Majjah wrote:Den wrote:Zelio bih da znam kolika je vojska bila koja je napala Bosnu, kolko Turskih vojnika je brojala i kako je posle pada Bosne bila situacija. Mora da je neko nesto o tome zapisao, neki Turski pisac ili nesto slicno. Bas bi zelio da znam I PUNO ME INTERESUJE.Ako neko zna vise o tome neka mi kaze, hvala...
,,Bosna je sapatom pala'', tako govore!
I mene bi isto to zanimalo. Dosta toga se planski krilo od svih onih koji su nastojali da saznaju nesto vise o Bosni u tom periodu, razlozi su vise nego ocigledni! Ja vjerujem, ubijedjen sam da ima hrpa spisa o tome u Istambulskoj i Vatikanskoj arhivi, ali nasi tzv. historicari imaju preceg posla, kao sto je npr. svadjanje sa Osmanagicem da li ima piramide ili nema, umjesto da odu tamo i malo se ,,zarove'' u dokumente toga vremena!!!!
Bosna nije šaptom pala, iako je tako zabilježeno u savremenim izvorima, ali je pogrešno interpretirano od današnjih kvazihistoričara i nacionalističkih političara koji su nastojali da popljuju sve što ima veze sa Bosnom. Ovo je što ja mislim o svemu tome:
Ako se pažljivo sagledaju sve činjenice može se zaključito upravo suprotno. Istina, Bosna nije dala tako veliku i značajnu bitku, kao što je ona na Kosovu polju. Međutim, karakter turskog osvajanja u Bosni je donekle bio drugačiji. Ona je zbog konfiguracije svog zemljišta bila teško osvojiva, te su se Turci ovdje odlučile za drukčiji pristup. Bosna je postepeno i polagano razarana, tako da na kraju ona nije bila u stanju da pruži dostojan otpor. Tom prilikom su se Turci obilato koristili slabom političkom situacijom u zemlji, tj. međusobnim sukobima bosanskih feudalaca, koji su omogućivali budućem osvajaču da se nesmetano miješa u njene unutrašnje prilike, pa čak i da dodatno raspiruje mržnju i sukobe između bosanske vlastele na čelu sa kraljem i oblasnom gospodom, kao glavnim akterima ovih sukoba.
1386. godine Osmanlije se prvi puta pojavljuju u Bosni, kada je odred akindžija(konjanički odredi u osmanskoj vojsci koji su vršili diverzantske upade na teritorij koji još nije bio osvojen) upao u našu zemlju, ali se ubrzo povukao. Dvije godine kasnije(1388), pod vodstvom Šahina, Osmanlije su ponovo upale u Bosnu, ali ih vojvoda Vlatko Vuković dočeka kod Bileće, gdje im je nanio težak poraz. Vlatko Vuković je učestvovao i u Kosovskoj bici(1389), gdje je predvodio jedan odred Bosanaca, koji je upućen kao pomoć srpskom knezu Lazaru.
Ovi upadi Osmanlija neće ostati usamljeni, jer će u narednom periodu uslijediti novi i još opasniji pohodi osmanske vojske. Oni su poduzimani sa ciljem da ekonomski oslabe zemlju koju je trebalo osvojiti, da se prorijedi njihovo stanovništvo (ubijanjem, odvođenjem u ropstvo ili prisiljavanjem na bježanje), te da poljulja moral i ulije strah svima koji ostanu. Da bi to postigli, akindžije su ubijali i pljačkali, robili i palili gdjegod su se pojavili. Osmanlije su imale i običaj da se miješaju u političke prilike susjednih zemalja, naročito u njihove unutrašnje sukobe. Često su ratovali u službi jedne od zaraćenih snaga i time još više unosili razdor u neprijateljske redove čime su sebi olakšavali posao. Takva taktika, koja je davala izuzetne rezultate, korištena je i prilikom osvajanja Bosne.
Međutim, Bosna je i dalje uspjevala da punih 77 godina pruža jak otpor daleko moćnijem i superiornijem neprijatelju. Sva dešavanja su uticala na moral ljudi u Bosni, koji je sve više opadao, a sa njime je opadala i vojna moć zemlje.
Presudan momenata u svim ovim dešavanjima su bila dva događaja. To su bili bitka na Lašvi iz 1415. godine i zauzimanje tvrđave Hodidjed u župi Vrhbosna 1448. godine. Naime, nakon prvog događaja Turci postaju stalno prisutan faktor u zemlji i u Bosni će imati veću vlast i od njenog kralja. Situaciju je dodatno pogoršao i danak kojeg su od ove vremena Bosanci, sa kraćim prekidima, morali plaćati sultanu sve do njenog konačnog sloma. Naravno, plaćanje tog danka je dodatno iscrpljivalo materijalnu i odbrambenu moć zemlje. Pored danka, Ostoja je morao biti i zvanično priznat od strane sultana.
Osvajanje Hodidjeda je imalo još veći značaj jer su na taj način Turci imali u svojim rukama veoma važno utvrđenje u srcu zemlje koju su namjeravali u skorije vrijeme da zauzmu i iz kojeg su mogli nesmetano da vrše vojne operacije po Bosni.
Kada su se na kraju Turci odlučili za konačni napad, angažovali su preko 150 000 vojnika, a koristili su se i raznim smicalicama i lažima, kao što je obećanje bosanskom kralju o petnaestogodišnjem miru. Povjeravši sultanu, kralj nije pripremio odbranu zemlje, što je olakšalo njeno osvajanje. Tako je kralju jedino preostalo da bježi.
Znači, prema ovome, osvajanje Bosne je trajalo punih 77 godina, a ne tri mjeseca, koliko je trajao sultanov pohod iz 1463. godine. Kada su te godine Turci krenuli u osvajanje Bosne, predstavljali su najjaču svjetsku silu, carstvo koje se može uporediti i sa najvećim carstvima koje je čovječanstvo iznjedrilo poput Rimskog, Perzijskog, Arapskog, Makedonskog,... Pod turskim udarom padale su i mnogo jače države nego što je bila Bosna, tako da je bilo samo pitanje vremena kada će i Bosna doći na red.
PS O ovome su napisana brojna djela i samo je potrebno da nađete pravu knjigu i da je pročitate. Zasad vam mogu preporučiti da pročitate od grupe autora Historiju BiH od najstarijih vremena do Drugog svjetskog rata. Tamo vam je ukratko sve fino objašnjeno i nije pretjerano teško za shvatiti. Ako vam šta dalje interesuje, posle svakog poglavlja vam stoji spisak literature, pa odaberite sebi što vam se sviđa. Sve najbitnije knjige možete naći po bibliotekama, tako da nisu nedostupne.
