Naprijed u Evropu!

Stranke, političari... Recite i Vi svoje mišljenje!
Post Reply
mI85
Posts: 40
Joined: 10/08/2006 02:20

#1 Naprijed u Evropu!

Post by mI85 » 03/09/2006 16:50

Tjedan dana s robovima u srcu Italije

Šokantno svjedočenje Fabrizija Gattija potreslo je Europu

Tjedan dana u paklu među bespravnim robovima, gdje se za neposlušnost, pa i puki nesporazum, može izgubiti glava, gdje vlada mračna sprega mafije i policije - to je sadržaj šokantne reportaže “Ja, rob u Apuliji”, koju je u rimskom L'Espressu objavio Fabrizio Gatti. U najboljoj maniri Günthera Walraffa svojedobno u Njemačkoj, te Barbare Ehrenreich u Americi, Gatti se predstavio kao Južnoafrikanac (dakako: bijeli), te je proveo sedmicu dana među beračima rajčica u “ukletom trokutu” u Apuliji, oko Foggie.

Svjedočanstvo koje je objavio povremeno je kadro zalediti krv u žilama i nekoga tko je prilično dobro upoznat s evropskom i, konkretno, talijanskom stvarnošću.

Evropu ne spominjemo slučajno. U posljednje doba na tom području netragom je nestalo čak 13 Poljaka, dakle državljana jedne od članica Evropske unije, koji su u Italiju došli kao sezonski radnici, posve u skladu sa zakonodavstvom Unije.

Poljska je zahtijevala - kao i svaka normalna država - da se provede istraga o njezinim iščezlim državljanima. Talijanska Državna policija, kojoj su zahtjevi proslijeđeni, samo za jednoga je izvijestila da pojma nema što se s njime zbilo, a za dvanaestoricu nije uopće ni odgovorila, kao da je posrijedi nešto manje vrijedno od starog mopeda, a ne ljudska bića. Istraga je sada povjerena karabinijerima, koji su vojna postrojba, pa je manji stupanj slizanosti s mjesnim organiziranim kriminalom koji kontrolira teren (što je jedna od bitnih odrednica mafioznosti).

Sukrivnja države

Čitatelja Gattijeve reportaže uzrujava bezdušna pohlepnost i okrutna nečovječnost kriminalaca, ali još i više indolentna sukrivnja države koja uredno ide na ruku zločincima. Unajmljenim ilegalnim radnicima, ugovorenima za naknadu nižu od bijedne, ni to ne isplate dva-tri tjedna, a onda sami obavijeste policiju koja pohvata nesretnike, zatvori ih i protjera, a novac ostaje u džepu onih za koje su rintali. Tome u Apuliji konkretno služi Bossijev i Finijev zakon o imigraciji. Naravno, policija ni ne prijavljuje ilegalne, pa još i lopovske poslodavce-potkazivače.

Gattijeva reportaža počinje prvim, neuspjelim pokušajem. Predstavljajući se kao Rumunj, pokušao se zaposliti na jednoj farmi. “Kaplar” (kako se u žargonu zovu predradnici koji za gazdu angažiraju i kontroliraju nadničare) objašnjava kako može raditi samo ako gazdi podvede neku mladu prijateljicu. Da bi bio jasniji, pokaže na par mladih Rumunja: oni rade, jer je žena pristala spavati s gazdom. “Ali ja sam sâm”, kaže Gatti. “Onda ništa”.

Ponuda radne snage nadmašuje potražnju, ako nema danka u ženskom mesu - ništa od zarade, ma koliko bila bijedna. Po talijanskim pravnim normama takva se vrsta ucjene izjednačuje sa silovanjem. A koga briga što siluju neku Rumunjku? U Torreu del Lago mjesni fašisti su otvorili sveti rat protiv homoseksualaca: s vremena na vrijeme sačekaju neku djevojku koja izađe iz lokala u kojemu se skupljaju homoseksualni parovi, pa je grupno siluju, onako pedagoški, da vidi što je zanemarila. Nitko uhvaćen. A posrijedi su Talijanke.

Tretman stranaca

Tretman stranaca silno se promijenio u posljednja dva desetljeća. Policija je sve grublja, pa i prema stranim novinarima, pa i prema osoblju Ujedinjenih naroda - a da se ni ne govori kako se tretiraju oni koji traže posao. O tome bi potpisani dopisnik mogao i sam napisati ružnu reportažu. Ali ni približno tako ružnu poput Gattijeve.

“Tjedan koji sam proveo infiltriran među robovima je putovanje s onu stranu svakoga neljudskog predviđanja. Ali nema alternativa da bi se izbliza vidio užas koji imigranti moraju pretrpjeti”, piše Gatti.

Sreo je Rumunje s dozvolom boravka i bez nje. Bugare, Poljake. Afrikance iz Nigerije, Nigera, Malija, Burkine Faso, Ugande, Senegala, Sudana, Eritreje. Neki su prispjeli tek nekoliko dana ranije, jer su znali da tu ima posla. Uzalud strašne vijesti o brodolomima u kojima je samo ovog ljeta našlo smrt nekoliko stotina tih ilegalnih imigranata. Uzalud patrole Obalne straže i Vojne mornarice. Dok ima poslodavaca spremnih na sve da bi uštedjeli nekoliko eura na nadnici i još nekoliko na porezu. Dok država čeka i više od šest mjeseci da odgovori na legalno postavljene zahtjeve za privremeni uvoz radne snage u skladu s Bossijevim i Finijevim zakonom (koji pomno propisuje što i kada mora priložiti poslodavac, ali ni na koji način ne obavezuje državu da ikada odgovori).




Mreža ‘kaplara’

Gazde su se oslonili na mrežu “kaplara” - Talijana, Arapa, Istočnoevropljana… - koji su milosrdni baš kao i zatočenici kapoi u nacističkim logorima. Tko prosvjeduje - ušutkaju ga željeznim šipkama, pripovijeda Gatti kao očevidac. Bilo ih je koji su se obratili za pomoć Kvesturi (Policijskoj upravi) u Foggi. A ona je, primjenjujući Bossijev i Finijev zakon, njih pozatvarala i protjerala. Ako tko utekne, “kaplari” ih traže svu noć. “Kao u lovu na ljude koji je ispričao Alan Parker u filmu ‘Mississippi Burning’. Nekoga su napokon i uhvatili. Nekoga i ubili” - piše Gatti.

On je prispio do prve “svoje” štale dok je “u hladu” mjereno 42 stupnja Celsiusova. U štali je segregacija čvrsta: Rumunji spavaju s Rumunjima, Bugari s Bugarima, Afrikanci s Afrikancima. Gatti je shvatio da ne može “proći” kao Rumunj, pa se “pretvorio” u Južnoafrikanca. Prisvojio je ime i prezime Donalda Woodsa, također znamenitoga istraživačkog novinara koji je na isti način istraživao apartheid. “Kaplar”, koga su crnci uvjerili da na jugu Afrike ima bijelaca, nudi 3 eura na sat. “Woods” je prihvatio, “kaplar” “Giovanni” je ukrcao u “golf” njih još devetoricu (tri sprijeda, pet straga, jednoga uz stražnji prozor).

Amadou iz Nigera kaže: “Giovanni, danas je petak, a nisi nam platio već tri tjedna. Pri kraju nam je i tjestenina. Petnaest dana već jedemo samo tjesteninu i rajčice. Momci su iscrpljeni. Treba im mesa da bi radili”. “Giovanni” se kune da će novac doći sljedeći tjedan, pa će ih odvesti sebi kući na meso, naravno, kad dobiju novac da mu (i) to plate. Rasprava je mirna: do vjetrobrana je ronilački nož, stavljen tako da ga svi vide. Novinar je sve uvjereniji da su i 3 eura na sat - jedna u nizu laži. “Giovanni” stalno govori “mi, Turci”, registracija njegova “golfa” je bugarska, ali izgovor je ruski ili ukrajinski.

Netom su prispjeli na polje za branje, gazda (ili gazdin sin) dočekuje ih s uvredama. Vidi Afrikance i odmah imitira majmune. Kad zapovijeda, zove ih “bingo bongo” (baš kako ih zove i Roberto Calderoli, potpredsjednik Senata, talijanski zakonodavac par excellence, onaj koji je na televiziji pokazivao na svojoj maji karikature uvredljive po muslimane). Ako netko podigne glavu, mladi gazda (tridesetak godina, Leonardo), uljudno drekne: “Koji k.... imaš gledati? Dolje i beri!”, uz prijeteće približavanje. Drugi njegov “kaplar”, opazivši da je netko oslonio sanduk na stabljiku, urla iz svega glasa: “Prvome tko stavi sanduk na biljku raskolit ću njime glavu, onako koliko je istinit Isus Krist!”

Da ne bi sve to prošlo bez Boga. Kršćanskoga.

Svakodnevno prebijanje

I Leonardo hoće znati odakle bijelci u Africi. Dozvolu da odgovori (jer bez dozvole se ni glava ne diže), dobio je Mohammed iz Gvineje. Taj zna. Nije čudno: diplomirao je političke znanosti i međunarodne odnose u Alžiru, govori talijanski, francuski, engleski i arapski.

I kleči dok govori Leonardu, koji nije ni čuo za Nelsona Mandelu i koji se čudi i dalje: vidi vraga, u Italiji su svijetli na sjeveru a tamni na jugu, a u Africi su na jugu bijelci?!

Šale nema. Najstarijemu Rumunju, 60-godišnjem Mihailu, prevrnuo se sanduk s 12 kilograma rajčica. Smjesta je dobio šakom u glavu. Ispričao se, još, i čuo: “K....: oprosti, moraš paziti!” Kasnije su mu razbili glavu kamenom, jer se žalio zbog udarca i zbog toga što nema isplate. “Mo’š mislit da će mi neki posrani Rumunj prijetiti”, objašnjava jedan od kaplara Leonardu.

Još je dobro prošao: živ je, iako mu od udarca u čelo teče krv iz nosa.

Rumunj Pavel je, 20. srpnja u Amendoli, prošao ipak gore. “Kaplar” je čuo da se žalio što nema isplate, pa ga je isprebijao željeznom šipkom dok je Pavel spavao, polomivši mu kosti na rukama kojima je štitio glavu. Rumunj je siguran da nije ubijen zato što su se ostali digli da ga spase.

Ostavljen je da krvari na madracu do noći, a tek tada je netko, skrivećki, pozvao bolnicu i karabinijere. Stigli su tek ujutro, odvezli ga u bolnicu, gdje je operiran, kosti s mu sastavljene vijcima i žicama, četiri dana nakon operacije ga otpuštaju, ali ne na ulicu, nego zovu policiju, koja ga odmah protjeruje. Ima obje ruke u gipsu pod 90 stupnjeva, pa policajka Piera Romagnosi iskreno piše i potpisuje: “Odbija se potpisati”. Nakon devet dana, neishranjen i s inficiranim ranama ponovo je u bolnici: sepsa. Po izlasku ide u Kvesturu, da prijavi onoga tko ga je unesrećio. Pavel je od onda u zatvoru, jer nije otišao netom je protjeran. Bit će mu suđeno ovaj mjesec, može dobiti i 4 godine zatvora. „Kaplar" koji ga je masakrirao nije ni optužen. Država jasno pokazuje na čijoj je strani.

Novine su, izgleda, još jedino mjesto gdje se može svjedočiti. Ako novinar utekne na vrijeme.

Epizode iz života modernih robova

Kada se nekoliko ‘nadničara’ za pomoć obratilo Policijskoj upravi u Foggi , bili su pozatvarani pa protjerani iz Italije

Četiri boce od litre i pô za 17 žednih muškaraca pod suncem koje je i hlad zagrijalo na 42 stupnja. Još je dobro: u Villaggiu Amendoli se kanister s 20 litara zagađene vode plaća pola eura

U slučaju da se netko od ‘nadničara’ žali zato što nema isplate, ‘kaplari’ ga nemilosrdno isprebijaju željeznim šipkama

Za rad na poljima rajčica, i to od 6 ujutro da 22 u noći, s kratkom stankom za najgore žege, plaćaju dnevno 15, najviše 20 eura. Znajući da je to u Nigeru i Moldaviji bogatstvo. Nude im i smještaj, u stajama ili još gorim skloništima, bez svjetla, bez vode, bez zahoda (ako se tako ne naziva “rupa opsjednuta rojem crnih muha”, koju je imao prilike koristiti talijanski novinar), na prljavim i propalim madracima na podu, na kojima spavaju po dvojica - i za to plaćaju 5 eura dnevno svaki. Ako je gazda jako dobar, tih pola madraca bez posteljine plaća se 50 eura mjesečno.


Jutarnji list (Zagreb)


Post Reply