#1 OHR IZ SARAJEVA BRANI SVIJET
Posted: 29/12/2006 17:10
http://www.ohr.int/ohr-dept/presso/pres ... t_id=36799
Da li je izjava Christiana Shwarz Schillinga samo izraz autarhičnosti OHR-a?
Meni liči na slijedeću konstataciju: „U SRBIJI SVE PO STAROM, A SULTAN BOŠNJANE UNIŠTI SAM (Karadžić, V.). Kako?
Danas, ukoliko se namjerava riješiti „narodni“ problem, prvi problem namjerniku je da riješi radi li se, doista, o „narodnom“ problemu. Neminovno, bez obzira što različite naučne i/ili nenaučne teorije i prakse akumuliraju veliki broj instrumenata i o narodu, suočit će se sa problemom dovoljno indikativnih sadržaja, na osnovu kojih je uopće moguće definirati problem u kategoriji „narodni“ – u etničkom smislu, pa i u državotvornom smislu.
Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, upravo leglo problema je na relaciji etničko i državotvorno. Međutim, pravo na to leglo je izvučeno na nivo politike i, s tog nivoa, projektirano na državnu teritoriju – kao prvi od tri ključna uvjeta postojanja države. Prethodno, da bi se taj nivo distancirao (i: oslobodio!) od „narodnog“ problema, stvorena je floskula o nemogućnosti suživota „nâroda“, a zatim o mogućnostima njihovog „pomirenja“. Usput, naglašava se kako je Srbima matična država - Srbija, a Hrvatima - Hrvatska, uz istovremeno neporicanje njihove konstitutivnosti (državotvornosti!) u Bosni i Hercegovini: što bi – bukvalno – značilo kako je Bosna i Hercegovina dio otete teritorije Srbije i Hrvatske). U tom kontekstu, na trećoj strani, protežira se „činjenica“ da u Turskoj ima više Bošnjana nego u Bosni i Hercegovini, pa i imputira zaključak o neautohtonosti Bošnjana u Bosni /što i nije sporno, ako se odnosi na onu – osmanski profitabilnu zajednicu! – koja je sračunato „prevela“ Muslimana u Bošnjaka, a u vrijeme dok je on (i njihovom zaslugom: http://bohem.blogger.ba/arhiva/2006/12/26#597802), bio u vlastitoj krvi do grla/, što je preduvjet do nepostojanja razloga za lagodno realiziranje i njihovog dijela (troprste!) pretpostavke.
Skupa, Miloševićevski osiono, negira se narod u državotvornom smislu, odnosno i država Bosna i Hercegovina. Da bi se politički nivo distancirao od „narodnog“ problema i istovremeno, poput rak-rane (kojoj se ishod, u pravilu, zna), zaštitio kao njegov primarni protektor - stvorena je floskula o „pomirenju“ nâroda. Hitler je, također, demokratskim putem došao na vlast. Nakon njegove vlasti, uvjet pomirenja nije ispostavljan narodima (pošto narodi i nemaju adresu - nego je ona na državnom omotu izvučena na nivo organizirane političke kontrole!), već je – u korist naroda – eliminiran Hitlerov program. Ne idući ad hominem, ne zanemaruje li se pitanje: ko, s kim i zašto bi se trebao „pomiriti“? Ne traži li se od Bosne i Hercegovine da abolira Hitlera i njegov program?
U situaciji kad, uz respektabilan mračno-historijski amanet i respektabilnu oružanu silu, u „ime naroda“ - „narodu“ ponudite i „priliku“ na blickrig i savršen zločin, da li je za očekivati da zato ne bude podrške? Nije, jer pri takvom uvjetu samo rijetki neće pristati da sudjeluju, ili da budu po strani (što je, također: pristajanje!). Zaboravlja se da je i Slobodan Milošević upravo na te rijetke prvo okrenuo tenkovska ždrijela, usred Beograda?
Nakon toga: „Potreba za kultom ličnosti ima svoje korene u čovekovoj ličnoj neodgovornosti. Čoveka čine odgovornim razum, savest i volja. Kada razum raskrinka određene motive kao iracionalne (nesvrhovite sopstvenom i tuđem dobru) tada savest tim motivima prida moralnu dimenziju - proglasi ih grehom i traži od čoveka da im se on svojom voljom odupre. Ali, ako se čovek svojom voljom ne odupire svojim slabostima, tada mu smeta upotreba razuma jer raskrinkava iracionalnost njegovih motiva. On tada dolazi u konflikt ne samo sa zdravim razumom, već i sa sopstvenom savešću, koja ga opominje zbog pokoravanja iskušenju.
Ljudska zajednica, koju odlikuje kolektivna neodgovornost, pokušava da nadomesti problem razuma i savesti kroz potrebu za ideološkim autoritetom koji će da misli i odlučuje umesto nje same. Razumno preispitivanje sopstvenih postupaka i susret sa sopstvenom neispunjenom odgovornošću bi izazvali neželjeni stres. Kako takav princip opšte neodgovornosti vrlo brzo donosi loše posledice, javlja se potreba i za dežurnim krivcima na koje se prebacuje odgovornost za postojeće probleme, a ti krivci se pronalaze u ideološkim, nacionalnim, verskim, ili nekim drugim neprijateljima. Zatim stupa na delo mehanizam projekcije, pa se neprijatelju projektuju sopstvene nepriznate slabosti, što izaziva psihološku satisfakciju sopstvene neodgovorne savesti“ (Bogdanović, M. 2004).
U „hrvatskom slučaju“, situacija je potpuno čista: Bosna i Hercegovina je upotrijebljena za pripremu „Oluje“. Pitanje je: ne priprema li se Bosna i Hercegovina sa „svoju Oluju“? – koju definitivno ne bi nadživjela!
U „trećem slučaju“ – koji se ne može tretirati ni narodnim ni političkim - jer su ga amorfnim stvorili oni političari i propovjednici, koji su se „u ime borbe za narod“ odrekli meritornih državnih premisa na teritorijalnom, populacijskom i političkom nivou, a koji su, napriliku, slijedom Karadžićeve: „U SRBIJI SVE PO STAROM, A SULTAN BOŠNJANE UNIŠTI SAM“, Christianu Shwarz Schillingu, kao i njegovim prethodnicima, za srce prirasli – kao ustupak za gostoprimstvo i miran svršetak njihove misije.
Naravno, ukoliko Christian Shwarz Schilling i dalje ne bude uvažavao premisu: „Ako želiš život, ne dohvataj se nemoći u onom što je rješivo. Ako želiš mir, ne vodi brigu o onom što je neizlječivo“ (Said An-Nursi), pa bude spreman koristiti bonske ovlasti „u slabljenju nacionalističkih fanatika“.
Posebno pošto je - s punim pravom! - sam identificirao ORGANIZIRANU POLITIČKU KONTROLU S “NACIONALISTIČKIM FANATICIMA” U PROČELJU kao: LEGLO NEMOĆI! Također, Christian Shwarz Schilling je potpuno svjestan da su HITLERI - NEIZLJEČIVI! Ne priliči mu ni poricati činjenicu da se - nakon prevelike brige o “slabljenju” njihove neizlječivosti – od njihovih projekta (jedan je pokrenut iz: Sarajeva!) - morao braniti Svijet. Pred slijedećom godinom njegovog mandata, nije na odmet posjetiti Christiana Shwarz Schillinga da i on – iz Sarajeva! – brani Svijet.
Da li je izjava Christiana Shwarz Schillinga samo izraz autarhičnosti OHR-a?
Meni liči na slijedeću konstataciju: „U SRBIJI SVE PO STAROM, A SULTAN BOŠNJANE UNIŠTI SAM (Karadžić, V.). Kako?
Danas, ukoliko se namjerava riješiti „narodni“ problem, prvi problem namjerniku je da riješi radi li se, doista, o „narodnom“ problemu. Neminovno, bez obzira što različite naučne i/ili nenaučne teorije i prakse akumuliraju veliki broj instrumenata i o narodu, suočit će se sa problemom dovoljno indikativnih sadržaja, na osnovu kojih je uopće moguće definirati problem u kategoriji „narodni“ – u etničkom smislu, pa i u državotvornom smislu.
Kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, upravo leglo problema je na relaciji etničko i državotvorno. Međutim, pravo na to leglo je izvučeno na nivo politike i, s tog nivoa, projektirano na državnu teritoriju – kao prvi od tri ključna uvjeta postojanja države. Prethodno, da bi se taj nivo distancirao (i: oslobodio!) od „narodnog“ problema, stvorena je floskula o nemogućnosti suživota „nâroda“, a zatim o mogućnostima njihovog „pomirenja“. Usput, naglašava se kako je Srbima matična država - Srbija, a Hrvatima - Hrvatska, uz istovremeno neporicanje njihove konstitutivnosti (državotvornosti!) u Bosni i Hercegovini: što bi – bukvalno – značilo kako je Bosna i Hercegovina dio otete teritorije Srbije i Hrvatske). U tom kontekstu, na trećoj strani, protežira se „činjenica“ da u Turskoj ima više Bošnjana nego u Bosni i Hercegovini, pa i imputira zaključak o neautohtonosti Bošnjana u Bosni /što i nije sporno, ako se odnosi na onu – osmanski profitabilnu zajednicu! – koja je sračunato „prevela“ Muslimana u Bošnjaka, a u vrijeme dok je on (i njihovom zaslugom: http://bohem.blogger.ba/arhiva/2006/12/26#597802), bio u vlastitoj krvi do grla/, što je preduvjet do nepostojanja razloga za lagodno realiziranje i njihovog dijela (troprste!) pretpostavke.
Skupa, Miloševićevski osiono, negira se narod u državotvornom smislu, odnosno i država Bosna i Hercegovina. Da bi se politički nivo distancirao od „narodnog“ problema i istovremeno, poput rak-rane (kojoj se ishod, u pravilu, zna), zaštitio kao njegov primarni protektor - stvorena je floskula o „pomirenju“ nâroda. Hitler je, također, demokratskim putem došao na vlast. Nakon njegove vlasti, uvjet pomirenja nije ispostavljan narodima (pošto narodi i nemaju adresu - nego je ona na državnom omotu izvučena na nivo organizirane političke kontrole!), već je – u korist naroda – eliminiran Hitlerov program. Ne idući ad hominem, ne zanemaruje li se pitanje: ko, s kim i zašto bi se trebao „pomiriti“? Ne traži li se od Bosne i Hercegovine da abolira Hitlera i njegov program?
U situaciji kad, uz respektabilan mračno-historijski amanet i respektabilnu oružanu silu, u „ime naroda“ - „narodu“ ponudite i „priliku“ na blickrig i savršen zločin, da li je za očekivati da zato ne bude podrške? Nije, jer pri takvom uvjetu samo rijetki neće pristati da sudjeluju, ili da budu po strani (što je, također: pristajanje!). Zaboravlja se da je i Slobodan Milošević upravo na te rijetke prvo okrenuo tenkovska ždrijela, usred Beograda?
Nakon toga: „Potreba za kultom ličnosti ima svoje korene u čovekovoj ličnoj neodgovornosti. Čoveka čine odgovornim razum, savest i volja. Kada razum raskrinka određene motive kao iracionalne (nesvrhovite sopstvenom i tuđem dobru) tada savest tim motivima prida moralnu dimenziju - proglasi ih grehom i traži od čoveka da im se on svojom voljom odupre. Ali, ako se čovek svojom voljom ne odupire svojim slabostima, tada mu smeta upotreba razuma jer raskrinkava iracionalnost njegovih motiva. On tada dolazi u konflikt ne samo sa zdravim razumom, već i sa sopstvenom savešću, koja ga opominje zbog pokoravanja iskušenju.
Ljudska zajednica, koju odlikuje kolektivna neodgovornost, pokušava da nadomesti problem razuma i savesti kroz potrebu za ideološkim autoritetom koji će da misli i odlučuje umesto nje same. Razumno preispitivanje sopstvenih postupaka i susret sa sopstvenom neispunjenom odgovornošću bi izazvali neželjeni stres. Kako takav princip opšte neodgovornosti vrlo brzo donosi loše posledice, javlja se potreba i za dežurnim krivcima na koje se prebacuje odgovornost za postojeće probleme, a ti krivci se pronalaze u ideološkim, nacionalnim, verskim, ili nekim drugim neprijateljima. Zatim stupa na delo mehanizam projekcije, pa se neprijatelju projektuju sopstvene nepriznate slabosti, što izaziva psihološku satisfakciju sopstvene neodgovorne savesti“ (Bogdanović, M. 2004).
U „hrvatskom slučaju“, situacija je potpuno čista: Bosna i Hercegovina je upotrijebljena za pripremu „Oluje“. Pitanje je: ne priprema li se Bosna i Hercegovina sa „svoju Oluju“? – koju definitivno ne bi nadživjela!
U „trećem slučaju“ – koji se ne može tretirati ni narodnim ni političkim - jer su ga amorfnim stvorili oni političari i propovjednici, koji su se „u ime borbe za narod“ odrekli meritornih državnih premisa na teritorijalnom, populacijskom i političkom nivou, a koji su, napriliku, slijedom Karadžićeve: „U SRBIJI SVE PO STAROM, A SULTAN BOŠNJANE UNIŠTI SAM“, Christianu Shwarz Schillingu, kao i njegovim prethodnicima, za srce prirasli – kao ustupak za gostoprimstvo i miran svršetak njihove misije.
Naravno, ukoliko Christian Shwarz Schilling i dalje ne bude uvažavao premisu: „Ako želiš život, ne dohvataj se nemoći u onom što je rješivo. Ako želiš mir, ne vodi brigu o onom što je neizlječivo“ (Said An-Nursi), pa bude spreman koristiti bonske ovlasti „u slabljenju nacionalističkih fanatika“.
Posebno pošto je - s punim pravom! - sam identificirao ORGANIZIRANU POLITIČKU KONTROLU S “NACIONALISTIČKIM FANATICIMA” U PROČELJU kao: LEGLO NEMOĆI! Također, Christian Shwarz Schilling je potpuno svjestan da su HITLERI - NEIZLJEČIVI! Ne priliči mu ni poricati činjenicu da se - nakon prevelike brige o “slabljenju” njihove neizlječivosti – od njihovih projekta (jedan je pokrenut iz: Sarajeva!) - morao braniti Svijet. Pred slijedećom godinom njegovog mandata, nije na odmet posjetiti Christiana Shwarz Schillinga da i on – iz Sarajeva! – brani Svijet.