Na zadnjoj fotografiji deportacija iz Potocara. S jedne strane srpski "vojnik" s druge odlikovani holandjani
Glasine o ponasanju holandskih vojnika, pripadnika UN snaga u Srebrenici, a tokom nelokiko najtezih dana u istoriji toga grada, kruze i danas, tri godine nakon krvavih srebrenickih dogadjaja. Dva nestala fotofilma i nemar ispoljen u vezi sa cijelim slucajem, pojacavaju utisak da Holandsko ministarstvo pokusava nesto sakriti.
Tadasnji holandski ministar odbrane, Joris Voorhoeve (1995), izjavio je da su filmovi koji su sadrzavali snimke ubijenih Bosnjaka i snimke koji su dokazivali ucesce vojnika holandskog bataljona u etnickom razvrstavanju, unisteni zbog slucajne greske.
Novi NL ministar odbrane, De Grave, zahtijevao je ponovnu nezavisnu istragu u vezi sa slucajem kada su unisteni filmovi koje je snimio porucnik holandske armije u julu 1995. godine. De Grave je ovlastio starog ministra odbrane De Ruijtera (1988 -1991) da vodi istragu o tom slucaju. De Ruijter je tokom 1995/96 godine bio savjetnik ministarstva odbrane i potpisao je konacni srebrenicki raport napravljen 30.11.1995. godine. Zanima me odgovor na dva pitanja vezana za ovaj slucaj. Kako, i pod cijom su odgovornoscu holandski vojnici dosli u ovu situaciju. I drugo, sta su holandski oficiri i vojnici cinili u toj situaciji. Odredjene informacije govore da je holandski bataljon asistirao srpskim snagama pri razvrstavanju Bosnjaka. Nista nije potvrdjeno, a bez zvanicne potvrde svako je daleko od sumnje. Ipak, neugodne price su ostale. U holandskom jeziku rijec neugodan znaci da se prica o necemu o cemu se radije ne bi trebalo razmisljati, o necemu sto se ne bi trebalo iznositi u javnosti.
I jos mnogo toga ostaje nepoznanicom, vezanom za proslost. Slucaj generala Karremansa, koji je pricao o dobrim i losim ratnim momcima, dok je u isto vrijeme pio sa generalom Mladicem. Ministar Joris Voorhoeve trazio je podrsku iz vazduha. Podrske nije bilo. Kako se to vec dogadja u ratu, konfuzija se povecava kada se neprijatelj priblizava. Da li su se holandski vojnici morali braniti u situaciji kada je poraz bio izvjestan. To nije bio plan. Stoga su postali svjedoci etnickog ciscenja.
U posljepodnevnim satima 13. jula 1995, porucnik Rutten, pripadnik holandskog UN bataljona bio je bjesan.
Pored staba holandskih snaga u Potocarima, u zauzetoj enklavi, vidio je pripadnike srpske vojske kako razvrstavaju Bosnjake. "Zasto pomazete deportaciju", pitao je visokog oficira Van Dujina. "
Zasto saradjujete sa Srbima" pitao ga je. "
Pomozite nam ili se vratite u bazu" glasio je Van Dujinov odgovor. Van Dujun je sklopio jasan dogovor sa srpskim snagama.
Dogovor, po kome bi muski dio srebrenicke bosnjacke populacije, "sticene" od strane NL bataljona, bio izrucen srpskoj vojsci.
Rutten je napravio fotosnimke na kojima su bila tijela devet Bosnjaka ubijenih od strane srpskih snaga. Takodjer, obratio se najvisen srpskom oficiru "Ovo me podsjeca na slike od prije 50 godina". Srpski oficir je poceo raspravu sa Ruttenom. Umjesao se Van Dujin, koji je bijesno otjerao Ruttena u bazu.
Tri godine kasnije, Rutten je jos u holandskoj vojsci. I veoma frustriran. Ono sto je vidio tih dana u Srebrenici, kao da nikome nije nista znacilo.
Njegova svjedocenja o razdvajanju i ubijanju Bosnjaka data Ministarstvu odbrane i nekim novinarima nisu donijela nikakav efekat.
Holandsko ministarstvo odbrane odlucilo je pokrenuti istragu, na osnovu dnevnih izvjestaja koje su iz Srebrenice dobivali od svojih podredjenih. ali, istraga o holandskim "ratnim zlocinima" nikad se nije desila. Cak, svjedocenje porucnika Ruttena nije stavljeno u izvjestaje u kojima se govorilo o iskustvima vojnika holandskog bataljona.
Covjek koji je potpisao takav izvjestaj, sada je odredjen da vodi istragu koju zahtjeva novi ministar odbrane
++++++++
Rutten: Kada smo došli do blokade...... vidio sam kako poručnik Van Duin i jedan broj njegovih kolega zajedno sa srpskim, nazovi-kapetanom, satjerava u grupu oko 60 do 70 muškaraca da bi njima napunio autobus. Upotrebljavali su traku za obilježavanje (kojom su označili stazu kroz koju su onda tjerali muškarce u autobus). Pomislio sam da to što sam vidio nije bilo u redu i sve sam fotografisao. Htio sam dokaze o svemu što se tamo dogadalo. Onda sam prišao poručniku Van Duinu i rekao mu jasno da on ne bi smio biti tako kooperativan sa Srbima. To sam mu rekao posebno zbog toga što su Srbi sjedili sa strane puta dok su Holanđani obavljali posao za njih. Rekao sam mu da ja nikako ne mogu podržti tu ulogu koju je on igrao.