METUZALEMI

[OneWhoKnows]

Nisam joj se nad'o – kol'ko li babi svom, Allah rahmetile...

Poštar kao da virio me je odnekud' i kao da je znao da, nakon sedam dugih godina, preko sedam gora i sedam mora, (na)vratih se staroj kući svojoj:
hele, pozivnica za proslavu godišnjice mature zatekla me je, u pravom smislu te riječi -na pragu kućnom i sasvim nespremnog.

'Nije zarara... zaključih sutradan i nakon noći neprospavane, 'možda, od svega, bit će hajra nekog, možda provri mi nafaka kakva...'

Slavlje bilo je zakazano za taj dan, u 20.00, u zgradi općine. Kako nije bila riječ o 'stogodišnjici mature', znao sam gdje općina se nalazi, tačno prekoputa Sportskog centra – tako vjerovah i jednako mislio sam, a i ćuran mislio je prije nego svršio je u tendžeri s ključalom vodom.

Kad' iz parkiranog auta, u samo nekoliko koraka, stigao sam u predvorje zgrade koju, vjerovah naivan, poznavao sam kao džep svoj, čudom nekim obreo sam se u sjedištu Misije UN-a na Kosovu.

'Where the hell is townhall'., zakukah izgubljen.

'Oh, it’s down by the street, near the Kosova Bank'.

'Kosova what? What Bank? I don’t remember any Kosova Bank'.

Biće da na usta – baš k'o konju na uzbrdici – pjena mi je udarila, kad' dvadeset minuta potrage rezultiralo je uspjehom, al' uspjehu se u zube ne gleda. I što Amer onaj, jebem li mu idje išta ima, ne reče mi da u pitanju je bivša zgrada Centralnog komiteta.

***

Minuta prvih, dugih k'o post u vrele dane, pokušavao sam prepoznati lica ljudi, koji, začudo?, imali su isti problem, iako, ako laže me ogledalo, lažem i ja vas, promijenio se nisam.

Allahu dragi, pomislih, kakvi metuzalemi.

Prvo, poznato lice. Profesorica engleskog, ako se ne varam. Ne vidim dobro od kilograma na njoj. Debela, brate... Kad' sebe natovarila je tako, šta tek uradila bi meni? Estagfirullah!

Kraj nje – Ona. Djevojka, sada starija gospodja, staro izgledala mi je bar, koja mi nikada nije oprostila što titulu učenika generacije oteo sam joj ispred nosa.

'E... ti si. Izvini, čekaju me kraj onog stola...'

Durila se još uvijek. Znao sam. Ljudi se nikada ne mijenjaju, pomislih, osim što pretvaraju se u metuzaleme.

Grlim se sa historičarkom. Majku svih metuzalema. Priča mi kako je, tokom nedavnog rata, zgrada naše Gimnazije izgorjela, da ona današnja novosagradjena je ustvari, i da u njoj sve je drugačije.

'Najiskrenije', priznah joj 'često želio sam da se gimnazija zapali, al' nikada nisam vjerovao da će mi se i ta želja ispuniti'.

Podijum za ples bilo je mjesto gdje ugledao sam Miss našeg razreda. Pjesma – Kad sretneš Hanku – greškom – napisana je prije našeg susreta i godišnjice mature.
Bila je potpuno sijeda. Potajno, bilo mi je drago što tako izgleda. Zbog nje, preko noći, osjedeh i ja u svojoj osamnaestoj, kad' ostavila me je zbog drugog.
Što ti je život – izgledala je kao metuzalem.
Zaplesah sa staricom tom. Ništa biti mi neće. Ništa ne košta me.

Nisam više sjedio. Najzad', nisam ja neki metuzalem koji nema snage da, ako treba, na nogama i sabah dočeka. U duši, ipak, i dan-danas imam 18 godina.

A oni pričali su. I pričali. Pokušavao sam to i ja i trudio se biti ljubazan i svima redom objasniti zašto, sada, govorim ijekavicom.

Odustadoh na kraju i riješih da kraj slavlja dočekam na nogama, sve plešući, riješen da zabavim se i zaboravim na svakog od njih.

Metuzalemi, pomislih i zastadoh za tren.

NIJE, VALJDA, DA I ONI, O MENI, ISTO MISLE?!!


OneWhoKnows

[mačak u čizmama]

"kad sam ih vidio, nakon 20 godina, toliko su se promijenili
da su me jedva prepoznali"