Moderator: anex
Dobra...Woody wrote: ↑15/06/2020 08:57 Jah...
100,000 Reichsmark je po kursu iz 1943-e bilo... ček, ček... Aha! 40,000 US$.
Što bi opet po današnjoj vrijednosti iznosilo... (...jedan pišem, dva pamtim...) Iznosilo bi oko 600,000 US$.
Pih... I nije neka cifra, jel'de? Ako računamo da je glavuša Bin Ladina bila procjenjena na 25 mil US$, iliti 5 mil US$ za Karadžića i Mladića "u paketu".
Izgleda da to i nisu bili neki bitni igrači za Deutsches Reich. Kako to
Zokipfc wrote: ↑11/07/2019 19:34Veoma dobro napisano, mnogo govori o jednom dijelu ljudskog uma.tovarish wrote:https://www.google.com/amp/s/www.jutarn ... amp?espv=1
Obavezno pročitati. Mene je ova čitava priča baš ostavila bez riječi. Još jedan dokaz kako čitav DSR na našem području nikako ne možeš gledati crno-bijelo.
Fino Miljenko pise, milina ga je citati ali ko je citao npr. "Sarajevo plan grada" sasvim mu je jasno da on ima svoju agendu, svoje vidjenje Sarajeva, Bosnjaka i njihove krivice koja bi u najmanju ruku trebala biti podijeljena sa njegovim sunarodnicima po pitanju NDH.
Apsolutno.Samo što ne bi bio jedini Hrvat. Mislim ne bi se latio pištolja kao Luka Jukić već onako više ih podržavao riječju i perom kao u to doba Tin Ujević i Ivo Andrić.
Upravu si, kad napisah shvatih da je pogresno, da je bilo jos Hrvata koji su se primili na velikosrpski nacionalizam ali nije se dalo prepravljati jer nije ni krucijalno u svoj ovoj prici.
Grean wrote: ↑27/01/2021 20:24Upravu si, kad napisah shvatih da je pogresno, da je bilo jos Hrvata koji su se primili na velikosrpski nacionalizam ali nije se dalo prepravljati jer nije ni krucijalno u svoj ovoj prici.
Ono sto je za Jergovica posebno je da je on to u danasnjem vremenu, kad su sve prevare te ideje izasle na vidjelo.
Nejse, i taj dio je nebitan. Bitno je pepoznati njegovu teznju za tim revizionizmom uzroka i posljedica zla na teritoriji BiH, friziranje istorije na fonu onih ko nas bre zavadi ili svi su cinili zlocine samo ovaj put primijenjeno na 2. svjetski rat.
Mustafa Golubić često su ga povezivali sa Mladom Bosnom ,sem da je bio dobar sa Apisom,koja je njegova " uloga "u stvaranju Mlade Bosne?trocadero wrote: ↑27/01/2021 20:39Grean wrote: ↑27/01/2021 20:24Upravu si, kad napisah shvatih da je pogresno, da je bilo jos Hrvata koji su se primili na velikosrpski nacionalizam ali nije se dalo prepravljati jer nije ni krucijalno u svoj ovoj prici.
Ono sto je za Jergovica posebno je da je on to u danasnjem vremenu, kad su sve prevare te ideje izasle na vidjelo.
Nejse, i taj dio je nebitan. Bitno je pepoznati njegovu teznju za tim revizionizmom uzroka i posljedica zla na teritoriji BiH, friziranje istorije na fonu onih ko nas bre zavadi ili svi su cinili zlocine samo ovaj put primijenjeno na 2. svjetski rat.
E jbg. Luku, Tina, Iva...i mnoge ostale" revolucionare" koji su se htjeli osloboditi okupatorske monarhije ti strpa u velikosrpske nacionaliste? Možeš onda i Tunja Filipovića komotno.
Izgleda da ovo nisi čitao, pa toplo preporučujem.
A vi bi ko' bili protiv monarhije da nije bilo sa druge strane Srbije, ko' sto ste joj se suprostavili 1878' sa Hadzi Lojom i Abdulahom Kaukci efendijom.
E, eto, on bi!
U NDH je odmah uhićen 1941. godine jer je bio velikosrpski terorist i opravdano sumnjiv element. Umro je 29. svibnja 1943. u Sarajevu. Prije smrti izrazio je želju da ga pokopaju u Vidovdanskoj kapeli s Mladobosancima, no Srpska pravoslavna crkva to nije odobrila jer nije bio kršćanin, već musliman. Zato je pokopan na groblju najbližem Vidovdanskoj kapeli, na muslimanskom groblju na Butmiru
Ja nekako više vjerujem...Године 1943. у Сарајеву Мехмедбашића хапсе усташе, а у затвору проживљава страшне тортуре. Након изласка из затвора, преминуо је 29. мајa 1943. године у Сарајеву, од последица ових тортура.
Sta je poenta sa Mehmedbasicem, da je skoro sahranjen u Vidovdanskoj kapeli? Ili to sto je bio Bosnjak sklon velikosrpskim idejama?Woody wrote: ↑28/01/2021 09:19E, eto, on bi!
Muhamed Mehmedbašić; 1887-1943
Uporedi srpske i hrvatske pisanije na Wikipediji, pa izvuci zaključak:
U NDH je odmah uhićen 1941. godine jer je bio velikosrpski terorist i opravdano sumnjiv element. Umro je 29. svibnja 1943. u Sarajevu. Prije smrti izrazio je želju da ga pokopaju u Vidovdanskoj kapeli s Mladobosancima, no Srpska pravoslavna crkva to nije odobrila jer nije bio kršćanin, već musliman. Zato je pokopan na groblju najbližem Vidovdanskoj kapeli, na muslimanskom groblju na ButmiruJa nekako više vjerujem...Године 1943. у Сарајеву Мехмедбашића хапсе усташе, а у затвору проживљава страшне тортуре. Након изласка из затвора, преминуо је 29. мајa 1943. године у Сарајеву, од последица ових тортура.
Zakasnili ste 4 godine.
Pa, poenta je da je rah. Mehmedbašić bio protiv monarhije iako je s druge strane bila Srbija. Ja ti tražim da odgovoriš: Zašto?
Muslimani/Bošnjaci u odbrani Beograda 1915.
...Veterani su znali ono što je danas malo poznato srpskoj javnosti, a to je da je od oko 10,000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1,500 bilo muslimanske vere, poreklom iz Sandžaka, Makedonije i Kosova i Metohije...
AVALA: Spomenik (ne)znanom junaku Sulejmanu Baliću
http://internetbilten.com/istrazivanja/ ... -1915.html
Mozda jer je bio levat ili prodana dusa? Sta ja znam.Woody wrote: ↑28/01/2021 14:01 Pa, poenta je da je rah. Mehmedbašić bio protiv monarhije iako je s druge strane bila Srbija. Ja ti tražim da odgovoriš: Zašto?
Naravno da je Bošnjaka bilo u Mladoj Bosni. E, sad da je Bošnjaka bilo više neg' Hrvata... Nešto ne bih rekao. Ali nisu Bošnjaci bili samo u MB. Bilo ih je (mo'š misliti!) čak i u Srpskoj vojsci. Što dobrovoljci/dezerteri iz KuK, što autohtoni Bošnjaci iz Srbije. I SVI prešli Albaniju, I SVI bili na Solunskom frontu, I SVI bili protiv monarhije! Kako sad to?
Nikakvo čudo imao si Srba iz Bosne i Hrvatske u Austrogarskoj vojsci koliko hočeš,plus koliko ih je bilo u NDHWoody wrote: ↑28/01/2021 14:01Pa, poenta je da je rah. Mehmedbašić bio protiv monarhije iako je s druge strane bila Srbija. Ja ti tražim da odgovoriš: Zašto?
Naravno da je Bošnjaka bilo u Mladoj Bosni. E, sad da je Bošnjaka bilo više neg' Hrvata... Nešto ne bih rekao. Ali nisu Bošnjaci bili samo u MB. Bilo ih je (mo'š misliti!) čak i u Srpskoj vojsci. Što dobrovoljci/dezerteri iz KuK, što autohtoni Bošnjaci iz Srbije. I SVI prešli Albaniju, I SVI bili na Solunskom frontu, I SVI bili protiv monarhije! Kako sad to?
Muslimani/Bošnjaci u odbrani Beograda 1915.
...Veterani su znali ono što je danas malo poznato srpskoj javnosti, a to je da je od oko 10,000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1,500 bilo muslimanske vere, poreklom iz Sandžaka, Makedonije i Kosova i Metohije...
AVALA: Spomenik (ne)znanom junaku Sulejmanu Baliću
http://internetbilten.com/istrazivanja/ ... -1915.html
Jah moj Woody, jah...........Woody wrote: ↑28/01/2021 09:19
E, eto, on bi!
Muhamed Mehmedbašić; 1887-1943
Uporedi srpske i hrvatske pisanije na Wikipediji, pa izvuci zaključak:
U NDH je odmah uhićen 1941. godine jer je bio velikosrpski terorist i opravdano sumnjiv element. Umro je 29. svibnja 1943. u Sarajevu. Prije smrti izrazio je želju da ga pokopaju u Vidovdanskoj kapeli s Mladobosancima, no Srpska pravoslavna crkva to nije odobrila jer nije bio kršćanin, već musliman. Zato je pokopan na groblju najbližem Vidovdanskoj kapeli, na muslimanskom groblju na ButmiruJa nekako više vjerujem...Године 1943. у Сарајеву Мехмедбашића хапсе усташе, а у затвору проживљава страшне тортуре. Након изласка из затвора, преминуо је 29. мајa 1943. године у Сарајеву, од последица ових тортура.
Gledas na malo dalju istoriju kroz prizmu 90ih..Grean wrote: ↑28/01/2021 18:20Mozda jer je bio levat ili prodana dusa? Sta ja znam.Woody wrote: ↑28/01/2021 14:01 Pa, poenta je da je rah. Mehmedbašić bio protiv monarhije iako je s druge strane bila Srbija. Ja ti tražim da odgovoriš: Zašto?
Naravno da je Bošnjaka bilo u Mladoj Bosni. E, sad da je Bošnjaka bilo više neg' Hrvata... Nešto ne bih rekao. Ali nisu Bošnjaci bili samo u MB. Bilo ih je (mo'š misliti!) čak i u Srpskoj vojsci. Što dobrovoljci/dezerteri iz KuK, što autohtoni Bošnjaci iz Srbije. I SVI prešli Albaniju, I SVI bili na Solunskom frontu, I SVI bili protiv monarhije! Kako sad to?
Imas li ti npr. odgovor zasto je Kusturica velikosrbin?
Na sve ovo imaju jednostavni odgovori, u svakom zitu ima kukolja. Mehmedbasica, Kusturica, Dodikovih eksperata za terorizam kako-god-mu-ime-bilo pa i na drugoj strani Jaganjaca ili drugih "hrvata islamske vjeroispovijesti" ce se uvijek naci. Nista cudno.
Nije to prizma 90' ih. Velika vecina Bosnjaka je zazirala od tog jedinstva sa Srbijom i prije i nakon 1914, i sam npr. ustanak Zmaja od Bosne je imao za cilj pozicioniranje Bosne i Bosnjaka u imperiji ali i u odnosu na Srbiju. Bilo je naravno i ovakvih kasnije koji su se ukljucili u taj mladobosanski pokret ali bio je zanemarljiv broj.Zokipfc wrote: ↑30/01/2021 12:21Gledas na malo dalju istoriju kroz prizmu 90ih..Grean wrote: ↑28/01/2021 18:20
Mozda jer je bio levat ili prodana dusa? Sta ja znam.
Imas li ti npr. odgovor zasto je Kusturica velikosrbin?
Na sve ovo imaju jednostavni odgovori, u svakom zitu ima kukolja. Mehmedbasica, Kusturica, Dodikovih eksperata za terorizam kako-god-mu-ime-bilo pa i na drugoj strani Jaganjaca ili drugih "hrvata islamske vjeroispovijesti" ce se uvijek naci. Nista cudno.
Pokolj u Nevesinju 14. veljače 1945.
Dan oslobođenja Nevesinja i Mostara u Jugoslaviji se obilježavao 14. veljače. Bio je u spomen na 14. veljače 1945. kad su partizani ušli u Nevesinje. Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve Hrvate katolike i muslimane, i hodžu, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad su ubili od 30 do 40 ljudi,[1] a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana.[2] "Oslobodioci" su dobili cijeli dan činiti slobodno što su htjeli, bez ikakvih posljedica. Svjedoci kao nalogodavce krive Čedu Kapora i Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade. Poslije rata bilo je strogo zabranjeno i strogo kažnjivo govoriti o ovim događajima. [1] Oni koji su govorili o tome bili su proglašeni „neprijateljima sistema“, žestoko kažnjeni, što svako svjedočanstvo ističe. Tek u u rijetkim slučajevima nešto se govorilo, samo u obiteljskom krugu pazeći da se priča ne proširi. Zločin je bio skrivan u Jugoslaviji sve do pred raspad. Tek od poslije 1990. godine glasnije se govorilo o ovom zločinu, a i godinama poslije ostao je nerasvijetljen. Počinili su ga ondašnji "oslobodioci", pripadnici regularne NOVJ. Taj i većina sličnih zločina regularne NOVJ još je nepoznata ili nedovoljno istražena, ciljano ih se skriva ili se o njima „stidljivo“ i „plašljivo“ govori. Suvremena bošnjačka historiografija i publicistika tek se odnedavna zanimaju za ovo, no nažalost spominju tek muslimanske žrtve, zaboravljajući pritom da je najmanja zajednica u gradu, Hrvata katolika tada gotovo zbrisana. Ubojstva su napravljena podlo. Od ljudi koji su došli pozdraviti osloboditelje partizani su po etničkom kriteriju probrali katolike i muslimane, postrojili su ih u red i potom strijeljali. One koji su pokušali pobjeći partizanski oficiri su gonili po gradu dok ih nisu ubili. Svi pobijeni bili su civili, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. One koji su bili vojnici iz nepartizanskog tabora, ranjenike smještene u velikoj civilnoj kući, partizani su sve pobili metkom u čelo. Drugog dana profunkcionirala je civilna vlast i smjelo se slobodno kretati. Vidio se razmjer zločina. Među ubijenima bio je mjesni sekretar Komiteta KP Kadrija Konjalija, čije je mrtvo tijelo ležalo na ulici. Skupina civila pokupili su poubijane, stavili ih na stočna kola, iskopali veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno pokopali. Danima prije partizanskog napada na Nevesinje muslimani iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani...) su se sklonili u Nevesinje jer je bila sigurnije mjesto. Velika je pometnja nastala kad su doznali za partizanski napad na Nevesinje, opravdano pretpostavljajući da će napraviti zločine nad njima. Činjenica da je u redovima bilo mnogo konvertiranih četnika koji su pred kraj rata promijenili oznake i postali partizani. Dio muslimana pobjegao je ka Mostaru. Spas nisu našli ni oni koji su došli do Mostara ni oni koji su bili na putu. Mnogo uglednih nevesinjskih muslimana partizani su ubili na Malti u Mostaru. Skupinu na putu su partizani zarobili i potom strijeljali bez ikakva suda na lokalitetu Kričanju na Podveležju (10-ak km od Mostara). Dva mjeseca poslije, u travnju vlasti su im članovima obitelji dopustili otići na Kričanje po svoju rodbinu. Nisu ih smjeli pokopati u skladu s vjerskim propisima, niti na birano mjesto, nego na licu mjesta. Druga smaknuća zbila izbjeglih muslimana bila su duž pravca od Nevesinja do Podveležja. U predjelu Grepka, kuda se ulazi u Nevesinje iz pravca Mostara bile su partizanske zasjede i tu su neselektivno ubijali svakoga tko je naišao. Ubili su prema procjenama od 150 do 200 nevesinjskih muslimana te još neutvrđen broj Hrvata katolika.
Nevesinje,14. februar 1945.: Zločin partizana nad Bošnjacima
14. Februara 2015.
Nevesinje ili Kasaba, kako ga vole zvati njegovi stanovnici, gradić je i centar istoimene općine u istočnoj Hercegovini.
Pripovjedati o Nevesinju znači pripovjedati o zlu koje su iskusile brojne generacije Bošnjaka sa ovog prostora, ali i cijele istočne Hercegovine – od stalnih krvavih upada crnogorskih uskoka za vrijeme Osmanlija, potiskivanja Bošnjaka od novopridošlih Srba iz Crne Gore (razbojništva, otimanja zemlje), agrarnim reformama kojima su pretvarani u siromahe, te sistematskim ubijanjem u toku velikih historijskih događaja kao što su svjetski ratovi.
Treba reći da se poslije svih ovih događaja drastično smanjivao broj Bošnjaka na ovim prostorima, no vrhunac etničkog čišćenja bila je posljednja agresija kada su protjerani svi Bošnjaci, a oni koji nisu brutalno su ubijeni – njih 303!
U ovom tekstu neće biti riječi o zločinama u posljednjem ratu budući da je o njima uglavnom upoznata šira javnost, ponajviše zahvaljujući različitim aktivnostima UG Povratkom za Bosnu i Hercegovinu. Ovdje ćemo govoriti o malo poznatim događajima koji su se zbili 14. februara 1945. godine kada je, prema svjedočenjima, ubijeno između 150 i 200 bošnjačkih civila. Tačan broj ubijenih se ne može utvrditi iz dva razloga: do 1990. godine zvanično je bilo zabranjeno govoriti ili prikupljati podatke o ovim događajima, do tada mnogi potomci ubijenih su izumrli, raselili se ili je jednostavno protokom vremena „zamagljeno“ sjećanje na ubijene 14. februara.
Ovo će biti, zapravo, prikazivanje 14. februara iza ogledala budući da se u Hercegovini ovaj datum jedino percipira i slavi kao datum oslobođenja Mostara i Nevesinja. Nažalost, iza tog ogledala stoji i jedan ogromni, nerasvijetljeni, 60 godina skrivani zločin – zločin nad Bošnjacima Nevesinja kojeg su počinili oslobodioci, pripadnici regularne NOVJ, koji nažalost nije njen jedini zločin, no većina njih je još nepoznata ili nedovoljno istražena, ciljano se skrivaju ili se o njima „stidljivo“ i „plašljivo“ govori. No svaki zločin je zločin, bez obzira koga je počinio, u ime koje ideologije i kojih ciljeva te stoga mora biti rasvijetljen – u ime morala i humaniteta, obilježja koja nas čine i čovjekom. U suprotnom, izlazimo iz okvira čovjeka, okvira ljudskosti.
Šta se i kako, ustvari, desilo 14. februara? Najprije treba kazati da je sjećanje na 14. februar zadržano u memoriji nevesinjskih Bošnjaka koji su savremenici ovih događaja no zbog činjenice da su počinitelji zločina bili partizani, pripadnici NOP, nisu smjeli o tome govoriti jer bi bili proglašeni „neprijateljima sistema“ i naravno u skladu s tim i žestoko kažnjeni. Tu činjenicu naglašavaju i svjedoci ovog zločina. Ono što se pričalo, iako u rijetkim slučajevima, bilo je u krugu porodice i strogo se vodilo računa da se priča ne proširi. Tek poslije 1990. godine počelo se „glasnije“ govoriti o ovom zločinu. No, da li je to bilo već kasno budući da se već 1992. ponovila 1945. godina, ali sada mnogo krvavija? Ovdje ćemo prenijeti tri svjedočenja o 14. februaru, osoba koje su posmatrale, odnosno koje su direktno vezane za žrtve ovog kobnog dana.
Prvi je svjedok Hasan Tanović čije je svjedočenje u novembru 1992. zabilježio prof. dr. Ibrahim Kajan (kajankajan.blogspot.com/2012/04/sjecanje-hasana-tanovica-partizanski.html): I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju (to je bilo 1943, prema riječima istog svjedoka, op.a.), izlazi pred njih. (…) Ljudi k'o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. (…) Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini (…) Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.Ubijeno je taj dan 189 muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije – nije. (…) I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.(…) O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…
Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Nefiza pripovijeda o događajima uoči, za vrijeme i nakon samog zločina. Naime, prema tvrdnjama nene Nefize veliki broj bošnjačkog stanovništva iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani…) bio se sklonio u čaršiju pošto je tu bilo mnogo sigurnije. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme. Nefiza opisuje scenu sa lokaliteta Smrdan kod sela Kljuna gdje je bio „naviljak“ brade – četnici su je obrijali da bi mogli postati partizani (ovdje se najbolje očituje narodna izreka da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada). Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara). Strijeljani su bez ikakvog suđenja – a i zašto bi bi se sudili kada su bili civili! U aprilu 1945, nakon što su im vlasti dozvolile i dali „propusnice“, članovi porodica idu na Kričanje, prepoznavaju svoje ubijene i na istom mjestu ih „malo“ ukopavaju. No u ovom činu se prepoznaje tragedija nad tragedijama, rekli bismo Antigonina tragedija – porodicama nije dozvoljeno da svoje najbliže pokopaju u skladu s vjerskim propisima, uz klanjanje dženaze, niti da ih pokopaju u harem! Nefiza je svjedočila i ubistvima u samom gradu Nevesinju, kod zgrade starog suda, ali i u skoro cijelom gradu. Sjeća se i imena dva izvršitelja ubistava, Mirko Golijanin i Momo Mučibabić. Neki od ubijenih Bošnjaka u samom gradu su i Hasan Efendić, Avdija Oručević, Ševko Ramović, Mujo Trnovac, Suljo Muraspahić (16 godina star, ubijen kod džamije), zatim imućni Šućrija Pekušić, više Dugalića, četiri djevojke iz porodice Muraspahić. Također, Nefiza napominje da 14. februara nisu ljudi ubijani samo u čaršiji i na Kričanjima – mnogi su pobijeni i na Malti u Mostaru (više uglednih nevesinjskih Bošnjaka), zatim na Zijemljima. Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili „odriješene ruke“ 24 sata – mogli su raditi šta su željeli, bez ikakvih posljedica. Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije II svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.
Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina februara 1945. U to vrijeme sa svojom porodicom živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: „Čuvaj djecu!“ Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana. Inače, ovdje je stradalo pet vrlo mladih muškaraca iz porodice Šarančić i to: Mušan, Dervo, Avdo, Arif i Murat. Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić. Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu. Nafija također navodi da su se smaknuća dešavala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno. Tako su na Grepku svirepo ubijene dvije Nafijine tetke, djevojke Šerifa (21 godina) i Advija (17 godina), te još dva rođaka, Huso i Atif. Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već pomenute „odriješene ruke“ partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo „ubijte koga želite“.
Iz svjedočenja su vidljive ogromne razmjere zločina 14. februara, zločina koji je još teži budući ga je počinila vojska koja ima atribut narodna, regulana vojska, vojska čija bi misija morala biti odbrana svakog čovjeka, bez obzira na njegovu naciju i vjeru. No činjenica da je zločin ipak počinjen ukazuje na dva elementa kao obilježja ovog pokreta i njegove vojske, elementa vješto skrivana ali uvijek jaka i prisutna – prosrpski i antibošnjački (antimuslimanski). Istinitost ove tvrdnje pokazuje i činjenica da ne samo da niko nije kažnjen za ovaj zločin nego je bilo zabranjeno i strogo kažnjivo o njemu i govoriti, a žrtve dostojno sahraniti – iako je to klasični zločin protiv civilnog stanovništva, golorukog i nezaštićenog.
Danas, 68 godina nakon zločina nad nevesinjskim Bošnjacima ostaje nam moralna obaveza da se prisjećamo nevino ubijenih, da opominjemo sami sebe, te našu djecu i omladinu, da ukazujemo na počinitelje ne tražeći osvetu ali tražeći priznanje zločina, poštovanje žrtava i osudu ideologije pod čijom je zastavom zločin počinjen!
Autor: Nedžad Dedović, mr.sci.
Izvor: Preporod
jedan od prvih masovnih zločina Nijemaca prema Bošnjacima desio se neutvrđenog datuma početkom jula 1943. godine u Rotimlji kod Stoca, gdje su pripadnici zloglasne SS divizije “Princ Eugen” ubili 55 Bošnjaka za koje se ispostavilo da su bili nevini.
Sutradan, 8. jula, grupa od četrdesetak njemačkih vojnika zašla je u okolna sela Prisoje, Milanovići i Podkozara, pokupila bošnjačko stanovništvo koje se nalazilo kod svojih kuća, dovela ga u Stupni Do i većinu njih strijeljala. Neke mještane ubijali su kod njihovih kuća. Tom prilikom ubijena je 31 nevina žrtva. Iako teško ranjen, pokolj je preživio mještanin Juso Pirija, koji je kasnije svjedočio o ovom zločinu. Među ubijenim žrtvama bilo je šestero djece, od kojih je najmlađe imalo samo jednu godinu. Zabilježeno je stradanje čitavih porodica: ubijen je Ramo Derdemez (60) iz Podkozara sa sinovima Suljom (20), Salkom (18), Rašidom (15) i Osmanom (12) te kćerima Almasom (30) i Latifom (15), kao i ženom Raminog bratića Sejde, također Latifom (35), koja se tu zadesila u posjeti.
Latifa Odžaković ubijena je sa sinovima Ismetom (19), Azizom (24), njegovom ženom Nazom (24) i jednogodišnjim sinom kojeg je majka držala u naručju. Od ove porodice nije preživio niti jedan član. Nuka Hurić (55) iz Prisoja ubijen je sa sinom Jusom (28), snahom Mejrom (25), kćerkom Dudijom (16) i unukom Zuferom, dječakom od dvije godine kojeg je držala u naručju njegova tetka Dudija. Oca malehnog Zufera nešto ranije ubili su četnici.
Osim njih, tragedija je pogodila i druge porodice. Ubijena je Ajkija Krajišnik s kćerima Pašom (30) i Fatimom (35), iza koje je ostalo troje siročadi. Hatidža Gabela (40) ubijena je sa sinom Šaćirom (18), a Šerif Odžaković (24) sa suprugom Rahimom
“Čim su došli u selo, tri ili četiri njemačka vojnika obreli su se pred mektebom i džamijom i tu postavili stražu. Ostatak seljana, koji su se nalazili po selu, satjerali su također u džamiju i mekteb, a onda upitali prisutne ko je ubio njemačkog vojnika. Kada su im seljaci odgovorili, da su to učinili partizani, ovi njemački vojnici naredili su, da četvorica prisutnih idu tobož sahraniti lješ. Pošto su četvorica muškaraca istupila pred džamiju, ovi njemački vojnici pobili su ih upravo na dvorištu pred džamijom iz malih automatskih pušaka. Na ovo je među ostalim u džamiji i mektebu zavladala strava i užas. Nastao je vrisak mnogobrojne djece i žena. Njemački vojnici nastavili su dalje sa istjerivanjem ovih bijednika iz džamije i mekteba, te ih u malim grupicama, uz pisku nejake djece, kuknjavu i plač majki i žena, te izbezumljeni užas odraslih muškaraca, pobili.” U ovom pokolju Nijemci su ubili 68 mještana i više njih teško ranili. Među ubijenim bilo je četrdesetero djece, od kojih je najmlađe bilo žensko novorođenče ubijenih Naila i Vasve Hodžić staro samo jedan dan.
U ovom masakru, također, stradale su kompletne porodice. Analizom spiska žrtava koji donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi Genocid nad Muslimanima utvrđeno je da su ubijeni: Mujo Husejnović (53), njegova supruga Hata (43) i četvero djece starosti od 2 do 17 godina; Temima Hodžić (40) i njene četvero djece starosti od 2 do 15 godina; Mujo Begović (41), njegova žena Mejra (37) i četvero djece starosti od 6 do 13 godina; Osman Hodžić (55), njegova žena Melča (36) i četvero djece starosti od 4 do 13 godina; Mehmed Hodžić (60), njegova supruga Pemba (58), sinovi Salko (14) i Adem i njegove dvije kćeri uzrasta 8 i 13 godina; Begović Nezir (40), žena mu Hasa (31) i troje djece starosti od 1 do 12 godina; Ejub Hodžić (42), žena mu Devla (36) i troje djece starosti od 2 do 9 godina; Džehva Ramić (53) s troje djece starosti od 11 do 17 godina; Ćamila Husejnović (31) s troje djece starosti od 2 do 7 godina; Vasva Hodžić (28) s dvoje djece uzrasta od 1 i 5 godina i Mejra Kavazović (37) s dvije kćeri uzrasta 4 i 9 godina.
Cisto da se podsjetimo protiv koga su se partizani borili.Još jedan zločin 7. SS divizije “Princ Eugen”, sličan onom u Košutici, desio se u Orašju kod Stoca također 12. jula 1943. godine. Tog je dana na zvjerski način ubijeno 58 Bošnjaka, mahom žena i djece. Do zločina je došlo kada su Nijemci saznali da Bošnjaci Orašja kriju partizane i pomažu narodnooslobodilački pokret. Vijest da se u Orašju kriju partizani stigla je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.
U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Ubijeno je šezdeset Bošnjaka, među kojima 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine. Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija. Iz zapaljenih kuća ranjeni su ispuzali: Ibro Bucman, Aiša Džoklo, Emina Palata i djevojčica Ilduza Džoklo (6 godina), a Ahmet Pehlić probio se kroz obruč. Za Ahmetom su ispaljene stotine metaka, ali ga je sreća poslužila da uspije pobjeći.”
U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.
Ovo su samo porodice koje su potpuno nestale ili koje su izgubile veći broj članova, dok je također velik broj porodica u kojima je usmrćeno jedno, dvoje ili više članova. Većina žrtava ubijena je iz vatrenog oružja, međutim, primijećeno je da su neke žrtve zaklane ili su na njima pronađeni tragovi sadističkog iživljavanja. Krajnje surovo ubijeni su Alija Bucman (35) i njegova žena Fata. Na Aliji su Nijemci ložili vatru i tako ga usmrtili najstrašnijim mukama.
IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Prvi dio
NEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEZENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)
Savjest moju uznemiruju i pokrecu samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona cuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nesto iz svojih sjecanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatickog kraja od strane srpskih nacionalista i cetnika. Posto ce to biti pretezno moja vlastita sjecanja, duboko urezana u moje pamcenje jos od djetinjstva, kao crne uspomene, tu ce biti najvise govora i podataka iz mog uzeg zavicaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okolisa u borickom kraju kraj Rogatice.
Besprimjerna (i nerazumljiva) mrznja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u "mirno", predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijedjanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogucnosti zaborava. Pa posto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mrznju okrive Muslimani kao njeni prvi zacetnici, to mi savjest neodoljivo nalaze da i ja zabiljezim svoja pamcenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat cu i biljeziti samo ono cega se zaista sjecam, kao stvarnog i istinitog dogadjaja.
O stradanjima Muslimana istocne Bosne mnogo se culo i pricalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana rijec cuva uspomenu od zaborava.
Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio medju muslimanskim muhadzirima tj. stradalnicima, koji su prezivjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod cetnickog noza i ognja.
Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene zene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim usima slusao njihova grozovita pricanja. Prve pribiljeske, koje sam o tome bio sabrao unistene su mi prilikom bombardiranja Alipasina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da pocnem sa zapisivanjem bar zapamcenih podataka o stradanju Muslimana istocne Bosne, koje sam jos sacuvao u pamcenju i sjecanju,kao i onih koje budem u medjuvremenu cuo. No, prije nisam imao vremena niti mogucnosti zbog preopterecenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad vec osjecam, da mi mnogo toga izmice iz pamcenja, rijesih da otpocnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje ista, nego nista, nek se bar nesto zabiljezi; makar koja kap sehidske (mucenicke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savjescu, koja me na to tjera vec godinama.
Velicinu stradanja Muslimana istocne Bosne jos nitko ni djelimicno nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva tocna i pregledna statistika. Najveci broj zrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bacena u jame i bunare, zakopane u djubrista ili pod klozete, a najvise spaljene u zapaljenim zgradama, bit ce zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i maticne knjige mahom unistene.
Ja osjecam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato cu iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najvise i zapamtio. A o ostalom cu navesti samo one podatke koje sam cuo i provjerio kao tacnu i sigurnu istinu. Ovo ce, ipak, biti samo nekoliko kapi sehidske krvi na krvavom tragu cetnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duz istocne Bosne.
"KADA JE ZUPA GORJELA...."
Prije nego sto sam posao u mekteb i osnovnu skolu volio sam slusati pricanja starijih ljudi. Dosta puta sam cuo kako oni svoju starost mjere i utvrdjuju po vremenu "kada je Zupa gorjela", a to ce reci, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od visegradskog kraja. Koliko sam puta cuo ovo pitanje: "Pamtis li kada je Zupa gorjela?" ili: "Koliko ti je bilo godina kada je Zupa gorjela?" Dobro se sjecam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidzu: "Pa kada je to Zupa gorjela i tko ju je popalio?", a on mi isprica, da je to bilo davno i da je malo zivih ljudi koji to pamte. A to su, rece mi, uradile srbijanske eskije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Zupu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-"Sevak" od vatre se daleko, daleko vidio*/
To je prvo stradanje muslimanskog pucanstva istocne Bosne za koje sam cuo po usmenoj predaji i pricanju. I sto su vise izumirali stariji ljudi, sve se rjedje spominje "figanj Zupe", dok vec nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teska stradanja Muslimana u Srbiji (iz Uzica, Sapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pricale izbjeglice iz tih krajeva, sto su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!
STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU
Stradanje Muslimana istocne Bosne u Prvom svjetskom ratu preslo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogucnosti i podstreka jednom dijelu srpskog zivlja da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mrznju prema Muslimanima. Slusao sam pricanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo sto se odnosi na najuzi dio moga rodnog kraja.
Od svih sela godomiljskog i zivaljevskog dzemata najvise je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) zitelja u ljeto 1914. godine (No, zrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).
Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica ziva spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najvise zrtava u ogniju spaljeno, vecinom zivih. Iz toga sela mi je bio stariji brat ozenjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjecivao to selo, radi rodbine i prijatelja.
U ljeto 1937. godine posto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u duznoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agic, posli smo na Starogorske stijene, odakle se pruza izvanredan pogled na dolinu Drine i visegradski kraj tzv. Zupu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuca, i rece mi: "Ovdje je 1914. izgorjela puna kuca celjadi".-"Jest, bogme" -potvrdi Mehmedbeg.-"Srbijanci zapalili kucu s celjadima, a nikome nisu dali izaci, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nadjena samo jedna zenska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!"
Produzili smo dalje u pravcu "Stijena", kako oni zovu stjenovite obale Drine. Iduci kroz guste proplanke sume, oni na jednom mjestu naglo zastadose, podigose ruke i pocese uciti "Fatihu". Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Posto proucismo "Fatihu", kazase mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najvise se sumnja na prvog komsiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saucesnik i glavni vinovnik. Posto krenusmo i ostavismo grobove za ledjima, moj otac se obrati Mehmedbegu-"A ono Huseinagi haman bijase sevep smrti?" -"Pa, haman i bijase"- odgovori Mehmedbed.
-"A o cemu govorite?" -upitah ja znatizeljno.
A Mehmedbeg mi poce kazivati: "Rahmetli Huso Agic, ciji je brat tu ubijen, jedne veceri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I bas na tome mjestu gdje su sehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Cak mu je poznao i kosulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kuci sve mirno i lijepo ispricao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od cega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga".
Godine 1939. vracao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Isli smo kroz gustu crnogoricnu sumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mracnu uvalu (vrtacu), obraslu gustom sumom, jedan od seljaka, Mujo Agic, pokaza mi na jednu jos dublju uvalicu i rece:
-"Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kise puscanih metaka"!
-Kakav bato?, upitah ja.
-"Pa ovaj bato, ja"! rece on, pokazujuci na sebe,
-"Srbijanci nas tu doveli, sestoricu Starogoraca da nas, nakon mucenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bjezeci, a i da im ne pravim metu za nisan, niti vrecu za probadanje nozem. I s Bozjom pomoci utecem zdrav i citav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronasli da ih pokopaju".
Eto, dakle, selo Stara Gora jos je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mucenik i imalo je tri stratista.
U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuce) ubijen je 1914.g. cestiti seljak, Huso Isakovic, iza kojeg je ostala zena i dvoje malodobne djece.
U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodzic, Salko Hodzic, te svi muski clanovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braca Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarozac, gdje su i pokopani. Posto su ubijeni, svi su baceni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nadjeni su u skvrcenom polozaju, ispremetanih nogu i ruku medjusobno, "kao zagrljeni", sto je dokaz da su jos zivi zakopani. U blizini je nadjen krvav ''drenov siljak'', a stvarno su lesevi bili iznakazeni i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je vec bio obnevidio.
Kazu da su pocinitelji ovoga zlocina prve komsije, Srbi, a to su: Blagoje Djukic, Radovan Djeric i Radaca Djeric !. Blagoje Djukic je ubrzo iza rata umro i medju prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljiste darovao stari Mujaga
Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.
Bez sumnje je u ubojstvu brace Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Djeric, otac Radace Djerica, jer je isti, odmah po ubojstvu brace Barimaca, sa cijelom svojom kucnom obitelji preselio u njihovu kucu (Barimaca) !! Mara, zena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u besiku (kolijevku), prisvojenu (opljackanu) u kuci Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni cetnik i kao takav poginuo). Camil Hodzic (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pricao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeca se zbog cega) unisao u kucu Barimaca i "zavirio" u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Djerica kako sjedi na Mujaginu siltetu i pusi na Mujagin cibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-"Evo Mujage!" U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu samarcinu da je posrnuo; na sto mu je Mara opsovala mater i rekla: "Sta ces sad ti ovjde?!". Mara je i inace bila pocela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komsiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodzica da pohvataju barimske pse ovcare i da ih povezu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu celjad.
Moj otac, Zejnil ef. Hodzic, imam i hatib dzamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je jos tada tesko klevetan. Dva puta je suocavan sa smrcu i oba puta "nije bilo edzela". Zanimljivo je ispricati drugi slucaj, kada je poslat jedan nizi oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dodje pred dzamiju. Moj otac je posao onako bos, jer su vec do tada sve muslimanske kuce i obitelji bile temeljito opljackane, i tako dosao pred dzamiju. Pred dzamijom ga je cekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: "Sto si bos?!-Moj otac je, prilazeci mu i pruzajuci ruku na pozdrav, odgovorio: " Ima ona nasa bosanska izreka-
''Tako , paso, u zemanu doslo!" -"Tako i jest"-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!" -"Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevaci, kako i stara poslovica kaže:
'' Tesko zemlji kuda vojska prodje !"-odgovorio je moj otac-"A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir
-"Na cijoj je strani pravda, valjda ce mu i Bog pomoci, da pobijedi.'' A na cijoj strani bude Bozija volja i ja cu ga s voljom sluziti i bit cu duzan da mu budem pokoran: -odgovorio je moj otac na sto ga je oficir potapsao po plecima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obecao da ce ga kod komande "sto ljepse prikazati i opravdati" i ako mu tko bude cinio kakvu presiju, da slobodno dodje u komandu.
Ni zenski svijet naravno nije bio postedjen od nasrtaja pojedinih zlocinaca. Između takvih slucajeva najvise mi se urezao u pamcenje jedan potresan slucaj koji je vise puta prepricavan. To je slucaj s ondasnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Ziga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s ocajnickim placem i "piskom koja je parao i usi i srce", isla pred patrolom. Vise puta sam slusao svoga ogluhlog amidzu Becira, kako kaze, da zali sto jos tada nije bio gluh da ne cuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slucaj, pa je umrla ubrzo iza toga.
To su uglavnom tezi zlocini, izvrseni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po cuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljacke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.
Svako selo istocne Bosne dozivjelo je slicnu sudbinu. Spomenut cu samo one slucajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.
U selu Cavcicima u Zepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.
Camilu Zulficu iz sela Babjaka su zlocinci odrezali usne, "pa covjek nije nikada vise mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao sto su na primjer slova "p", "m", "b", i sl. On je te glasove izgovarao kao "F". Koliko sam ga puta i ja cuo kako kaze, umjesto-"Bajram mubarecola", on bi, jadnik, rekao: "Fajraf fufarecola". Umjesto "paprika" izgovara bi "fafrika" i sl.
Po selima Prodole, Setica, Osova i dzemata Sokolovica, najvise zla (pljacke i ubjstava) pocinili su Milan Bakmaz iz Kalimanica i Aleska Motika iz Setica.
Negdje oko godine 1933-34. vracao sam se sa svojim ocem iz Kalimanica, gdje smo bili na "mevludu". Iduci od sela Tocionika ka selu Radjevicima ugledah kraj samog puta jedan ogradjen grob. Na moj upit:"kakav je ovo grob?" -otac mi rece, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen jos 1914. godine.
Od zlocinackih paljevina, izvrsenih 1914. godine cuo sam i zapamtio slijedece:
1) Vec smo spomenuli spaljivanje kuce zajedno s celjadima (ukucanima) u Staroj Gori,
2) Dzamija u selu Sokolovicima kraj Rogatice,
3) Sudzaudinova dzamija u gradu Rogatici i
4) Da uzgred spomenemo i Cengica kule i Cardake u Ratajima kod Foce. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slucajeve koje sam po usmenom pricanju i cuvenju zapamtio.
Za paljevinu dzamije u Sokolovicima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planincica iz istog sela (Sokolovica), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planincic je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik opcine Sokolovici; isticao se netrpeljivoscu, mrznjom prema Muslimanima, sto je cesto i otvoreno izrazavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak cuvenog velikosrpskog soviniste Dobrosava Jevdjevica.
Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slucaj i nacin kako sam to doznao:
Kada su rogaticani odlucili obnoviti spaljenu Sudzaudinovu dzamiju, naravno da su tada malo vise ozivjele i price o toj dzamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u nasoj kuci kao da i sada slusam naj sarijeg amidzu Mustafu ef. Hodzica kako rece: Pa dzamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganovic ga je cuo svojim usima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sracku u Rogatici.
Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilovic zvani Aganovic iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komsija na sijelu. Sjelo ko sjelo prica se o svemu i svacemu. Poce se govoriti o dzamijama dok meni naupade pricanje moga amidze koje je cuo od naseg komsije Muje o slucaju Sudzaudinove dzamije u Rogatici.
Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidza mi kaze da si ga svojim usima cuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sracku u Rogatici!? Nije rekao sracku vec "govnaru"rece mi odma Mujo Bogilovic zvani Aganovic pa nastavi.
Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana drzao sam strazu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Duznost na strazi bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristasa svrgnute dinastije Petrovica. Receno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko priblizi blize od odredjene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeci na strazi cuo neki razgovor od vise ljudi. Podjem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na prilicnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, caste se picem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka rijec mogla razumjeti. Cini mi se da su razgovor skrenuli na vojne dozivljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer posto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro cuti da pricaju o svome vojevanju i ratnim dozivljajima. Iz njihovog medjusobnog nazdravljanja cuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg izmedju njih, dakle-Vase, koji je najvise i pricao. Njegovo pricanje i mene zainteresira, te se primakoh blize, do najdalje dozvoljene mi granice na strazarskom mjestu. Cujem kako Vase prica kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bcsnu ljeta 1914. godine. I sada osjecam kako sam protrnuo kada ovako rece:
''Ja sam prosao kroz Focu, Gorazde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaze dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pusku, a ni sam ne znam zasto sam onda uzviknuo: "E jesi li je bas ti zapalio, majku ti tvoju....?! -"Ali srecom-kaze dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na covjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skocili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg".
Eto takav je bio dolazak "vojske u opancima", za koju pisac knjige "Na Drini cuprija" kaze da je donosila pravdu i licnu slobodu svima i svakome, na veliko cudjenje i "glupog Alihodze", koji ne moze nista da shvati.
Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istocnoj Bosni,temeljito je opljackano muslimansko ziteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeca i obuca, sve je to opljackano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i vise dzamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istocnoj Bosni 427 muslimanskih zitelja, sto navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: "Jugoslovenska muslimanska organizacija".
IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Drugi dio
STRADANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU
Izrazi mrznje, koji su se prije rata ocitovali prema Muslimanima i rijecima i postupcima, dobili su najuzasniju, najkrvaviju i najdivljackiju potvrdu u Drugom svjetskom ratu, posebno u jesen 1941. godine.
Kad jugoslovenska kraljevska vojska jos nije bila posve ni odlozila oruzje u proljece 1941. bilo je u rogatickom (posebno borickom) kraju pojedinacnih napada na Muslimane. U tim aprilskim danima jedna grupica regularnih vojnika (oficira i podoficira) ubili su mladica Arifa Sehovica iz sela Tocinoika. Taj mladic od 18 godina ubijen je, bez ikakva povoda, u Godomiljskom polju nize Sjeverska. Citajuci o putu izdaje cetnickog vodje Draze Mihajlovica poslije kapitulacije jugoslovenske vojske 1941. godine i procitavsi da je u proljece 1941. godine na svom putu za Ravnu Goru prosao kroz Sjeversko, saznao sam tako da je on sigurno tada ubio pomenutog mladica Arifa Sehovica. To je bila prva "zrtva fasistickog terora" u nasem kraju, prije nego li su i ustase pocele sa svojim divljanjem i zlocinackom rabotom.
IDE NIKOLJ - IDE TURSKI POKOLJ
Kada je cetnicima uspjelo da slome, slabo organiziran otpor ustasa, zandarma i milicije - tada je bivsi zandarmerijski major, a sada cetnicki vojvoda, Jezdimir Dangic u svom govoru na Lijesci kod Borika rekao: "Kuda cetnicka noga prodje, tu mora i trava da sagori, a nekamo li muslimanska kuca. Nasa osveta nece birati ko je ustasa, a ko nije. Za nas je svaki Musliman ustasa. Samo guzi li se (klanja li) ustasa je!"
Ove Dangiceve rijeci potvrdio je kao svjedok na sudjenju Dangicu i partizanski borac, Milorad Coric iz Sjeverska.
Prezivjeli pricaju da je te jezive jeseni u istocnoj Bosni opci pokolj Muslimana prethodno najavljivan pjesmama (pjevanjem) cetnika: "Ide Nikolj, ide turski pokolj", jer je zbilja o pravoslavnom prazniku Sv. Nikoli pocelo masovno ubijanje muslimanskog zivlja i paljevina muslimanskih sela. Suvisno je napominjati da su najprije Muslimani bili opljackani do gole koze, da je prilikom pljacki i iznudjivanja zlata i nakita bilo strahovitog terora i mucenja, koje bi se u slucaju opisa moglo samo umanjeno prikazati.
Moje rodno selo Godomilje je jedno od onih sto su najteze stradala u tom kraju. Da bi se dobila jasna predodzba o velicini stradanja tog sela, ici cemo od kuce do kuce pojedinih domacinstava i navesti broj ubijenih i broj prezivjelih iz svake obitelji.
GORNJE GODOMILJE
1/Kuca i obitelj Zige Vejsila:
Poubijani: zena (starica) Ajsa, kcerka (djevojka) Hadzira (strahovito mucena, sva izbodena bajunetama), jedno malo unuce od sina Sahmana, tek prohodalo, sin Sahman, te sina Ejub (ustasa) nestao.
Rat prezivjeli: Stari Vejsil i sinovi mu Sahman i Nazif. Sahman, nevin denunciran od Srba - ubijen odmah iza rata. Nazif obnovio porodicu (obitelj), a stari Vejsil, obhrvan tugom i staroscu umro 1952. godine. Sahmanova zena se preudala.
U toj obitelji je:
poubijano 5 clanova, 3 muskih i 2 zenskih.
prezivjelo: 3 clana, 2 muska i 1 zensko.
Poubijani clanovi su svi iskasapljeni !
2/ Obitelj Zige Hakije:
Ubijen domacin Hakija i kci Behka*/. Ostala ziva zena Musa i sin Hamza, koji je obnovio porodicu. Dakle: poubijano 2 (ili 3) clana, prezivjelo 2 clana.
3/ Obitelj Zige Ohrana:
Pobijena cijela obitelj: domacin Ohran (poginuo u borbi), zena mu Naza, kci Emina, sin Mujo i jos jedno malo dijete (ime? Poubijani: 2 muska i 3 zenska clana - svega 5 clanova- Dakle cijela obitelj !
4/Obitelj Hodzica Adema:
Pobijena cijela obitelj od 6 clanova: domacin Adem, zena mu (ime?), sinovi Adil i Ahmet (djecaci), te kceri - djevojcice, Emina i Fatima- Dakle 3 muska i 3 zenska clana- ukupno 6 clanova. Obitelj sasvim unistena, ognjiste ugaseno !
5/ Obitelj Hodzic Sulje:
Osim domacina Sulje, svi ostali clanovi obitelji poubijani i to: stara nena Rumsa (starica od preko 100 godina), majka Esma, braca Edhem, Meho i Osman; te zena Dzehva s djecom: Nafila (5 godina), Esma (4 godine), Hasib (3 godine), i Agan (2 godine)- Pobijeno 5 muskih i 5 zenskih clanova obitelji.
Ostao jedino domacin Suljo, koji je obnovio domacinstvo.
6/ Obitelj Hajdarovica Sulejmana
Osim domacina Sulejmana, poubijani svi ostali clanovi obitelji: Supruga Naza, kcerka- djevojcica Hasiba, mali sin (dijete) Ibrahim i jos jedno dijete- odojce (ime?). Zatim, rodjak Nurija, kao gost obitelji, te stara tetka Hankija Barimac (ciji je muz Dedaga ubijen 1914.), starica od 80 godina.
Poubijano svega 6 clanova obitelji: 2 muska clana i 4 zenska clana.
7/ Obitelj Hodzic Dervisa:
Poubijani su: Supruga Hasiba, sin Ramiz od 4 godine i kci Rahima od 2 godine. Svega 3 clana.
Ostali zivi: Domacin Dervis i brat mu Saban. Dervis se ugusio plinom 1944. u Sarajevu, a Saban se nije nikada vratio u rodno selo Godomilje.
8/ Obitelj Hodzic Ibrisima:
Ubijena zena mu Hatema, a Ibrisim naprasno umro u proljece 1942. god. tj. presvisnuo od tuge kada je nasao zenu Hatemu, svu iznakazenu i zakopanu u djubriste. Ibrisim je u prvoj grupi mjestana Godomilja stigao na zgariste i razbojiste i vidio prizor.
Ibrisim i Hatema nisu imali djece (2 clan
9/ Obitelj Hodzic M. Mustafe:
Poubijani: Stari domacin, 90- godisnjak, Mula Mustafa (bacen ziv u plamen zapaljene zandarmerijske postaje na Sjeversku, zajedno s bratom mu Becirom), sinovi mu: Hamed, Sulejman i Jusuf, kcerka Ajsa, snaha Hajra i malo musko unuce (ime?). Poubijano, dakle 7 clanova obitelji- 5 muskih clanova i 2 zenska. Prezivjela jedino kcerka Zejna, koja je iskocila kroz prozor i uspjela pobjeci u selo Osovo.
10/ Obitelj Hodzic Mehmeda:
Pobijeno svih 7 clanova obitelji i to: domacin Mehmed, supruga Osmana, sinovi: Hasan, Hasib i Camil, kcerka Halima i jos jedno zensko dijete.
Obitelj potpuno unistena !
11/ Obitelj Hodzic Zejnil ef. :
Pobijeni: domacin Zejnil ef. , brat mu Becir (75- godisnji starac, bacen u plamen zapaljene zandarmerijske stanice na Sjeversku i ziv spaljen), sin Abdulah ef. (ubijen u Foci) i kcerka Emina, snaha Hajra, unuka Dervija (od 4 godine), te unuci Salih (3 godine) i Salem (od 1 godinu). Pobijeno 8 clanova= 5 muskih i 3 zenska.
Osim njih, s njima je ubijena sestra Zejnila ef. stara Mejra Uzicanin, koja je pobjegla iz sela Dumanjica, koje je prvo spaljeno i unisteno. Kazu, da je ta, moja tetka (oceva mi sestra) krvnicki ubijena - sva iskasapljena, a imala je preko 70 godina.
Iz te nase obitelji ostao jedino ziv sin Zejnil efendije, Ibrahim (pisac ovih redaka), koji se tada nalazio u Sarajevu.
12/ Obitelj Hodzic Huse:
obijeni: domacin Huso i brat mu Avdo (pobijeni u Foci), Husin sin Ibro, Avdina zena Habiba, Avdin sin Avdija (3 godine), te jos jedno malo dijete - odojce (ime?), zatim sestra im Serifa (dusevni bolesnik)- Svega 6 clanova, 4 muska i 2 zenska. Jedino se sin Husin Azem spasio bijegom iz zapaljene kuce. Ranjen u nogu, pobjegao u Osovo, a zatim u Sarajevo.
13/ Obitelj Hodzic Abida:
Abid poginuo junacki u obrani sela, a zena mu, Merka ubijena na kucnom pragu. Djece nisu imali. Obitelj, dakle, unistena- ognjiste ugaseno !
14/ Obitelj Hodzic Asima:
Ubijena mu stara nena (Pasa) od 78 godina, majka Temima, a tri sestre i dva brata, kao i Asim, ostali u zivotu, zahvaljujuci uspjelom bjegu u selo Satorovice, gdje su partizani, koliko su mogli zasticivali muslimanski zivalj. Ubijeno 2 zensko a 6 prezivjelo.
15/ Obitelj Hodzic Adila:
Pobijeni: zena Halima, kcerka Ifeta, sin Hilmo (7 god.), Adila (6 god.), Esad (5 god.), Derva (4 god.), Mula (3 god.), Emka (2 god.) i odojce Bjelka.
Prezivio Adil i bratic mu Hamdo.
16/ Obitelj Hodzic Rifeta:
oubijani: stara Rifetova majka Zlatija, supruga Hasiba, kcerka Raska (4 god.) i jedno malo dijete (ime?). Prezivjelo jedino domacin Rifet i sestra mu Rifa (ubijeno 4 zenska clana)
17/ U mahali Gornje Godomilje jedino je Obitelj Zige Age "ostala citava", bez ijednog poginulog clana: domacin Ago, stara majka mu Fata, zena Fiza, te sinovi Meho, Avdija i jos jedno dijete (ime?) Ta se obitelj spasila pravovremenim bijegom u Rogaticu kod rodbine 6- clanova.
Sve zrtve cetnickih zlodjela u selu Gornjem Godimilju poubijane su nozevima, a zatim spaljivane u zapaljenim kucama. Koji lesevi nisu spaljeni, zakopani su u djubriste. Iz pusaka su ubijani jedino oni koji su pokusali pobjeci.
KRVAVA STATISTIKA GORNJEG GODOMILJA:
Poubijano muskih clanova ukupno 44
Poubijano zenskih clanova ukupno 48
- starijih od 60 godina 11
-poubijano djece od 5- 15 godina 14
-poubijano djece do 5 godina 27
POUBIJANO SVEGA- ZITELJA 92
PREZIVJELO SVEGA- ZITELJA 25
DONJE GODOMILJE
Donja Mahala (Godomilje) mi je svakako manje poznata od Gornje, zato je moguce da u statiscici poubijanog ziteljstva tu malo i pogrijesim- no ta moguca pogreska u ukupnom zbroju ne moze biti veća od 4- 5 osoba.
1/ Obitelj Bogilovica Ibre:
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Ibro i zena mu zvana Mednolucka, braca mu Omer i Hasan, Hasanova zena Ajka i sinovi Mujo i Numo, te jos jedno dijete (ime?). Ukupno poubijano 7 clanova- 5 muskaraca i 2 zene. Cijela obitelj zatrvena, ognjiste ugaseno. Domacin Ibro se izvjesno vrijeme sakrivao u Zepi i promrzao noge. Ali su ga lesinari uhvatili i zaklali na lesinarski nacin.
2/ Obitelj Setica Ahmedbega:
Osim domacina Ahmedbega poubijani su svi ostali clanovi obitelji: stara Ahmedbegova majka Omerbegovica, zena- supruga domacina Ahmedbega (Ahmedbegovica), njihove kceri: Bisera, Djulesma i Makbula- dakle poubijano 5 clanova obitelji, i to svi zenski !!!!!
3/ Obitelj Bogilovica Agana:
Jos jedno ugaseno ognjiste- domacin Agani zena mu Pasa, bracni par bez djece, oboje ubijeni. Agan zaklan medju prvima u selu "na cjepalu pred kucnim vratima". Dakle, ubijeno 2 clana obitelji.
4/ Obitelj Bogilovic Zajke:
Uglavnom zatrvena cijela obitelj, jer osim stare majke, 80- godisnje Murije, koja je umrla odmah uza rata, poubijana cijela porodica: domacin Zajko, zena mu i 2 malodobne djece- ukupno 4 clana obitelji.
5/ Obitelj Bogilovica Hakije:
Domacin Hakija, zena mu i 2 djece - 4 clana. Jedino jedan sincic ostao ziv cudesnim bjegom iz zapaljene kuce.
6/ Obitelj Bogilovica Muhameda:
Poubijani svi clanovi brojne obitelji: domacin Muhamed, braca mu Hamid i Rasim (zaklani pred samom dzamijom). Muhamedova zena Djulka, sin Asim i jos dvoje (2) male Muhamedove djece, te 2 Hamidove djece. Dakle, sa sestrom im Nazifom, unistena cijela obitelj od 10 clanova.
7/ Obitelj Bogilovica Jusufa:
Poubijani svi clanovi obitelji. Jos jedna zatrvena obitelj: domacin Jusuf, zena Djula, sin Pasan i jos 2 male djece 5 clanova.
8/ Obitelj Bogilovic Zulfe:
Jos jedna uništena obitelj !!!! poubijani: domacin Zulfo sa zenom i 3 djece- ukupno 5 clanova.
9/ Obitelj Bogilovic Sejfe:
Osim domacina Sejfe, poubijani svi clanovi obitelji: zena mu (supruga), kcerke Hajra, Murija i Dzevahira i jos jedno malo dijete (ime?). Dakle, ukupno 5 clanova obitelji. Svi zenski !!!!! Djevojka Murija ubijena na najgrozniji nacin, kakav je tesko zamisliti. Iskasapljena je nozevima , nakon sto su joj predhodno odsjecene obje ruke.
10/Obitelj Bogiloviaa Abida:
Jos jedna zatrvena obitelj, jos jedno ugaseno ognjiste. Poubijani: stari Abid (oko 80 god.), zena mu od oko 75 god., sin Huso i zena mu, te jedno malo dijete. Dakle, 6 clanova. Huso ubijen u Zepi kao "ustaša" od strane partizana. Ubijena jos Abidova kcerka zv, Cura, djevojka.
11/ Obitelj Bogilovica Avde:
Domacin Avdo, inace teski invalid, i zena mu. Oboje zaklani. Nisu imali djece. Jos jedno u krvi ugaseno ognjiste.
12/ Obitelj Bogilovica Sulje:
Stari Suljo i zena mu ubijeni. Sinovi, Nedzib i Adil ostali na zivotu i obnovili domacinstva. Sulju i zenu mu cetnici- lesinari odveli na Bukovik (s jos nekim rodjacima iz Zimica) i tu ih na Bukoviku, na okrutan nacin poubijali.
Sin Adil im je uredio i ogradio grobove na Bukoviku. Ubijeno 3 clana obitelji.
13/ Obitelj Bogilovica Muje:
Domacina Muju i njegovu suprugu, te njihova djeca: kcerke Fata, Pemba i jos jedna (ime?), sin Murat, te jos jedno malo dijete. Zatim, brat Adem i zena mu Sulejmana s dvoje djece (2), te druga nevjesta- snaha, zena brata Salke i (1) dijete. -Dakle, u toj obitelji poubijano je 13 članova. Preživjeli samo braca Salko i Asim. Salko je presvisnuo od tuge i umro ubrzo po dolasku na krvnicko razbojiste i zgariste, nekada velikog sela, Godomilja. Asim je obnovio domacinstvo.
14/ Obitelj Bogilovica Mehe: (Osmanovog)
Ubijena mu dva mladja brata= 2 clana.
15/ Samohrana udovica iza umrlog Bogilovic Becira ubijena= 1 clan.
16/ Obitelj Bogilovic Hasiba:
Domacin Hasib poginuo negdje u vojsci. Ostala mu na zivotu zena s troje djece. Spasili se bijegom.
17/ Obitelj Bogilovic Camila:
Osim domacina Camila i sina mu Hamze, poubijani svi ostali clanovi brojne obitelji: zena- supruga, Camilova, sinovi: Edhem, Nazif, Hilmo, i jos 2 mala djecacica (imena?). Dakle, pobijeno 5 sinova sa starom majkom. Stari Camil je ubrzo umro od tuge (srcanih napada), a sim mu Himzo obnovio obitelj. Poubijano 6 clanova.
18/ Obitelj Bogilovic Ademage:
Zatrvena cijela o bitelj: Stari 90- godisnjak Ademaga, isto toliko stara mu supruga, sinovi: Alija, Mujo i Emin, kceri: Dervisa i Almasa- svi poubijani na domacem ognjistu, osim Alije, koji je junacki poginuo u prvoj borbi s cetnicima.
Dakle, unistena obitelj od 7 članova i ognjiste zauvijek ugaseno.
19/ Obitelj Bogilovic Mehe:
Uglavnom ostala na zivotu cijela obitelj od 8 članova. Jedino ubijen Mehin brat Ibro poslije oslobodjenja, kao zandarm (oruzanik).
20/Bogilovic Haso (Hasanov):
Jedina obitelj iz Donjeg Godomilja, koja je ostala "čitava" bez gubitaka 4 clana, zahvaljujuci bijegu u "Zepu".
21/ Barimac Muhamed:
Ubijen domacin Muhamed i sestra mu (djevojka) Sadika. Muhamed nije bio ozenjen, a niti mu je sestra bika udata. Zivjeli sami. Dakle, jos jedna obitelj unistena (2 clana)
22/ Barimac Omer:
Poubijani svi clanovi obitelji: Domacin Omer, njegova zena i 2 (dvoje) djece (4 clana). Dakle, cijela obitelj unistena- zatrvena.
23/ Obitelj Barimca Avdage:
Stari (80 godina) Avdaga i zena mu ubijeni. Zivjeli sami. I ta obitelj unistena (2 clana). Kcerka im Pasa bila udata za Agana Bogilovica i s njime ubijena (vidi redni broj obitelji 3.)
24/ Obitelj Barimca Osmana*/
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Osman sa zenom, sin Hasan i jos dvoje malodobne djece (5 clanova). Ognjiste ugaseno.
25/ Obitelj Barimca Abida*/:
Ubijena zena i 3 djece. Ostao ziv jedino domacin Abid, koji je obnovio obitelj. Abid je jedini prezivjeli potomak velike porodice Barimaca u Godomilju i on je spasio prezime Barimac da ne bude sasvim nestalo tj. iskorijenjeno.
26/ Obitelj Salihage Glavace:
Unistena cijela brojna i ugledna obitelj Glavaca. Stari stogodisnjak Salihaga i sinovi mu: Mehaga, Omer, Hasan i Mujo sa 3 zene. Jedino je Omerova zena izbjegla pogibiju. Zatim su poubijani Mehagini sinovi: Ibro, Alija, i jos dvoje malodobnika. Mujin sin Osman i malodobna kcerkica i jedno odojce u kolijevci. Dakle, prigodom masakra cetnici- kanibali poubijali su 14 clanova obitelji, a sin Mehagin, Ibro ubijen, kao 18- godisnjak mladic, nakon oslobodjenja (jer je poznavao neke krvnike), pa je s njegovim pogubljenjem potpuno unistena familija Glavaca i nestalo toga prezimena.
27- 30/ U zaseoku Podljutaci, bile su 4 obitelji (kuce) Bogilovica, gdje je poubijano 7-8 osoba, mahom zenskih.
Evo dakle, jezive i tuzne statistike Donjeg Godomilja:
Poubijano muskih zitelja: 68
Poubijano zenskih zitelja: 66
Poubijano djece: 44
Ukupno: 134 osoba
Prezivjelih SVEGA: 30 osoba
Dakle, manje od 1/5 prezivjelih.
U cijelom selu Godomilju poubijano:
muških zitelja odraslih 112
zenskih zitelja odraslih 114
Svega odraslih: 226
Poubijano djece: 86
Poubijano svega zitelja: 226
Svega prezivjelih: 55
U selu Godomilju, koje je izgleda manje stradalo od Stare Gore i Zivaljevica, gdje su celjad vecinom ziva spaljivana, da napomenemo jos i ovo: Tu je (u Godomilju) potpuno unisteno 21 obitelj, tj. poubijani svi clanovi, a u 14 obitelji ostao je ziv samo po jedan clan.
