#1 Blaškić kod Sudžuke u Ahmićima
Posted: 07/08/2004 20:18
Dobar tekst...
Blaškić kod Sudžuke u Ahmićima
http://www.vjesnik.hr/html/2004/08/07/C ... ?r=kom&c=1
Bilo je Hrvata u Kiseljaku koji su trubeći slavili svojedobnu prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora Tihomiru Blaškiću. Ti isti, kazivalo nam se, bili su i sada najglasniji u slavlju. Čuli smo i za reakcije nekih nezadovoljnika među predsjednicima lokalnih ogranaka HDZ-a u Vitezu koji su, reagirajući na Blaškićevu želju da dođe u Ahmiće i pokloni se tamošnjim žrtvama, poručili da će mu »okačiti ogrlicu, pa neka ga vodaju kao psa«. Što se tiče Bošnjaka, šutnja kiseljačkih minareta sve govori
ŽELJKO GARMAZ
Dok sam, sjedeći u četvrtak u ahmićkom kafiću Ajlaadi u vlasništvu Mehmeda Ahmića Sudžuke, jednog od najvećih zagovornika nevinosti Tihomira Blaškića u »slučaju Ahmići«, razgovarao s odvjetnikom Antom Nobilom, nemalo sam se iznenadio kad je rekao da mu je to prvi put da je glavnom prometnicom došao u to zločinom obilježeno selo. Nobilo se, priča, u Ahmiće doslovno dovlačio kriomice, često i zamaskiran, šumskim puteljcima preko brda. Bojao se za vlastiti život, jer Ahmići su bili osinjak u koji se nije smjelo dirnuti. I, kao što je upornom istragom uspio dokazati, razotkrivanje ahmićke tajne uistinu je teško moglo kompromitirati dotad nedodirljive gospodare rata u srednjoj Bosni.
U međuvremenu je djelovanjem Haaškog suda vertikala osumnjičenih za zločin u Ahmićima okopnila te je, od 14 osumnjičenih Hrvata, iz pritvora u Scheveningenu oslobođena osmorica, uključujući i umirovljenog generala Blaškića, koga presuda abolira od izravne odgovornosti za ubojstvo 116 Bošnjaka.
Nobilo je tijekom razgovora likovao, a posebno mu je imponirala dobrodošlica kojom su ga dočekali Hrvati srednje Bosne. Spreman za raščlambu novonastale situacije nakon besprijekornog ozračja u kojem su u srijedu navečer tamošnji Hrvati dočekali u Kiseljaku njegova klijenta, Nobilo je želio čuti odgovor na pitanje: »Možemo li reći da je Blaškić sinoć pobijedio Ivicu Rajića?« (Jedan od kiseljačkih gospodara rata optuženih za još jedan od strašnih zločina koje su počinile postrojbe HVO-a, onaj u Stupnom Dolu.)
Slučajno ili ne, upravo je on i odgovorio na to pitanje, govoreći nam da će se kolona vozila koja treba krenuti u Vitez, a u kojoj će biti i Blaškić, formirati tek na izlasku iz Busovače, odakle će mirno krenuti do nekadašnjeg ratnog stožera HVO-a srednje Bosne u hotelu Vitez. Busovača se nalazi između Blaškićeva rodnog Brestovskog, odnosno Kiseljaka, i Viteza. U Busovači su, također, u većini Hrvati. Ali, Busovača je i rodno mjesto najviše pozicioniranog haaškog uznika iz srednje Bosne, Darija Kordića.
Uvjeren sam, da se sutra iz Haaga vrati Dario Kordić, njegov doček bi bio još spektakularniji, kao što ništa manje spektakularan ne bi bio ni za Ivicu Rajića. To, opet, ne znači da su tamošnji Hrvati radikalniji ili skloniji nekoj drugoj političkoj opciji. Uostalom, koju politiku zastupa Blaškić? Njegove riječi u svakom nastupu po povratku u Hrvatsku ili BiH bile su sve samo ne politički intonirane. Njegova retorika više ukazuje na svećenika nego na časnika. Blaškić ne upire prstom ni u koga, »svima« oprašta ne želeći nikoga imenovati krivcem za svoju sudbinu.
Hrvati srednje Bosne, u velikom broju, to su prepoznali i nisu htjeli pomutiti Blaškićevu sreću. On je bio jedan od njih, štoviše na vrhu vojne hijerarhije, u razdoblju kad im je život bio u pitanju.
Proteklih dana se u srednjoj Bosni moglo štošta čuti. Primjerice, bilo je Hrvata u Kiseljaku koji su trubeći slavili svojedobnu prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora Tihomiru Blaškiću. Ti isti, kazivalo se, bili su i sada najglasniji u slavlju. Čuo sam i za reakcije nekih nezadovoljnika među predsjednicima lokalnih ogranaka HDZ-a u Vitezu koji su, reagirajući na Blaškićevu želju da dođe u Ahmiće i pokloni se tamošnjim žrtvama, poručili da će mu »okačiti ogrlicu, pa neka ga vodaju kao psa«. Bošnjačkih reakcija je bilo malo ili ih uopće nije bilo. Šutnja kiseljačkih minareta na dan kad se slavilo Blaškića dovoljno govori.
Srednja Bosna je među najvećim hrvatskim stratištima minulog rata. Jesu li neke stvari mogle funkcionirati i drukčije, poput izbjegavanja hrvatsko-bošnjačkog rata, sad je izlišno pitanje. Kao što je nepotrebno i u neskladu s tamošnjim potrebama sada provlačiti hipotetička pitanja o pobjedi ovoga nad onim. Jedini koji se uspio izdići iznad svega upravo je Blaškić kad govori o potrebi praštanja. Blaškić nije odmah uspio u nakani da posjeti spomenik žrtvama u Ahmićima, ali će to napraviti i prije nego što mnogi misle.
U slavljima koja su priređena Blaškiću u Brestovskom, Kiseljaku i Vitezu nije sudjelovao Sudžuka, koji sebe voli nazvati europski orijentiranim muslimanom, a kojeg sunarodnjaci - zbog energije što ju je uložio u oslobađanje Hrvata za koje je vjerovao da nisu krivci za Ahmiće - preimenovaše u Slaninu. Sudžuka, kao bošnjački pandan Blaškiću na razini razmišljanja o potrebi kažnjavanja krivaca, žarko želi upoznati Blaškića, da im se obitelji sprijatelje, da konačno popiju i tu kavu uz koju neće razgovarati o ratu. Taman kad sam mislio napisati da će i njegova želja kad-tad biti ostvarena, prije zaključenja ovog izdanja Vjesnika, nazvali su me iz Viteza i javili senzacionalnu vijest - Sudžuki je, u četvrtak kasno navečer, u lokal ušao Blaškić sa suprugom! Doduše, Blaškić nije otišao do spomenika ubijenima u zločinu, ali je i njegov posjet Sudžuki u Ahmiće već velika stvar.
U politički zatrovanoj Bosni i Hercegovini, gdje će se na temeljima ratnih zgarišta još dugo voditi političke borbe, miris ne tako davnog rata bit će još neko vrijeme »prioritetniji« od katastrofalne cestovne infrastrukture ili nezaposlenosti. Kad u BiH bude još ljudi poput Pere Gudelja, koji u Vitezu u svojem golemom prodajnom centru zapošljava 500 Bošnjaka, i životni prioriteti će se drukčije pozicionirati. Tada će se oprost podrazumijevati, kao i Blaškićeva pojava u Ahmićima, kao i Nobilovo opušteno kretanje srednjom Bosnom, kao i Sudžukino druženje s Blaškićem... Dotad, sve te stvari promatrat će se kao incident toliko nekarakterističan sadašnjem duhu vremena.
Blaškić kod Sudžuke u Ahmićima
http://www.vjesnik.hr/html/2004/08/07/C ... ?r=kom&c=1
Bilo je Hrvata u Kiseljaku koji su trubeći slavili svojedobnu prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora Tihomiru Blaškiću. Ti isti, kazivalo nam se, bili su i sada najglasniji u slavlju. Čuli smo i za reakcije nekih nezadovoljnika među predsjednicima lokalnih ogranaka HDZ-a u Vitezu koji su, reagirajući na Blaškićevu želju da dođe u Ahmiće i pokloni se tamošnjim žrtvama, poručili da će mu »okačiti ogrlicu, pa neka ga vodaju kao psa«. Što se tiče Bošnjaka, šutnja kiseljačkih minareta sve govori
ŽELJKO GARMAZ
Dok sam, sjedeći u četvrtak u ahmićkom kafiću Ajlaadi u vlasništvu Mehmeda Ahmića Sudžuke, jednog od najvećih zagovornika nevinosti Tihomira Blaškića u »slučaju Ahmići«, razgovarao s odvjetnikom Antom Nobilom, nemalo sam se iznenadio kad je rekao da mu je to prvi put da je glavnom prometnicom došao u to zločinom obilježeno selo. Nobilo se, priča, u Ahmiće doslovno dovlačio kriomice, često i zamaskiran, šumskim puteljcima preko brda. Bojao se za vlastiti život, jer Ahmići su bili osinjak u koji se nije smjelo dirnuti. I, kao što je upornom istragom uspio dokazati, razotkrivanje ahmićke tajne uistinu je teško moglo kompromitirati dotad nedodirljive gospodare rata u srednjoj Bosni.
U međuvremenu je djelovanjem Haaškog suda vertikala osumnjičenih za zločin u Ahmićima okopnila te je, od 14 osumnjičenih Hrvata, iz pritvora u Scheveningenu oslobođena osmorica, uključujući i umirovljenog generala Blaškića, koga presuda abolira od izravne odgovornosti za ubojstvo 116 Bošnjaka.
Nobilo je tijekom razgovora likovao, a posebno mu je imponirala dobrodošlica kojom su ga dočekali Hrvati srednje Bosne. Spreman za raščlambu novonastale situacije nakon besprijekornog ozračja u kojem su u srijedu navečer tamošnji Hrvati dočekali u Kiseljaku njegova klijenta, Nobilo je želio čuti odgovor na pitanje: »Možemo li reći da je Blaškić sinoć pobijedio Ivicu Rajića?« (Jedan od kiseljačkih gospodara rata optuženih za još jedan od strašnih zločina koje su počinile postrojbe HVO-a, onaj u Stupnom Dolu.)
Slučajno ili ne, upravo je on i odgovorio na to pitanje, govoreći nam da će se kolona vozila koja treba krenuti u Vitez, a u kojoj će biti i Blaškić, formirati tek na izlasku iz Busovače, odakle će mirno krenuti do nekadašnjeg ratnog stožera HVO-a srednje Bosne u hotelu Vitez. Busovača se nalazi između Blaškićeva rodnog Brestovskog, odnosno Kiseljaka, i Viteza. U Busovači su, također, u većini Hrvati. Ali, Busovača je i rodno mjesto najviše pozicioniranog haaškog uznika iz srednje Bosne, Darija Kordića.
Uvjeren sam, da se sutra iz Haaga vrati Dario Kordić, njegov doček bi bio još spektakularniji, kao što ništa manje spektakularan ne bi bio ni za Ivicu Rajića. To, opet, ne znači da su tamošnji Hrvati radikalniji ili skloniji nekoj drugoj političkoj opciji. Uostalom, koju politiku zastupa Blaškić? Njegove riječi u svakom nastupu po povratku u Hrvatsku ili BiH bile su sve samo ne politički intonirane. Njegova retorika više ukazuje na svećenika nego na časnika. Blaškić ne upire prstom ni u koga, »svima« oprašta ne želeći nikoga imenovati krivcem za svoju sudbinu.
Hrvati srednje Bosne, u velikom broju, to su prepoznali i nisu htjeli pomutiti Blaškićevu sreću. On je bio jedan od njih, štoviše na vrhu vojne hijerarhije, u razdoblju kad im je život bio u pitanju.
Proteklih dana se u srednjoj Bosni moglo štošta čuti. Primjerice, bilo je Hrvata u Kiseljaku koji su trubeći slavili svojedobnu prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora Tihomiru Blaškiću. Ti isti, kazivalo se, bili su i sada najglasniji u slavlju. Čuo sam i za reakcije nekih nezadovoljnika među predsjednicima lokalnih ogranaka HDZ-a u Vitezu koji su, reagirajući na Blaškićevu želju da dođe u Ahmiće i pokloni se tamošnjim žrtvama, poručili da će mu »okačiti ogrlicu, pa neka ga vodaju kao psa«. Bošnjačkih reakcija je bilo malo ili ih uopće nije bilo. Šutnja kiseljačkih minareta na dan kad se slavilo Blaškića dovoljno govori.
Srednja Bosna je među najvećim hrvatskim stratištima minulog rata. Jesu li neke stvari mogle funkcionirati i drukčije, poput izbjegavanja hrvatsko-bošnjačkog rata, sad je izlišno pitanje. Kao što je nepotrebno i u neskladu s tamošnjim potrebama sada provlačiti hipotetička pitanja o pobjedi ovoga nad onim. Jedini koji se uspio izdići iznad svega upravo je Blaškić kad govori o potrebi praštanja. Blaškić nije odmah uspio u nakani da posjeti spomenik žrtvama u Ahmićima, ali će to napraviti i prije nego što mnogi misle.
U slavljima koja su priređena Blaškiću u Brestovskom, Kiseljaku i Vitezu nije sudjelovao Sudžuka, koji sebe voli nazvati europski orijentiranim muslimanom, a kojeg sunarodnjaci - zbog energije što ju je uložio u oslobađanje Hrvata za koje je vjerovao da nisu krivci za Ahmiće - preimenovaše u Slaninu. Sudžuka, kao bošnjački pandan Blaškiću na razini razmišljanja o potrebi kažnjavanja krivaca, žarko želi upoznati Blaškića, da im se obitelji sprijatelje, da konačno popiju i tu kavu uz koju neće razgovarati o ratu. Taman kad sam mislio napisati da će i njegova želja kad-tad biti ostvarena, prije zaključenja ovog izdanja Vjesnika, nazvali su me iz Viteza i javili senzacionalnu vijest - Sudžuki je, u četvrtak kasno navečer, u lokal ušao Blaškić sa suprugom! Doduše, Blaškić nije otišao do spomenika ubijenima u zločinu, ali je i njegov posjet Sudžuki u Ahmiće već velika stvar.
U politički zatrovanoj Bosni i Hercegovini, gdje će se na temeljima ratnih zgarišta još dugo voditi političke borbe, miris ne tako davnog rata bit će još neko vrijeme »prioritetniji« od katastrofalne cestovne infrastrukture ili nezaposlenosti. Kad u BiH bude još ljudi poput Pere Gudelja, koji u Vitezu u svojem golemom prodajnom centru zapošljava 500 Bošnjaka, i životni prioriteti će se drukčije pozicionirati. Tada će se oprost podrazumijevati, kao i Blaškićeva pojava u Ahmićima, kao i Nobilovo opušteno kretanje srednjom Bosnom, kao i Sudžukino druženje s Blaškićem... Dotad, sve te stvari promatrat će se kao incident toliko nekarakterističan sadašnjem duhu vremena.
