Debakl srbijanske tajne službe
Izjave pune ogorčenja koje su se iz Beograda i Banje Luke mogle čuti nakon saopćavanja presude Naseru Oriću i euforija koje je pratila tu vijest u Sarajevu i Tuzli, glavna je tema medija u regionu posljednjih dana. Start analizira tok ovog suđenja, te pokušava odgovoriti na pitanje zašto je pala većina tačaka optužnice protiv Orića
Euforija na jednoj i konsternacija na drugoj strani. Ovako bi se mogle opisati reakcije na presudu Naseru Oriću političara i građana u Sarajevu i Tuzli s jedne, i Banjoj Luci i Beogradu s druge strane.
Ipak, svi koji su makar jedan dan proveli u sudnici u kojoj je Vijeće pod predsjedavanjem autoritativnog malteškog sudije Carmela Agiusa, još su prije pola godine procijenili da će Orić dobiti minimalnu ili nikakvu kaznu.
Još tada je bilo jasno da Tužilaštvo, koje se oslonilo na nepouzdane dokaze dostavljene od srbijanskih obavještajnih službi, jednostavno ne može dokazati veći dio optužbi koje su navedene u optužnici protiv Orića. Možda baš zbog ovakve strategije, holandski pravnik Jan Wubben, koji je vodio tim Tužilaštva u ovom predmetu, nedavno je napustio Tribunal.
Lak posao odbrane
Svjedoci koje su članovi beogradskih tajnih službi pripremili za svjedočenje i poslali Tužilaštvu nisu mogli potvrditi teze optužbe, a Orićeva odbrana bez većih problema kompromitovala je najmanje deset svjedoka optužbe. Svjedoci odbrane su također u Haag stigli pripremljeni, ali su tvrdoglavo istrajavali na svojim argumentima, koje tužioci nisu uspjeli poljuljati. Najjači dokazi protiv Orića bili su njegovi intervjui u kojima se sam hvalio kako je bio glavni komandant u Srebrenici.
Ovi ljudi koji su došli svjedočiti o zločinima koje su počinili Orićevi borci, sami su učestvovali u masovnim egzekucijama Srebreničana, što je sigurno oduzelo snagu njihovim argumentima iznesenim pred sudom. Nikola Popović, koji je svjedočio o napadu Orićevih vojnika na selo Kravica, pojavljuje se na snimcima iz Potočara 12. jula 1995. Više svjedoka je potvrdilo da je on odvodio Srebreničane iz UN-ove baze, a bezbjednjak Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske Momir Nikolić je prilikom priznavanja krivice za zločine u Srebrenici, Popovića naveo kao jednog od neposrednih egzekutora koji su pred skladištem poljoprivredne zadruge u Kravici strijeljali više od hiljadu srebreničkih Bošnjaka. Kako smo već pisali, tokom Popovićevog svjedočenja došlo je do incidenta u sudnici kada je Orić burno protestvovao odbijajući da protiv njega svjedoči čovjek koji je pobio dvije tauzend ljudi. Na spisku izvršilaca i saučesnika zločina nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine, koji je sačinila Komisija Vlade Republike Srpske, osim Popovića nalazi se još najmanje desetak svjedoka optužbe.
Za dio optužnice koji se odnosio na razaranje srpskih sela oko Srebrenice, Tužilaštvo je koristilo baš ove svjedoke. Odbrana je uglavnom vrlo lako dokazivala da su skoro sva ta sela bila pretvorena u vojne utvrde iz kojih je napadana Srebrenica. I svjedoci optužbe su potvrdili da su skoro sve žene i djeca iz srpskih sela još u prvim danima rata prebačeni u Srbiju. U selima su ostali muškarci koji su kuće pretvorili u bunkere, škole u kasarne. Vijeće je stoga zaključilo da je napad na ta sela imao vojno opravdanje, s tim da su u nekoliko slučajeva borci i civili u potrazi za hranom i ogrjevom uništavali kuće, što se naravno smatra bezobzirnim razaranjem bez opravdanja. I u tim slučajevima nije utvrđena Orićeva krivica, pošto su razaranja vršili pripadnici različitih grupa, nad kojima Orić, barem prema predočenim dokazima, nije imao kontrolu.
Emir Suljagić, novinar i autor knjige Razglednica iz groba, potvrđuje da ni u samom gradu nije bilo jedinstvene komande. Dio boraca slijedio je nekadašnjeg šefa policije Hakiju Meholjića, današnjeg visokog funkcionera SDP-a, koji se još 1992. odbio staviti pod Naserovu komandu. Odnos Hakijine i Naserove grupe stalno je bio na ivici sukoba, a Meholjić se u jednom trenutku čak proglasio komandantom HVO-a u Srebrenici (?!) i izvjesio hrvatske zastave na kamione i hotel Domavija gdje je imao štab. Drugu grupu vodio je predratni nastavnik Akif Ustić, koji je bezuspješno pokušavao uspostaviti dobre odnose sa svima. Orić je komandovao grupom iz Potočara, a Zulfo Tursunović, koji se pred početak rata vratio sa odsluženja višegodišnje zatvorske kazne zbog ubistva u jednoj kafanskoj tuči, imao je najbrojniju grupu u selu Sućeska. U okolnim selima svoje manje ili više brojne grupe imali su i Ahmo Tihić, Mirsad Dudić, Nedžad Bektić, Ejub Golić, Velid Šabić, Nurif Rizvanović...
- Vođe tih grupa povremeno su sklapale koalicije i zajednički napadale srpska sela. Odnosi među njima zasnivali su se na procjeni koristi u vidu ratnog plijena iz tih napada. Kada nisu ratovali protiv Srba, krvili su se međusobno - objašnjava Suljagić.
Ništa herojsko
Tužilaštvo je prihvatilo tezu odbrane da Orić nikako nije mogao kontrolisati borce iz grupa koje ga nisu priznavale za komandanta. Osim boraca, u svim napadima učestvovali su i civili. Nakon što bi vojska zauzela neka srpska sela, žene i djeca (zvali su ih torbarima) pustošili bi kuće odnoseći sve što su u njima našli. Tom prilikom brojne kuće uništene su potpuno, ali Vijeće nije moglo osuditi Orića za ove zločine.
Jedini dio optužnice koji je bio potkrijepljen dokazima odnosio se na mučenje više zatvorenika u srebreničkoj stanici policije. Šest zatvorenika umrlo je u zatvoru usljed mučenja.
Svjedok Nedjeljko Radić preživio je zlostavljanja u stanici policije. Izvjesni Kemo Mehmedović Radiću je vadio zube kliještima a zatim mu mokrio u usta kako bi dezinficirao ranu. Radić ipak nije direktno teretio Orića za zlostavljanja kojima su bili izloženi zatvorenici.
- Naser Orić nije pravio nikakvo zlo dok sam ja bio u SUP-u Srebrenica i ja bih ga odmah oslobodio a na njegovo mjesto stavio Kemu - rekao je sudijama Radić.
Brojni dokumenti koje su srbijanske obavještajne služe dostavile Tužilaštvu kako bi dokazale tezu o više od tri hiljade Srba ubijenih u selima srebreničko-bratunačkog kraja, proglašeni su klasičnim falsifikatima koje su ove službe napravile po zauzimanju Srebrenice.
Britanski advokat Ian Brownlie, koji je zastupao Srbiju i Crnu Goru pred Međunarodnim sudom pravde, negirajući tvrdnju da je Srbija izvršila genocid nad srebreničkim Bošnjacima, tvrdio kako su Bošnjaci zauzeli 30 srpskih sela i 70 zaselaka, te da je u napadima stradalo najmanje hiljadu civilnih žrtava. Vojska RS je u proljeće 1993. uzvratila strateškom protivofanzivom kako bi potisnula muslimanske snage iz doline Drine. Ofanziva VRS zaustavljena je prijetnjom vazdušnih udara, a nakon toga je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom. Oni koji su razumjeli situaciju, rekao je Brownlie, strahovali su od odmazde jednom kada muslimanske snage budu poražene.
Kada se to dogodilo u julu 1995., uslijedile su, kako je rekao, lokalne odmazde. To, a ne dugoročno planiranje, bilo čije, a pogotovo ne Beograda je, po Brownlieju, objašnjenje za ono što se dogodilo u Srebrenici.
Ova teza na čijem je dokazivanju radila srbijanska tajna služba definitivno je demantirana presudom Naseru Oriću, pa su reakcije beogradskih političara razumljive. Što se tiče samog Orića, baš kao što su sarajevski mediji nakon presude Tihomiru Blaškiću naglašavali kako njegov euforičan doček nema smisla, pošto je ipak osuđen za ratne zločine, ma kako malu kaznu dobio, i sada treba naglasiti da nema razloga za bilo kakvu euforiju.
- Najgore što bi se Srebrenici sada moglo dogoditi je da bude poistovijećena sa Orićem. Ništa herojsko nema u presudi za kršenje zakona i običaja ratovanja, ma kako ona mala bila. Orić je imao svoju ulogu u odbrani tog grada, ali nije jedini koji ga je branio. Stotine ljudi poginule su braneći taj narod od uništenja. Danas postoje dvije Srebrenice, jednu čine ubijeni koji leže u Potočarima, drugu njihova djeca poput bloggera Elvisa Selimovića. Oni imaju puno više prava na Srebrenicu - kaže Suljagić.
SVASTA
jer je Tuzla carsija a on seljacic 
a pored toga Faik-PAKE ga jednom smirio pa vjerovatno i za sva vremena i on sada sa svojim zestokim momcima kako si ih nazvao moze samo kokosarit po carsiji 
