Bosnolog wrote:
Pa zar dvije velikosrpske tvorevine Srboslavije nisu dovoljno iskustvo sta znaci biti u bilo kakvoj asocijajciji gdje Srbija vodi glavnu rijevc,.....????
Na ovoj temi su se do kraja razotkrili oni koji bi za novac prodali i rodenu majku, narod u drzavu za novu Srboslaviju, koja bi uistinu bila Cetoslavija,.... Izgleda da je malo bilo 11 genocicda nad Bosnjacima,..Jugoslavije su bile velikosrpske zlocinacko genocidne okpatorske tvorevine za Bosnu i Bosnjake, to jest samo nastavak okupacije Turske i Austrougarske,....
Elita austrougarske vojske bili su bosanski i hercegovački pukovi
U austrijskoj istoriografiji između dva rata, ali i novijoj i najsavremenijoj, teško da se igde išta može naći o divljanju Južnih Slovena u austrougarskoj vojsci na teritoriji Srbije. Kad se piše o njima, piše se, pre svega i u prvom redu, o njihovom "časnom izvršenju obaveza". Kao primer za to navode se najčešće pripadnici bosanskohercegovačkih pukova, uz naglasak da su ti pukovi bili najelitnije jedinice u celokupnoj austrougarskoj vojsci.
Prema "Zlatnoj knjizi" Vrhovne komande austrougarske vojske, u kojoj se nalaze podaci o svim nosiocima zlatne medalje za hrabrost (do 1917. godine medalje su bile od čistog zlata), ovo retko dodeljivano priznanje dobilo je 106 pripadnika bosanskohercegovačkih pukova. Ukupno, inače, vojnicima i oficirima bosanskohercegovačkih pukova dodeljeno je u ratu 1914-1918. godine 33.318 raznih medalja za hrabrost - zlatnih, srebrnih i bronzanih. Po broju dobijenih zlatnih medalja, apsolutni rekorder u čitavoj austrougarskoj vojsci bio je 2. bosanskohercegovački puk sa 42 medalje. (Drugi pukovi dobili su najviše između osam i deset zlatnih medalja). Nosioci većine od 106 zlatnih medalja koje su dobili pripadnici bosanskohercegovačkih pukova bili su muslimani i Hrvati (muslimani 63 medalje, a Hrvati - 3. Među preostalim nosiocima nalazilo se i nekoliko Srba, kojima u austrougarskoj vojsci inače nije bilo lako. Kako iznosi K. Šturceneger, Srbi su - u ratu protiv Srbije 1914. godine - raspoređivani najčešće u prvu borbenu liniju, a iza njih - Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen...
Drugi bosanskohercegovački puk smatran je najboljom borbenom jedinicom austrougarske vojske. Pripadnici ovog puka poneli su 42 medalje za hrabrost - najviše u čitavoj armadi. Drugi pukovi dobili su sedam-osam ovih ordena. Zlatna medalja za hrabrost bila je retko odlikovanje, pa ipak krasila je grudi 106 soldata iz Bosne. A 33 hiljade raznih odlikovanja, dobili su Bošnjaci iz Beča i Pešte, za hrabro držanje u borbama protiv Srbije.
Pero Blašković, komandant bataljona u Trećoj bosanskohercegovačkoj regimenti u leto 1914. godine, izneo je u svojim uspomenama da su njegovi vojnici, i uopšte svi pripadnici njegove regimente, u ratu protiv Srbije pokazali da spadaju među najbolje vojnike na svetu.
Povratak iz pohoda na Srbiju: Poćorekovi vojnici posle poraza, napuštaju svoju "laku šetnju". Biće to novi povod da "hrabrost" iskale na bosanskim Srbima
Većinu u Blaškovićevom bataljonu, pa i regimenti, činili su muslimani i Hrvati, prvi uglavnom iz Tuzlanskog okruga.
Pun hvale za hrabrost svojih boraca, Blašković nije mogao da prećuti da su i oni, kao i vojnici drugih austrougarskih jedinica, počinili u Mačvi, posebno u Šapcu, mnoga zla. Delom što su to sami hteli, a delom što im je to bilo zapoveđeno... Šabac je, naime, bio prvi grad u koji su ušle austrougarske trupe i, istovremeno prvi grad u kojem je pljačka bila naređena. Ulazeći u Šabac sa svojom jedinicom, u zoru 18. avgusta 1914. godine, Blašković se suočio sa jezivom slikom...
"Svugdje smo naišli na kaotičan nered. Tako pijano stanje vojske u jednom osvojenom gradu nisam mogao ni zamisliti. Dok smo marširali ulicama prilazili su vojnicima i oficirima pijani saniteci i trenjaki pa su im nudili vina, ženskih cipela, rublja i šešira, dječjih igračaka, krzna i tepiha, sve to opljačkano po domovima odbjeglog stanovništva..."
Navodeći primere "junačkog držanja" Hrvata i muslimana iz svoje jedinice pri napadima na položaje srpske vojske, Blašković je pomenuo i Gvida Stipetića, aktivnog poručnika, koji je sa isukanom sabljom poveo svoju četu na juriš na jednoj visoravni između Gornje Vranjske i Cerovca. Kad je on pao, osveta Bosanaca nad Srbima bila je - "vrlo teška..."
Kao glavni dokaz za veliku borbenost Hrvata i muslimana u sukobima sa srpskom vojskom, Blašković je naveo podatak da je od oko 80 oficira i 3 hiljade vojnika njegove regimente - polovina oficira i oko 1200 vojnika ostala na bojnom polju u Mačvi...
U borbama kod LJiga, Glogovac je učestvovao kao zapovednik mitraljeskog odeljenja 3. bataljona Druge bosanskohercegovačke pešadijske regimente. U jednom trenutku, on se sa svojim mitraljezom našao sam pred jurišajućim Srbima, vojnicima Moravske divizije II poziva. Kad su mu se srpski vojnici približili na nekih stotinak koraka, on je otvorio vatru... Kako se iznosi u jednom zborniku objavljenom u Beču, a na osnovu službenih akata, ispred Glogovca i njegovog mitraljeza izbrojano je posle povlačenja jedinica Moravske divizije sa tog položaja, preko 400 lešava srpskih vojnika...
Iz ovog se vidi da su KuK monarhiju neki baš obožavali i smatrali je svojom domovinom i Franju svojim "ćesarom"....