Ne shvataš jer uzimaš samo suho racionaliziranje zaboravljajući da nije samo racio ono što nas čini ljudima, već i nagoni, kao i psihologija.
Talenat je nešto posebno jer se dobija rođenjem. Ne bi trebali glorifikovati nešto što dobijemo rođenjem, ali to radimo jer nas fascinira. Neophodan je rad da bi se talenat manifestovao, no, ljudi se ne dive Maradoni zbog rada koji je ulagao, već zbog onoga što je radio s loptom. Da li bi nekoga ko je vrhunski talentovan trebali zbog toga glorifikovati više od nekoga ko je vrhunski radnik? Ako bi gledali racio, ne bi, no talenat nas zavodi baš zato što predstavlja nešto misteriozno, nešto sa čim se moraš roditi i što izaziva više nagonskih emocija i divljenja kod ljudi, jer fascinira sposobnošću da se izdvaja od drugih, da ono što je svima nemoguće pravi nevjerovoatno lakim. Zato jedan David Ferrer nikad neće steći divljenje uprkos nenormalnoj radnoj etici koliko Nalbandian sa pivskim stomakom i sposobnostima da dođe sa pecanja i udara lopticu kao da je najlakša stvar na svijetu. I svako ko voli tenis će uvijek reći: 'Svaka čast Ferreru, bori se, radnik je, definicija upornosti, pravi pit bull', sve to dok uzima kartu na blagajni za Nalbandianov meč.
Zašto? To nije stvar razuma, prosto, volimo ono što nas privlači, volimo uživati u tome i volimo se diviti tome. Što se Messija i Maradone tiče, nije i ne mora sve biti sirova statistika, iako može za one koji se odluče da stvari gledaju tako. No, ako si već odlučio samo postaviti statistiku i nabrojati osvojene titule, golove i asistencije, onda probaj razumjeti i drugu stranu argumenata.
Maradona nije trajao koliko Messi, nije zabio golova kao Messi, niti upisao asistencija kao Messi, niti osvojio titula kao Messi. Tebi je to dovoljno da izgradiš stav da se ne mogu ni porediti, niti da imaš uopšte dilemu ko je bolji. Pošteno, svako ima pravo da vrijednuje neke stvari više od drugih i ne kažem da nije legitimno.
No, Messi nije nikada igrao u ekipama tako lošijeg kvaliteta u odnosu na konkurenciju kakvi su bili Maradonin Napoli i Argentina, niti je u takvim okolnostima morao osvajati titule. Messiju nije neki krvnik uništio 30% mobilnosti zgloba u njegovoj 22. godini života. Niti je Messi sa otečenim i povrijeđenim zglobom morao voditi Argentinu do finala 2014. godine, kao što je to Diego uradio 1990. No, glavna poenta argumenata o Maradoni kao boljem jesu dostignuća sa Napolijem u takvoj eri italijanskog fudbala i Argentinom u ondašnjim okolnostima upravo zbog konteksta u kojem je to urađeno i načina na koji je urađeno, jer je zahtijevalo nešto što nijedan ATG u takvoj mjeri nije niti mogao niti morao pokazivati. I baš to je specifičan pokazatelj njegovog jedinstvenog kvaliteta koji ga izdvaja.
Za mene Maradona nije samo zbog toga bolji, već što ga, gledajući sami teren i ono što je radio smatram igračem koji je pravio veći utjecaj na igru i saigrače, igračem koji je bio uključeniji u više aspekata igre, te igračem koji je za koju nijansu tehnički kompletniji fudbaler. No, toliko su približni u tim elementima da se, kako i ranije rekoh, sve svodi na to koje elemente njihove igre i ostvarenja neko vrijednuje više.
Za mene su Maradona, Pele i Messi tri fudbalska Boga i ko god da odabere nekoga od njih kao najboljeg, rekao bih da je legitimno sve dok je rezon biranja normalan, a ne u fazonu glorifikovanja sadašnjosti nauštrb prošlosti ili prošlosti nauštrb sadašnjosti, samo zato jer živimo u trenutku i zaboravljamo historiju ili smatramo da je sve što je prije bilo bolje nego danas.
