Page 1 of 1

Zatvorenicke price...

Posted: 21/06/2007 08:45
by Fair Life
MON, 29 JAN 1996 18:41:48 GMT


VRIJEME RAZMJENA "SVI ZA SVE"
ZATVORENICKE PRICE

AIM TUZLA, 29.01.95.

Kazu, u ovoj nesreci ima i zrno srece. Mala je zemlja Bosna. Toliko mala
da se sve zna. Znaju i jedni i drugi sta je ko u ratu radio i gdje je ko bio.
Ovdje se to kaze: "Zna se za svakog sta je bio - il' covjek il' hajvan"
.

Vrijeme je razmjena zarobljenika, kao i poslije svakog rata. Ruke se
pomirenja vec stidljivo pruzaju. Iz zatvora i jednih i drugih i trecih izlaze
zarobljenici, svaki sa svojom pricom, ispovjedi pa i kajanjem. Glavni su,
naravno, negdje dugdje. Oni se sjede po zatvorima. Njih ne razmjenjuju.

Ovi, cije price slijede, pohvatani su po kucama, njivama i otjerani na front.
Kao pripadnike vosjke Republike Srpske zarobili su ih pripadnici Armije BiH
na Majevici kod Tuzle, 1995. godine. Odlezali su u tuzlanskom zatvoru. Kad
ovaj tekst bude u sampi, vjerovatno ce vec stici svojim kucama...

ZELJKO PRODANOVIC, Beograd:
- Rodjen sam u beogradu, 14. februara 77. godine.
Oca nemam, zivio sam samo sa majkom. Bio sam podstanar. Zavrsio sam u
privatnoj firmi molerski zanat, nesto sam raduckao, ali se nije moglo
izdrzati pa sam poceo da kradem. Zadnji put kad sam obio butik, uhvatili
me. Imao sam vec tri godine uslovno, pa me osudise na gorinu i po
zatvora. Da to izbjegnem pobjegao sam ovamo. U Ugljevik kod kume. E,
ona nije imala uslova ni za sebe a kamoli mene, a vracalo mi se kuci nije. I
onda mislim, hajde bar da prodje neko vrijeme - i prikljucim se vojci. Poslali
me sa "picgauerom" i jos dvojicom na relej, pa sa releja na Lisacu. A tamo
osamnaest dana k'o osamnaest godina. Vec smo drugi dan htjeli da se
predamo, ali nam sa releja nisu dali. Stalo su vikali "Stizemo, ne bojte se.
Drz'te se..." pa dobacivali "radimo, radimo..." Cak su nam kombi jedan
stavili i pustali srpske pesme. Radi morala, sta li? Eto, jeli smo sipak,
korenje. Ja sam se, tri dana pre no sto ce da se predamo, prodbudio sa
ranom u nozi. Pre toga jeo nekakve bobice i pao u nesvest.

- Sve mi krivo pada ...(place) a i video sam kakvi ste ljudi. Da nije bilo vasih
vojnika svi bi gore pomrli i izginuli. Moze da prica ko sta hoce, meni je
bosanski vojnik spasio zivot. Odma mi dao da jedem i pijem. Dao mi i
cigaru i nosio me kilometar na ramenu. Dole me odma previli. Niko me nije
pipnuo. Zbog toga mi je krivo, zbog sve te propagande. Nama govorili -
mudzahedini, Turci, Muslimani, odma kolju...

- Sve je ovo suludo i bez veze. Gazde i dalje zive dobro, sirotinja uvek
ispasta. Ama dobro je sve proslo, kako je moglo biti. Cuo sam da je 250
granata palo na Tuzlu. Zasto gradove, zasto da deca ginu? Sto ne gadjaju
liniju? Nek se tuku medjusobno oni koji su poceli rat. Ko ga je zapoceo?
ama oni sto im dodje k'o brat - profiteri! Ima dosta Bosanaca sto u
Beogradu otvorili kafice. Imaju, bre, agencije za naplacivanje dugova. Voze
"porsee", "golfove", "ferarije", velike motore... Ima ih dve vrste: onaj ko je
pobegao jer nece da ratuje i onaj ko se napljackao i otiso.

- Ja pojma nisam imao o vama sa ove strane. Kad ono udje u nas bunker
jedan vas vojnik, posle sam saznao da se zvao Rusmir, i rece "Pomoz Bog,
Selam alejkum, ili kako god vec hocete" meni krenule suze na oci. Mislim
se - e, sad sta mi Bog da. Ama, nisam se nadao da ce ovako da bude.

- Ovi s kojima sam ja bio, nasi borci, svima je dosta rata. Svako kaze, evo i
ovaj samnom u sobi, da izvinete na izrazu: Ako se ziv izvucem odavde,
Karadzicu jebem li ti majku, nikad mi vise pusku u ruke nes stavit! Dosta je
rata svakom normalnom coveku. Ziveli smo normalno zajedno, ratovasmo
bez veze, a opet cemo sutra, prekosutra, za pet godina, da zivimo zajedno.

RISTO STANKOVIC, Zabrdje kod Ugljevika: - Godiste sam 1936. Po
zanimanju zemljoradnik. U jedinisu sam dosao ovako: bio sam na njivi, zeo
kukuruzovinu i brao kukuruz. Dos'o sam kuci i istovarao. Hocu sa svojom
zenom, nesposobnom i sakatom, da sjednem da veceram. Dodjose pome
tri policajca. Ja sam poceo da se bunim, jedan policajac, neki Bozo, poleti
meni da me osamari. Meni kaze: Uzimaj pusku i ulazi u kola! Mor'o sam
poslusat. Sjeo u kola i dos'o u Ugljevik. Tuj sam bio noc i dan dopodne.
Poslje dosao kapetan, neki Borivoje iz Ugljevika, mene u kola i jos jednog
moga duga, i kaze: Po kazni trideset dana moras ici na Lisacu! Ja njemu
kazem: Dje cu ja ici mator od sezdeset godina i vaki dronjav u civilnom
odjelu? On kaze: Nista te ne pitam! I podnio mi neki zakon, pravilo da
citam. Ja reko da ne vidim citat. On kaze da je se potpiso Tanackovic na
tom pravilu. I poce mi ga citat. Nije procito ni pola, u tom neki drugi
dreknu: Ulazite u kola, treba da se do mraka stigne na Majevicu! Nisam ni
razumio sta je onaj cito.

- Tako su me pocerali na Lisacu. Puskama su nas zaduzili jos 92. Sve nas
seljake. U selu se zivilo poprilicno lijepo, koga nisu gonili na liniju, ko ima
pare da sredi da je miran kod svoje kuce. Ja sam otimo se, vrljo malo, krio
se a malo su me i zene cuvale da neidem nikako. Sad izgleda nije se
moglo izbjec. Gonilo me i drustvo, kazu - moras i ti ici jer i tvoje godiste ide
na linije. A ima koliko hoces onih sto izbjegavaju da idu na liniju. Ko ima
pare taj ne ide, znaju ljudi da se vam' gine, valje se tuci, ici na metak. Iz
mog sela vec ih je desetak pogunulo, a u susjednom i vise. Pricaju i
pedeset.

- Kako je bilo na Lisaci to znamo samo mi koji smo bili. Krvav zivot je to,
sinko. Cini mi se da smo bili skroz u okruzenju. U osamnaest dana pojeo
sam mozda samo po kile hljeba, jednu-dvije male pastete i dvije kutije
cigara. Ono drugo sam jeo travu, cuo sam neki se otrovali. Ja sam jeo i list
od divljih jagoda. I bio u rovu, svo vrijeme. Mladji su kuvali i zaru, meni
nisu dali. Ko ja mator, a oni mladji pa se snadju...

- Neka su mi samo muke prestale, pa sto bude. Kako ce se ovo sve zavrsiti,
ja ne znam. Koliko ja vidim da vam kazem, sve su prilike da ce Karadzic
izgubit. A ja, nevolim ni da ga vidim. Koliko je samo nasih ljudi izginulo
zbog njegovog rata. Gine se svudje, bez nuzde. A kako je sloboda bila
lijepa...

CEDO JOVANOVIC, rodom iz Tribica kod Zvornika: - Prije rata sam zivio u
Zadru. Na vozucko ratiste dosao sam iz Sankog Mosta. Pripadnik sam 4.
ozrenske kaznjenicke brigade od 12. juna 94. Od tog sam datuma stalno
na Vozuci. Vozuca je bila u stalnom okruzenju. Naletjeli smo na rovove
Armije BiH i pocela je pucnjava. Nasi se razisli u strijelce, niko za nikog nije
znao. Krenuli smo u grupama i nas se dvadeset i petorica naslo u
okruzenju. Nastavili smo kroz sumu, a oko Lozne opet naletjeli na rovove
Armije BiH. Noc je vec dobro pala. Bilo je negdje oko pola devet. Tu smo se
pogubili. Samnom su ostala jos sedmorica iz radnog voda iz Doboja, sve
stariji. Hodali smo po sumi i u njoj prelezali noc.

- Ujutro je svanulo, ponedjeljak, a mi sastavili bazati po sumi. Sutili smo ko
zmija u zemlji, cijeli dan. Onda sam odlucio da se predam. Nisam imao
oruzja, samo ves u torbi. Oni moji otisli negdje oko pola osam ujutro. Dok
sam ja isao da nuzdu obavim, oni krenuli. Krenuo sam za njima i citav dan
tumarao. Jos sam jednu noc u sumi sam proveo. Utorak, opet kroz sumu.
Izbjegavao sam mjesta gdje se pucalo. Nasao sam konzervu uz put i to jeo.
Dosao sam do Malcica i nisam mogao dalje. Tu sam prespavao. Nastavim
hodati u srijedu ujutru. Nadjem Tesanovic Branka, ranjenog. Obojica rjesimo
da se predamo. Odmorili smo se i krenuli cestom, naisli na kuce o jednog
mrtvog na nosilima. Nastavili smo dalje sve dok nismo naisli na vojnu
policiji Armije BiH. Digli smo ruke i predali se. Pregledavali su nas, povadili
dokumenta, stavili lisice. Usli smo u kobmi i - evo nas tu.

- U medjuvremenu sam cuo da je palo vise teritorija, medju njima i Sanski
Most gdje sam ja zivio. Koliko znam od teritorija velike Republike Srpske
nema nista. Mislim da je konacno kraj ovom ratu, da je sve badava bilo, da
su ljudi dzabe napaceni i izginuli.

MILAN PROLIC, iz Kikinde: - Stanovao sam u Mrkonjic gradu. Imam zenu i
dvoje djece. Ovo mi je bilo prvi put da sam bio na ozrenskom ratistu. Bio
sam pred zarobljavanje cetrnaest dana u smjeni. Prije Vozuce niko nam
nista nije rekao. Postavilo nas u autobuse, citav dan smo putovali, a kad
smo stigli poredalo nas u rovove i zemunice. Bilo nas je po sest u zemunici.
U nedjelju uutro je zapuzalo zestoko. Ovi nasi naredili povlacenje, i mi smo
se poceli povlaciti. Zarobljeni smo, medjutim, odmah. Oficiri su otisli na
vrijeme, ostali smo sami.

- Izmedju sebe smo govorili: Sta cemo ovdje u nepoznatom? Niti poznajes
teren, niti znas gdje da se povuces. Sve je to za nas bilo nepoznato. Lutalo
smo po sumi, nas sest, sve dok nismo bili zarobljeni. Samo da se sve ovo
zavrsi, da se svi vrate svojim kucama, svojoj djeci i porodicama, i da se
nikada ne ponovi...

- Pao je i moj Mrkonjic grad. Tamo mi je bila porodica. Trebalo je, brate, sve
da se rjesi politickim putem, ne ovako. Nama ostaje da zivimo zajedno, ako
moze. Ako ne moze - ne znam ni sam. Najbolje bi bilo da zivimo kao
nekad, a zivjeli smo zajedno dobro. Sto cu ja sad bjezati u Srbiju, a zavolio
sam Bosnu. Da je nisam volio ne bih ni dosao da u njoj zivim. Nije nam ovo
trebalo. Ja samu Mrkonjic-Gradu zivio mirno, niko me nije dirao. Ni komsije
Muslimani, ni komsije Hrvati.

- Da mi je da vidim zenu Gospavu i sinove Gorana i Zorana. I da javim caci i
materi, Borku i Stani, da sam dobro. Da sam ziv i zdrav...

SRETO MARKOVIC, iz Zenice: - Iz Zenice sam izbjegao jos 92. i nastanio se
u Doboju. Imam zenu i dvoje djece. U srpsku vojsku sam stupio 27.07.92.
Bio sam strijelac u 4. ozrenskoj, gdje su nas iz raznih mjesta premjestali po
kazni. Na smjeni smo provodili po 60 i 90 dana. Hrana slaba, a u zadnju
godinu i po dana moral vojske bio je nikakav. Bilo je dosta dezertera koji
su bjezali sa Vozuce, pa ih milicija hvatala po Doboju i Banjaluci, i vracala
nazad.

- Predao sam se jer nisam imao kuda. Vojna policija BiH prevezla me u
Lukavac gdje sam proveo nekoliko dana, pa sam onda sproveden u Tuzlu.
Nasa linija pala je za desetak minuta, a citava Vozuca za pola sata.

- Ovome se moralo stati u kraj, nema se kuda. Bolje je kod svoje kuce. Prije
rata u Zenici zivio sam bolje. Radili smo i zena i ja, dvije plate. Sada sam
bjednik. Trebalo nam je tri i po godine da shvatimo da smo zavedeni.
Govorilo se o stvaranju nekakve velike srpske drzave, ali uzalud. Nema
nista od toga. Toliko je narod prevaren, otisao sa ognjista da se stvori ta
velika srpska drzava. Nit od toga ima ista, nit se moze zivjeti samo sa
jednim narodom. Toga nigdje nema. Moramo se opet spojiti i zivjeti svi
sajedno, i Muslimani i Hrvati sa nama Srbima. Sto ja ne bih mogao zivjeti u
takvoj Bosni i Hercegovini? Nije mi vazno ko ce biti predsjednik, meni je
vazno da bi bude fino i da zivim sa ostala dva naroda. Za ove tri i po
godine vise sam se napatio nego sto sam zivio. Ono sto sada rade
Amerikanci, to je najbolje za sve nas. Niko ne treba nigdje bjezati, neka
ostane gdje je bio i bice sve u redu. Za ratne zlocince zna se - ima sud za
njih. Znam da su na tom spisku Karadzic i Mladic. Ko je zasluzio, neka i
odgovara. Ne moze se glavom groz zid.

BOZIDAR TODOROVIC, iz Zavodovica: - Rodjen sam 1947. godine. Imam
zenu Milicu, sinove Zorana i Zeljka. Zoran se nalazio na ratustu u Vozuci,
radio u komandi veze, a Zeljko se nalazio u JNA. Sad je u srpskoj vojsci, ali
ga nika nisam vidio. Supruga je trenutno u Odzaku. Ja sam u vojscu od
25.05.93, u 4. ozrenskoj brigadi. Cjelo sam vrijeme na Ozrenu i Vozuci. U
posljednjih pet mjeseci bio zam zamjenik komandanta cete. Oko deset sati
ujutru, 10.9. prosle godine, dobili smo obavjestenje da se trebamo povlaciti
prema Ozrenu, prema Klupama. Kad smo dosli na dogovoreno mjesto niko
nas nije cekao. Nastalo je opste rasulo i razbili smo se po grupama. Ja sam
se udruzio sa jos dvojicom. Lutali smo tri dana po sumi, treci dan smo se
predali na putu. Izvrsen je pretres, priveli su nas, nahranili i sprovelu u
Lukavac. Tamo sam deset dana ispitivan od MUP-a i vojne policije.
Prebacen sam poslije u Tuzlu, u zatvor.

- Nismo, pravo da vam kazem, u pocetku razmisljali na predaju, jer su nam
pricali ako padnemo u ruke Armiji BiH da dolazi do prebijanja, sjecenja,
sakacenja ljudi, tako da je taj strah bio prisutan kod svih vojnika. Ali, ta
prica na nasu srecu nije bila tacna.

- Radio sam prije rata rata u "Krivaji". Imao sam dvosoban stan, fino se
zivjelo. Zena je sada u Odzaku, teski je seceras. U posljednje vrijeme cujem
da tamo nema hrane, pa se ide na kazan. Ja nemam druge domovine osim
Bosne i Hercegovine. Isto kao i cjeli srpski narod u Bosni. Ko je sta ucinio
neka odgovara za svoja djela. Za zlocince ne bi trebalo biti mjesta u ovoj
drzavi. Za svakog ko je okrvavio ruke, bez obzira ko je i odakle je. Svi koji
su posteni neka ostanu u mjestima u kojima su i bili. Ili, nek se vrate.
Mojima cu poruciti cim ih vidim da samo da zelim da zivimo gdje smo i prije
bili. Neka raspakuju torbe i nigje se ne sele!

KONSTANTIN JOVANOVIC

Posted: 21/06/2007 08:50
by _BosanaC
Samo da kazem da nisu Zavodovici nego Zavidovici :D

Da mi nije ovog Fair Lifea ne bih znao gdje mi je pola familije cetnikovalo :-) :-)

P.S. Spomenuti je trenutno negdje na prostoru Srbije. Nakon izlaska iz Zavidovica, jedan od onih sto su kukali na radio Ozrenu doticnom Ozrenu Jorganovicu o baliNskim konc logorima u Zavidovicima, vjesanju Srba po banderama itd.

Poslje rata vratio stan, i uredno ga prodao... Trosoban, prijeratna novogradnja.

A babo u mene dobi stan tek '97.

Posted: 21/06/2007 14:52
by seln
_BosanaC wrote:Samo da kazem da nisu Zavodovici nego Zavidovici :D

Da mi nije ovog Fair Lifea ne bih znao gdje mi je pola familije cetnikovalo :-) :-)

P.S. Spomenuti je trenutno negdje na prostoru Srbije. Nakon izlaska iz Zavidovica, jedan od onih sto su kukali na radio Ozrenu doticnom Ozrenu Jorganovicu o baliNskim konc logorima u Zavidovicima, vjesanju Srba po banderama itd.

Poslje rata vratio stan, i uredno ga prodao... Trosoban, prijeratna novogradnja.

A babo u mene dobi stan tek '97.


Ko ti je kriv, sto nisi pustio bradu vaktile. :D
Hoces ti da budes multi-kulti, Bosna-moja dezela i slicne zajebancije...
eeee, moj brajko, nema ti tu hljeba.