Nije Zlatkova kuma dugme
Piše: Emir Imamović
„Nema tu kriterija, politika je sjela, odabrala...“ (Nedžad Ajnadžić, član SDA, koalicionog partnera SDP-a)
Nije kuma dugme nigdje na Balkanu, pa ni u Bosni i Hercegovini. Ona, kuma, Jadranka Lokmić-Misirača će, međutim, raditi na dugme: kao vršiteljica dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Dugme će, normalno, pritiskati Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH.
„Ko će do fotelje, simpatizer koje stranke će dobiti posao na tenderu čiji se ishod zna prije raspisivanja? Čiji će sin, snaha, ini dobiti posao? Samo na ova pitanja je odgovore godinama prije davala matematička koalicija i čuveni IMT. Ima li mene tu, pitanje je koje u programskoj koaliciji nema mjesta“, rečeno je u uvodu intervjua Zlatka Lagumdžije Federalnoj televiziji, napravljenog tačno 100 dana od izbora. Bio je to, ako se neko ne sjeća, sasvim kratak razgovor. Trajao je tek devetnaest minuta i trideset sekundi, što je, naravno, smiješno ako se poredi sa gostovanjem SDP-ovaca u emisiji 60 minuta. Eno je Nermin Nikšić, predsjednik Vlade Federacije, nedavno pričao oko dva dana i devet minuta. O čemu, nevažno je koliko i nejasno.
Kako god, Fidel (Salke) Castro, je u svom kratko obraćanju građanima, rekao antologijsku rečenicu: „SDP ima obavezu prema građanima ove zemlje, da formira vlast na način na koji smo to obećavali ljudima“. E, ako su glasači stvarno glasali za način na koji danas funkcionira vlast – tamo gdje je ima – u Bosni, onda nema druge nego priznati: ja pripadam narodu koji je rijetko glup! Ime naroda je nebitno, pošto je SDP, kao što se zna, multietnička stranka. Odnosno, ako je 300.000 ljudi glasalo za to da Zlatko Lagumdžija unaprijedi kumu, to znači kako u BiH živi najmanje tri stotine hiljada budala. A ako nije, onda je Zlatko Lagumdžija od tih istih tri stotine hiljada ljudi napravio budale. Samo što mu nije prvi puta.
Otrcano je konstatovati kako se od prošle jeseni do danas, svakoga dana u svakom pogledu, pokazuje tačno značenje slogana: „Država za čovjeka“. Zlatko Lagumdžija se, uostalom, potrudio da svakome ko nije znao na kojeg se čovjeka misli, na nizu primjera objasni da se SDP borio za državu za čovjeka sa imenom i prezimenom, matičnim brojem, većim brojem nekretnina stečenih volonterskim radom i u stranci u Parlamentu BiH („Ja i u SDP-u i Parlamentu radim bez plate. Što bi vi rekli 'o svom trošku'. Sumnjam da ćete naći još nekog takvog predsjednika“, 13. 10. 2006.). Za državu Zlatka Lagumdžije, u kojoj će biti komotno svima. Naravno, ako ih sa Zlatkom veže kumstvo, prijateljstvo, porijeklo, odnos slijepe poslušnosti i... Ma ima još nešto, ali se ne mogu sjetiti.
Nije, naravno, imenovanje kume na mjesto televizijski strijeljanog Milorada Barašina početak otkrivanja stvarnog identiteta lažnog Valtera. Možda nije ni kraj, ali nastavak svakako jeste: prije Barašina, Lagumdžija je smakao i direktora Uprave policije Federacije Zlatka Miletića – da se, slučajno, ne bi zaigrali pa krenuli provjeravati je li ona priča Nihada Imamovića o reketu, nekim čudnom, tačna - ukopao se na Federalnoj televiziji i iz nje otpravio Dušku Jurišić: da ne smeta društveno političkim radnicima elektronske verzije bosanskog izdanja moskovske Pravde iz vremena Josifa Visarionoviča Zlaje; u Oslobođenju, zahvaljujući milosti i interesima Muje Selimovića, dobio poziciju reisa Cerića u Avazu; a u Avazu, zahvaljujući svojoj spremnosti da se smiluje Fahrudinu Radončiću, gospodina Lagumdžije; pa još zauzeo svašta nešto, od Elektroprivrede, preko Vodovoda i kanalizacije, do (što je već znakovito) Pokopa.
Ne treba, međutim sada upasti u zamku, pa porediti Lagumdžijom sa onima što su za ambasadora slali upravnika pošte, za direktora televizije postavljali člana hora četničkih dječaka ili se rastaljivali sa Lijanovićima. Nije, i laže ko god drugačije kaže, Lagumdžija kao Izetbegović poslao u ambasadore Hadžu Efendića, šefa mjesne pošte, već milicionera Tomislava Limova, nije on, kao Dodik, televiziju dao Draganu Davidoviću, već je na televiziji našao Slavu Kukića i umalo mu dao državnu vladu, niti je, kao Dragan Čović, radio sa Lijanovićima nešto oko pilećeg mesa, već je sa njima formirao vlast. Za (neprimjetnu) razliku od svojih prethodnika ili političkih protivnika, Zlatko Lagumdžija je samo pod kontrolu stavio policiju, tužilaštva, sudove, većinu medija i najprofitabilnija javna preduzeća. I to sa jasnim razlogom: „SDP ima obavezu prema građanima ove zemlje, da formira vlast na način na koji smo to obećavali ljudima“.
Nije, sve u svemu, ni čudno ni neobično to što je Zlatko Lagumdžija za vršiteljicu dužnosti glavne tužiteljice Tužilaštva BiH postavio kumu Jadranku Lokmić-Misirača. Problem bi mogao biti tek u činjenici da se on, Lagumdžija, ženio dva puta, a ako, slučajno, nije u dobrim odnosima sa kumovima iz prvog braka, velika je šansa da SDP ne nađe novog kandidata za predsjednika Vijeća ministara BiH. A „ima obavezu prema građanima ove zemlje, da formira vlast“.
(jeste, i on kaze da je socijal-demokrata)!!! Jel primjecujes koliko je njihovih klonova u tim partijama, kopira se sve od kravate, odijela, govora... Osim toga, nije SDP/SNSD izmislio radnike, srednju klasu (koju je u BiH rat unistio), rudare... Da je to jedini kriterij u nas SDP ne bi nikad ni silazio s vlasti. Svako poredjenje Njemacke i BiH u politickom smislu je krajnje smijesno ili naivno. Izvorna ideja socijal-demokratije je sjajna ali na zalost to ovdje ne provodi niko, ma i ne pokusava a kamo li da provodi. Uostalom, idi na BUKU i procitaj odlican clanak zasto se Zlatko i Milorad ne slazu, valjda ce ti onda biti stvari malko jasnije.
