Post
by someone_ » 06/04/2012 14:04
Svjedočanstva iz obruča
Sve se nije desilo kao u priči koja slijedi. Sve što se stvarno desilo bilo je još gore. (A. Rahmanović)
Piše: Edin Krehić
Al Jazeera
Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.
Stih ugraviran na ploči mosta Suade Dilberović i Olge Sučić na sarajevskoj Vrbanji. Spomen sjećanja na, zvanično, prve žrtve opsade Sarajeva, koje su srpski vojnici ubili petog aprila 1992. Slike tog dana urezane su u filmske trake snimatelja i memoriju Sarajlija koji su tog dana izašli na ulice, hiljade njih i pridružili se mirnim demonstracijama protiv rata, nacionalizma, mržnje...
Masa ljudi, njihovi uzaludni pozivi na razum, bez trunke slutnje da je već noć ranije, kada je JNA zauzela Međunarodni aerodrom Sarajevo, počela opsada glavnog grada BiH, u svijetu titulirana najdužom u modernoj historiji planete. Smrt se tiho uvukla u Sarajevo, a onda ovim gradom zagospodarila. Ljudi su se grlili, držali za ruke, nosili transparente, pjevali...
Pazi snajper!
Pucnji su došli sa brda i bili uvod u masovnu smrt koja će od 1992. do 1995. godine u Sarajevu odnijeti više do 11.500 života. Od toga više od hiljadu dječijih. Kada su petog aprila pucnji nakratko utihnuli, na sarajevskom afaltu ostali su ležati studentica pete godine medicine, rođena u Dubrovniku, Suada Dilberović (1968) i službenica Skupštine Olga Sučić (1958). Nekoliko sati kasnije ljudi su bili prikovani za TV dnevnike. Još je bilo struje, vode, plina, hrane... Komšije su zajedno jele bajramske baklave, ružice i hurmašice, odmahujući rukama na riječi rat i podjelu.
Prvo je nestalo struje, pa vode, plina, onda hrane. Prekinute su telefonske linije. Na sarajevskim raskrsnicama su nikli novi znakovi: „Pazi snajper!“ Stao je gradski prevoz. Prodavnice su pretvorene u punktove u kojima se dijelila humanitarna pomoć, dar međunarodne zajednice, potpuno nespremne da zaustavi krvorpoliće na ulicama o kojem se saznalo u svijetu zahvaljujući stranim novinarima koji su pisali i snimali reportaže o: pomoćnom terenu stadiona Koševo pretvorenom u groblje, masakrima koje su granate počinile u školama i redovima za vodu i hljeb...
Smrt se tiho uvukla u Sarajevo, a onda ovim gradom zagospodarila. Djeca su izumila novu zabavu: malo nakon eksplozija, istračala bi vani u namjeri da se prvi domognu repova granata od 62, 80 i 120 milimetara, jer će to značiti da su taj dan glavni u raji. Roditelji su uzalud urlali za njima da ne izlaze u silnom strahu i očaju što im nisu u stanju obezbijediti sigurnost i lijepo djetinjstvo. Mogli su samo strahovati i moliti se da njihova djeca ne budu tog dana u redu za smrt. Bez trunke straha za vlastiti život. Smrt je postala svakodnevica sa kojom živiš. Ne baš najnormalnije, ali drugačije nije bilo moguće. Ljude je više boljelo kada vide plač djeteta kojeg tješe dok mu majku trpaju u gepek i voze u mrtvačnicu, dječaka kojeg čvrste ruke neznanaca drže u zaklonu uprkos njegovom urlanju i ne daju mu da priđe ranjenoj sestri koju snajperski hici i dalje pogađaju nekoliko koraka dalje...
Tokom gotovo četverogodišnje opsade prosječno je padalo 329 granata dnevno na Sarajevo. Zabilježeno je da je dnevni rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen 22. jula 1993. godine. Izvještaj iz septembra 1993. godine kaže da je 35.000 zgrada u Sarajevu srušeno, sve ostale su manje ili više oštećene. U decembru 1993. padala su posljednja stabla koja će biti iskorištena za grijanje i kuhanje u pećima, napravljenim na loženje, napravljenim od limenih kutija kojima je u humanitarnoj pomoći dopreman keks sa datumom proizvodnje starijom od prije Vijetnamskog rata.
Bez poricanja
Mlađi bi u nekoliko zamaha iscijepali naramak, stari su dugo otpuhivali. Posebno jedan od njih. Stajao je dugo kraj panja koji je tek nekoliko centimetara izranjao iz zaleđene zemlje i crvenim rukama pokušavao odlomiti komad drveta. Ostao je te 1994. u parku, bezimen, među mnoštvom istih. Smrt je postala svakodnevica sa kojom živiš. Ne baš najnormalnije, ali drugačije nije bilo moguće. Ljude je više boljelo kada vide plač djeteta kojeg tješe dok mu majku trpaju u gepek i voze u mrtvačnicu, dječaka kojeg čvrste ruke neznanaca drže u zaklonu uprkos njegovom urlanju i ne daju mu da priđe ranjenoj sestri koju snajperski hici i dalje pogađaju nekoliko koraka dalje...
Mlade je grijala ljubav. Izlazili su predvečer: pred ulaz, poneki kafić, čak i park, recimo mladih na Čengić Vili, tvoreći korzo sa grupicama u kojoj je bila obavezna gitara i prva cigareta ukradena od oca, koju je dobio umjesto plate u jedinici. Odrastanje u vremenu i gradu o kojem su snimljeni filmovi, napisane knjige, odrecitovane pjesme... U kojem je svaki čovjek bio priča koju nosi sa sobom, često posve neshvaćen među onim koji to nisu doživjeli.
I neka nisu...
I neka niko ne doživi...
I ne porekne.