Pogledajte intervju sa Polusvetom Kravom turbo-folka:
http://rapidshare.com/files/6154506/Pol ... a.wmv.html
isto:
http://www.megaupload.com/?d=9DC43W59
[quote="
Profesor književnosti i sigurno jedan od najboljih živih bosanskohercegovačkih pjesnika Marko Vešović analizirao je tekstove poznatih pop i turbo-folk izvođača.
Prvi put na ovim prostorima je urađena jedna ovako iscrpna analiza "stihovlja koje me istinski osvježilo raznolikim vidovima jezičkog, imaginativnog, intelektualnog, moralnog i svakog drugog barbarstva koje se ne stidi samog sebe, čak nam se, drčno prseći se, unosi u oči""]Kazaću nekolike o tekstovima koji se pjevaju u folku, ili turbo-folku, ili kako se već to zove. O dotičnoj pojavi ne znam ništa, jer svoj slušni organ nisam izlagao blagotvornom utjecaju ove vrste muzičkog stvaralaštva u nas, i, pošto mi nije znano kako ti tekstovi zvuče kad ih se uglazbi, ostaje mi da ih razmotrim kao jezičke tvorevine.
Razlog za nastanak ovog zapisa vrlo je prost: dopalo mi je u ruke pedesetak, sa interneta skinutih, stranica tog stihovlja koje me istinski osvježilo raznolikim vidovima jezičkog, imaginativnog, intelektualnog, moralnog i svakog drugog barbarstva koje se ne stidi samog sebe, čak nam se, drčno prseći se, unosi u oči. Zapljusnuo me iz tih tekstova čitav jedan Divlji Istok koji je odavno postojao tu odmah, pored mene, a da o njemu pojma nisam imao, i u kojem se pomno njeguju "prednosti naše zaostalosti", kako bi rekao D. Ćosić.
Ali ima nešto gore i od zaostalosti: laž. Ti tekstovi su utjelovljenje primtivne, polupismene, dobrano glupe, ali basnoslovno bogate Laži koju naša slušalačka rulja već decenijama pije s merakom, bez obzira na spol, vjeru i naciju. No to je i razlog i za optimizam: narodi koji uživaju u ovakvim stihovima sigurno ne pate do viška kulture već od viška nekultivirane biološke snage, stoga se ne treba bojati njihove brze degeneracije, ni pomišljati da su kazali svoju posljednju riječ u istoriji.
Ako zanemarim po koju, i to vrlo rijetku iskru nečeg što liči na poeziju (Dok ti u kafani piješ, druže / iznad tvoje muke vrane kruže), ti tekstovi ne pružaju ni jedan dokaz da se u njima mislilo bilo šta osim najtupljih ili najovještalijih polumisli, ni da se bilo šta osjećalo, osim najplićih ili najbanalnijih poluemocija, a i prvo i potonje saopšteno je jezikom uzetim sa smetljišta.
No možda je moja reakcija neprimjerena: mogućno je da samo meni, kao neobaviještenoj osobi, koja gleda nenaviklim očima, ti tekstovi djeluju skandalozno, a da u njima nema ništa ni neuobičajeno ni neredovno kad ih se gleda očima onih koji ih pjevuše na ulici, u kupatilu, u kafani, na izletu. Očima onih koji žive s njima.
Upitao sam se: u toj hrpi nevjerovatnih drljotina u kojima se bezobzirno ponižava kako jezik tako i ljudski srce i um, koji su stihovi najjadniji i najnepismeniji? Kandidata je bilo cio buljuk, ali je na kraju pobijedio refren iz pjesme Plavokosa: Vjerovala ne bih / da ti se zakunem / lagati bih htjeo / lagati ne umem. Zašto? Zbog genijalne deklinacije: ja bih, ti bih... i zbog još genijalnije kombinacije htjeo i umem.
Potom sam se upitao: koji je tekst najimbecilniji? Tu nije bilo dvoumljenja: to je svakako pjesma o mobilnom telefonu. U njoj imalac pomenutog uređaja obznanjuje čovječanstvu: "ja ga imam, ljudi". Ima ga zato da mu "širi grudi", jer tako hoće rima: čim kažete "ljudi",odmah pomislite na "grudi", i obratno.
Čime mu "širi grudi" - radošću, nadom, nečim trećim, ne kaže, a nije ni važno, glavno je da mobitel čini vlasnika širokogrudim, i da bez njega čak "više ne može da se smeje". Aristotel veli da je čovjek jedina životinja koja se smije, a na njegovom tragu Rable u Vinaverovom prevodu kaže. "Smej se ko hoće da bude čojstven, smeh je čoveku zaista svojstven". Ukratko: ako mu oduzmete mobitel, postaće uskogrud, i lišićete ga najljudskije od svih osobina: smijeha.
Potom dođe ljubavna izjava: Ja ga više volim / od Ramba i rata / hoću da ga uzmem / za rođenog brata, i, mada drugi stih sadrži hiperbolu lišenu pokrića, jer je teško vjerovati da bi današnji pravilno orijentirani Srbin mogao bilo šta voljeti više od rata, četvrti stih sadrži iznenađenje: mobitel je unaprijeđen u nešto što mu je rodila majka, zapravo ne u nešto, to je zamjenica za stvari, već u nekog, jer mobitel "mazi lice moje", a takvu sposobnost predmeti ne posjeduju.
Potom se kaže: po njemu me znaju / zbog njega me se boje. Prvo je jasno: mobitel je neotuđiv sastojak vlasnikovog identiteta, i lijepo možemo zamisliti da ga njegovi bližnji zovu Onaj Sa Mobitelom, čak je možda taj aparat unesen u njegovu ličnu kartu kao osobeni znak, ali teško je reći: što ga se okolina boji? Vide li u osobi s mobitelom mafijaša? Saradnika policije? Ili je mobitel dokaz moći kao takve, a treba se bojati se moćnih? Ili ga se "boje" da bi bilo rime sa "moje"?
Sljedeća strofa izaziva nedoumicu: Mobilni telefon / s njim sam k'o u braku / mobilni telefon / mi daje curu svaku.
Ne zna se je li imaocu mobitela isto kao da je u braku, a poznato je da jedino kad si u braku možeš imati curu svaku, savremeni brak vam je takva institucija, ili je autor bukvalno sklopio brak s mobitelom? Ako jeste, ko je muško a ko žensko, ili, ako se radi o homoseksualnom braku, gdje ga mobitel stavlja vlasniku, a gdje vlasnik mobitelu?
Uz to, ako se sjetimo tekstopiščeve izjave da mu je mobitel "rođeni brat", nije li riječ o incestu? Ili se sve ovo treba shvatiti kao napad rimovanog blejanja na nivou učenika škole za ometene u razvoju?
Na kraju, moram upozoriti na jedan paradoks: mobitel je oličenje najsuvremenije tehnike, a pjesma o njemu izišla je iz pera, ili kompjutera, osobe koja se nalazi na prijelazu iz divljaštva u varvarstvo.
U pjesmi Dokaz kaže se: Imam dokaz da si bio sa mnom / imam dokaz na ljubavni čin, / imam dokaz nosim ga u sebi / on se zove nerodjeni sin. Ni novom tekstopiscu pismenost nije jača strana, bar ako je suditi po jeziku drugog stiha ("dokaz na čin"), mada jezik ne bi bio manje jadan da je rečeno: "imam dokaz za ljubavni čin", ali, ako odustanem od jezičkog cjepidlačenja, ostaje mi da pohvalim upotrebu riječi "dokaz" čije ponavljanje signalizira da draga dragom priređuje, pred općinstvom, sudski proces, pretvarajući slušaoce u porotu, ali i da ukažem na skriveni smisao sintagme "nerođeni sin": uz ginekološku potvrdu o trudnoći, stavljen nam je na uvid i rezultat pretraga na ultrazvuku, gdje je ustanovljeno da se radi o muškom djetetu.
U pjesmi Skitnica kaže se: Ovo je moja kuća živio sam tu / ovo je moja draga volio sam nju / ono je čovjek neki što mi uze sve / skitnice čekajte me, ja nemam gdje. Ako zanemarimo gnjecavo samosažaljenje od kojeg žive ne samo ovi stihovi nego i golem dio ljubavnih cmizdrenja u ovim tekstovima, i, uz to, ako zanemarimo čemerne rime "tu"-"nju", "sve"-"gdje", koje nisu izuzetak nego jedno od glavnih obilježja svekolikog stihotvoraštva u turbo-folku, ostaje da nam da se pitamo: gdje smo? U Americi ili u BiH?
Jer nije nemogućno da jednom Amerikancu, kad se sjetimo njihovog zakona o razvodu braka, "čovjek neki" uzme i kuću i ženu, ali nije mogućno da se isto dogodi razvedenom Bosancu, tačnije, takvo nešto je mogućno jedino u ovakvim stihovima koji siluju i stvarnost i jezik i osnovna pravila logike: A kad me budu drugovi iz kafane vodili / pred tom kućom opet staću / iz sveg' glasa zapjevat' ću / nek vode me na sud / i kažu da sam lud. Kako se vidi, mjesto gdje se, u nas, utvrđuje je li neko lud, nije duševna klinika već sudnica: noćnim uličnim pjevačima sudija za preškraje ne izriče kazne zbog narušavanja reda i mira, već daje mišljenja o njihovom duševnom zdravlju.
U pjesmi Bunda od nerca draga od dragog zahtijeva: "pokaži da si muško na delu", a ne "snob u skupom odelu", potom slijedi uputstvo: pokloni mi sitnice razne / pusti reči prazne. Draga se, dakle, zalaže da njen dragi kupuje njenu ljubav, i, mada neću reći da ovo opasno sliči prostituciji, nema sumnje da se ovdje preferira isplativa ljubav. Ako je autor ovog teksta muškarac, njegovo rasističko mišljenje o ženama savršeno je artikulisano. Ako je tekstopisac žena, njen sud o ženskom dijelu čovječanstva, što na koncu znači i o sebi sebi samoj, nije odveć laskav, čak bih rekao da je nesumnjiv njen užitak u srozavanju ženske ljubavi u kal.
Ali o kakvim "sitnicama" je riječ? Ako imaš petlju, ako imaš herca / pokloni mi bundu od nerca / ako imaš petlju, ako imaš čuku / dijamantski prsten stavi mi na ruku. Bunda od nerca i dijamantski prsten su, dakle, postali dokazom muške hrabrosti, jer u modernim smo vremenima: dragi nije obavezan, kao nekad, slati dragoj, uz bukete cvijeća, likvidirane i potom preparirane aždahe kao dokaz svoje hrabrosti: bunda od ruske vidre plus dijamantski prsten dovoljan su dokaz da ima "čuku", to jest srce.
"Snob" je skraćenica od sine nobilitate, što znači "bez plemstva". Snob je onaj koji se u svemu povodi za modom i slijepo se klanja pred običajima "viših krugova", posebno pretjeruje u obožavanju umjetnosti. Poznato je, na primjer, da je poklanjanje bundi i dijamantskog prstenja običaj "viših krugova".
Autor pjesme Bunda od nerca tvrdi da, kad takvim poklonima oponašaš više krugove, time dokazuješ da nisi njihov oponašatelj, nisi snob. Ili je stvar prostija: ne zna šta znači "snob"? Skloniji sam drugom objašnjenju, jer pjesma je potekla iz primitivne svijesti, a primitivci obožavaju strane riječi, pogotovo one kojim ne znaju značenje.
U pjesmi Kakvo tijelo Selma ima ima stanovitih protivurječnosti. Prvo se kaže: Te noći me uhvatila kriza / te noći bio si moj / ni ime ti upamtila nisam / samo te pamtim kao broj. Ženska se, dakle, poslužila muškarcem kao objektom suzbijanja ili ublažavanja "krize", stoga muškarca "pamti kao broj": udarila je još jednu recku, u skladu s rekorderskim duhom današnjeg vremena, i to je sve.
Zapravo nije sve: kriv je i muškarac, jer da si ostavio traga / ne bih te zaboravila, veli, kao zahtjevna ženska koja očekuje da muškarac, iako je s njim bila svega jednu noć, ipak "ostavi traga", što znači da se nije pokazao kao krevetski as. Na kraju pjesme, međutim, kaže se: Ja znam da si želio me dugo / i ja sam željela to / a sada bi htjela nešto drugo / a ti ćes pravo na dno, što, uprkos nedostatku "h" u glagolu "bi", znači da nije bilo "krize", već da su oboje željeli snošaj, pa se pitamo: mogu li se uskladiti izjave sa početka i s kraja pjesme?
Ne treba ni pokušavati: autori ovakvih pjesma bacaju na hartiju prvo što im prdne na pamet, ali ne treba previdjeti da je žena ovdje prikazana kao podmornica koja potapa muškarce kao brodove, da prisustuvujemo neskadišanjem prizoru; još jedan torpedirani muškarac ide "pravo na dno". Šta biva potom? A ti i dalje pričaš svima / kakvo tijelo Selma ima / hajde hvali se još malo / ti nezrela budalo. Umjesto da pitam: kako izgledaju zrele budale, sjetiću se onog Nikšićanina koji bi joj uzvratio: "A što sam jebavo ako neću pričat?"[/quote]
ograniceni, ostarjeli
