exliberal-ex wrote: ↑10/01/2022 19:02
GandalfSivi wrote: ↑10/01/2022 18:47
Nije bilo planirano, ali me je malo uragan ganjao, pa je bila bjezanija okolo
Ali nikakvih problema po ledja...
jel barem fina tura bila ili je bilo ufati se autoputa pa nacepi....
mene je tip zvao da odvezem turu od Vegasa do SF, ima grupa koje ide zajedno i kad sam vidio kako su se obukli rekoh nope...iako ides u pustinju full gear je obavezan jer izgoris ko sibica za pola sata. Volio bih odradit od SF do LA vozeci po jedinici, prosao sam autom ali sa motorom bi bilo jos bolje...
Svjetska tura bila, nekada sam blog o tome pisao. Evo ti tekst, samo jebiga fale slike, proslo 6 godina...
Pripreme:
Sari u meni prahnulo da idemo negdje proslaviti Dan Borca, i ne popusta ni pod razno. Tu se mi organizujemo, nadjemo sveukupno 10 ljudi da podijele avanturu, kucu na moru, prevoz, pilule za cuku (Snoopy, najsladji) da ne umre usput, te jos napravismo i plan putovanja, tipa kako cu ja, kao neko ko bas i ne mora fizicki biti prisutan na poslu, da se prvi ispalim na motoru, sve da bih stigao do finalne destinacije u neko normalno doba, pokupio kljuceve i pripremio kucu za dolazak ostalih. Ulje se provjerilo, pritisak u gumama savrsen, akumulator napunjen, krema za suncanje u neogranicenim kolicinama, i pomislih da sam totalno spreman za ovaj put.
Normalno, ne pogledah detalje vremenske prognoze…
Dan prvi, srijeda, sabahile, 06.30 ujutro…
Budjenje, umivanje, jutarnja cigara, muzika na telefonu i krece se lagano na put od nekih 315 milja. Izbjegavam guzve na cesti, motor vuce kao sto i treba i za dva sata sam vec kod Richmonda. Znao sam da je prvi dio puta dosadan, jer je uglavnom auto put, nema se puno toga ni vidjeti, ali od Richmonda se skrece istocno, i vec primjetim da se priblizavam moru. Vegetacija je drugacija, onaj poznati miris soli u zraku, veliki osmijeh na licu i sa prosjecnih 80 milja na sat stizem do Virginia Beach-a.
Tu se zadrzavam samo da cigaru ispusim, vrijeme je da se ide dalje, lagano se penjem na most, ide se preko okeana, u jednom momentu se most pretvara u tunel (idemo pod vodu) i lagano dolazim na gornji, sjeverni dio Outer Banksa. Sada, Outer Banks je u sustini niz ostrva usred okeana koji su povezani mostovima, kako sa kompnom tako i izmedju sebe. Vozim jos dva sata, preko nekih desetak mostova) i dolazim do jednog od najcudnijih mjesta koje sam ikada vidio. Hatteras ostrvo, mjesto se zove Salvo. Finalna destinacija. Ostrvo je sirine od 100 do 500 metara, i sastoji se od pustinje (u sustini plaze sa obje strane), sve sa dinama i cestom kroz sredinu. Kuce su izdignute zbog cestih poplava, i velika vecina ih je neke cudne smedje boje. Nesto kao u Adams Familly. Ulecem u rental office, trazim kljuc i dobivam jako zbunjen pogled. Kaze zena, sta ces ti ovdje. Pa rekoh gospodjo, imamo uplaceno za ovu kucu, ako mogu kljucevi, ja prvi dosao, ostali me prate nekada poslije ponoci. Kaze meni gospodja, gledas li ti vremensku prognozu? Ma rekoh, vidjeh na telefonu neka kisa sutra navece, ali ostalo suncano i toplo. Eh, ta kisa u sustini nece biti kisa, nego uragan sa vjetrovima do 100 milja na sat, tako da cijelo ostrvo ceka proglasenje obavezne evakuacije, nekada sutra ujutro. pa eto, ona ce mi dati kljuc, pa sta bude.
Normalno, tek je jedan popodne, sutra je novi dan, te se ja u skladu s tim zaputim u prvu kafanu na plazi. I ide tako cijeli dan, red piva, red kupanja, da bi negdje oko 7 navece cijeloj kafani telefoni poludili. Svi dobijemo u isto vrijeme poruku o obaveznoj evakuacija. I sta cu, nazovem Saru u mene, kazem joj da ne dolaze, kaze ona da se svima ipak ide, rekoh niste normalni, ovdje panika a vi bi se kupali. Kaze ona, javit ce se. I proslo pet sati, ponoc, telefon zvoni, Sara, kaze jebo remo, idemo na jezero, plan b upalio, vidimo se sutra tamo.
I tako zavrsi moja avantura na Outer Banksu.
Dan drugi, uber sabahile, pet ujutro…
Vec sam spreman za evakuacije, sjeda se na motor, napolju mrak, malo vjetar puse, ne izgleda lose, lagano se noge fatam dok je vakta. Polako se i razdanjuje, suncano jutro, nigdje oblacka, ovaj put me put na zapad vodi, sunce mi u retrovizorima, svi vec pobjegli, ceste prazne, drotovi me sigurno nece zbog brzine zaustaviti, gazim 90 milja na sat i kontam kako bih mogao na jezeru biti (240 milja od prve lokacije) i za neka tri sata.
Sve do mostova.
Sada, ovi mostovi na zapadu su puuuuuuunoooo duzi od onih na sjeveru. Ne vidi se ni pocetak ni kraj. Onaj vjetric koji je puhao se dize i do nekih 30 milja na sat iznad okeana, tako da se motor trese, ja se cuvam za isti i idem ne brze od nekih 50 milja na sat.
Strahota…
Taman prezivim i te mostove, dolazim do kompna, stajem na pumpi da popijem kafu i zapalim cigaru, kontam sve je ok, kad ono znak upozorenja, slijedecih 50 milja medvjedi na cesti. Oni koji citaju ovaj blog se mozda i sjecaju mojih problema (snova) sa medvjedima, tako da osjetih namah hladni znoj kako ide niz kicmu, ali opet kontam, prezivjeh rat, jebo medvjede.
Put predivan, kroz brda, sume, polja, preko rijeka, pored jezera, ono kad covjek skonta da ovaj kontinent stvarno ima nevjerovatnu prirodu, gdje ne znam gdje bih se prvo okrenuo, je li da uzivam u zelenilu ranog ljeta, ili nepreglednim zitnim poljima, kroz koja potoci lijeno teku. Nadjem sebi zeku (auto koji vozi odgovarajucom brzinom, ako koga drotovi ganjaju, bolje on nego ja) i za neka ukupna cetiri sata sam vec na lokaciji B, pijem kafu, cekam da se ostali probude.
Slijedeca tri dana smo proveli na jezeru (i bazenu, koji ima tobogan, gdje smo otjerali svu djecu i nismo se skidali sa istog), slaveci Dan Borca, igrajuci lopte, odbojke, frizbija, rostiljajuci i gledajuci utakmice svjetskog prvenstva, sve uz odgovarajuce kolicine alkohola.
Dan peti, nedjelja, nekada nakov Noletove pobjede…
Generalni plan je bio ranije krenuti, ali gdje ces onakav mec propustiti, a i morala se kuca ocistiti (iskoristio bih priliku da se zahvalim nepoznatom tetku djevojke koju upoznah na tom putu, koja je iskombinovala tu kucu, a i Nikoli koji je sve to morao platiti u naturi), tako da ne krenusmo prije pola tri. Slijedeci cilj je kafana izgubljena negdje u srcu Virginije, Haunter's Head joj je ime, mjesto nekih sat i pol od DCa, sa nevjerovatno dobrom klopom i uvijek svijezim pivama…
Eh sada, da bi se doslo do tamo, mozemo birati izmedju cetiri i po sata auto puta, ili pet i po sati voznje kroz prirodu. Izbor je normalno bio jednostavana, tako da sam opet imao priliku se voziti kroz nevjerovatno podrucja. Sve ono sto sam pisao o voznji drugog dana ovdje ide na kvadrat, znaci ono cisto pogled koji oduzima dah. Sa lijeve strane su mi Blueridge planine, sa desne su mi nepregledne sume, a ja se vozim cestom koja me vodi od imanja do imanja i fakat ne znam koje je ljepse. Nisam ja bas previse lud za seoskim turizmom, ali cu ovaj put definitivno ponoviti nekada na jesen kada bude vrijeme tikvi i sume se oboje u crveno… Ponekad se fakat uhvatim razmisljajuci kako sam proputovao pola svijeta, a neke najljepse stvari sam ipak vidio blizu kuce (Bosna ili Amerika, svejedno)…
Dodje se i do te kafane, pojede se najbolja teletina koju u Americi probah, ostade neka dva sata u odlicnom drustvu i dodje vrijeme da se ide kuci. Zadnjih sat i po je bila nocna voznja po auto putu, nista bitno za spomenuti, te na kraju dodjoh kuci, pomazih motor koji me je slusao bez ikakvih problema i padoh u san pravednika…