Sjetio sam se jedne zgode koju mi je pricao kolega, jedan Mostarac.
--------------------------------
(Desava se krajem 70-tih, mozda pocetkom 80-ih.)
Ljeti je mladim Mostarcima bio obicaj otici do mora preko dana, okupati se u moru, malo dangubiti po plazi, malo zjalati po primorskim mjestima i vratiti se kuci navecer.
Nas ti je Mostarac iz price bio sa malo vecom grupom, oko 5-6 njih. Cini mi se da su otisli na more ili vozom ili autobusom, to ne znam.
Ali u povratku malo kao zakasne, valjda ih zanijelo more, dobro drustvo ili ko zna vec sta. Svi vozovi vec otisli, autobusa ili para nema, a vise se ne moze cekati, mora se natrag. Jedini nacin stopiranje.
Ali vraga, ko god vidi koliko ih je, niko ne staje. Prodje vec vise od sata, nista. Pocese se i brinuti, prepirati i pronalaziti ko je kriv za ovo i tako to, kad stade jedan kombi.
To je ustvari bila mrtvara (tada sam prvi put cuo to ime) tj vozilo koje prevozi umrle na sahranama. Vide nasi Mostarci sta je to, nece niko ni blizu da prilazi, kamoli da udje. Vozac malo proviri kroz prozor i kaze:
"U redu je , prazan sam, vec se vracam sa pogreba!"
Lakse im bi, otkravise se malo i pocese prilaziti - nema se bas izbora, vec mrak pomalo, daj sta das. Otvori njima sofer vrata pozadi i svi oni udjose, pomalo nevoljko. Niko rijeci ne progovara.
Krenuli oni tako, sutnja i suhva teska - kad srece zadesi se da su imali pola litra nekog zestokog pica, zadnje zalihe sa plaze. Da malo razgale, pocnu pomalo pijuckati. I tako ti oni nakon 30-ak minuta se malo oraspolozise i razbise strah, netom se i pjesma zapoce.
Kaze jaran, picimo mi magistralom u mrtvari a iz mrtvare se iz sveg glasa ori pjesma
"I tebe sam sit kafano, dabogda se zapalila..."