Dežulović Fan Club

[dječak sa šibicama]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

[wewa]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

ako hoces komentarisati moj bold, onda me kvotas.

i ne, ne bi mi smetalo da napise bilo sta utemeljeno na cinjenicama. ne mora pisati o dobrovoljackoj, moze o trusini, sto se mene tice.
zlocin je zlocin, pa da ga i babo mi rodjeni pocini.

[kakavdanakneiskustvu]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

zar je radio to?

[problemnatravunu]

https://www.portalnovosti.com/dorin-dne ... ZApyLy6I1g

Kralju....hahaha

[kakavdanakneiskustvu]

[bingov buraz]

[ultima_palabra]

https://www.portalnovosti.com/dorin-dne ... ZApyLy6I1g

Kralju....hahaha

Jel ovo Zgembo Adislic?

[problemnatravunu]

Hahaha, nije, nego samo tamo neki rvacki ministar obrane

[Ommadawn]

Jebote život!!

[Banksy]

[kakavdanakneiskustvu]

eee a baš ko zgembo ko da je pričao

[Tempo]

eee a baš ko zgembo ko da je pričao

dorin dnevnik. ko je citao feral, zna.

[kakavdanakneiskustvu]

eee a baš ko zgembo ko da je pričao

dorin dnevnik. ko je citao feral, zna.

da,da

[Tempo]

personal favourite:


http://www.e-novine.com/stav/49026-Smis ... lopte.html

[JanuaryJones]

personal favourite:


http://www.e-novine.com/stav/49026-Smis ... lopte.html

Da, da

[kakavdanakneiskustvu]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

zar je radio to?

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.portalnovosti.com/nezavisna ... d_PiDkcH4U

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.portalnovosti.com/djecak-sa ... INBlQW68Ug

[Tempo]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

daj da vidimo to gdje boro omalovazava zlocin u borovu selu ili bilo gdje.

[Tempo]

Toliko ljudi – a vele da se u poljudsku školjku natiskalo četrdeset tisuća ljudi – na Hajdukovu stadionu nije bilo još otkako je otišao Blaž Slišković Baka, a na tribinama ukinuto stajanje i montirane plastične stolice. A tamo dolje, na golemoj pedesetmetarskoj bini pod semaforom, sav u crnom, raširenih ruku poput Isusa nad Rio de Janeirom – onako kako se pred punim Poljudom do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog – pred četrdeset tisuća upaljača stajao je Marko Perković Thompson.

Tko zna što je tom 35-godišnjem pjevaču prolazilo kroz glavu dok je gledao pokorenu masu pod svojim nogama: Zvonu Bobana, Stojka Vrankovića i Dina Rađu kako u počasnoj loži visoko u rukama drži upaljenu bengalku, Ivića Pašalića i Antu Đapića kako cupkaju u ritmu ustaškog rocka, ili Slavka Lozinu, legendarnog suca splitskog Općinskog suda koji sudi optuženima za ratni zločin u Lori, kako pleše po stolicama počasne lože sa suprugama optuženih(!), pazeći valjda da ne ugazi na je-dine dvije stolice koje su te večeri na Poljudu bile prazne - one s rezervacijama na ime «general Mirko Norac» i «general Ante Gotovina»?

Tko zna što je Marku Perkoviću Thomponu prolazilo kroz glavu dok je gledao raspamećenu masu od četrdeset tisuća «ljudi u crnom» - većina je, naime, bila u crnim majicama s njegovim prijetećim stihovima «Opet će se gusta magla spustiti…», a lijep broj njih i pod crnim kapama «na slovo, na slovo» - kako mašu zastavama, crven-bijeli-plavim, ali bogami i onim prilično crnim i kukastim, urlaju «Mesiću, Cigane!» i u glas skandiraju «Thompsone, povedi nas!».

Oni koji ga bolje poznaju reći će, na primjer, da mu u tom trenutku kroz glavu, kao i obično, nije prolazilo ništa. Ja, međutim, ne vjerujem. Pa velebni koncert na Poljudu i služ-beno je bio organiziran kao svečanost desete godišnjice Thompsonove – hajde, nazovimo to tako – karijere. Tu, na hidrauličnom dizalu, desetak metara iznad tla, okruženom sa četrdeset tisuća upaljača, kroz glavu mu je – ako mene pitate - morala proći ona pijana večer u trattoriji «Stefanel» prije deset godina.

Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od te me je davne pijane noći još jednom zaboljela glava.

Bila je ratna devedeset druga, jedna od onih večeri između zadnjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico's ba-ra tu: redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri ITN-a i El Mun-da, pijančine iz kvarta, lokalne kurve, HOS-ovci i vojni po-licajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i – tamo, za stolom u kutu - Predrag, ja i četvrti bocun crnog.

Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz - kako bi rekao narodni pjesnik - «gustu maglu». Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, i tročetvrtinski rif i ono "u Zagori, na izvoru rijeke Čikoleeeeee!", i opće ludilo u trattoriji, i onda opet «stavi tu pismu opet», pa opet, pa opet, «nećete u Čavoglave, niste ni prijeeeee».

Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thom-pson, sa «h», po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sâm, iz glave. Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata '92, i da će ta pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, «tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, ba-ci bombu, goni bandu preko izvoraaaa…», pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.

Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije «Čavoglava», među kojima i ona hard-core, s uvodom «za dom spremni» i stihovi-ma poput «čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji», ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički korektnom tržištu.

Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i Mirlovićima, i kako smo poslije te noći teturaju-ći završili u restoranu Emona, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s «Čavoglavama» na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.

Ostalo je, naime, povijest.

Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad na kratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi pjeva «Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede – e, moj narode!», dok politički komentatori poljudski spek-takl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora.

Što se to, do vraga, u međuvremenu dogodilo?

Znam da je Marko Perković rečeni Thompson vrlo brzo nakon povijesne pijanke u Stefanelu postao zvijezdom lokalnih, ratnih radio-stanica, koji će u svega nekoliko tjedana, s kazetofona na kazetofon, osvojiti sva hrvatska ratišta, a njegove «Čavoglave» - fakat, jebiga - usprkos bojkotu državne televizije i medija postati hitom rata '92., te pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka.

Kako je završio rat, bljedila je i slava Marka Perkovića Thompsona, i uskoro je postao samo još jedno grlo u torovima hrvatske estrade, kojega su mediji manje spominjali po hitićima poput «Zmija me za srce ugrizla», a više po tajanstvenom i nikad javno obznanjenom braku s Danijelom Martinović, pjevačicom Magazina. Pa ipak, karizma bojovnika iz Čavoglava preživjela je u vatrogasnim domovima Dalmatinske zagore, te po diskotekama, hrvatskim klubovima i katoličkim misijama Austrije, Švicarske, Njemačke i Australije, gdje je prizemni buzuki-suzuki-hitić «Grkinjo, znaj, svemu je kraj» vrlo brzo postao kultnom «Srbijo, znaj, svemu je kraj».

S tim nasljeđem M. P. Thompson – sada ništa više od groteskne zvjezdice dinarskog rocka, dalekog, retardiranog rođaka Bregovićeva pastirskog rocka iz sedamdesetih – dočekao je siječanjske izbore 2000. godine i odlazak HDZ-a. Paradoksal-no, izborni poraz njegove publike donio mu je novih pet mi-nuta slave: imbecilnim programskim pjesmuljcima kao što je «Ljutu travu na ljutu ranu», te nastupima na mitinzima ekstremnih nacionalista i izjavama poput one «Jebem mater Račanu i svakome tko je glasao za njega!», upravo na jednom takvom skupu u Rogoznici, Thompson je postao njihov glasnogovornik i – hm, molim da me se ne shvati krivo, objasnit ću već u sljedećem pasusu – nešto poput Johnnyja Štulića ljute desnice. Onda je izašao konceptualni album «E, moj narode» i stvari su izmakle kontroli.

Nije meni, naime, svetogrda usporedba s Johnnyjem tek tako pala na pamet, da ne kažem sišla na um: nema tome mjesec da-na kako je jedan novi hrvatski tabloid, najavljujući spektakl na Poljudu, objavio da Thompson nakon koncerta napušta Hrvatsku i seli u – ni manje ni više, ni dalje ni bliže – Australiju! Tamo će, otkrili su novinari, bojovnik iz Čavog-lava pisati svoje životno djelo: povijest Hrvata u pjesmi i stihu na peterostrukom albumu! Thompson je kasnije demanti-rao vijest, ali priznajte – nije li i vama odmah pao na pa-met Branimir Štulić rečeni Johnny, koji je onomad pobjegao u Nizozemsku da u miru dovrši svoje životno djelo, prepjev Ho-merove «Ilijade»?

Meni barem jest: dok sam te nedjelje na Radio Splitu slušao izravni prijenos Thompsonovog koncerta i razmišljao kako je svijet kratak, a život mali, od one me je davne napušene noći još boljela glava.

Bila je osamdeset druga, čini mi se, i jedna od onih večeri između domaće trave i domaćeg zadatka iz nacrtne geometrije. Toliko pak ljudi na Starom placu, pod plinarom, nije bilo još otkako je dvije godine ranije Hajduk tu odigrao zadnju utakmicu. A tamo gore, na bini, raširenih ruku, onako kako se u Splitu do tada smio ukazivati samo Mišo Kovač Bog, pred deset tisuća upaljača stajao je guru – Branimir Štulić Johnny.

Onda je s razglasa poteklo, znate već, «…lutke od krvi bez trunke ideje, ubice na cesti, loša noć, bježim iz grada, oni dolaze…» – kurvini sinovi!

«Johnny, vodi nas!», skandirali su iz prvih redova, na što je Branimir Štulić odgovarao: «A di da vas vodim, u pizdu materinu?!», pri čemu do dana današnjeg ne znam je li to on samo opsovao, ili poput proroka – u što smo voljeli vjerovati - označio jedino mjesto kuda nas proroci vode.

Dvadeset godina kasnije, na novom Hajdukovom stadionu nekim novim klincima umjesto Johnnyja pjeva Thompson – «Thompsone, povedi nas!» - a umjesto «kurvinih sinova», eto, dolaze «antikristi i masoni, komunisti, ovi-oni, šire sotonske fraze da nas poraze, e moj narode!».

E, moj narode! – oteo mi je Thompson riječ iz usta.

Koncert je završio zborom 40.000 ljudi, «Evo zore, evo da-na», nakon čega sam popio voltaren protiv glavobolje, ugasio radio, zatvorio oči i zamislio da sam u New Yorku, u Folk Cityju ili Joe's Pubu, te u CD-player nježno spustio jedinog Thompsona u mom životu kojega je vrijedilo slušati i poslu-šati, onoga koji je Thompson po ocu, Škotu koji je volio swing, a ne po teškom puškomitraljezu. A Richard Thompson – tako se, naime, zove moj Thompson - u «The End of the Rainbow» danas, tridesetak godina kasnije, zvuči uvjerljivi-je nego ikad. Možda kasno, ali sad mi je jasno: «There's nothing to grow up anymore». E, moj Thompsone!

Sad, recimo, kad razmislim, možda sam ipak te večeri trebao otići na Poljud, popeti se na binu, pred četrdeset tisuća ljudi, zamoliti za malo tišine i lijepo im objasniti: «Ljudi, koji vam je kurac, pa Predrag i ja smo se one večeri samo zajebavali!»


Boris Dezulovic

[drag_gost]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

daj da vidimo to gdje boro omalovazava zlocin u borovu selu ili bilo gdje.

Pusti ovog gore, vidis da ne zna sta pise.

[insomnia78]

Je, simpaticno je kad Boro sprda i omalovazava cetnicki zlocin u Borovu Selu, kad bi pokrenuo pitanje Dobrovoljacke, recimo u njegovom stilu "sta su tamo radile naoruzane muslimanske paravojne formacije i zna li se da se u koloni vijorila jugoslovenska a ne srpska zastava", ne bi vise bio tako simpatican i duhovit.

daj da vidimo to gdje boro omalovazava zlocin u borovu selu ili bilo gdje.

Pusti ovog gore, vidis da ne zna sta pise.

Djecak po obicaju vise brine za BS no za Sarajevo no evo ovdje

Sve do tada, do prošlog četvrtka, istina o Borovu Selu bila je zapisana zlatnim slovima na crnom mramoru. Takvim slovima upisana je i u godišnje memorijale, spomen-ploče, TV kalendar, povijesne knjige i školske udžbenike: 2. svibnja 1991. u deset sati ujutro pripadnici srpskih paravojnih jedinica i Teritorijalne obrane iz Borova Sela podmuklo su, iz zasjede, otvorili vatru na pripadnike Specijalne jedinice policije iz Vinkovaca, svirepo ubivši ukupno dvanaest i ranivši dvadesetak hrvatskih redarstvenika.
Bio je to početak. Sve do tada bili su sporadični oružani incidenti: pokolj u Borovu Selu bio je rat. Potvrdio je to i predsjednik dr. Franjo Tuđman, objavivši sutradan naciji ‘najtragičniji dan u kratkoj povijesti nove demokratske vlasti’ i, ‘mogu reći, početak otvorenog rata protiv Republike Hrvatske’: ‘Ako se bude moralo ustati s puškom u ruci i braniti slobodu i suverenitet Republike Hrvatske, onda ćemo to učiniti. Nećemo prezati ni od žrtava ako to bude potrebno!’
Tako je počeo rat. Ostatak priče znamo.
Ili smo barem mislili da znamo. Sve dok se nije pojavila Kolinda Grabar-Kitarović i zatražila pravdu i istinu, otvorivši tanku pukotinu u crnom, zlatopisom graviranom mramornom mitu o Borovu Selu. Recimo: što su pripadnici Specijalne jedinice vinkovačke policije uopće radili u većinski srpskom, zabarikadiranom, ali dotada posve mirnom Borovu Selu? Dobro, to znamo, to piše dolje, manjim slovima: išli su osloboditi dvojicu zarobljenih kolega iz Osijeka. Prethodnu noć, naime, četvorica pripadnika osječkog MUP-a napadnuta su na ulazu u Borovo Selo. Dvojica su uspjela pobjeći, a dvojica su uhvaćena.
Pukotina u mitu jedva se vidljivo proširila. Recimo: što su četvorica redarstvenika radila u Borovu Selu u gluho doba noći s 1. na 2. svibnja? U redu, to što ne spominjemo često ne znači i da ne znamo. Eno, još manjim, sitnim slovima, u dnu onoga mramornog monolita: četvorica policajaca iz Osijeka u gluho su doba noći otišla skinuti četnički barjak drsko podignut na barikadama na jednom od ulaza u Selo. Je li to bilo pametno? Sada znamo da nije, ali njima je javljeno da na toj barikadi te noći nema naoružanih straža. Tko je mogao znati da im je pripremljena zasjeda?
Pukotina je, međutim, sad već dovoljno velika da se prilično jasno vidi kako se na barikadi u Borovu Selu u noći s 1. na 2. svibnja ne vije nikakav četnički barjak, već ‘obična’ zastava SFRJ, tada još uvijek u roku upotrebe. Pravda i istina baš nemaju mira, već čačkaju po živoj rani. Recimo: zašto su uopće Srbi iz Borova Sela dan ranije podigli tu, kako ste rekli, jugoslavensku zastavu? Slova su već toliko sitna da su jedva čitljiva, ali dobro, ako već inzistirate: bio je 1. svibnja. Prvi maj. Srbi su za Prvi maj podigli jugoslavensku zastavu.
Pukotina je sve veća, pa pitanja iz mramornog monolita cure kao iz pokvarenog bojlera. Jasno se sada vide dva pitanja, jedno glupo i jedno malo teže. Recimo, prvo i glupo: je li vrijedilo riskirati živote zbog jednog komada krpe? Recimo, drugo i malo teže: zašto su tamošnji Srbi, ako je bio samo jedan obični Prvi maj i ako je do tada u Borovu Selu bilo mirno, naoružani do zuba čekali u zasjedi? Koga su čekali, čega su se bojali, što su očekivali i, najteže od svega, zašto su očekivali to što su očekivali?
Eh, koga i čega, što i zašto. Ona zlatna slova sad su već toliko sitna da mitu treba prići sasvim blizu, treba mu se približiti sve do slavne 1991., potom još bliže, do Prvog maja, pa mu se unijeti na samo dvadesetak dana pred napad na osječke policajce: a tamo, jedne travanjske večeri, odjednom, iz čista proljetnog mira, na Borovo Selo padaju tri granate. Jedna je pogodila prvu kuću u selu, druga obližnje krumpirište, a treća je neeksplodirana završila na beogradskoj televiziji kao trijumfalni dokaz ustaške agresije. Nakon čega su Srbi u Borovu Selu, prilično razumljivo, pojačali noćne straže, pa nakon nekoliko dana u zasjedi uhvatili bolno očekivane osječke policajce u povijesnoj misiji skidanja jugoslavenske zastave.
Što su zlatna slova na crnom mramoru mita o Borovu Selu sitnija, to je pukotina u njemu sve veća, pa je sad već toliko velika da pitanja šikljaju. Recimo: tko je i zašto, zaboga, sredinom travnja ničim izazvan ispalio tri granate na Borovo Selo, tko je pokrenuo tragični lanac događaja koji će prekinuti dvanaest mladih života?
Eh, tko i zašto. To ne piše čak ni najsitnijim slovima. To piše samo u jednoj usputnoj i nevažnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, kojom je Josip Boljkovac, tadašnji ministar unutarnjih poslova, prije pet godina pravomoćno oslobođen optužbe za klevetu notornog Vice Vukojevića. U jednom davnom i zaboravljenom intervjuu Boljkovac je, naime, ustvrdio kako su 8. travnja 1991. u večernjim satima tri granate iz protutenkovskog bacača ‘armbrust’ u pravcu Borova Sela, sve ‘kako bi isprovocirali rat’, ispalili rečeni Vukojević, tadašnji osječki šerif Branimir Glavaš i – sam ministar obrane Gojko Šušak! Što je obrana razmjerno lako dokazala i tadašnjim izvještajem šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, kojega su vesela trojica izvukla iz kreveta da im kroz kukuruze pokaže put do Borova Sela.
Nije ni to baš posve nepoznata stvar, kao što je bila slavnih devedesetih, sve dok istinu o Borovu Selu nismo zaprepašteni saznali iz BBC-jeve dokumentarne serije ‘Smrt Jugoslavije’. Pa ipak, više od dvadeset godina pravimo se da to ne znamo i da nikad nismo čuli. Glupo bi bilo, na što bi sličila slavna hrvatska povijest da nam djeca uče kako je veličanstveni Domovinski rat počeo kad su ministar Šušak, Vukojević i Glavaš – sve valjda ‘ne prežući ni od žrtava ako to bude potrebno’ – jedne večeri uzeli tri bacača raketa, došuljali se kroz kukuruze i ispalili ih na Borovo Selo, pa se razbježali po svojim kancelarijama, da tamo nekoliko dana kasnije dočekaju vijest o pokolju nad dvanaest hrvatskih policajaca?
Od istine i pravde, međutim, ne smijemo odustati. Hrvatska država, što reče hrabra predsjednica, ‘ne smije spavati’, to je njen, kako ono, ‘moralni test’. Jer ‘ne želimo živjeti u prošlosti, ne želimo iskorištavati ovu tragediju’, već jednom zauvijek ‘zatvoriti najteža pitanja prošlosti i okrenuti se budućnosti’.
To su, pitate li mene, zlatna slova, a ne ona na crnom mramoru. To su muda, a ne onih šest kukavičjih jaja u kukuruzu oko Borova Sela.

[Tempo]

bojim se da je za tebe vesela sveska odgovarajuca literatura. imas tamo rubriku 'obojite maju'. have fun.

[insomnia78]

Auh. Nikada sa necu oporaviti od ovog

[kakavdanakneiskustvu]

procitah tekst,ja ne vidim da se u istom omalovažava četnički zločin u borovom selu