, Franča Jozefa Štrausa pronaciste i političara, bivšeg ministra odbrane Njemačke. Drugi dio oružja nabavljali su preko američke firme 'Contrana' koja je pod kontrolom CIA, a čiji su vlasnici bili pukovnik američke vojske Majkl Sedmak i poručnik te vojske Nenad Tomić, koji su se intenzivno bavili špijunažom na teritoriji SFRJ, dok nisu uhapšeni u akciji 'Rijeka' 1974. godine”, kazao je Bošković.

Objašnjava da su pripadnici vojne policije tada imali samo puške M48, a da su im radio-veze dali milicajci iz Travnika i Bugojna.

“Popović nije imao ni rezervni sastav, već je mobilisao pozadince iz kasarne. Eto kakve su tadašnje tragedije naših posebnih jedinica. Potjera se odužila. Teroristi su se po sistemu specijalnog rata i diverzantsko-terorističkih grupa, podijelili u trojke. Jedna je krenula ka Hrvatskoj, druga prema Travniku, treća prema Sinju… Mi smo helikopterom neprekidno izviđali teren, ali teško smo ih otkrivali, jer nismo imali specijalne uređaje za identifikaciju kroz guste šume, posebno ne za noćno snimanje. U više navrata smo ih i primijetili i dali podatke operativnom štabu kojim je rukovodio general Franjo Keljević. Naše snage su opkolile planinu, ali bilo je teško ući im u trag, jer su imali jatake na terenu. Šestorica od njih imali su rodbinu u tom dijelu, koja im je bila od ključne važnosti za kretanje i saznanja gdje se nalaze naše jedinice. Zahvaljujući njima uspjevali su da bježe i zadrže se 40 dana”, priča Bošković.
Objašnjava da su jugoslovenske snage pravile zasjede. U prvoj napravljenoj grupi koja je krenula ka Zagrebu likvidirana su trojica terorista, odmah za tim likvidirana je grupa koja je krenula ka Travniku, a potom i treća trojka u centralnom dijelu Raduše.

Bošković se prisjeća da su Pavao Vegar i Adolf Andrić likvidirani na području sela Trmbusi, u kom su imali veoma bitnog jataka - majku jednog od terorista.

“Ambrozije je likvidiran kad je pokušao da se prebaci na teren Hercegovine. Mirko Vlasinović i Vidak Buntić uspjeli su da pobjegnu. Buntić se vratio u selo Ograđenik kod Čitluka, upao je u zasjedu i likvidiran je. Vlasinović je uhapšen u Zadru, kao posljednji terorista 28. jula… Njemu je suđeno. Ta akcija bila je novo iskustvo za nas, jer nismo poznavali metode rada terorista, ali smo se tokom potjere dobro sinhronizovali i počeli da ih otkrivamo i likvidiramo”, ispričao je Bošković.

Teroristi iz grupe Feniks ubili su Miloša Popovića, Branka Blečića, Luku Bošnjaka, Ahma Gelića, Marijana Bradića, Ismeta Čolića, Stjepana Radića, Milana Sabljića, Franja Grebešića, Branka Ljubičića, Franja Ivandu, Mila Odaka i Kasima Alijagića.

Terorizam će ubuduće biti sve aktuelniji i opasniji

Bošković je rekao da, baveći se dugo pitanjima bezbjednosti, cijeni da će ubuduće terorizam kao oblik specijalnog rata biti sve akatuelniji i opasniji, nezavisno o kojoj državi se radi.

“Dokaz je ISIL koji ima sve više pripadnika, koji se proširio svuda u svijetu. Oni ne moraju da stvaraju mreže saradnika, jer se radi o jednodnevnim terorističim akcijama. ISIL obučava djecu da nose eksploziv i upotrijebe daljinski. Treba samo da zapamte gdje i kada da ga aktiviraju. To je sve”, kazao je on…

Izvor: http://www.vijesti.me/vijesti/radusa-72 ... ani-909671

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#910 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 30/10/2018 19:29

Image

Munir Mesihovic.

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#911 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 19/12/2018 21:32

Image

Nijaz Dizdarević i Hamdija Pozderac, 1981.

User avatar
sinuhe
Posts: 9529
Joined: 03/06/2011 11:33

#912 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by sinuhe » 02/08/2019 13:59

Vucija planina, selo Kusici -opstina Teslic a danas Zenica. Snimljeno 1969 godine u doba slijetanja na Mjesec. Iz snimka ipak ne mozemo zakljuciti da je rijec o drugoj polovici 20. vijeka ili uopste 20 vijek. Ovi ljudi nisu zivjeli u socijalizmu pa ni u organizovanoj drzavi vec u porodicnoj zadrugi sto je zanimljivo ali i prestrasno. Kako vidim u Kusicima danas niko ne zivi sto zbog rata ali najvise zbog emigracija -srecom je Njemacka otvorila vrata. Bilo je i drugih ovakvih mjesta u Bosni a djeca i odrasli iz ovog filma bi trebali biti zivi i danas.


User avatar
sinuhe
Posts: 9529
Joined: 03/06/2011 11:33

#913 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by sinuhe » 02/08/2019 14:27


jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#914 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 24/03/2020 21:32

SUDBINA KOJA LEDI KRV U ŽILAMA Kćeri Titovog nasljednika misterozno su preminule pod okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene! Veo tajne prekriva sudbinu djevojaka čije je zabave čuvala policija
Kćeri Titovog nasljednika misterozno su preminule pod okolnostima koje ni danas nisu razjašnjene! Veo tajne prekriva sudbinu djevojaka čije je zabave čuvala policija


Sestre Mijatović bile su prekrasne, energične, karizmatične kćeri prvog čovjeka SFRJ nakon smrti Tita... Njihova tragična smrt ostala je misterij


19.08.2019.19:30
Tri godine prošle su od smrti Mire Stupice, velike jugoslavenske glumice koju su obožavali svi. Moćnici, kritičari, gledatelji diljem bivše države. Stupica je kroz svoj bogati život imala i tri braka, a posebno se istaknuo onaj s redateljem Bojanom Stupicom. Kraj njega je, po vlastitoj želji, i pokopana. Da ih nije smrt razdvojila, Mira se nikada ne bi udala i treći put. Naime, nakon što je Bojan Stupica preminuo, Stupica se udala za Cvijetina Mijatovića. Šest godina je bio član Predsjedništva SFRJ, a godinu dana i predsjednik istog. U braku je s njim doživjela njegovu veliku osobnu tragediju. Najveći jugoslavenski misterij bilo je i ostalo pitanje o tome što se dogodilo princezama s Dedinja, odnosno Mijatovićevim prelijepim kćerima.

Iako je bila medijski iznimno popraćena, a pitanje o djevojkama novinari nisu izostavljali pitati, Mira Stupica nikada nije komentirala niti otkrila što se dogodilo s njezinim pokćerkama. Sestre Mira i Maja Mijatović su, naime, obje preminule 1991. godine i to u razmaku od svega par mjeseci. Mira je ostala zapamćena kao članica grupe VIA talas, a njezina mlađa sestra Maja kao ambiciozna studentica glume u Sarajevu.



Neki tvrde da su bile zaražene virusom HIV-a, a drugi da su se predozirale
Njihova smrt dogodila se, tvrde nek, od posljedica infekcije HIV virusom, a po drugoj su preminule uslijed zloporabe droge. I dalje je službena verzija nepoznata, obavijena velom tajne. Ono po čemu su djevojke ostale zapamćene jesu njihove lude zabave tijekom osamdesetih godina, a svi koji su ih poznavali pamtili su njihovu ljepotu i šarm.

Starija sestra - Mirjana Mira, rođena je 1961. godine u Ljubljani. Mijatović ju je dobio s kazališnom glumicom Sibinom, koja je tragično izgubila život u prometnoj nesreći 1970. godine. Sestre su tako kao djevojčice ostala bez majke. Nakon smrti njihove majke, otac im se oženio Mirom Stupicom, a cijela obitelj ubrzo je stigla na Dedinje, sve nakon što je izabran za funkciju predsjednika SFRJ.



Pripadale su novovalnom pokretu i tulumarile u vili na Dedinju
Ubrzo su sestre počele privlačiti pozornost - prije svega energijom, ljepotom, zabavama, fatalnošću. Pripadale su beogradskom novovalnom pokretu, družile se s članovima EKV-a, Sonjom Savić, Bebi Dol, članovima Idola... Posebnu pozornost Mira je privlačila za vrijeme pripadanja grupi Via Talas. Nakon što se bend 1983. godine raspao, manje je bila u fokusu javnost. Uostalom, čuvala se strogo njihova privatnost, a policija im je, prema predaji, znala čuvati i kućna druženja. Mira je gradila u Beogradu glazbenu karijeru i pripadala alternativnim krugovima, a Maju su navodno poslali na studij u Sarajevu, sve kako bi je maknuli od lošeg društva.

A onda je otkriveno da su preminule, navodno 1991. godine ili nešto malo ranije, a navodno sve zbog ovisnosti o drogama. Zbog svega su se povukle iz javnosti, posramljene zbog svega što im se dogodilo. U najljepšim godinama života karizmatične sestre su preminule. Mira je imala nepunu 31 godinu, a Maja svega 26. Do smrti su živjele same, zajedno, izoliravši se od starog beogradskog društva. O njihovoj smrti mediji su tada šturo izvještavali. Dvije godine nakon njih, preminuo je i njihov otac Cvijetin Mijatović.

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#915 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 12/06/2020 11:12

kako su srboboljsevici davali balama da rade prljav poso...

https://www.sarajevograd.click/ispovije ... zNlSIqDGYU

User avatar
Woody
Posts: 1617
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#916 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Woody » 12/06/2020 14:27

Ubojstvo širokobrijeških škripara na brdu Mosor

Širokobriješki škripari su bili najbrojniji među križarskim grupama u zapadnoj Hercegovini u poraću Drugog svjetskog rata.

U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te utemeljili Prvi hercegovački ustaško križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškog satnika Bože Mandića.

Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba

Politički cilj križara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je označila škripare prijetnjom za proces uspostave vlasti.

Pomoću represivnog aparata KPJ je organizirala niz kaznenih ekspedicija u cilju likvidiranja škripara na teritoriju zapadne Hercegovine.

Škripari su u poraću, u očajničkoj borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ počinili zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Agenti UDB-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji škripara.

Pripadnici Prvog hercegovačkog ustaško križarskog zdruga pod vodstvom zapovjednika Bože Mandića su bili svjesni da je utjecaj UDB-e na stanovništvo zapadne Hercegovine slabio i svaki pokušaj aktivizacije pojedinih osoba na terenu od strane komunističkih vlasti škripari su osujetili i suradnike UDB-e pobili.

UDB-a je u Slavoniji uhvatila jednog križara Mikruta koji je rodom iz Imotskog. Isti je agentima UDB-e odao informacije o kretanju križara pod vodstvom Bože Mandića.
Inifiltriranje agenata

UDB-a je planirala akciju kojom bi u redove križara pod vodstvom Bože Mandića ubacili jednu skupinu agenata i časnika KNOJ-a, kako bi razotkrila njihove jatake i potom likvidirala križare.

Cilj UDB-e je bio omogućiti „bolji politički rad, razbijanje straha među poštenim ljudima toga kraja i stvaranje većeg povjerenja u narodnu vlast“.

Komunističke vlasti su u Sarajevu 20. kolovoza 1946. pozvale trojicu časnika UDB-e, devetoricu časnika KNOJ-a i dvojicu radio-telegrafista na Ilidžu.

Na Ilidžu su obučavani agenti za odlazak u akciju likvidiranja Križara. Vođa tih agenata je bio Teufik Selimović „Buđoni“.

Prvo su napravili plan kretanja skupine agenata na način da su poslani od strane Amerikanaca u Hercegovinu s ciljem pripremanja ustanka i raznim kotarevima. Nosili su američka odijela i bili su naoružani američkim oružjem jer ukoliko bi pali križarima u zarobljeništvo agenti UDB-e i KNOJ-a su željeli izbjeći međunarodnu kompromitaciju SAD-a.

Rukovoditelj grupe je bivši pripadnik poraženih oružanih snaga NDH Franjo, koje je u toj grupi glumio poručnika američke vojske, zatim Mikrut ustaški bojnik, koji se povukao u Italiju bježeći od Jugoslavenske armije (JA).

Nadalje, dio ljudstva je bilo sastavljeno od pripadnika raznih ustaških formacija u kojima nisu bili Hrvati iz Hercegovine. Među njima je bilo pripadnika ustaške milicije sastavljene od Muslimana.

Nadalje, agenti UDB-e i KNOJ-a su imali najviše poteškoća oko lomljenja jezika za izgovaranje raznih ustaških pojmova i svladavanje vojne terminologije.

Morali su naučiti da je zamjenska riječ za pištolj zapravo samokres, metak – naboj, dežurni – službujući (…). Agenti su se suočavali s poteškoćom svladavanja običaja zapadne Hercegovine, učenja molitve i proučavanju osobnih biografija križara.

Svaki agent je morao dobro svladati i poznavati sve rukovoditelje pojedinih križarskih postrojbi s terena na kom se nalazio. Nadalje, u izvješću stoji da je bojnik Mikrut s uspjehom izvršavao postavljene zadatke i postepeno se oslobađao straha.

Isti je, kako se u izvješću navodi, stekao uvjerenje da će mu se oprostiti sva zlodjela koja je počinio kao ustaša. „Naš odnos prema njemu je neusiljeno oprezan. Nevjerojatno pozna sve rukovoditelje ustaških formacija i mnogo nam pomaže u savladavanju naše legende“.

Agenti UDB-e i KNOJ-a pripremali su se deset dana za operaciju hapšenja i likvidacija križara. Prvo su otišli do Mostara i 2. rujna 1946. krenuli do Imotskog, u župu sela Kozice.
Prikupljanje informacija

Kad su stigli, iskrcali su se i krenuli u pravcu sela Mikruti u Imotskom odakle je bojnik. Navečer 3. rujna stigli su u selo Mikruti, tu večer nisu dobili nikakve obavještajne informacije o kretanju križara.

Sutradan, 4. veljače, skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nastavila je putovanje u kotar Ljubuški gdje su sreli Mikrutovog prijatelja.

Nisu saznali od njega obavještajne informacije pa ga uzimaju sa sobom u skupinu i sutradan 5. rujna krenuli su u kotar Posušje. Stigli su u selo Soviće u kojem su sreli jednog omladinca.

Skupina agenata se smjestila između Posušja i sela Sovića i pokušala uhvatiti vezu s jatacima, ali bez uspjeha. U izvješću se navodi kako su seljaci davali hranu agentima, ali su energično odbijali da im križari dolaze u selo.

„Drugog ili trećeg dana donosimo odluku da se odglumi napad na nas i sporazumijevamo se s rukovodstvom koje nam odobrava. Putem radio-stanice sve je ugovoreno na koji način treba vojska napasti, a što za cilj ima ulijevanje povjerenja u nas od strane seljaka – jataka. Bojnik Mikrut je na ovom terenu bio malo poznat. Sama vojska pa čak ni komandir čete nije znao da smo mi na terenu. Oficir, naš koji je išao sa četom s teškom mukom je uspio zaustaviti vojsku da nas dalje ne goni. Na ovakvo držanje vojske bili smo prisiljeni pucati malo bliže njih, da bi se s uspjehom mogli povući“.

Nadalje, skupina agenata se tri dana nakon boravka u kotaru Posušje tijekom noći povukli kod sela Gradac. Uspostavili su vezu sa zapovjedništvom kako bi ranjenog agenta sklonili na sigurno. Od Zapovjedništva su dobili zadatak da se moraju povući u ilegalu i manje dolaziti u doticaj sa seljacima.

Skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nailazi na probleme zbog nedostatka vode na terenu uslijed velikih vrućina. Sreli su jednog seljaka u blizini sela Vranić, na granici posuškog i širokobriješkog kotara.

Agenti smatraju da ima vezu s odmetnicima, ali i veliku opreznost. Njihove informacije uzimao je s rezervom i nije poznavao bojnika. Iz straha ih je uputio u Kolobarića dolac u kuću Ilije Mikulića.

Nakon dva dana stigli su do Ilije Mikulića koji im nije vjerovao. Uz nagovor agenata Ilija Mikulić ih je uz još dvojicu seljaka vodio do Vranića u kuću žene koja je kasnije potvrdila identitet bojnika Mikruta.

Potonjeg je sreo i jatak Ilija Mikulić tu večer i rekao im je da dolaze križari koji se žele sastati s bojnikom Mikrutom kako bi se uvjerili da je njegova skupina ustaško-emigrantska.

„Nastaje poprilično teška situacija, agent je na ovom zadatku još neprovjeren. Oko nas se čuju koraci na osnovu čega smo zaključili da ima još križara, koji su nam prišli s druge strane. Poručnik Franjo je uspio skupa s bojnikom Mikrutom otići na razgovore na koje ih je pozvao križar Mariofil Mandić. Već se u ovoj situaciji kod nekih naših drugova osjeća nervoza. Poslije dužeg razgovora koji je vođen između našeg agenta ´A´ i Mariofila Mandića, kada se isti uvjerio da je to stvarno bojnik Mikrut (u čemu nam je pomogao jatak Ilija Mikulić), Mariofil je prišao k nama sa svojim pratiocem te pozvao još dvojicu križara. Nastalo je srdačno pozdravljanje između nas“.

U izvješću stoji da su sutradan došli ostali križari, njih deset, a također pratitelj Ilije Mikulića koji je im je rekao da je direktni jatak bande te da se kod njega nalaze opljačkane stvari koje su križari kod njega pohranjivali.

Škripari su ih i dalje nastavili provjeravati, poglavito je uporan bio zastavnik UNS-a Brale Jurić „Bijavica“ koji je nekoliko puta provjeravao iste stvari s pojedinim agentima UDB-e nastojeći pronaći izvjesne kontradiktornosti u njihovim biografijama.
Agenti stekli povjerenje

Ubrzo je skupina agenata UDB-e stekla povjerenje Mariofila Mandića i jataka koji su oduševljeno gledali njihov dolazak jer su ih mislili kako Amerikanci planiraju skoru intervenciju putem zrakoplova i skori ustanak.

Seljake i križare u priču oko intervenciju američkih zrakoplova su uvjerili agenti UDB-e. U izvješću se navodi kako su prema zadatku trebali skupiti sve grupe križara zajedno i pomoću vojske koja prati skupinu agenata OZN-e i KNOJ-a likvidirati sve agente.

„Da bi još više učvrstili njihovo povjerenje dostavljamo im depeše koje dobivamo iz Barija u kojima nam se obećava skora zrakoplovna pomoć i naređuje da se bezuvjetno povežemo s rukovodiocem grupa. Mariofil Mandić, pored povjerenja koje je stekao kod nas, i dalje je oprezan i ne daje precizno mjesto Božinog skrivanja“.

Mariofil im navodi kako križari imaju bazu u Čvrsnici u kojoj imaju svoju tehniku otkuda Božo Mandić rukovodi s grupama. Skupina agenata je iznijela plan kretanja preko Ledinca, Turčnovića, Graca, Gostuše, Goranaca, preko Čabulje prema Čvrsnici.

Mariofilova skupina trebala se u blizini sela Ledinca povezati sa skupinom Benedikta Benke Penavića. Prenoćili su u Ledincu i sutra u večernjim su bili nadomak sela Turčnovića.

„Po dolasku u blizinu sela susreli smo dvojicu križara iz skupine Marka Lončara koji su zovnuli Mariofila na razgovor. Isti su ga obavijestili da je jedan odmetnik iz grupe Marka Lončara ubijen, a da je jedan od najvećih zločinaca Vinko Škrobo u neposrednoj blizini ranjen. Ovo nam Mariofil nije htio kazati, već smo kasnije doznali od drugih odmetnika. Sve više su počeli sumnjati Mariofilovi križari u skupinu agenata UDB-e i KNOJ-a prerušenu u američku vojnu uniformu.

„Svjesni smo da u ovoj situaciji ko prvi zapuca taj i pobjeđuje“.

U dosjeu „Izvješće o likvidaciji grupe Mariofila Mandića i Marka Lončara„ samo je sačuvano sedam stranica pisanih na strojopisu dok su ostale stranice uklonjene.

Međutim, iz drugih izvora saznajemo kako su se dalje stvari odvijale. Škriparu Benediktu Benki Penaviću je Mikrut bio sumnjiv i on se s tim nije slagao.

Nakon dužih pregovora došlo je do podjele na dvije skupine škripara. Mariofil Mandić sa svojom satnijom križara prihvatio je pripadnike UDB-e (bivše ustaše), dok se Benedikt Benko Penavić odvojio sa svojom skupinom škripara.

Skupina pripadnika UDB-e imala je za cilj najprije otkriti jatake koji pomažu škriparima u hrani i obavijestima, dok je drugi plan bio boraviti sa škriparima tri mjeseca i u noći ih ubiti u vrijeme sna.

Benedikt Benko Penavić često je upozoravao Mariofila Mandića da dalje bude oprezan te su se često međusobno sastajali, ali Mariofil nije nikada ništa dvojbenog primijetio.

Na brdu Mosor u iznad Širokog Brijega UDB-a je 18. rujna 1946. pobila desetoricu škripara: Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovko, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura.

Vođa diverzantske skupine UDB-e koja je pobila Mariofilovu skupinu je bio Teufik Selimović Buđoni (brat književnika Meše Selimovića).

Bila su tri stražara, a od toga dva diverzanta UDB-e u odorama križara na Mosoru. Obavještena je postrojba JA u Širokom Brijegu koja se došuljala i opkolila Mariofilovu skupinu.

Otvorili su paljbu na njih i pobili ih. Za tu operaciju nije znala UDB-a iz Širokog Brijega i Mostara, nego samo UDB-a iz Sarajeva.

Teufik Selimović je kasnije nastavio život u Beogradu bez službe u UDB-i. Tri je godine proveo u tamnici zbog toga jer je krao zlato, koristio svoj položaj na sve moguće načine i iživljavao se na mladim i maloljetnim djevojkama kao agent UDB-e.

KPJ je utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDB-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobrijeških škripara.

Preostale uhvaćene širokobriješke škripare osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnje robije. Posljednji širokobriješki škripari pobijeni su 1951. godine od UDB-e.

Image

Na fotografiji se nalaze škripari: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići) i Ivan Kolobarić (Mamići).

Povijest nastanka fotografije: Škripari su u lipnju 1946. zatražili od jataka Ilije Alpeze u Gornjem Gracu (kod staja Grozdanac) fotografski aparat. Alpeza ih je fotografirao i izradio jedinu dostupnu fotografiju škripara pod vodstvom Marijofila Mandića.

Emiremir33
Posts: 1100
Joined: 16/12/2019 13:12

#917 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Emiremir33 » 24/06/2020 22:48

Woody wrote:
12/06/2020 14:27
Ubojstvo širokobrijeških škripara na brdu Mosor

Širokobriješki škripari su bili najbrojniji među križarskim grupama u zapadnoj Hercegovini u poraću Drugog svjetskog rata.

U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te utemeljili Prvi hercegovački ustaško križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškog satnika Bože Mandića.

Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba

Politički cilj križara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je označila škripare prijetnjom za proces uspostave vlasti.

Pomoću represivnog aparata KPJ je organizirala niz kaznenih ekspedicija u cilju likvidiranja škripara na teritoriju zapadne Hercegovine.

Škripari su u poraću, u očajničkoj borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ počinili zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Agenti UDB-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji škripara.

Pripadnici Prvog hercegovačkog ustaško križarskog zdruga pod vodstvom zapovjednika Bože Mandića su bili svjesni da je utjecaj UDB-e na stanovništvo zapadne Hercegovine slabio i svaki pokušaj aktivizacije pojedinih osoba na terenu od strane komunističkih vlasti škripari su osujetili i suradnike UDB-e pobili.

UDB-a je u Slavoniji uhvatila jednog križara Mikruta koji je rodom iz Imotskog. Isti je agentima UDB-e odao informacije o kretanju križara pod vodstvom Bože Mandića.
Inifiltriranje agenata

UDB-a je planirala akciju kojom bi u redove križara pod vodstvom Bože Mandića ubacili jednu skupinu agenata i časnika KNOJ-a, kako bi razotkrila njihove jatake i potom likvidirala križare.

Cilj UDB-e je bio omogućiti „bolji politički rad, razbijanje straha među poštenim ljudima toga kraja i stvaranje većeg povjerenja u narodnu vlast“.

Komunističke vlasti su u Sarajevu 20. kolovoza 1946. pozvale trojicu časnika UDB-e, devetoricu časnika KNOJ-a i dvojicu radio-telegrafista na Ilidžu.

Na Ilidžu su obučavani agenti za odlazak u akciju likvidiranja Križara. Vođa tih agenata je bio Teufik Selimović „Buđoni“.

Prvo su napravili plan kretanja skupine agenata na način da su poslani od strane Amerikanaca u Hercegovinu s ciljem pripremanja ustanka i raznim kotarevima. Nosili su američka odijela i bili su naoružani američkim oružjem jer ukoliko bi pali križarima u zarobljeništvo agenti UDB-e i KNOJ-a su željeli izbjeći međunarodnu kompromitaciju SAD-a.

Rukovoditelj grupe je bivši pripadnik poraženih oružanih snaga NDH Franjo, koje je u toj grupi glumio poručnika američke vojske, zatim Mikrut ustaški bojnik, koji se povukao u Italiju bježeći od Jugoslavenske armije (JA).

Nadalje, dio ljudstva je bilo sastavljeno od pripadnika raznih ustaških formacija u kojima nisu bili Hrvati iz Hercegovine. Među njima je bilo pripadnika ustaške milicije sastavljene od Muslimana.

Nadalje, agenti UDB-e i KNOJ-a su imali najviše poteškoća oko lomljenja jezika za izgovaranje raznih ustaških pojmova i svladavanje vojne terminologije.

Morali su naučiti da je zamjenska riječ za pištolj zapravo samokres, metak – naboj, dežurni – službujući (…). Agenti su se suočavali s poteškoćom svladavanja običaja zapadne Hercegovine, učenja molitve i proučavanju osobnih biografija križara.

Svaki agent je morao dobro svladati i poznavati sve rukovoditelje pojedinih križarskih postrojbi s terena na kom se nalazio. Nadalje, u izvješću stoji da je bojnik Mikrut s uspjehom izvršavao postavljene zadatke i postepeno se oslobađao straha.

Isti je, kako se u izvješću navodi, stekao uvjerenje da će mu se oprostiti sva zlodjela koja je počinio kao ustaša. „Naš odnos prema njemu je neusiljeno oprezan. Nevjerojatno pozna sve rukovoditelje ustaških formacija i mnogo nam pomaže u savladavanju naše legende“.

Agenti UDB-e i KNOJ-a pripremali su se deset dana za operaciju hapšenja i likvidacija križara. Prvo su otišli do Mostara i 2. rujna 1946. krenuli do Imotskog, u župu sela Kozice.
Prikupljanje informacija

Kad su stigli, iskrcali su se i krenuli u pravcu sela Mikruti u Imotskom odakle je bojnik. Navečer 3. rujna stigli su u selo Mikruti, tu večer nisu dobili nikakve obavještajne informacije o kretanju križara.

Sutradan, 4. veljače, skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nastavila je putovanje u kotar Ljubuški gdje su sreli Mikrutovog prijatelja.

Nisu saznali od njega obavještajne informacije pa ga uzimaju sa sobom u skupinu i sutradan 5. rujna krenuli su u kotar Posušje. Stigli su u selo Soviće u kojem su sreli jednog omladinca.

Skupina agenata se smjestila između Posušja i sela Sovića i pokušala uhvatiti vezu s jatacima, ali bez uspjeha. U izvješću se navodi kako su seljaci davali hranu agentima, ali su energično odbijali da im križari dolaze u selo.

„Drugog ili trećeg dana donosimo odluku da se odglumi napad na nas i sporazumijevamo se s rukovodstvom koje nam odobrava. Putem radio-stanice sve je ugovoreno na koji način treba vojska napasti, a što za cilj ima ulijevanje povjerenja u nas od strane seljaka – jataka. Bojnik Mikrut je na ovom terenu bio malo poznat. Sama vojska pa čak ni komandir čete nije znao da smo mi na terenu. Oficir, naš koji je išao sa četom s teškom mukom je uspio zaustaviti vojsku da nas dalje ne goni. Na ovakvo držanje vojske bili smo prisiljeni pucati malo bliže njih, da bi se s uspjehom mogli povući“.

Nadalje, skupina agenata se tri dana nakon boravka u kotaru Posušje tijekom noći povukli kod sela Gradac. Uspostavili su vezu sa zapovjedništvom kako bi ranjenog agenta sklonili na sigurno. Od Zapovjedništva su dobili zadatak da se moraju povući u ilegalu i manje dolaziti u doticaj sa seljacima.

Skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nailazi na probleme zbog nedostatka vode na terenu uslijed velikih vrućina. Sreli su jednog seljaka u blizini sela Vranić, na granici posuškog i širokobriješkog kotara.

Agenti smatraju da ima vezu s odmetnicima, ali i veliku opreznost. Njihove informacije uzimao je s rezervom i nije poznavao bojnika. Iz straha ih je uputio u Kolobarića dolac u kuću Ilije Mikulića.

Nakon dva dana stigli su do Ilije Mikulića koji im nije vjerovao. Uz nagovor agenata Ilija Mikulić ih je uz još dvojicu seljaka vodio do Vranića u kuću žene koja je kasnije potvrdila identitet bojnika Mikruta.

Potonjeg je sreo i jatak Ilija Mikulić tu večer i rekao im je da dolaze križari koji se žele sastati s bojnikom Mikrutom kako bi se uvjerili da je njegova skupina ustaško-emigrantska.

„Nastaje poprilično teška situacija, agent je na ovom zadatku još neprovjeren. Oko nas se čuju koraci na osnovu čega smo zaključili da ima još križara, koji su nam prišli s druge strane. Poručnik Franjo je uspio skupa s bojnikom Mikrutom otići na razgovore na koje ih je pozvao križar Mariofil Mandić. Već se u ovoj situaciji kod nekih naših drugova osjeća nervoza. Poslije dužeg razgovora koji je vođen između našeg agenta ´A´ i Mariofila Mandića, kada se isti uvjerio da je to stvarno bojnik Mikrut (u čemu nam je pomogao jatak Ilija Mikulić), Mariofil je prišao k nama sa svojim pratiocem te pozvao još dvojicu križara. Nastalo je srdačno pozdravljanje između nas“.

U izvješću stoji da su sutradan došli ostali križari, njih deset, a također pratitelj Ilije Mikulića koji je im je rekao da je direktni jatak bande te da se kod njega nalaze opljačkane stvari koje su križari kod njega pohranjivali.

Škripari su ih i dalje nastavili provjeravati, poglavito je uporan bio zastavnik UNS-a Brale Jurić „Bijavica“ koji je nekoliko puta provjeravao iste stvari s pojedinim agentima UDB-e nastojeći pronaći izvjesne kontradiktornosti u njihovim biografijama.
Agenti stekli povjerenje

Ubrzo je skupina agenata UDB-e stekla povjerenje Mariofila Mandića i jataka koji su oduševljeno gledali njihov dolazak jer su ih mislili kako Amerikanci planiraju skoru intervenciju putem zrakoplova i skori ustanak.

Seljake i križare u priču oko intervenciju američkih zrakoplova su uvjerili agenti UDB-e. U izvješću se navodi kako su prema zadatku trebali skupiti sve grupe križara zajedno i pomoću vojske koja prati skupinu agenata OZN-e i KNOJ-a likvidirati sve agente.

„Da bi još više učvrstili njihovo povjerenje dostavljamo im depeše koje dobivamo iz Barija u kojima nam se obećava skora zrakoplovna pomoć i naređuje da se bezuvjetno povežemo s rukovodiocem grupa. Mariofil Mandić, pored povjerenja koje je stekao kod nas, i dalje je oprezan i ne daje precizno mjesto Božinog skrivanja“.

Mariofil im navodi kako križari imaju bazu u Čvrsnici u kojoj imaju svoju tehniku otkuda Božo Mandić rukovodi s grupama. Skupina agenata je iznijela plan kretanja preko Ledinca, Turčnovića, Graca, Gostuše, Goranaca, preko Čabulje prema Čvrsnici.

Mariofilova skupina trebala se u blizini sela Ledinca povezati sa skupinom Benedikta Benke Penavića. Prenoćili su u Ledincu i sutra u večernjim su bili nadomak sela Turčnovića.

„Po dolasku u blizinu sela susreli smo dvojicu križara iz skupine Marka Lončara koji su zovnuli Mariofila na razgovor. Isti su ga obavijestili da je jedan odmetnik iz grupe Marka Lončara ubijen, a da je jedan od najvećih zločinaca Vinko Škrobo u neposrednoj blizini ranjen. Ovo nam Mariofil nije htio kazati, već smo kasnije doznali od drugih odmetnika. Sve više su počeli sumnjati Mariofilovi križari u skupinu agenata UDB-e i KNOJ-a prerušenu u američku vojnu uniformu.

„Svjesni smo da u ovoj situaciji ko prvi zapuca taj i pobjeđuje“.

U dosjeu „Izvješće o likvidaciji grupe Mariofila Mandića i Marka Lončara„ samo je sačuvano sedam stranica pisanih na strojopisu dok su ostale stranice uklonjene.

Međutim, iz drugih izvora saznajemo kako su se dalje stvari odvijale. Škriparu Benediktu Benki Penaviću je Mikrut bio sumnjiv i on se s tim nije slagao.

Nakon dužih pregovora došlo je do podjele na dvije skupine škripara. Mariofil Mandić sa svojom satnijom križara prihvatio je pripadnike UDB-e (bivše ustaše), dok se Benedikt Benko Penavić odvojio sa svojom skupinom škripara.

Skupina pripadnika UDB-e imala je za cilj najprije otkriti jatake koji pomažu škriparima u hrani i obavijestima, dok je drugi plan bio boraviti sa škriparima tri mjeseca i u noći ih ubiti u vrijeme sna.

Benedikt Benko Penavić često je upozoravao Mariofila Mandića da dalje bude oprezan te su se često međusobno sastajali, ali Mariofil nije nikada ništa dvojbenog primijetio.

Na brdu Mosor u iznad Širokog Brijega UDB-a je 18. rujna 1946. pobila desetoricu škripara: Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovko, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura.

Vođa diverzantske skupine UDB-e koja je pobila Mariofilovu skupinu je bio Teufik Selimović Buđoni (brat književnika Meše Selimovića).

Bila su tri stražara, a od toga dva diverzanta UDB-e u odorama križara na Mosoru. Obavještena je postrojba JA u Širokom Brijegu koja se došuljala i opkolila Mariofilovu skupinu.

Otvorili su paljbu na njih i pobili ih. Za tu operaciju nije znala UDB-a iz Širokog Brijega i Mostara, nego samo UDB-a iz Sarajeva.

Teufik Selimović je kasnije nastavio život u Beogradu bez službe u UDB-i. Tri je godine proveo u tamnici zbog toga jer je krao zlato, koristio svoj položaj na sve moguće načine i iživljavao se na mladim i maloljetnim djevojkama kao agent UDB-e.

KPJ je utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDB-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobrijeških škripara.

Preostale uhvaćene širokobriješke škripare osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnje robije. Posljednji širokobriješki škripari pobijeni su 1951. godine od UDB-e.

Image

Na fotografiji se nalaze škripari: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići) i Ivan Kolobarić (Mamići).

Povijest nastanka fotografije: Škripari su u lipnju 1946. zatražili od jataka Ilije Alpeze u Gornjem Gracu (kod staja Grozdanac) fotografski aparat. Alpeza ih je fotografirao i izradio jedinu dostupnu fotografiju škripara pod vodstvom Marijofila Mandića.
Da nije ovaj Teufik Selimovic,brat Mese Selimovica?

User avatar
Woody
Posts: 1617
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#918 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Woody » 29/06/2020 10:04

Jeste.

Teufik Selimović "Buđoni" je brat Meše Selimovića. Tipični komunistički silnik, koji je mislio i vjerovao da može uraditi šta god mu kurcu padne na pamet.

Image
Teufik Selimović - Buđoni, krajnji desno (puši), s lijeve strane Džemala Bijedića

Image
Teufik Selimović - Buđoni, prvi slijeva u društvu sa Nađom Biser-Taso, Esedom Čengićem i Džemalom Bijedićem u oslobođenom Sarajevu, april 1945

Nije kurcem mrdnuo ni kada mu je rođeni brat, Šefkija, osuđen na smrt, a kazna odlagana čekajući da li će neko (možda baš on) regovati i povući mjere/veze da se oslobodi. Odnosi između Teufika i Mehmeda-Meše su nakon Šefkijinog strijeljanja potpuno zahladili, i nakon toga nisu imali nikakvih kontakata.

I, kao što to obično i biva, i Buđoni dopada po nož partije. 1952. biva osuđen i poslat na robiju u Zenicu nakon "pada" Rankovića, po apsolutno istoj optužnici pod kojom je okončao Šefkija - krađa namještaja. Za razliku od Šefkije, Buđoni nije bio osuđen na smrt, ali je imao "topao" prijem kod zeničkih robijaša čije je presude sam potpisivao.

Sve u svemu, on u ovoj priči nije relevantan, jer je u doba hvatanja "škripara" on bio visoki oficir OZNA-e/KNOJ-a i takva naređenja je potpisivao inercijom. Nije on bio za skakanja i gonjanja narodnih neprijatelja po škripovima hercegovačkim.

Njegova specijalnost ipak su bili Hadžiefendićevi "legionari" i "Handžarevci", naročito oni iz tuzlanskog kraja koji su mu bili "odranije poznati".
Last edited by Woody on 29/06/2020 15:09, edited 3 times in total.

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#919 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 29/06/2020 12:21

To ti je kada imas brata. Uvijek je jedan bolji. U mom slucaju ja sam bolji a to nista drugo ne znaci nego da je sve preko mojih ledja.

Emiremir33
Posts: 1100
Joined: 16/12/2019 13:12

#920 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by Emiremir33 » 03/07/2020 16:06

Woody wrote:
29/06/2020 10:04
Jeste.

Teufik Selimović "Buđoni" je brat Meše Selimovića. Tipični komunistički silnik, koji je mislio i vjerovao da može uraditi šta god mu kurcu padne na pamet.

Image
Teufik Selimović - Buđoni, krajnji desno (puši), s lijeve strane Džemala Bijedića

Image
Teufik Selimović - Buđoni, prvi slijeva u društvu sa Nađom Biser-Taso, Esedom Čengićem i Džemalom Bijedićem u oslobođenom Sarajevu, april 1945

Nije kurcem mrdnuo ni kada mu je rođeni brat, Šefkija, osuđen na smrt, a kazna odlagana čekajući da li će neko (možda baš on) regovati i povući mjere/veze da se oslobodi. Odnosi između Teufika i Mehmeda-Meše su nakon Šefkijinog strijeljanja potpuno zahladili, i nakon toga nisu imali nikakvih kontakata.

I, kao što to obično i biva, i Buđoni dopada po nož partije. 1952. biva osuđen i poslat na robiju u Zenicu nakon "pada" Rankovića, po apsolutno istoj optužnici pod kojom je okončao Šefkija - krađa namještaja. Za razliku od Šefkije, Buđoni nije bio osuđen na smrt, ali je imao "topao" prijem kod zeničkih robijaša čije je presude sam potpisivao.

Sve u svemu, on u ovoj priči nije relevantan, jer je u doba hvatanja "škripara" on bio visoki oficir OZNA-e/KNOJ-a i takva naređenja je potpisivao inercijom. Nije on bio za skakanja i gonjanja narodnih neprijatelja po škripovima hercegovačkim.

Njegova specijalnost ipak su bili Hadžiefendićevi "legionari" i "Handžarevci", naročito oni iz tuzlanskog kraja koji su mu bili "odranije poznati".
Ko zna koje su tu igre bile medju samom OZNOM...Opet je to umijece bilo ubaciti se u redove Skripara,za ono vrijeme ...Slicno kao u Operaciji Gvardijan 1946-47

jefff
Posts: 3471
Joined: 05/08/2015 11:16

#921 Re: Bosna i Hercegovina (1947-1987)

Post by jefff » 24/09/2020 12:24

Image

Post Reply