Maloprije mi se post obrisa pa sad da ponovim.
emancipovana...moja puna podrska!!! tema je odlicna i od OGROMNE vaznosti, ne znam kako bi mogao vise da naglasim ovo. Koliko god ljudi u zajednici bili fini, jednostavno problemi su neizbjezni...i osim ako neko ne izabere zulogu zrtve i unesreci svoj i zivote drugih ljudi - raspad takvog sistema je na duze staze neminovan.
Vingo i ostali - svaka cast!!! kao i obicno samo par ljudi uopste zna razmisljat racionalno i svojom glavom...a pojedine kad citam, sve mislim da je izmisljen vremeplov pa sam se vratio u 1834. godinu.
Svoje roditelje volim da ih ne mogu vise voljeti i cijenim sve sto su uradili za mene, a uradili su za mene vise nego sto vecina drugih roditelja radi ili bi uradila za svoju djecu...mnogo vise od jednog dvosobnog stana.
Jos dok smo ja i sestra bili djeca, stari je govorio (vizionarski) da nikad nece da zivimo sa njim u zajednici...i da ce sve uraditi (i odreci se svega ako treba) da rijesi stambeno pitanje...da makar jedno od nas ima stan/kucu u koji ce se useliti kad se ozenimo/udamo kako bi bili sami.
Moja mama isto razmislja.
Oni naravno bi zeljeli da smo blizu i da ih mozemo posjecivati cesto...ali nikako da zivimo u zajednici. Moj stari zna biti potezak nekad i covjek voli svoj komfor. Isto tako, svjestan je i meni i mojoj buducoj zeni potrebna komocija kako bi zivjeli bez OGROMNIH PROBLEMA koji se javljaju zivotom u zajednici.
Ja mu na tome ne mogu dovoljno zahvaliti.
Iako danas zivim jako daleko od kuce, pa necu vjerovatno imati te probleme - sustina je ista.
Koliko god neko bio fin (otac ili mati jednog ili drugog) problemi i frustracija se ne mogu izbjeci sto moze najbrzim putem odvesti citav brak i medjuljudske odnose u propast.
Meni licno je iz ovih i jos nekih drugih razloga jako strah starosti. Ali od svoje djece ne bih trazio takvo zrtvovanje jer na to nemam pravo - a niti sam sebican da svoj zivot stavljam ispred njihovih. Ako mi Bog da da uspijem da napravim nesto u zivotu, nadam se da cu imati mjesto gdje su moci sa svojom zenom na miru ostariti ili jedno od nas dvoje. Volio bih da to bude negdje gdje cu imati prijatelje, ljude svojih godina s kojima cu moci podijeliti posljednje godine zivota, posebno ako sam sam.
Naravno volio bih da mi djeca budu blize i da me posjecuju (i ja njih) koliko god je to moguce i da znam da se na njih mogu osloniti ako mi u zivotu bude trebala pomoc. To je ono sto cu od njih traziti.
a ako ne daj boze, izgubim zdravlje i padnem kurcu za usi, i ne budem mogao zivjeti sam (sto se nazalost cesto desava) volio bih da budem negdje (u nekom domu ili slicno) gdje ce se neko brinuti o meni i gdje cu moci bez stresa da provodim posljednje dane sa ljudima kao sto sam ja. Cak bih to od njih i zahtijevao. Naravno, volio bih da svoju djecu vidjam sto cesce i nadam se da ce me posjecivati cesto - koliko god je moguce. Osjecao bih se vrlo ruzno da znam da sam nekome teret, a pogotovo sto na to nemam pravo jer i moju djecu ceka isto.
Naravno, svojim roditeljima zelim vratiti makar dio onoga sto su oni uradili za mene (iako znam da to nece biti moguce) ali i oni znaju da mene ceka isto i da cu ja svojoj djeci dati ono sto su oni meni dali. To ce i njih uciniti sretnim. Kao i cinjenica da znaju da se na mene mogu uvijek osloniti sta god im u zivotu bude trebalo.
Sto se tice tvoje konkretne situacije, ne znam sta bih ti rekao.
Ako imate dovoljno love (ili neku drugu nekretninu koju cete moci rentati nekome), idealno bi bilo naci mu neku garsonjeru u relativnoj blizini vas u kojoj ce moci fino zivjeti. Vi mu svakako mozete donositi hranu svaki dan...i praviti mu drustvo sat dva dnevno.
Ukoliko nemate love za to, a postoji potencijal, kao nuzno zlo vidim mogucnost da ostanete u zajednici neko kratko vrijeme dok se ne snadjete a onda vi iznajmite stan za sebe.
Treca opcija bi bila da ostanes u zajednici dok je on ziva, a s obzirom na godine to nece biti malo - moguce 10-ak godina. Ovu opciju nikako ne preporucujem, pogotovo jer je stan mali. A zamisli kad dodju djeca kakav je to uzas i nered onda.
Cetvrta opcija je da on ostane tamo gdje i sad zivi - na selu sto bi bilo idealno.
I pet opcija - je da se jos ne zenite, dok ne steknete uslove. Sto bi mi u nedostatku volje kod njegovog oca, bilo najracionalnije rjesenje.
Bilo bi jako dobro kad bi otac tvog decka shvatio ovo sam i sam predlozio da ide nakon sto se vi uzmete, ali citajuci ovo nesto nisam u to ubijedjen.
Ako se odlucite na samostalan zivot, bilo da on seli ili vi selite, siguran sam da ce biti mnogo otpora kod oca (ako vec nema osjecaj za vas) i da ce tvoj decku biti jako jako tesko da to podnese. Tu nazalost lezi veliki negativni potencijal.
be very carefull...
U tom slucaju moras ti (ako decko toga nije svjestan) objasniti decku da to nije izbor izmedju tebe i oca nego jednostavno da se radi o realnosti ljudskog postojanja u drustvu kao sto je danasnje i da to ceka svakog od nas.
Ako to ne uspije, nek vam je dragi Bog na pomoci.
Zelim ti puno puno srece!!!
malo sam preosjetljiva ovih dana 
i ko me yebe 
