dr. wrote:umro je mostar wrote:...
A sto se tiche navijanja ne mogu a da se ne sjetim Koseva i "naseg" navijanja, koje nije ni u najmanju ruku zaostajalo za sinocnjim beogradskim i bilo me je jako stid tada. Prije svega bilo me je stid svih onih koji nisu muslimani, ali jesu Bosanci i Hercegovci i srcem igraju za repku.
A cega te je bilo stid? Jesil ti bio na utkamici ili opet seres o turskom nabijanju na kolac, a pretvaras se da si neki demokrata, a zapravo si cheto do jaja! Navijanje u sarajevu i beogradu se ne moze porediti.
ovo sam napisao nakon utakmice u Sarjevu i evo cega me je bilo stid:
Barbarez, Blatnjak, Bajić, Misimović, Grlić, Hrgović, Papac, Slišković... Vlah do vlaha rekli bi oni koje su SDA i Alija učili šta je i kako se pravi Bosna i Hercegovina. Ostali, koji su u subotu 9. oktobra 2004. na Stadionu Koševo bili u debeloj manjini, su se nijemo i s bolom u duši stidili.
Naravno, u ovom tekstu ću pokušati dočarati kako sam doživio «istorijsku» utakmicu između «Bosne i Hercegovine» i «Srbije i Crne Gore» koja se taj dan odigrala na Koševu. Ako je nazovemo istorijskom stvarno nismo pogriješili, jer vokabular navijača i sa jedne i sa druge strane je zaista bio na nivou i stepenu civilizacijskih dostignuća iz doba i vremena srednjeg vijeka, a isto tako se i bavio tim događajima, a ne sportom. Puno su se više spominjali Kosovo i Turska, nego utakmica i sport. Ne želim opravdati bilo koga, ali ne mogu, a da ne kažem da je izvještavanje sa te utakmice i o događajima koji su joj prethodili u svim medijima u Federaciji BiH bilo u najmanju ruku jednostrano i pristrasno. Sa ovim ne želim reći da oni što tog dana siđoše s grane i romanijskih sela na južnu tribinu stadiona Koševo nisu četnici. Itekako jesu i sami to izjavljuju i identifikuju se sa tim pjevajući «Od Topole» i «Sprem'te se, spremte četnici». Sa ovim želim reći da ja nisam dio one mase koja je bila «s druge strane» tim i takvim četnicima. Ja nisam i nikada ne želim biti dio te mase, jer ja nikada sebi neću dozvoliti da se spustim na nivo jednog četnika, što je 90% ljudi koji su tog dana bili prisutni na stadionu sebi dozvolilo. Pjesme ili ratno-huškački histerični pokliči poput: «Ubij, zakolji, da Srbin ne postoji», «Svi ste vi Turci», «Tekbir, Allahu ekber», «Za koga? Za Allaha. Protiv koga? Protiv vlaha», «Da te nije (b(op.a.))Alija», nisu navijačke pjesme ljubavi za zemlju koju volim i zemlju kakvu želim. To su pjesme mržnje, nasilja, zločina i pjesme koje pozivaju na linč, klanje i ubijanje. Svima treba biti jasno da su to PJESME PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE, pjesme pjevane na jeziku Radovana Karadžića. Ono što se čulo taj dan sa tribina na Koševu nevjerovatno je obradovalo jednog «čovjeka», a to je baš Radovan Karadžić. On je upravo i želio da njegov drug Alija odgoji ovakav narod, kako bi neki novi Radovan za pedesetak godina imao potpuni legitimet da stavi tačku na posljednje slovo spomenika zemlji što se nekad zvaše Bosna. E sada neko će reći da su ti pokliči bili samo odgovor na četništvo sa druge strane, a oni koji su bili na utakmici znaju da to nije istina i da su ova zavijanja kurjaka počela 2 sata prije dolaska romanijskih serdara i vojvoda.
Isto tako doprinos takvoj atmosferi dali su: policija svojim histeričnim upozorenjima, mediji svojim podgrijavanjem situacije i svi oni kojima je bilo u interesu da se na Koševu čuju one grozote. Da su sva saopštenja policije bila sa ciljem stvaranja psihoze, a ne sigurnosti, pokazuje i činjenica da sam na stadion ušao brzo i jednostavno kao nikad do tada kad je igrala repreznetacija, a bio sam na 80% utakmica, i da sam na isti mirne duše mogao unijeti i top iz dijelova, jer prvi put nije bilo detektora metala. Mediji, posebno NTV Hayat u svom Centralnom dnevniku sa Senadom Hadžifejzovićem, su ogromnu pažnju poklonili «navijačima» koji su prema njihovim vlastitim riječima došli da izazovu incident, a ne da gledaju utakmicu. Isto tako non-stop smo imali priliku gledati «navijače», tačnije rečeno balavčad, obučene poput Arapa i sa zastavama Saudijske Arabije i Turske kako se šepure i govore nam o Bosni i Hercegovini. Imao sam sreću ili nesreću da baš takvi sjede u mojoj blizini na stadionu, a zastave Turske i Saudijske Arabije su sasvim normalno unijeli i ušli na stadion u svojim «nošnjama», iako je postojala zabrana unošenja svih obilježja te prirode. NTV Hayat je takve «navijače» prikazala u najboljem svjetlu, što je tu medijsku kuću poistovjetilo sa paljanskim «Kanalom C» iz sredine devedesetih.
Nakon ovoga postavlja se niz pitanja koja ostaju za razmatranje:
· Koga bodre pjesme koje su se taj dan čule na Koševu?
· Kome odgovara i godi takvo navijanje?
· Kako razularena masa koja je bila taj dan na Koševu zamišlja BiH u budućnosti?
I na kraju pitanje svih pitanja:
·
Zašto bi i sa kojim motivom Barbarez, Blatnjak, Bajić, Misimović, Grlić, Hrgović, Papac igrali za reprezentaciju koju bodre onakve tribine?
Ovi gore pobrojani ljudi igraju za Bosnu i Hercegovinu, onu ZAVNOBiH-ovsku, koju je napravio TITO sa svojim partizanima, a ni na kraj pameti im nije da igraju za zemlju u kojoj ih neko naziva Turcima i čiji se jedan dio stanovništva iz nepoznatih razloga poistovjećuje sa okupatorom, tj. Turskom. Ni na kraj pameti im takođe nije da igraju za zemlju u kojoj nisu dobro došli i u kojoj pozivaju na linč sve one koji nisu iste nacije, ni na kraj pameti im nije da igraju za Alijinu islamsku republiku ili kako bi SDA jastreb, a mentalni golub Emir Hadžihafizbegović rekao «zemlju u kojoj se konačno i Mujo pita». Oni igraju samo za zemlju Bosnu i Hercegovinu, zemlju svih njenih građana i naroda, zemlju svih onih koji je vole smatrajući njene različitosti bogatstvom, a ne manom. Oni igraju za tu i takvu Bosnu i Hercegovinu, a oni koji su na utakmicu došli samo iz razloga da navijaju protiv Srbije neka idući put ostanu kući jer REPREZENTACIJA BOSNE I HERCEGOVINE JE JAČA BEZ NJIHOVE PODRŠKE S TRIBINA. Ovoj reprezentaciji oni ne trebaju, reprezentaciji čiji je selektor prije svega čovjek, pa Mostarac, pa Bosanac i Hercegovac, pa tek onda Hrvat, i reprezentaciji čiji je kapiten jedan od najvećih patriota koje je ova zemlja u svojoj burnoj i bogatoj istoriji dala. Ne mogu zaista, a da ga ne spomenem. SERGEJ BARBAREZ, čovjek koji je za istinske vrijednosti ove zemlje učinio veoma mnogo i sigurno mnogo više od onih koji su urlikali po tribinama te ružne i tužne sarajevske subote, čovjek koji je bez mnogo razmišljanja stavio na kocku živote svojih roditelja igrajući za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. To sigurno ne bi učinio za reprezentaciju smoki islamske republike. Barabrez je model i prototip Bosanca, Hercegovca, čovjeka, kako god hoćete, kakav treba ovoj zemlji i model i prototip Bosanca i Hercegovca koji voli svoju zemlju. Nakon utakmice sam zaista bio tužan i mislio sam da za ovu zemlju nema nade. Ipak kada pomislim na Sergeja i sve one momke, kada pomislim na reprezentaciju BiH u sjedećoj odbojci, znam da ima nade i ne samo da je ima nego znam i da će ova zemlja uspjeti kad tad i da ce je obasjati sunce.