eh ovako, neću biti studiozan ko Averus, jer je štreberčina garant vodila bilješke dok je igrala, nego ću ovako nabacati dojmove o igri, pa kome se da neka čita. također, ne doživljavajte ovo previše ozbiljno, pa ako se prospem, ramazan je, prešutite bratovu sramotu.
mislim da igra nije toliko nova da bih stavljao u spojlere neke osnovne informacije o loreu i jer je riječ o nečemu što se uveže za prvih pola sata igre, ali ako nekome ipak zasmeta, neka skrene pažnju.
DEATH STRANDING
riječ je o postapokaliptičnom Fed-ex simulatoru gdje glavni izazovi nisu vlasnički psi u avlijama, nadrkan šef koji svaki put kad staneš da pišaš pita što si stao?, ni strepnja za radno mjesto u budućnosti jer će te zamijeniti Bezosov dron.
izazovi za Sam Bridgesa, to nam je glavni lik oličen u glumcu Norman Reedusu (za one koji zadnjih skoro petnaestak godina ne žive na Zemlji jednom od glavnih glumaca serije The Walking Dead, onaj masni), malo su drugačijih karakteristika. utvare, uglavnom u veličini prosječnog čovjeka, sa varijantama u gabaritima do veličine Mome i Uzeira.
i teren jebeniji nego crnogorska vukojebina.
i da ne zaboravim, kiša je ovdje noćna mora, jer osim što je okupljalište utvara, nešto ko nekada Kroki prljavih metalika, kiša ubrzava starenje sumanutom brzinom: ukoliko padne na golo ljudsko tijelo, za nekoliko desetina sekundi ono ostari do poznih godina. i to čini isto i sa teretom, mašinama, građevinama, biljkama.
tako da, nije stvarno riječ o walking simulatoru kako dušmani vele.
što se tiče gameplaya, velika pažnja je posvećena fizici terena i hodanja, odnosno savladavanju prepreka i samim tim hodanje se ne svodi na puko držanje tipke "w" i shifta dok lik ima staminu. zaobilaženje utvara, kao i ostalih dušmana željnih Samovog tereta na leđima zna iziskivati malo taktiziranja koja ruta je najbolja, može li se lako savladati uz pomoć merdevina i kolca i užeta, zatim ukoliko se mora kroz teritoriju utvara, to mora biti kombinacija šunjanja, brzog provlačenja (jer kiša) i traženja puta koji je prohodan.
grafika je fenomenalna. tu ne trebam puno pametovati, dovoljno je vidjeti nekoliko screenshotova. na mom 3570K i fatboyu išlo je poprilično glatko na 1080p.
Kojima je isticao, a sa vremenom izlaska igre nevjerovatno pogodio, da je pravio igru o tome kako povezati svijet, odnosno kako povezati ljude koji su se otuđili, što zbog daljine, što zbog tehnologije, što zbog ubrzanog načina života. Igrača je tu stavio u centralno mjesto, koji je spona između izolovanih ljudskih naselja i nastambi, i ono gdje sam ja pogriješio je da sam igrao narodnu verziju.
Igra naime dopušta interakciju sa drugim igračima u smislu da jedni drugima pomažete pri ostavljanju opreme, gradnje pomoćnih objekata, ostavljanja npr. merdevina da se neki dio lakše savlada i slično. ja sam bio uskraćen za taj dojam, i to je šteta, jer bi sigurno Kojimina namjera više došla do izražaja.
inače, igra briljira u detaljima. to je dio u kojem se vidi da je u pitanju Kojimino čedo. tehnologija je neobična, ali intiuitivna. skener, ilitiga odradek povezan je sa BB, odnosno nerođenim djetetom koje je prisutno u oba svijeta, pa tako može uočiti ono što obični smrtnik ne može. BB je dakle komad tehnologije, beba u staklenci koja se nosi na prsima i sa kojom je moguće imati interakciju i na koju će malo ko ostati ravnodušan. teško je opisati kako se ova roditeljska splačina topila pri svakoj sitnoj ludosti koju bebač napravi.
gestikulacija odradeka pri uspješnom prolasku opasne teritorije, vrištanje bebe kod triler napetih situacija koje istinski uznemiri čovjeka, vjerujte mi, ubrzan rast trave na terenu gdje pada kiša. onda, "utabavanje staze". ne znam je li neka igra prije to primijenila, ali ako prođete nekoliko puta istom rutom, ona će ostati utabana i onda je moguće pratiti istu bez pomoći mape. bilo da je riječ o travi ili snijegu.
moram tu spomenuti jedan od detalja gdje igra također briljira: Kada se napreduje u priči, a pogotovo na početku kada se prilazi novom ljudskom naselju, kreće soundtrack, uvijek briljantno doziran, dok se približavaš gradu, uz prelijepu grafiku čuje se i oduševljeno gugutanje bebe. Da, uradio si super stvar, dolaziš ko rado viđen gost i dočekuju te fanfare. uistinu se dobije taj osjećaj. također, vrlo dobro je pogođena atmosfera napetosti pri prolasku kroz teritorij utvara, gdje postoji opcija kojom se rukom zadržava dah da se ostane neprimjećen. na momente elementi horora.
priča, eh priča. dakle, da odvojim samo, lore mi je odličan. kao što napisah gore: mnogo detalja, mnogo interesantnih, ludih ideja, koje mogu napamet pasti samo japancu na LSDu, neka fantasy, sci-fi varijanta postapokaliptičnog svijeta i društva s naprednom tehnologijom gdje iza svega ne stoji neko iskonsko zlo, nego čista priroda, ili preciznije za ovu igru reći: svemir.
priča me je u nekim dijelovima ostavila malo meh, a na neke momente je bilo malo i krindža. kulture sa Dalekog Istoka često imaju potrebu da naglašavaju poniznost u scenama pokajanja, pa mi to izgleda malo karikaturalno, suze, klečanje, ridanje i tako to. ali hajde, nije toga puno bilo. mda, bilo je i krindža oko "Murica, fuck yeah!" dijaloga, al opet, koliki god Kojima bio genijalac, ipak je Japan mjesto na kojem mi i oni ne rezonujemo isto oko nekih stvari, tipa patriotskih floskula, već spomenutog osjećaja časti i stida.
priča je puna twistova, nemojte sebi spojlati kraj, a iako pretpostavljate, Mads Mikkelsen je naprosto oduvao. priča, odnosno taj dio koji se vrti oko njega uistinu dobar, dobro je odrađeno, potrefili su savršeno sa glumcem, i generalno, likovi su lajkabl uglavnom i vrlo dobro su uradili posao sa kastingom. Norman Reedus je idealan za ovu ulogu, ukoliko igrate sa ljepšom polovinom, ista će biti počašćena pokojom scenom njegove guze. a kako Kojima reče, ovaj je tražio da bude nabildaniji nego u RL. pa eto.
iako sam imao namjeru zakucati igru do kraja, ipak to nisam uradio. najviše iz razloga što sam želio vidjeti šta će se desiti misleći da ću prepoznati kada će me igra odvesti prema kraju pa ću povući ručnu i dovršiti posao. međutim, kako rekoh twistovi i obrati i igra je bila gotova.
cirka za nekih 65 sati igranja.
moram reći da po meni igra nema neki replay value i da zadnja scena zaokružuje priču.
ocjena 90/100
već sam se na ovoj temi javljao oko ove igre, i moram reći da mi je jedino razočarenje ostala malo ta priča. pomalo ko da je primarni cilj imati twist, pa ćemo onda priču graditi oko toga. ali ono glavno u priči, to je ispalo više nego dobro. ostatak su hvalospjevke, sa posebnim osvrtom na te detalje u igri koji su me oduševili iz prostog razloga što se vidi da je neko sjeo i uložio sebe u igru. da nije riječ o generičnom naslovu koji služi za zgrtanje love, već o onome što ste spominjali: umjetnost, odnosno pokušaj da se u ovom obliku prenese neka poruka širem krugu ljudi.
apsolutna preporuka.
P.S. ja što ponjavu ostavih