Slike starog Sarajeva

[AustriaHungary1867]

Dzamija prekoputa Narodnog pozorišta. Sada stoji neuređen prostor,valjda jadnici čekaju donaciju bratskih zemalja

Ustvari su oni htjeli da grade park na tom mjestu a sada su to napustili i kao da nikada nece da to urade.

[Van Halen]

Lijepa kuca kao sto je bila na Bentbasi.

Da, nikome ne pada na um da obnovi zdanje. Muha sa kapicom je isto fantastican.

[img]ht

[AustriaHungary1867]

Dzamija prekoputa Narodnog pozorišta. Sada stoji neuređen prostor,valjda jadnici čekaju donaciju bratskih zemalja

Ovako je to bilo prije nekoliko godina kada su htjeli da park grade.

[AustriaHungary1867]

Bolja slika bez watermarka

[AustriaHungary1867]

Jos jedna slika o toj dzamiji

[thekupus]

Dzamija prekoputa Narodnog pozorišta. Sada stoji neuređen prostor,valjda jadnici čekaju donaciju bratskih zemalja

Ovako je to bilo prije nekoliko godina kada su htjeli da park grade.

Urađena su arheološka istraživanja lokaliteta. Islamska zajednica insistira da im se dopusti izgradnja mesdžida na prostoru gdje je nekad bila džamija, a da se ostatak uredi po uzoru na harem Bakr babine džamije (imajući u vidu da se radi o mezarju). Stanari okolnih zgrada traže parkovsku površinu. Zbog toga se oteže, i dan danas stoji ograđeno.

[black]

Kada jednom sve ovdje bude normalno, djeca će učiti kako je u Bosni rođen i nadahnut njome živio i radio apsolutni fotografski genij – Alija M. Akšamija. Znat će i da je bio skroman čovjek koji je prepoznavao ljepotu i uzbudljivost života u sebi i oko sebe. Baš kao izreka koja kaže da je ljepota u oku posmatrača, zahvaljujući fotografijama Alije Akšamije ostalo je sačuvano ne samo najvrednije fotografsko-umjetničko nasljeđe već i sam život. Autentičnost i vrijednost djela Alije Akšamije bilo bi svuda vrijedno zasebnog muzeja kao svjedočanstvo o historiji fotografije u BiH, u kojima fotograf bilježi na prvi pogled beznačajne trenutke poklanjajući im trajnu vrijednost.

Životni put Alije Akšamije bio je dug i težak. Rođen je 1919. godine u Rogatici, a sve je išlo teško osim što je lahko došao do fotografskog aparata. Naime, imao je sreću da je kao mladić na lutriji dobio hiljadu dinara. Otišao je u Zagreb, gdje je kupio svoj prvi fotoaparat, a uz aparat je dobio i priručnik. Zahvaljujući tom priručniku i onom što mu je prodavac objasnio, Alija Akšamija je 1938. godine napravio svoje prve snimke na Sokolskom sletu u Sušaku (Rijeka).

Iste godine u Bosni snimit će prvu fotografiju jedne nedovršene zgrade u Foči koja je objavljena u tadašnjim novinama. Iako uz fotografiju nije pisalo njegovo ime, smatrao je to samo po sebi za njega velikom nagradom. Iako kaže kako njegova memorija nije više ono što je bila, prisjeća se i još jedne fotografije iz 1938. godine. Pravljena je jedna česma, a on je pozvan da snimi tu grupu ljudi. Prisjećajući se toga, govori: “Slikao sam grupu ljudi, razumiješ, koja je ostala njima kao vječita uspomena i uspio sam to. S današnje tačke gledišta, šta je to? Ali je za mene to prvo što sam napravio da će imati dužu vrijednost, da se taj moment otrgne od zaborava i da se vidi koji su to ljudi radili i deverali. Početak je bio kao i mnoge druge stvari. Ideš grlom u jagode pa šta ti bude. Ja sam bio bolesnik toga. Šta ja znam. U meni je bio nekakav nagon da snimam ono što je prolazno, što nestaje. Bio sam jako opterećen onim što sam preživio, a svoje sam djetinjstvo proveo u Rogatici.“

Prva saznanja o tome kako se izrađuju fotografije učio je kod Jovića u radnji preko puta hotela Central. Bio je tu par mjeseci radeći najprostije poslove, ali je to vidio kao priliku. „Sve sam ja očima krao jer niko mi ništa nije rekao. Morao sam očima krasti prva saznanja kako se praktično, a ne teoretski dođe do toga, kakva je funkcija fiksira, šta omogućava… Upijao sam sve k’o sušilo tintu.“

Sklon duhovitim pričama, Alija Akšamija prepričava anegdote iz svog fotografskog rada u Višegradu. Višegrađani su bili fascinarani mogućnošću da ih pri obradi fotografija može „podmladiti“ pa je tako tamo „bio, tako rekuć, k’o nekakav čarobnjak koji ih pravi mlađim“.

Prisjeća se neke starije žene od preko 70 godina koja mu dolazi i moli ga da na fotografiji bude k’o curica od 20 godina. Prisjeća se i žene koja je od posljedica rata izgubila kosu koju joj je on u procesu obrade fotografije dodao. Tu je i komšija Avdo koji, također, želi da mu Alija nakalemi kosu. Jedan čovjek, izrazito mršav, dolazi da se slika za ličnu kartu. Svjestan da je mršav, došao je u atelje. Kada je sjeo, Akšamija primijeti kako ovaj ima čudne obraze. Kada ga je upitao o čemu se radi, ovaj reče kako je „metn’o šećer da mu se vide obrazi“. Kao zaključak ovih anegdota kojih ima, kako kaže, koliko hoćeš, Alija zaključuje kako čovjek boluje od toga da izgleda kako ne izgleda. Danas, s neskrivenim čuđenjem, govori kako se prave takve montaže: „Da umjesto nosa može biti paprika ili rog, a umjesto očiju reflektori!“

Alija Akšamija je po mnogo čemu bio ispred sarajevskih fotografa. Uvijek je volio istraživati. Bio je univerzalac i svašta ga je interesiralo i dobro mu je išlo. Uživao je u vlastitoj slobodi i stoga ne čudi da prekretnicom u svom radu smatra kada je iz državne službe započeo samostalni rad u svojoj radnji. Nije više imao obavezu voditi računa o tome kako i koliko će trošiti fotografski film i mogao je ekperimentirati. Također nije volio da se njime dirigira. Odbio je ekipu Bosna filma koja je odmah po kraju rata došla u Rogaticu s ponudom da ga pošalju na obuku za kino-operatera u tadašnju Čehoslovačku. U to doba, odbijanje ove, kao i drugih ponuda, pratili su jaki pritisci pa i prijetnje. Uspio se izboriti s tim, s obzirom da je u vrijeme rata, kako reče, bio nekakav ilegalac i nije imao rupa gdje se može pritisnuti.

Fotografija Ive Andrića pored Ćuprije na Drini vjerovatno je najpoznatije djelo Alije M. Akšamije.

[AustriaHungary1867]

Niko ne bi vidio ovo da neko se nije hrabro popeo na vrh Vijecnice sa aparatom.

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

Bentbasa

[AustriaHungary1867]

Vrelo Bosne 1970-ih.

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

Asfaltiranje ulice u Sarajevu, 1950-ih

[AustriaHungary1867]

Na prostoru gdje se danas nalazi stadion "Koševo" nalazilo se kupalište Jezero.
Izgradnja Stadiona počela je 1947. godine

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

[Filter]

Asfaltiranje ulice u Sarajevu, 1950-ih

kao da je kod muzicke

[AustriaHungary1867]

Javno kupaliste Bentbasa koje je otvoreno 1902.

[AustriaHungary1867]

Asfaltiranje ulice u Sarajevu, 1950-ih

kao da je kod muzicke

Znam da ovakve kaldrme na slici dan danas postoje samo u Bascarsiji i nigdje drugo u gradu.

[AustriaHungary1867]

[AustriaHungary1867]

"Ljetni tramvaj" pred novoizgradjenom zeljeznickom stanicom 1958. godine

[AustriaHungary1867]

Stari vidikovac iz AU perioda prije zicare

[AustriaHungary1867]