Forum Klix.ba

samo malo wrote:Mozda meni treba neka terapija, ali tebi sasvim sigurno treba dati knjigu historije u ruke.

samo malo wrote:Naravno da su ljudi bjezali od cetnicke kame, a bestijalna cetnicka kama tih je mjeseci bila saveznik Titovih partizana.

Najobicnija istorijska cinjenica. To se uci u osnovnoj skoli, ili se bar ucilo u moje vrijeme (u jugoslovenskim skolama). Ne znam cemu vas danas uce, i kakva je sada istorija aktualna.

Pera trta, kad spominjes ustasku propagandu, sjetih se da su i pred ovaj rat mnogi ljudi uz Drinu mislili da je prica o JNA planovima za agresiju, pripremama za rat srpskog naroda i saveznistvu JNA sa SDS paraformacijama, samo jedna obicna podvala ustaskog vodstva iz Zagreba koje unistava voljenu Jugoslaviju i blati Jugoslovensku Narodnu Armiju. I nastavili su spavati mirno, kako im je cak receno i sa najvisih pozicija.
Mnogi se nikada vise nisu ni probudili.

Ono, pa ljudi su iz Visegrada vec pobjegli autobusima nakon one epizode Murata Sabanovica, prema Gorazdu, da bi se u Visegrad vratili za par dana nakon sto je obozavana JNA, odnosno Uzicki korpus, preuzela kontrolu nad gradom. Vratili se vjerujuci da ce ih partizani stititi, ako vojnike sa petokrakama na kapama i sljemovima mozemo nazvati partizanima

A onda je oficir JNA predao komandu nad gradom Milanu Lukicu.

BaileyS wrote:Kao sto neko rece tanka je bila linija izmedju cetnika i partizana bar u istocnoj Bosni do 42'. Npr meni su pricali jos ko djetetu u onoj Titovoj Jugoslaviji da su u vrijeme Focanskih propisa partizani dosli u do tada muslimansko selo Celebice i trazili od stanovnika da predaju oruzje. Nedugo nakon toga u selo su dosli cetnici i poklali sve zivo. Od tada su Celebici bili cisto srpsko selo. Sjecam se i knjige istorije iz 7 razreda osnovne skole i fotografije Tita sa cetnickim komandantima na Focanskim Brionima. Titu je trebala podrska i u to vrijeme jos uvijek je koketirao sa cetnicima a muslimansko zivlje je bilo koleteralna steta.

Sve u svemu da me neko ne bi pogresno shvatio za BiH i Bosnjake je pobjeda Titovih partizana u svakom slucaju bila najbolja opcija s obzirom kakve su bile alternative ali ipak na onu zahvalnicu koju je postavio @pape iz danasnje perspektive gledam sa dosta rezerve. Ideoloski obojen hvalospjev koji napisase pobjednici. Svaka cast onim iskrenim antifasistima ali pitanje je koliki je bio njihov broj u jedinicama tadasnje Jugoslovenske Armije, mozda 10 ili 20 %. Sta je sa onih ostalih 80% koji su u medjuvremenu okrenuli kape a takvih je bilo i jednih i drugih a i trecih, s tim da je definitivno najveci broj cetnika iskoristio tu mogucnost.

Važniji položaji koje su muslimani u NDH zauzimali

Dr. Osmanbeg i dr. Džaferbeg Kulenović bili su dopredsjednici Hrvatske državne vlade, a ing. Hilmija Bešlagić, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Meho Mehičić njezini podvladonosci. Asim Ugljen bio je predsjednik Vrhovnog suda NDH. Ademaga Mešić bio je doglavnik, a prof. Alija Šuljak (HSS) poglavni pobočnik u Glavnom ustaškom stanu, uz druge više ustaške dužnostnike Dr. Ismetbeg Gavran Kapetanović bio je drugi dopredsjednik Hrvatskog državnog sabora i veliki župan Vrhbosne (Sarajevo), Avdo Abdulah Ferizbegović veliki župan Velike župe Usora i Soli u Tuzli, Husein Alić veliki župan Velike župe Sana i Luka u Banjoj Luci, a Mesud Kulenović (HSS) saborski bilježnik, dok su ukupno 15 Hrvata muslimana bili članovi Hrvatskog državnog sabora. Prof. Hasan Šuljak (HSS) bio je hrvatski poslanik u Budimpešti, a dr. Salih Baljić obći poslanik u Ljubljani. Dvadesetak Hrvata muslimana bili su viši častnici Hrvatskih oružanih snaga, medju njima i trojica krilnici (Salih Alikadić, Junuz Ajanović i Muhamedbeg Hromić). Tu su još bili: zapovjednik Bećir Lokmić (Crna legija, da nije rano poginuo, bio bi vjerojatno glavni zapovjednik hrvatske vojske. Uz Francetića najsposobniji i najdarovitiji i najjunačkiji bojovnik hrvatske ustaške dobrovoljačke vojnice), zatim zapovjednik Ibrahim Pjanić, zapovjednik Mehmed Riđanović, zapovjednik Muhamed Hadžiefendić, pukovnik-muftija Akif Handžić (Poglavnikova vojnica, omiljena osoba iz Poglavnikovog osobnog kruga).

Nadalje, sredbotvorba proustaške vlasti na području BiH je takva da je gotovo sva u rukama Bošnjaka. A i nakon završetka rata, uz Hrvate postoje u BiH dvie ustaške skupine Bošnjaka pod zapovjedničtvom Sićaje u Rami i Rame Bibera u Sarajevskoj skupini. Ne treba zaboraviti niti druge vojne jedinice, razne muslimanske vojnice, koje su također bile na strani ustaške NDH, a kojima su zapoviedali pukovnik Avdaga Hasić u Kladnju, pukovnik Ibrahim Pirić-Pjanić u Posavini, U Konjicu Kusturica, u Bjelimićima Šemso Šurković, u Srebrenici Bektašević, u Tuzli Topčić, u Sandžaku Pačariz, zatim tu su još Krupa, Novi, Bihać, Priedor, Banja Luka, i t. d.

Sveučilištni profesor Hamdija Kreševljaković bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstojnik Zavoda za liečničku lučbu prof. Ibrahim Ruždić, a drugi brojni Hrvati muslimani izticali su se u hrvatskom javnom životu (na pr. književnici prof. Alija Nametak, Salih Alić i Enver Čolaković, ravnatelj kazališta u Sarajevu Ahmed Muradbegović, ter slavni zabavni glasbenik Meho Sefić).



Odnos islamskih prvaka prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Islamski vjerski starješina - reis-ul-ulema Fehim Spaho iztakao se u iznašanju četničkih množtvenih zlodjela protiv Hrvata muslimana. Zagrebački muftija Ismet ef. Muftić bio je u travnju 1941. član privriemenog Hrvatskog državnog vodstva (umorili su ga partizani g. 1945.). Abdulah Čamo bio je imenovan prvim domobranskim muftijom. Tu je pukovnik-muftija Akif Handžić. Zamjenik reis-ul-ulema, ustaški pukovnik dr. Mehmed Ridžanović zastupao je Islamsku vjersku zajednicu u brojnim svečanim nastupima u NDH, a izaslanstvo muslimanskog visokog svećenstva izdalo je u ožujku g. 1945. izjavu u prilog Nezavisne Države Hrvatske. Sbog toga su brojni muslimanski svećenici bili osudjeni na smrt i zatvoreni nakon partizanskog zaposjednuća NDH.

Mugdim Karabeg
MUSLIMANI U ČETNICIMA
Povodom knjige Mensura Seferovića:
"Vojska za jedno ljeto"

Učešće muslimana u odredima Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića otkriva rastočenost muslimanskog političkog bića, što je posljedica prije svega istorijskih prilika i neprilika u središnjem (jugoslovenskom) Balkanu, kao i muslimanskog ”merhameta” i ”naivnosti”, na što su se nadovezale dezorijentisanost, lične ambicije i pogrešne procjene nekih politički ambiciomih muslimanskih aktivista.

MUSLIMANSKE ČETE POD ZASTAVAMA DRAŽE MIHAJLOVIĆA

Pa to je prava bruka! Nečuveni istorijski skandal! Izdaja cijelog muslimanskog naroda na prostorima bivše Jugoslavije od strane nekolicine istaknutijih muslimanskih aktivista, pa čak i muderisa koji su zabili nož u leđa svom vlastitom narodu! To je zadovoljenje bolesne ambicije za vlašću onih koji bi se prodali i satani radi vlasti!

Ili je riječ o teško objašnjivoj naivnosti Muslimana, kada onaj koji treba da bude zaklan tura u ruke dželatu kamu koju je prethodno sam naoštrio!?

Sve su to pitanja koja će vam se možda nametnuti nakon što pročitate najnoviju knjigu - hroniku i vjerodostojni dokumenat najneobičnije ”epizode” Drugog svjetskog rata, iz pera autora Mensura Seferovića: ”Vojska za jedno ljeto”. Možda ćete biti zbunjeni, zabrinuti pa čak i uplašeni, kao uvijek kada se suočite s nečim što je suprotno svakom pravilu najprostije logike.

Ali Mensur Seferović vam neće pomoći u traženju konačnog odgovora. On ne daje svoje vlastite, nametljive procjene, zaista čudnih zbivanja u periodu 1941-1945. godina. On hladnim, nepristrasnim spisateljskim postupkom analitičara onog što se dogodilo i što je provjereno, neoborivim argumentima, stavlja pred vas činjenice istine, i samo istine, ostavljajući vam da sami izvlačite svoje vlastite zaključke. To, međutim, nikako ne znači da se Seferović distancirao od bilo kakvih zaključaka. Logika njegovog kazivanja nameće posrednu, prostu logiku pouke. Doduše, da bi ta pouka bila takođe na svom mjestu i istinita, treba malo dublje zaroniti u istorijska zbivanja i prilike na središnjem Balkanu tokom XIX I XX vijeka kao i onih koje su vladale u strašnim olujama Drugog svjetskog rata, od 194l-1945. godine.

IZBIJANJE KLINA ZAHRĐALIM EKSERČIĆEM


Šta je, za ime svega, navelo nekoliko desetina Muslimana da se u tom periodu stave na čelo pokreta koji zagovara bratimljenje sa Srbima u cjelini, nažalost, preko Draže Mihajlovića i njegovih krvavih vojvoda i četovođa na području istočne Hercegovine, sjeverne Bosne pa i Srbije, u trenucima kada je četnička kama osvetnički klala ”sve što je tursko i balijsko” vođena devizom: krivi za krive, pravi za prave? Koji su bili motivi sudije Mustafe Pašića iz Mostara, doktora Ismeta Popovca iz Konjica, Mustaj-bega Hadžihuseionovića, domobranskog poručnika Husnije Čengića, Smaje Ćemalovića iz Mostara, Mustafe Berberovića iz Blagaja, Abida Prgude i Omera Kalajdžića, zatim Muhameda i Abida Mehmedbašića iz Stoca, Mustafe Lehe iz Blagaia, Džemala Kršlakovića - imama - muderisa iz Konjica, Fehima Musakadića iz Sarajeva, Mustafe Mulalića sa područja Livna, koji je bio čak član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihajlovića, hafiza i člana uleme medžlisa u Sarajevu Muhameda Pandže, doktora Mehmeda Begovića profesora Univerziteta u Beogradu, imama Abdulaha Hodžića u Beogradu, upravnika ”Gajretovog” doma u Beogradu Muhameda Ćemalovića, i mnogih drugih?

Najjednostavniji odgovor glasi: većina ih je spadala u kategoriju ”srbofila”. Tako je Fehim Musakadić - Musa bio nosilac spomenice ”Solunskog fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević, a privrženost Kraljevini Jugoslaviji je učvrstio kao šef policije u Sarajevu. Muhamed Mulalić, rodom sa područja zapadne Hercegovine, izgradio je svoje duhovno biće na jugoslovensko - srpskoj literaturi i stvaralaštvu u cjelini. Smajo Ćemalović je bio poznati mostarski ”srbofil”. Sudija Pašić je prije rata oslobodio optužbe grupu komunista, ponašao se kontroverzno i teško ga je ocijeniti. Doktor Popovac iz Konjica, također, je bio privrženik srpstva kao genetskog korijena jugoslovenskih Muslimana, gajeći uz to političke ambicije da postane novi ”Spaho”. To ”srbofilstvo”, međutim, nije moralo biti suprotstavljeno interesima islama i muslimana. Ono je bilo karakteristično za mnoge ostale Muslimane Jugoslavije, kao ideologija ”bratstva i zajedništva”, unutar Jugoslavije, kao što je dobar broj Muslimana gravitirao hrvatstvu u Zagrebu.

Mislim da u prvi plan treba istaći antikomunizam muslimana - ”četnika” koji su u KPJ, Titu i Narodnooslobodilačkoj borbi vidjeli pošast za islamsku vjeru - teza koja među nekim Muslimanima živi i danas. Tu su, međutim, bili u najvećoj zabludi. Jer partizani i pripadnici NOV-a su spriječili još veće klanje Muslimana, bili su jedina snaga koja je, danas maltene prokazanom devizom bratstva i jedinstva, stala na put bratoubilačkom ratu, a komunistička ideologija je bila protiv islama u istoj mjeri kao i protiv svih ostalih vjera.

Također, smatram da bi se zagovornicima ”bratimljenja” sa četnicima mogle u osnovi pripisati ”dobre namjere”. Od sredine 1941. godine, pa nadalje Pavelićeve ustaše su izvršile strašni pokolj nad Srbima Hercegovine i ponajviše istočne Bosne. Pri tome su i Hrvati često nosili fesove sa oznakama velikog ”U”. Odmah zatim Srbi su se organizovali u osvetničke čete i počeli klati i haračiti po selima i gradovima, najprije istočne Hercegovine i na Drini, zaliječući se do Sandžaka, Prozora, Ljubuškog i Imotskog. Muslimani su klani kao ovce, bez milosti, u znak osvete za srpske žrtve. Muslimani - zagovornici ideje o slozi sa Srbima i četnicima, pravilno su ocijenili da je ustaški pokoll okićen šaćicama Muslimana kao ”hrvatskim cvijećem” skrenuo osvetničku lavinu četnika na njihov narod. Tako su nastojali ”spasiti što se spasiti može”. Željeli su da krvavi četnički klin izbiju svojim ”zahrđalim” ekserčićem tobožnjeg bratstva sa svim Srbima pa i koljačima i tako spriječe konačno potiranje Muslimana Jugoslavije u cjelini. To je, međutim, bila sasvim pogrešna i naivna orijentacija koja je nanijela još veću štetu ugroženim muslimanskim masama. Pa ipak, bilo bi vrlo jednostavno i jednostrano protagoniste saveza sa četnicima nazvati ”izdajnicima”. Ne može se reći ni da je desetak hiljada Muslimana - seljaka i građana, koji su se našli pod komandom Draže Mihajlovića, ili su na ovaj ili onaj način, kao pripadnici muslimanskih milicija, sarađivali sa četničkim odredima, bili izdajnici svoga roda. Oni su nastojali da sačuvaju gole živote svojih najbližih, onih koji su ostali nakon četničkih pokolja. Odbacujući ustaštvo kao glavnog izazivača klanja, i partizane kao ”protivnike muslimana i islama” u cjelini, uhvatili su se slamke koja im se činila spasonosnom.

OBEZLIČENO NACIONALNO BIĆE

Mensur Seferović je, sa prekidima, radio na knjizi ”Vojska za jedno ljeto” više od deset godina. Osnova je bila napisana prije najnovijeg rata, a konačna verzija je cjelovito i impresivno zaokružena tokom petogodišnjeg boravka u Chicagu. Rukopis je poslan u Sarajevo ”Bosanskom kulturnom centru”, koji je nedavno bio izdavač i štampač ove zaista vrijedne publikacije. Recenzenti su bill prof. dr. Smail Čekić i prof. dr. Jusuf Žiga. Oni kažu da je Seferović svojom knjigom dao značajan prilog rasvjetljavanju istorije Bosne i Bošnjaka. Naglašavaju da je Seferović dokumentovano, rasterećen emocija pristrasnosti, ukazao na tragiku bošnjačkog naroda, obezglavljenog, višeslojno razdijeljenog, pa i međusobno konfrontiranog tokom Drugog svjetskog rata ...
Dzoja Ratkovic-Gavela - Ilustracija

Na promociji su govorili naučni radnici Safet Halilović, Jusuf Žiga i Smail Čekić. U diskusiji je učestvovalo desetak prisutnih, najčešće ukazujući na tragičnost zablude da četnički pokret može smanjiti žrtve Muslimana, dok im od Narodnooslobodi- lačke borbe i partizana prijeti konačna propast, jer su borbu protiv fašizma poistovijetili sa komunizmom - ”din dušmaninom”.

Smatram da je najdubljl pristup imao prof. dr. Safet Halilović kada je rekao da i Seferovićeva knjiga ukazuje na tragičnu obezličenost muslimanskog političko - nacionalnog bića. Rasuti od Triglava do Đevđelije, živeći u enklavama Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, sa najvećom populacijom u BiH gdje su se, međutim, sve češće ukrštavali i sudarali interesi velikosrpstva i velikohrvatstva. Nalijegali su na nacionalističke parole da su ”prirodno stablo” srpstva ili hrvatstva. Kao takvi dočekali su strašni košmar Drugog svjetskog rata, kada su tu balkansku papazjaniju jop više ljuto zapapričili okupatori Sila osovine, manipulišući Muslimanima prema svojim interesima. Muslimani - pobornici savezništva sa četništvom žrtve su tog, po Muslimane negativnog istorijsko - političkog procesa, što nikako ne znači da svi oni zaslužuju pomilovanje i oprost.

Knjiga Mensura Seferovića je sjajan doprinos trodimenzional- nom sagledavanju takvog položaja jugoslovenskih Muslimana na traci istorije koja se odmotava decenijama. Ona može poslužiti kao priručnik dragocjenih pouka: šta treba dalje činiti kako se istorija ne bi ponovila, prvenstveno genocidni nasrtaji na uvijek potpuno nespremni muslimanski narod? I provocirati pitanje: kako su, nakon svega, poneki istaknuti Muslimani (Abdić) nakon najnoviiih klanja ipak stali na stranu reakcionarnog srpskog nacionalizma?

DVOSTRUKO LICE VELIKOSRPSTVA

Ne znam da li je autor Seferović imao u prvom planu cilj da osvijetli jedan tragični događaj u istoriji bosanskohercegovač- kih, pa i jugoslovenskih Muslimana u cjelini, i to mi, pišući ovaj prikaz, i nije važno. Bitan je moj lični zaključak da je on, svojim naučno dokumentovanim štivom, dokraja razobličio zavjereničko lice velikosrpskog nacionalizma, čiju je fizonomiju zaokružio Garašanin sredinom prošlog vijeka, ustoličavanjem svoje vizije ”velike Srbije” koja je kao od šale gutala područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i Crne Gore, a u naknadnoj dopuni Stevana Moljevića i književnika Dragiše Vasića, ideologa ravnogorske četničke velikosrpske strategije, čak zahvatila dijelove susjednih zemalja, što je ilustrovano mapom u Seferićevoj knjizi, da bi sve to svojim pečatom ovjerila Srpska akademija nauka i umetnosti i Slobodan Milošević najzad počeo sve to pretakati u krvavo djelo, što ga je koštalo i velike i male Srbije.

Hvata me užas kada čitam dokumenta kako je jedan herce- govački četovoda, šaljući Draži Mihajloviću poruku o susretu sa grupom hercegovačkih Muslimana - četnikoljubaca, koji nude učešće Muslimana u odredima pod četničkom zastavom, istovremeno dostavio i izvještaj o pripremama za četnički pokolj u Čajniču, gdje ne bi smjelo ostati ni jedno muslimansko uho. Taj scenarij primijenjivan je u praksi Dražine, Vasićeve, Moljevićeve i taktike drugih četničkih rukovodilaca svo vrijeme tobožnje saradnje sa pojedinim grupama Muslimana. Dok su na jednoj strani govorili svojoj ”muslimanskoj braći” kako svi ”pošteni” Muslimani treba da priđu srpskom frontu, na drugoj su razrađivali i dopunjavall taktiku svoje vampirske strategije o tome kako na području buduće ”srpske Jugoslavije” ne smije ostati ni jedan ”Turčin”. Najveći dio treba poklati, ostale protjerati u Tursku i Albaniju, a ponešto prevesti na pravoslavlje. Takva mreža se plela i dok je Mustafa Mulalić bio delegiran ispred grupe beogradskih Muslimana u Centralni komitet Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića. Draža je zaprijetio svojim potčinjenim kako će svi zlo proći ako Mulaliću ode barem jedna dlaka sa glave, a istovremeno je slao telegrame i pisma četovođama na terenu na koji način treba skidati glave svim Muslimanima. Tako desetljetna strategija velikosrpstva i tamanjenja ”poturica” i ”Turaka” na tlu Jugoslavije dobija svoj krešendo u ideološkim opredjeljenjima i krvavoj praktičnoj akciji Ravnogorskog četničkog pokreta.

Muslimanska ”Vojska za jedno ljeto” nije, međutim, odradila ni jedan valjani posao za četnike. U svim sučeljavanjima sa partizanima te muslimanske čete su se brzo rasipale povlačile, bez obzlra što su iza njih stajali četnici i talijanski okupatori. Oni nisu ni srcem ni dušom prihvatili tu ulogu četnika, već samo nužde radi, da bi spasili živote, svoje i svojih ukućana. U Hercegovini je kraj muslimanskih četnika došao odmah nakon bitke na Neretvi 1943. godine. Što se više bližio kraj Drugog svjetskog rata Draža je, sa svojim komandantima i vojvodama, sve paničnije tražio saveznike u Muslimanima, pa čak i u Pavelićevim domobramma i ustašama, nudeći im, krajem 1944. i početkom 1945. godine, savez ”u borbi protiv komunizma”. Ali politička strategija svijeta tada je već bila zaokružena, Draža je konačno otpisan i od strane Amerikanaca, Engleza i Francuza, njegove muslimanske čete su se rasprsnule kao mjehuri od sapunice, on je sam postao žrtva izdaje kada je, 1946. godine, na svojoj Ravnoj Gori, pao u ruke Ozne i osuđen na smrt na suđenju u Beogradu.

Knjiga Mensura Seferovića je naučni dokumenat, ali je i uzbuđujuća, intrigantna, poučna i nadasve zanimljiva. Seferović je ranije napisao 17 knjiga i u svakoj se svojom istinom borio protiv glasina, podmetanja i dvostrukih interpretacija ”neželjenih događaja” od strane nekih vladajućih krugova. Uvijek je, zbog toga, imao političkih problema. Kada je napisao storiju o jami Čavkarici u koju su četnici i ”ustanici” bacili blizu 400 bilećkih Muslimana, dobio je iz Beograda, ”sa samog vrha” ukor: to se nije smjelo pisati!

Seferović je odgovorio u svom stilu: ”Ali zašto? Pa sve se to dogodilo, pisao sam o istini!”

Posebnu vrijednost knjige čini činjenica da Seferović ni jednim retkom ne raspiruje mržnju protiv srpskog naroda u cjelini. On, jednostavno, razobličava - krvavo lice četnickog Janusa (prevaranta sa dva lica, oba crnih obraza).

Pera Trta wrote:Evo slike bombardovanja Alipašinog mosta napravljene iz jednog od savezničkih aviona koji su bombardovanje vršili.



Vrlo se dobro vidi panorama tog dijela Sarajeva, pa bi neko sa dobrim poznavanjem geografije i ko zna čitati ovakve snimke mogao malo podrobnije rastumačiti šta se vidi na slici.
U oblaku dima naziru se barake, ali ne može se reći da li pripadaju logoru, stanici, ili nečem trećem. A možda su to i vagoni?

nosara wrote:

BaileyS wrote:Kao sto neko rece tanka je bila linija izmedju cetnika i partizana bar u istocnoj Bosni do 42'. Npr meni su pricali jos ko djetetu u onoj Titovoj Jugoslaviji da su u vrijeme Focanskih propisa partizani dosli u do tada muslimansko selo Celebice i trazili od stanovnika da predaju oruzje. Nedugo nakon toga u selo su dosli cetnici i poklali sve zivo. Od tada su Celebici bili cisto srpsko selo. Sjecam se i knjige istorije iz 7 razreda osnovne skole i fotografije Tita sa cetnickim komandantima na Focanskim Brionima. Titu je trebala podrska i u to vrijeme jos uvijek je koketirao sa cetnicima a muslimansko zivlje je bilo koleteralna steta.

Sve u svemu da me neko ne bi pogresno shvatio za BiH i Bosnjake je pobjeda Titovih partizana u svakom slucaju bila najbolja opcija s obzirom kakve su bile alternative ali ipak na onu zahvalnicu koju je postavio @pape iz danasnje perspektive gledam sa dosta rezerve. Ideoloski obojen hvalospjev koji napisase pobjednici. Svaka cast onim iskrenim antifasistima ali pitanje je koliki je bio njihov broj u jedinicama tadasnje Jugoslovenske Armije, mozda 10 ili 20 %. Sta je sa onih ostalih 80% koji su u medjuvremenu okrenuli kape a takvih je bilo i jednih i drugih a i trecih, s tim da je definitivno najveci broj cetnika iskoristio tu mogucnost.

Ove procente, bice, izvlacis iz guzice...

Evo ti malo faktografije...


Ako imate nekakve teze koje bacaju sjenu na antifasisticku borbu Titovih partizana, dajte neki dokumenat, a ne argument u stilu "pricali u mom selu..."

BaileyS wrote:

nosara wrote:

BaileyS wrote:Kao sto neko rece tanka je bila linija izmedju cetnika i partizana bar u istocnoj Bosni do 42'. Npr meni su pricali jos ko djetetu u onoj Titovoj Jugoslaviji da su u vrijeme Focanskih propisa partizani dosli u do tada muslimansko selo Celebice i trazili od stanovnika da predaju oruzje. Nedugo nakon toga u selo su dosli cetnici i poklali sve zivo. Od tada su Celebici bili cisto srpsko selo. Sjecam se i knjige istorije iz 7 razreda osnovne skole i fotografije Tita sa cetnickim komandantima na Focanskim Brionima. Titu je trebala podrska i u to vrijeme jos uvijek je koketirao sa cetnicima a muslimansko zivlje je bilo koleteralna steta.

Sve u svemu da me neko ne bi pogresno shvatio za BiH i Bosnjake je pobjeda Titovih partizana u svakom slucaju bila najbolja opcija s obzirom kakve su bile alternative ali ipak na onu zahvalnicu koju je postavio @pape iz danasnje perspektive gledam sa dosta rezerve. Ideoloski obojen hvalospjev koji napisase pobjednici. Svaka cast onim iskrenim antifasistima ali pitanje je koliki je bio njihov broj u jedinicama tadasnje Jugoslovenske Armije, mozda 10 ili 20 %. Sta je sa onih ostalih 80% koji su u medjuvremenu okrenuli kape a takvih je bilo i jednih i drugih a i trecih, s tim da je definitivno najveci broj cetnika iskoristio tu mogucnost.

Ove procente, bice, izvlacis iz guzice...

Evo ti malo faktografije...


Ako imate nekakve teze koje bacaju sjenu na antifasisticku borbu Titovih partizana, dajte neki dokumenat, a ne argument u stilu "pricali u mom selu..."

Pusti se tih mahalskih komentara i komuniciraj normalno ako mozes.

Ukoliko te interesuje o saradnji cetnika i partizana 42' u vrijeme Focanskih propisa i pokolja muslimanskog stanovnistva mozes saznati na primjer u iskazima rahmetli Adila Zulfikarpasica koji je i raskrstio sa Titom i NOB-om bas iz tog razloga. Ja sam recimo o tome ucio u istoriji, onoj koju su nas ucili prije ovog rata. Kao sto vec rekoh ni onaj predratni rezim nije krio fakta o toj saradnji koja je prekinuta tokom 42'.

Procenti su moja proizvoljna procjena a nasa bliza istorija i period 90-96 mi samo daje potvrdu da 41' sigurno nije bila nista bolja. Bas su srpski seljaci bili toliko prosvjeceni da masovno vjeruju u zajednistvo, bratstvo i jedinstvo i da se bore za slobodu svih naroda tadasnje Jugoslavije Daj boze da je bilo i 10% istinskih antifasista medju onim koji su nosili uniformu JA 45' godine. Npr.iz Glamockog kraja muslimane nisu protjerali cetnici vec srpski partizani kao odmazdu za ustaske zlocine.

Dovoditi nesto u pitanje je znak inteligencije a isprani mozgovi prihvataju zdravo za gotovo ono sto im se servira u propagandnim filmovima. Tito i partizani, oni istinski prvoborci, nisu mogli bez ovih nacionalista jer bi ih u protivnom bilo saka jada. Srbi su dobrim dijelom iskoristili NOB za neke svoje ciljeve jer su bili najbrojniji u jedinicama Titovih partizana. Zato je i nakon 45' ustasa bio nekako gori nego cetnik, zlocin nad Srbima uvijek tezi nego onaj nad Hrvatima ili Bosnjacima. Interesantno da se pokolj i progon Bosnjaka u Istocnoj Bosni i Istocnoj Hercegovini u onoj drzavi nikad i nicim nije obiljezio. Valjda za to postoji neki razlog.

samo malo wrote:Kako ce pokolj nad Bosnjacima u Podrinju biti dostojanstveno obiljezen u Jugoslaviji i krivci kaznjeni, kada su akteri zlocina, dakle zlocinci, imali kasniju karijeru u partizanima i KPJ.

Neizvedivo.

samo malo wrote:Ti baratas zescim generalizacijama.

Kako za koga, `45 kako za koga, nekome oslobodjenje a nekome ne. Nema to veze sa muslimanima, nisu svi muslimani u jednom stadu.

Sta je za tebe validni izvor, ne znam, vjerovatno cekas da ti dam izjavu Josipa Broza u kojoj on skruseno priznaje "istina je, primali smo ozloglasene cetnicke koljace u nase redove, zbog toga dajem ostavku na mjesto dozivotnog predsjednika". Sve drugo, pretpostavljam, za tebe je ustaska, cetnicka, nacisticka propaganda.

samo malo wrote:Tvoj izbor, ja u svete istine i djavolje lazi, a samo i iskljucivo ovisno o izvoru, ne vjerujem.

Bar danas mozemo znati puno toga sto je u Jugoslaviji bilo sakriveno od ociju javnosti. I ako govorimo kriticki o nekim stvarima, ne kvarimo presvijetlu svetost partizanskog pokreta. Iz jednostavnog razloga sto je ta presvijetla svetost najobicnija "istorija koju su pisali pobjednici". A to je obicno frizirano.

Za mene recimo nikada atomska bomba u Hirosimi nece biti "nuzno zlo, neizbjezan potez za koji su krivi Japanci" a samo zato jer je pocinitelj nekakav anfifasista. Za mene je to zlocin jednak zlocinima nacistickih trupa.

Za mene je bespotrebno bombardovanje Drezdena i ubijanje stotina hiljada njemackih civila u njemu, jednak zlocin bombardovanju Londona.

bhxxl wrote:zar treba bolji dokaz od zlocina koji se desio na jami Čavkarica.... tu je najbolji dokaz kolika je tanka linija bila . i kako su se mijenjale uniforme.

Jedini dokument iz tog perioda koji mi je dostupan o izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu je izvještaj ing. Hilmije Dubravića upućen Muslimanskom dobrotvornom društvu "Merhamet" 13. aprila 1943. (objavljen u knjizi Šemse Tucakovića "Srpski zločini nad Muslimanima-Bošnjacima, 1941.-1945.", 1995.). Ing. Dubravić je tog dana posjetio logor koji je tada brojao 700 izbjeglica, od čega oko 600 djece. Obišao je izbjeglice i uvjerio se u teške prilike u kojima žive. Logorski ljekar dr Isak Samokovlija saopštio mu je koliko ima bolesne djece (175) i od čega boluju. Najčešće bolesti među logorskom djecom bile su krzamak, prolivi, otekline (nastale kao posljedica gubitka bjelančevina iz tijela zbog gladovanja), razne kožne infekcije (zbog loših higijenskih prilika i slabe odjeće). Najpotresniji podatak je ipak onaj da je za prvih 12 dana mjeseca aprila u logoru umrlo 30 ljudi, od čega 27-oro djece! Uzrok smrti su navedene bolesti, nastale uslijed iscrpljenosti, loše i nedovoljne ishrane, posljedica psihičkog stresa zbog strahota preživljenih u svome kraju, slabih higijenskih uslova u logoru, nedovoljne odjeće i obuće itd. Na kraju dr Samokovlija predlaže na koji način i kojim namirnicama bi trebalo poboljšati prehranu djece.

nosara wrote:

samo malo wrote:Tvoj izbor, ja u svete istine i djavolje lazi, a samo i iskljucivo ovisno o izvoru, ne vjerujem.

Bar danas mozemo znati puno toga sto je u Jugoslaviji bilo sakriveno od ociju javnosti. I ako govorimo kriticki o nekim stvarima, ne kvarimo presvijetlu svetost partizanskog pokreta. Iz jednostavnog razloga sto je ta presvijetla svetost najobicnija "istorija koju su pisali pobjednici". A to je obicno frizirano.

Za mene recimo nikada atomska bomba u Hirosimi nece biti "nuzno zlo, neizbjezan potez za koji su krivi Japanci" a samo zato jer je pocinitelj nekakav anfifasista. Za mene je to zlocin jednak zlocinima nacistickih trupa.

Za mene je bespotrebno bombardovanje Drezdena i ubijanje stotina hiljada njemackih civila u njemu, jednak zlocin bombardovanju Londona.

Nevjerovatno... Partizani frizirali istoriju, sile osovine zasluzile milost... Aferim...

Jes' da je cudno stat, tako ocigledno, iza naci-fasista, ali... Tvoj izbor... Demokratija je pravo svakog organizma da se javno odredi prema svemu...

Pera Trta wrote:

bhxxl wrote:zar treba bolji dokaz od zlocina koji se desio na jami Čavkarica.... tu je najbolji dokaz kolika je tanka linija bila . i kako su se mijenjale uniforme.

Tačno. Pokrenuo sam temu i otome na ovom istom podforumu.
A koga zanimaju konkretna primanja u partizanske redove četnika koji JESU okrvavili ruke, ponavljam (posljednji put):
-Gojko Krezović (vođa koljača iz Goražda, sa svojom jedinicom se u januaru 1941. predao partizanima i primljen od istih raširenih ruku. poginuo na sutjesci kao partizan).
-Strajo Kočović (jedan od vodećih vršioca i inspiratora klanja u Foči, primljen u partizanske redove, dok su se još leševi poklanih iz Drine vadili)
A partizani, članovi KPJ, koji su komandovali pokoljima nad Muslimanima:
-Miro Popara, jedan od vodećih partijskih ljudi u istočnoj Hercegovini, predao "ustanicima" nekoliko stotina Bošnjaka, koji su završili u jami Čavkarica. Narodni heroj.
-Vlado Šegrt, komandovao napadom na Borač u aprilu 1943, kada su partizani pobili veliki broj muslimanskog življa tih sela. jedinoj preživjeloj iz Čavkarice, Hadžeri Ćatović-Bijedić, poslije rata prijetio novom jamom ako progovori. Narodni heroj.
-Petar Drapšin, jedan od zapovjednika napada na Borač i inspirator pokolja koji je uslijedio. Narodni heroj.
Mislim da bi ovu diskusiju trebalo prebaciti na temu o partizanskim zločinima, kvarimo ovu za mene jako vrijednu temu.