"Antifašistička politika" i "Blajburška književnost"

[Lincoln-Burrows]

Znači svih šest Hrvata koliko ih je bilo u PEN su napustili to društvo, prvo sam mislio da je samo 4.
Inače ukupan broj članova PEN je 40.

a troje od njih su ustaše

A vidim štaš

[Connaisseur Karlin]

opet pisao stranac:

"Mirogoj" se zove veliko groblje u Zagrebu, Mirogoj, mjesto mira,
mjesto gdje se njeguje mir. S arhitekturom svojih nadgrobnih spomenika Mirogoj je klasična lijepo groblje, povrh toga panteon hrvatske
povijesti. I tu sada na kraju širokog puta "leži" Bleiburg. Spomenik,
moćan mramorni okvir koji uokviruje reljef. Tu Sli ljudi koje karakterizira patnja prikazani u koloni koja nema ni početka ni kraja. Ispod
piše: "Hrvatskim žrtvama iz Bleiburga i na križnim putovima 1945".
Hrvatskim žrtvama ... Zašto samo njima? Zašto isključivosti Nema
dvojbe da su većina žrtava li Bleiburgu bili Hrvati, Slavka Goldstein ih
procjenjuje na 30.000 do 50.000. Ali su tamo bili i drugi koje je smrt
snašla na austrijsko-slovenskoj granici. Oko I 0.000 Slovenaca, pa 3.000
do j.000 četnika, dakle Srba. Što govori proti\' njihO\·og spominjanja
na spomeniku? Ili protiv sakupljanja svih žrtava kada sli ih ipak pod
istim ili sličnim okolnostima, u isto vrijeme, poubijali isti pobjednici?

Ulrich Schiller

[Nekako s proljeća]

„Većeg Vlaha, a boljeg muslimana od njega nema“, kazao nam je u šali vlasnik lokalnog restorana u koji čuveni odvjetnik Mladen Šutej već godinama zalazi…

- Moj djed, koga nikad nisam upoznao, bio je građevinski preduzimač, a gradio je prvi tunel Ivan, a onda dolazi u Sarajevo. Moj stric, doktor Milan Šutej, rođen je u Bradini, kao i Ante Pavelić, i njegov otac je, također, bio preduzimač i na tom poslu su bili u Bradini. Stric je rođen u Bradini, a moj otac u Sarajevu. Stric i otac su diplomirali po „rigorozi“, bili su doktori prava, a ne pravnih nauka. Moj drugi stric Juraj Šutej bio je istaknuti političar, a otac Zdravko Šutej je bio, kao što je Miljenko Jergović napisao, „bonvivan“. On je donio tenis u Sarajevo, a tenisom se, također, amaterski bavila i moja mater. No, stric je bio i osnivač "Napretka", bio je postavljen za ministra finansija u vladi Kraljevine Jugoslavije. Značajno je napomenuti da je njegova žena Sava bila Srpkinja. Imali su sina Zlatana, koji je, također, bio doktor prava. Međutim, kada je došla 1941. godina, on je, skupa s kraljem, otišao prvo u Egipat, pa onda u London. Iz Londona je vraćen po sporazumu Tito - Subašić.

Nakon toga je ušao u Titovu vladu kao nekompromitovani kadar. Radilo se o tome da je zlato Kraljevine Jugoslavije deponovano u Fort Knoxu u Americi i nisu ga htjeli isplatiti bez potpisa ministra koji ga je tamo položio, a to je bio upravo moj stric. I sa potpisom mog strica Jure Šuteja vraćeno je sve zlato Bosni i Hercegovini. U to vrijeme Subašić je bio potpredsjednik Vlade i oni su bili zaslužni što je Jugoslavija primljena u Dumbarton Oaks, u Ujedinjene nacije. Nakon toga je stric dao ostavku i živio u Zagrebu kao penzioner. Otac je bio predsjednik jednog teniskog kluba 1936. godine i tu je bilo dosta problema. Bila su dva teniska igrališta, pijesak za terene je dovozio neki seljak iz Kijeva, a svaki put kada se igralo, donosile su se teške teniske mreže, a na kraju meča su se sklanjale. Majka je bila djevojačkog prezimena Hirschler, njena familija je bila porijeklom iz Osijeka.

Moja majka je bila školovana na preparandiji, kao domaćica, govorila je njemački jezik, igrala tenis, svirala klavir i odgojila troje djece. Njen otac je bio vrlo cijenjen vodoinstaleter. A i njegov sin je, isto, bio vodoinstalater, imao je radnju u današnjoj ulici Kulovića, i u izlogu radnje je imao klozetsku šolju. Zanimljivo, otac današnjeg gradonačelnika Sarajeva je bio brico, sunetio je djecu, a u izlog je stavio vagu…

Otac je govorio na otvorenju crkve na Marindvoru, bio je i ktitor te crkve, a baba s očeve strane Marija Šutej bila je ktitorka crkve na Banjskom brijegu. Također, bila je odlikovana ordenom od samog Pape. Moga oca ustaše nisu puno dirale, ali ga nisu dobro ni gledale zbog njegovog brata.

- Jedne godine, bilo je to oko 1938., brat i ja znali smo sve aute u Sarajevu, jer ih je bilo malo. Stanovali smo tamo gdje gori guma (kod današnje Vječne vatre, op. „SB“), i tada je u banku dolazio Berković. On je bio vlasnik vile koju je kasnije uzeo Luburić. On je u banku kao direktor dolazio fijakerom, ali kako je postalo komplikovano dolaziti fijakerom, počeo je dolaziti autom. Ali, potom je prolazio Opel Admiral, neki, roze boje, kabriolet. Bio je to daleko najbolji auto koji sam vidio u gradu. I vozi ga zlatar po zanimanju, Zlatar po prezimenu, a inače gradonačelnik Sarajeva. Ja pitam oca je li to službeni auto, ima li gradonačelnik plaću? On kaže da to baš ne zna reći, ali misli da je to honorarna funkcija. Upoređujem to s današnjim gradonačelnikom Skakom, eto, on je inženjer, neka bude počasni…

Ali, to je bilo Sarajevo nekad.

U vrijeme prije uspostave NDH, uopće nije bilo međunacionalnih sporova. Prvo, muslimani nisu bili nacionalno osviješteni. Jedni su se izjašnjavali kao Srbi, a drugi kao Hrvati. Društveni život se u Sarajevu odvijao na visokom nivou. Sve što je bilo u Beču, bilo je i u Sarajevu. Bilo je oficirskih balova, izlazilo se u hotele "Europa", "Sarajevo", bilo je viđenih kafana. Osim toga, u Sarajevu je bilo sedam-osam konzulata, a konzulati su pravili svoja dva prijema, slavili su rođendan šefa države i rođendan države…

- Kad su ustaše ušle u Sarajevo, mi smo se sklonili na nekoliko dana izvan grada. Oslonac ustaša su činile tri-četiri porodice. To je bila porodica Zubić, imali su prodavnicu metalnih dijelova prekoputa slastičarne "Egipat". Ustaše su Jevreje odmah deportovale u Jasenovac, a ni Srbima nije bilo baš sjajno, i oni su završavali u Jasenovcu. Jevrejima su uzimali stanove, a Hrvati nisu znali šta će, nisu znali razliku između Franka i Mačeka. Ja u to vrijeme pripadam HSS-u, Mačeku, to je bila jedina politička organizacija Hrvata. Otac je u to vrijeme osnivao čitaonice na Alipašinom Mostu, Stupu…

Tada je išao voz do Ilidže, bilo je pet stanica.

- Spretni ljudi su u doba NDH išli u takozvanu promidžbu. To znači da su išli vani, kupovali robu i prodavali je skupo. A, moj otac je bio na onoj strani koja je robu skupo morala plaćati, jer on nije išao u „promidžbu“. Hoću da naglasim da je kod nas kod kuće prije rata, 1936 - 1937. dolazio nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić čestitati Božić. Onda je odjednom prestao dolaziti. Ja sam bio mali, nisam znao za te podjele, a Ivan Evanđelist se priklonio ustašama i nakon toga su prekinuti svi odnosi s njim.

- Sjećam se Maksa Luburića onoliko koliko se Sarajlija može sjećati. On je došao iz Ljubuškog, bio je mesar po profesiji. Ovdje je došao kao kaznena ekspedicija i znalo se za zločine koje je činio u Berkovića vili. Niko nije očekivao da će 55 Sarajlija visiti na Mariindvoru. Ja sam ih obišao. Oni su bili zvjerski mučeni. Hodao sam među njima, imali su ljubičaste i prevraćene jezike, što je dokaz da su negdje drugo bili obješeni, pa doneseni…

Luburić se po Sarajevu malo kretao, bojao se za život, ovdje je bio dva mjeseca.

Dva dana prije oslobođenja Sarajeva, otac nije spavao u kući, jer mu je jedan agent Maksa Luburića rekao da imaju još vremena da ga objese. Kad je došlo oslobođenje, dobio je kaznu od godinu dana ukidanja građanskih prava, to je bila teška mjera, jer nije smio raditi godinu dana. Advokat ne zna ništa drugo raditi nego svoj posao. U presudi je stajalo da, iako je imao simpatije prema partizanima, ide na „hlađenje“ godinu dana. Odmah su nas nakon toga izbacili iz stana. Stan je imao dvije kancelarije i sedam soba. Htjeli su da idemo u dvije sobe kod nekog advokata, da skupa s njim dijelimo stan.

Kao što sam i rekao, nabiskup Ivan Evanđelist Šarić se priklonio ustašama, a s njim je bio i neki pop Bralo. Kada je došla 1945., Ivan Evanđelist je pobjegao iz Sarajeva, a Božidar Bralo sačekao partizane, a oni njemu spremili suđenje u auli Suda. Okolo narod, viče: „Na vješala!"

- Godine 1946. ja sam bio kao neki predsjednik razreda i kada je došlo vrijeme da se ide na radnu akciju Brčko - Banovići, ja sam otišao. Kao šesnaestogodišnjak. Poslije sam bio i na radnoj akciji Šamac - Sarajevo. Onda si morao biti „partijaš“. Poslije sam bio na autoputu kad je trebalo ići na studij. Tada je postojao Komitet za visoke škole i naučne ustanove koji je dijelio upise i oni su rekli, nakon osmog razreda, hajde na prugu, a brigada će slati aplikacije. Ja sam otišao na treću radnu akciju, na autoput, i kada sam se vratio, ne daju mi ništa. Sreo sam na ulici mog kolegu Bakira Tanovića, koji me je pitao šta ću ja raditi, a ja mu rekao da mi se mati zaposlila u fotooptiku i da traže neke snimatelje i asistente pa sam ga zamolio da to pogleda i da mi javi. Onda je on otišao kod kinooperatera. Tada je oformljen „Bosnafilm“ na Ilidži i njega su primili i rekli da dođem i ja i donesem svoje papire. I taman sam se spremao da idem na Ilidžu, kad je došao poštar i donio telegram. Javlja mi rođak iz Beograda da me je tamo upisao vanredno na pravo.

Tada je bio problem za hranu, a ja sam bio kao mačevalac, vrhunski sportista, i dobivao sam R1 kartu. Bilo je to teško vrijeme. Brat studira u Zagrebu, otac leži u Zenici, a sestra i mater su ovdje. Pošalji nešto bratu u Zagreb, ocu u Zenicu i nešto nama ovdje. A, otac je bio suđen tako što je tužilac tražio da mu daju jednu rečenicu i da će on napisati optužnicu. Oca su držali pod istragom dugo, ali nisu otkrili nijednu rečenicu protiv njega. Onda su ga optužili da je primio jedno pismo koje je poderano. A, dobio je tako „blagu“ kaznu od 10 godina strogog zatvora. Od toga je malo manje od 6 godina odležao. Tada sam se vrlo loše osjećao. Onda sam se iz Beograda prepisao u Sarajevo kao redovan student, ali nisam primljen u omladinu. Onda me zovu u Sekretarijat, kao, treba da se ide na prugu Konjic - Jablanica, put se pravi, i to mi je bila životna šansa da izvadim tri legitimacije s radnih akcija. Rekao sam im da me ne mogu izbaciti, jer sam jedini bio na tri akcije i da ću studirati. To je bila jedna epizoda iz života…

Došlo je vrijeme da se ide u vojsku. Poslali su me u Kučevu, valjda niko iz Sarajeva nikad tamo nije otišao. Kada sam položio pravosudni ispit, umjesto da dobijem godinu dana prakse na sudu, nisu mi dali, nego sam bio pet godina pripravnik. Jedini ja sam bio pripravnik tri godine sa položenim ispitom. Kada je otac pušten iz zatvora, neće niko da ga primi na posao, neće Komora da ga primi, i tek kada je rekao Vladi Šegrtu da nema od čega živjeti, kao doktor prava, dobio je namještenje u nekom malom mesarskom preduzeću. Poslije je primljen u advokaturu, ali tad je već bio pred penziju.

- Meni je sada 90 godina i već mi je vrijeme za umiranje, a ostao sam jedini Šutej u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Moja sestra je bila advokat u Sarajevu, Banjaluci i Zagrebu, brat je diplomirani pravnik, bio je sekretar atomske elektrane Krško, živi u Krškom, ima 92 godine i vozi auto. Ja sam u životu dobio zlatnu plaketu u advokaturi, kao jahač sam proglašen vrhunskim sportistom…

Ja sam nakon ovog posljednjeg rata, kao član Komisije za ratne zločine, otišao kod kardinala Puljića. Sjedili smo u njegovoj kancelariji, na jednoj strani slika biskupa Stadlera, a na drugoj Ivana Evanđeliste Šarića. Upitah ga, je li ono Šarić, a on kaže da jeste. I sad mi je krivo što se nisam digao i otišao. Trebao sam mu reći da je njemu red da visi, samo ne na zidu nego na vješalima. Nadbiskup Šarić je umro u Španiji, tu je i sahranjen. Onda je, ne znam kojim povodom i ne znam iz kog agensa, neko se sjetio i dovukao ga mučki u Sarajevo, bez pompe, bez ičega, i sahranio ga u kripti crkve na Marindvoru. To je sramotno! To je ta crkva kojoj je moj otac bio ktitor i govorio na otvorenju. Ja sam to progutao, misleći, hajde, umri s mirom. A, onda sam pročitao da se otvara jedan dom za starije svećenike i da će se zvati „Ivan Evanđelist Šarić“. Onda sam otišao doktoru Mati Zovkiću i pitao ga kakav je to način. Rekao sam mu: „Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.“ On je rekao da je učestvovao u tome da se Šarić sahrani u Sarajevu, a ja više nikada nisam ušao u tu crkvu, niti ću ikada ući. Ne treba kardinala Puljića prozivati sada za Bleiburg. Naklonost prema ustašama počinje s Ivanom Evanđelistom Šarićem, koga su dovukli ovdje i koga hoće veličati. Očajan sam zbog toga.

- Poznati jevrejski aktivist Elie Wiesel došao je u Sarajevo i bio je neki sastanak u Predsjedništvu BiH. S njim je sjedio Alija Izetbegović, a onda je on upitao ima li iko prisutan iz Komisije za ratne zločine. Ja sam se javio i rekao da mislim da nisam toliko prepotentan da mislim da mogu u pet minuta vremena reći šta Komisija radi i kako radi nego, ako gospodin Wiesel ima vremena, neka dođe u Komisiju.

U Sarajevu je svaka vlast mijenjala imena ulica. Moja ulica se zvala Kralja Aleksandra Karađorđevića, pa je bila ulica Ante Pavelića, pa onda Titova.

- Obišao sam cijeli svijet osim Australije, o svom duhu, o svom kruhu. Nije me niko tjerao iz Sarajeva, ali su me takvi postupci, poput onoga što mi se u životu dešavalo, nagnali na razmišljanje da idem iz Sarajeva. Onda su me ubjeđivali, govorili: „Pa, nemoj…“ Moja porodica nije valjala ni Kraljevini Jugoslaviji, ni ustašama, ni partizanima.

Ja sam lokal-patriot, ja volim ovaj je*eni grad, i mene niko nije tjerao ni dozivao nego su me trpjeli…

(Razgovarali: M. ILIČIĆ i S. AVDIĆ)
SLOBODNA BOSNA
16. Maj 2020

[Škobo Habu]

E vala lažeš. Pola Hrvatske prigovara na ovu temu, pišu tekstove i ovi pisci što su dali ostavke su u pojedinačnim tekstovima to osuđivali. Jergović i ostali imaju otpor prema hipokriziji da dobar dio ANTIMISARA ustvari iza antifašizma skriva antihrvatski šovinizam (što je istina) jer se u svom antifašizmu dobro gledaju ne zamjeriti dominatnim unitarističkim narativima

Deder pročitaj ponovo moj post.

Eh, kada ga pročitaš nađi mi neki pasus od Jergovića, Lovrenovića i sličnih u kojem napadaju i osuđuju zabranu od strane austijske države na način na koji tretiraju peticiju P.E.N-a.

[Škobo Habu]

Znači svih šest Hrvata koliko ih je bilo u PEN su napustili to društvo, prvo sam mislio da je samo 4.
Inače ukupan broj članova PEN je 40.

Ja koliko vidim 82.

http://penbih.ba/clanovi/

Ispade da se Hrvati samo oni koji su se ispisali iz članstva?

[Nekako s proljeća]

Sve ja mogu razumjeti ako je razumu prihvatljivo. Gore na bilbordu vise obješene žrtve ustaša i fašista , Sarajevo 1945. Dole igra i pjesma, zabilježena kod Vječne vatre 2020.

[kakavdanakneiskustvu]

Znači svih šest Hrvata koliko ih je bilo u PEN su napustili to društvo, prvo sam mislio da je samo 4.
Inače ukupan broj članova PEN je 40.

Ja koliko vidim 82.

http://penbih.ba/clanovi/

Ispade da se Hrvati samo oni koji su se ispisali iz članstva? :roll:

a pola od tih su ustaše

[Milenkov buraz]

Gdje je bilo to anti SDA tijelo grada kad su se ulicama i školama davala imena "spornih ličnosti"?

Treba istinu govoriti jer kako reče uzoriti Kardinal Puljić istina oslobađa.

https://www.slobodnaevropa.org/a/skola- ... 82495.html

Problem su mladomuslimanske hobotnice koje masu stvari drže pod monopolom pa se stiče dojam da svi misle tako a daleko je to od istine.

Šteta što se nezadovoljstvo iz skupštine nije prenijelo i na ulicu pa i da šira javnost vidi antifašističke tekovine, bar jedno kozaračko kolo pred dvoranom ili nasred ulice. Ili će ipak biti da je lakše antifašizam demonstrirati nad jednom u tom gradu marginalnom skupinom nego se Zahiragiću i zahiragićima zamjeriti, oni bi mogli probati i razbiti kolo...

Znam, nikad to Sarajevo neće valjati taman onaj kip ispred katedrale da oživi. Jebena je to dijagnoza.

[Nekako s proljeća]

Etiketiranje, u vrijeme okupacije NDH se za zalijepljenu etiketu gubila glava. I nakon NDH su se etikete lijepile i glave il sloboda gubile.

Ne zamjeri.

[JohnnyS]

Treba istinu govoriti jer kako reče uzoriti Kardinal Puljić istina oslobađa.

https://www.slobodnaevropa.org/a/skola- ... 82495.html

Problem su mladomuslimanske hobotnice koje masu stvari drže pod monopolom pa se stiče dojam da svi misle tako a daleko je to od istine.

Šteta što se nezadovoljstvo iz skupštine nije prenijelo i na ulicu pa i da šira javnost vidi antifašističke tekovine, bar jedno kozaračko kolo pred dvoranom ili nasred ulice. Ili će ipak biti da je lakše antifašizam demonstrirati nad jednom u tom gradu marginalnom skupinom nego se Zahiragiću i zahiragićima zamjeriti, oni bi mogli probati i razbiti kolo...

Znam, nikad to Sarajevo neće valjati taman onaj kip ispred katedrale da oživi. Jebena je to dijagnoza.

Nisam ja Sarajevo izjednačio s jakim snagama koje su hrabre protiv dvadesetak osoba s prosjekom godina od cca 50, ali ne smiju na ulicu ništa kontra Busuladžića, jer štovatelji Busuladžića su možda u boljoj formi za obračun od pretilog Puljića.

[oaza85]

Šteta što se nezadovoljstvo iz skupštine nije prenijelo i na ulicu pa i da šira javnost vidi antifašističke tekovine, bar jedno kozaračko kolo pred dvoranom ili nasred ulice. Ili će ipak biti da je lakše antifašizam demonstrirati nad jednom u tom gradu marginalnom skupinom nego se Zahiragiću i zahiragićima zamjeriti, oni bi mogli probati i razbiti kolo...

Znam, nikad to Sarajevo neće valjati taman onaj kip ispred katedrale da oživi. Jebena je to dijagnoza.

Nisam ja Sarajevo izjednačio s jakim snagama koje su hrabre protiv dvadesetak osoba s prosjekom godina od cca 50, ali ne smiju na ulicu ništa kontra Busuladžića, jer štovatelji Busuladžića su možda u boljoj formi za obračun od pretilog Puljića.

Izvini, iz kojeg se ti slobodarskog grada javljas?

[Milenkov buraz]

Šteta što se nezadovoljstvo iz skupštine nije prenijelo i na ulicu pa i da šira javnost vidi antifašističke tekovine, bar jedno kozaračko kolo pred dvoranom ili nasred ulice. Ili će ipak biti da je lakše antifašizam demonstrirati nad jednom u tom gradu marginalnom skupinom nego se Zahiragiću i zahiragićima zamjeriti, oni bi mogli probati i razbiti kolo...

Znam, nikad to Sarajevo neće valjati taman onaj kip ispred katedrale da oživi. Jebena je to dijagnoza.

Nisam ja Sarajevo izjednačio s jakim snagama koje su hrabre protiv dvadesetak osoba s prosjekom godina od cca 50, ali ne smiju na ulicu ništa kontra Busuladžića, jer štovatelji Busuladžića su možda u boljoj formi za obračun od pretilog Puljića.

Nikoga na mimohodu tih dvadesetak i pretili Puljić nisu interesovali niti je mimohod bio zbog njih već zbog sasvim drugih stvari. A ti reče da se nije ništa dešavalo oko Busuladžića pa te demantovah kako dolikuje. Sve ostalo je loš pokušaj vađenja.

[Škobo Habu]

a pola od tih su ustaše

Ko to tvrdi?

[Connaisseur Karlin]

Pismo prof.dr. Sanje Šoštarić povodom ostavki u PEN Centru BiH

Drage članice i članovi PEN BiH,

moram priznati da sam vrlo neugodno iznenađena odlukom četvorice uvaženih autora i publicista, Lovrenovića, Jergovića, Ivankovića i Đikića, da istupe iz članstva ove organizacije. Njihova odluka me je iskreno rastužila i nagnala da se upitam šta je uzrok ovakvih njihovih reakcija.

Iz obrazloženja Ivice Đikića i Željka Ivankovića da se zaključiti da, između ostalog, imaju zamjerke na nezadovoljavajući način komunikacije prilikom sastavljanja samog protestnog pisma, jer neke članice i članovi nisu blagovremeno obaviješteni, ili neki od njih nosu dobili tekst pisma, ili su neki članovi „isključeniˮ iz komunikacije i slično. Ukoliko je tome zaista tako, red bi bio da se rukovodeće službe PENa očituju po tom pitanju. Lično sam, možda naivno i pogrešno, pretpostavila da su svi imali vremena i mogućnosti da se na vrijeme očituju ili da predlože izvjesne konkretne izmjene, dopune ili preformulacije u samom tekstu.

No, imam dojam da se u datim, a prilično šturim obrazloženjima za istupanje iz članstva potpisnicima protestne note (dakle i meni) zapravo spočitava jednostranost, komunističko-totalitaristička ideološka ostrašćenost, neosjetljivost, nesposobnost nijansiranog iščitavanja Historije i političko sljepilo. To me čudi, naročito zbog toga što sam u danima koji su prethodili neslavnoj i nečastivoj misi u Sarajevu uživala u briljantnim tekstovima Željka Ivankovića „Svi naši Bleiburziˮ (Autograf) i Ivana Lovrenovića „Politika Bleiburgaˮ (Byka).

Ivankovićev tekst postavlja apsolutno legitimno pitanje zašto se antifašistička oštrica ne brusi jednako nad svim „našim fašizmimaˮ, odnosno zašto glasno (ili glasnije) ne osuđuje bošnjačko (dnevno)političko kanoniziranje ustaško-muslimanske svite raznoraznih imama, vojnika i ratnih zločinaca, već im se u Sarajevu diže spomenik kroz imena ulica ili škola. Pitanje je, kako rekoh, prevažno i pogađa u srž, s tim da se ono mora proširiti i na neprestane fašističke ispade širom Bosne i Hercegovine, od Stoca i Mostara do Banje Luke i Višegrada, uostalom o tome pišu, rekla bih nadahnuto, i dva Dragana, Markovina i Bursać, baš kao i Enver Kazaz (npr. u Oslobođenju od 19. 5. 2020), i još mnogi drugi.

Međutim, meni i dalje nije jasno zašto se odbacuje protestno pismo PENa povodom demonstracije najcrnjeg političkog revizionizma presvučenog u svetost euharistije, i to pod pokroviteljstvom prohadezeovskog Hrvatskog Sabora, i proustaškog „Počasnogˮ bleiburškog voda. Da li se i u ovom slučaju zaista moralo antifašističkim makazama zasjeći sva tri etnoklerofašistička projekta, po principu da ako u Bosni kažeš A onda moraš reći i B i C? Neposredni povod je bila najava Mise, pa smo na taj „događajˮ reagirali kao na politički spektakuliziranu kampanju za rehabilitaciju endehazije usred Sarajeva, jer se ovdje upravo o tome radi, a to valjda znamo svi. Jedino s čim se mogu složiti je da se PEN BiH najzad probudio iz mučne letargije i apolitičnosti i da u budućnosti treba daleko glasnije i češće protestirati protiv svih drugih, a jednako pogubnih etnonacionalističkih i klerofašističkih prekrajanja historije II svjetskog rata i ratova 1990-ih kroz prekrajanja imena ulica i sistematsko brisanje sjećanja na narodnooslobodilačku borbu. U tom smislu, kao što odlučno odbacujem licemjerstvo jednog Komšića koji građanima Sarajeva čestita na antifašističkom protestu, tako ne dozvoljavam sebi da me paralizira osjećaj koji su u meni na tren izazvali uvaženi, sada bivši, članovi PENa, da sam osuđivanjem Mise na neki način možda izdala svoje hrvatstvo – jer tek bi to bilo strašno i za pomisliti. Dakle, šta znači kad se kaže da je protestno pismo trebali biti iznijansirano ili da su formulacije pregrube? Za armiju ustaških simpatizera, obitelji, djece, prevarenih i zavedenih, poslanih kao guske u maglu, neka drže mise zadušnice oni koji ih se sjećaju, neka se moli ko hoće i ima potrebu čak i za vansudski likvidirane ustaše, četnike, čerkeze, ili hitro uvojačene domobrane, u onim grozomornim sedmicama maja 1945, međutim neka to obavljaju u tišini, skrušeno, privatno, kako religija i nalaže, bez pompeznih medijskih najava i političke orkestracije i to u zemlji koja je raspamećena nacionalizmima, fašizmima i klerikalizacijom sveukupnog javnog prostora.

Kad ustvrdimo da je historija, postmodernistički rečeno, poligon nadmetanja velikih narativa i kada tu tvrdnju primijenimo na balkanski mitomanijski prostor, to onda podrazumijeva da je kritičko suočavanje s nostalgičarskom naklonošću prema partizanima i Titovoj državi nastaloj u partizanskoj borbi svakako nužno (taj generacijski recidiv je, priznajem, još uvijek mea culpa, pogotovo kao odbrambeni refleks osobe suočene s besprizornim post-jugoslavenskim jadom i čemerom cjelokupne tzv. „Regijeˮ), ali to za mene NE podrazumijeva uporno održavanje i veličanje Velikog Bleiburškog Narativa o patnji i golgoti „nevinihˮ, ubijenih samo zato što su Hrvati i katolici, a upravo tako čitam održanu Misu. Isto tako, moja podrška protestnom pismu PENa nikako ne znači da sam nespremna osuditi druge fašizme, naprotiv jedno podrazumijeva drugo. Fašizmi, nažalost, bujaju svud oko nas, a na nama je da ih pokušamo razobličiti, barem protestnim notama.

Žalim zbog razdora u PENu, no to iznova pokazuje moć historije, ali i našu nemoć da otvorimo sve teme koje držimo zaključane evo već tridesetak godina, pristajući na falsificiranje prošlosti koje dolazi iz najgorih etnofašističih laboratorija i na povampirenje svega najgoreg iz 1940-ih, kao da nismo naučili baš ništa.

Smrt fašizmu, sloboda narodu!
http://penbih.ba/2020/05/pismo-prof-dr- ... entru-bih/

https://penbih.ba/clanovi/sanja-sostaric/

Sanja

[PM72]

Zna li iko je li misa u Katedrali obuhvatala i pobijene ustaše Muslimane u Blajburgu ili je to bilo rezervisano samo za ustaše - katolike?
Pitam jer me sekira nedoumica,proučil iko dovu ili misu za dušu ubijenog ustaškog pukovnika Sulejmana Pačariza Hodžu kome su vlasti u Sarajevu dali ulicu u sarajevskom naselju Mojmilo ?
Ustaškom pukovniku iz Drugog svjetskog rata dali ulicu na Mojmilu a heroju oslobodilačkog rata ,pukovniku Avdi Paliću dali ulicu na smetljištu u Zabrđu.

[Connaisseur Karlin]

Zna li iko je li misa u Katedrali obuhvatala i pobijene ustaše Muslimane u Blajburgu ili je to bilo rezervisano samo za ustaše - katolike?
Pitam jer me sekira nedoumica,proučil iko dovu ili misu za dušu ubijenog ustaškog pukovnika Sulejmana Pačariza Hodžu kome su vlasti u Sarajevu dali ulicu u sarajevskom naselju Mojmilo ?
Ustaškom pukovniku iz Drugog svjetskog rata dali ulicu na Mojmilu a heroju oslobodilačkog rata ,pukovniku Avdi Paliću dali ulicu na smetljištu u Zabrđu.

Bleiburg je iskljucivo rezerviran za Hrvatske zrtve

[PM72]

Pa i Mujo iz Zavidovića u žutoj uniformi sa oznakom U na kapi je hrvatska žrtva...piše na spomeniku

[Milenkov buraz]

Pa i Mujo iz Zavidovića u žutoj uniformi sa oznakom U na kapi je hrvatska žrtva...piše na spomeniku

"istina oslobađa"

Misa je samo za krštene, Mujo jbg. nije kršten pa kao takvom mu se ne može učiniti misa.

P.S Hajde za Muju koji nije kršten je jasno zašto nema mise ali mi nije jasno zašto za preko 3000 Dalmatinaca izginulih na Sutjesci nema mise, a svi katolici i kršteni. Odgovor dakako znamo! O tome vrli pisci koji istupiše iz PEN-a BiH nikad bezbeli nisu pisali ili je meni nešto promaklo?

[kakavdanakneiskustvu]

a pola od tih su ustaše

Ko to tvrdi?

@karlinka

[PM72]

Znam da Mujo nije kršten ali bio je dobrovoljno hrvatski cvijet nego,jel učena dova za takve? Bar u zagrebačkoj džamiji? Trebalo bi tamo organizovati učenje dova za muslimane koji su nosili petokrake,da li bi tamošnja policija blokirala okolinu džamije?

[Connaisseur Karlin]

Znam da Mujo nije kršten ali bio je dobrovoljno hrvatski cvijet nego,jel učena dova za takve? Bar u zagrebačkoj džamiji? Trebalo bi tamo organizovati učenje dova za muslimane koji su nosili petokrake,da li bi tamošnja policija blokirala okolinu džamije?

IZ nije podrzala Bleibursku Misu, ali su, na groblju MIrogoj, jedan ili dva imama bez blagoslova IZ proucili dovu

partizanima se ne prakticiraju relgijski rituali, jer je komunizam sa petokrakom izbacio utjecaj religija u drzavi

[Connaisseur Karlin]

a pola od tih su ustaše

Ko to tvrdi?

@karlinka

ne, ja to ne tvrdim,m a ti si samo malkice glup, ali jos vise bezobrazan

[Kolinda]

Zna li iko je li misa u Katedrali obuhvatala i pobijene ustaše Muslimane u Blajburgu ili je to bilo rezervisano samo za ustaše - katolike?
Pitam jer me sekira nedoumica,proučil iko dovu ili misu za dušu ubijenog ustaškog pukovnika Sulejmana Pačariza Hodžu kome su vlasti u Sarajevu dali ulicu u sarajevskom naselju Mojmilo ?
Ustaškom pukovniku iz Drugog svjetskog rata dali ulicu na Mojmilu a heroju oslobodilačkog rata ,pukovniku Avdi Paliću dali ulicu na smetljištu u Zabrđu.

U katedrali su redom spomenuti svi, katolici, ljudi druge vjere i također oni koji nisu "spoznali" Boga....

Eto čisto da se zna...

[Connaisseur Karlin]

Zna li iko je li misa u Katedrali obuhvatala i pobijene ustaše Muslimane u Blajburgu ili je to bilo rezervisano samo za ustaše - katolike?
Pitam jer me sekira nedoumica,proučil iko dovu ili misu za dušu ubijenog ustaškog pukovnika Sulejmana Pačariza Hodžu kome su vlasti u Sarajevu dali ulicu u sarajevskom naselju Mojmilo ?
Ustaškom pukovniku iz Drugog svjetskog rata dali ulicu na Mojmilu a heroju oslobodilačkog rata ,pukovniku Avdi Paliću dali ulicu na smetljištu u Zabrđu.

U katedrali su redom spomenuti svi, katolici, ljudi druge vjere i također oni koji nisu "spoznali" Boga....

Eto čisto da se zna...

Katolicka Crkva je odgovorna za sve zrtve Jasnovca i ostalih NDH logora , ali im ne pada na pamet napraviti Misu

KC je sugjelovala u ubistvima civila tokom drugog svjetskog rata

[Connaisseur Karlin]

Ante Pavelic je svojim ustasama reako da krenu u Austriju , znaci, tako je pokrenut Krizni Put