Forum Klix.ba

Nisam dražesna osoba.Nisam nedjeljno jutro ili zalazak sunca petkom.
Ja sam utorak u dva sata ujutro, pucnjevi prigušeni kroz nekoliko gradskih blokova, slomljen prozor u februaru.
Kosti mi pucaju svake noći.
Tupim udarcem pokošena, padam u nemilost, i ispričavam se zbog svoje neprijatne tuge.
Ponekad vjerujem da ne pripadam ljudima, nego svim onim preskočenim danima koji se nisu dogodili.
Način na koji se svjetlo i tama izmjenjuju pod mojom kožom postaje oluja.
Ne vidiš munje, ali čuješ jeku...

Nikada nisam umjela da čitam između redova.
Uvijek se zadržim na pogrešnim prazninama,učini mi se da nešto znače.
Pomislim da se iza te bjeline nerazjašnjenih emocija kriju odgovori koje tražim.
Ne ćuti mi, ne skraćuj misli, govori jasnije.
Reci šta osjećaš, jer mi čitanje onoga što ne pišeš ne ide.
Ako je i teško, ako ti se i ne sviđa, ako i ne želim da čujem,reci,
pa neka bude teret za oboje...

Ženi nije potreban jedan nezreli naivčina koji ostaje blokiran svojom prošlošću. Nije joj potreban još jedan dečko koji će je natjerati da više pati. Njoj je potreban muškarac koji će za nju biti sve: njen prijatelj, njen ljubavnik, njen povjerenik, njena ljubav, pa čak, ponekad, i njen neprijatelj… Razumiješ li šta to znači?

Ja ti želim biti prijatelj u kojeg ćeš se bespomoćno zaljubiti. Onaj kojeg ćeš zagrliti i primiti u svoj krevet i u svoj privatni svijet koji se nalazi zaglavljen u tvojoj glavi. Ja želim biti takva vrsta prijatelja. Onaj koji će zapamtiti sve što kažeš, kao i oblik tvojih usana dok to izgovaraš. Želim znati svaku oblinu, svaku pjegicu, svaki drhtaj tvog tijela. Želim znati gdje da te dodirujem, želim znati kako da te dodirujem. Želim da imaš osmijeh koji čuvaš samo za mene. Da, ja želim biti tvoj prijatelj.

Ja želim biti tvoj najbolji prijatelj na svijetu....

Poželim nekad da joj uz plamen svijeće gledam golo tijelo, kako joj zrake svjetlosti sjenče pojedine dijelove.
Krajičkom oka vidim da me lovi pogledom, želi me, traži i zove k’ sebi, lagano pružam ruku ne bih li je dotakao barem na tren, vrelinu kontakta tog želim da osjetim, ruku pružam a tražim njenu, sve bi lakše bilo da je tu, da nije san.
Osmjehom svojim da mi poljulja ponos, usnama da mi erupciju u stomaku napravi, dušu da mi demolira svojom požudom ka meni, ona osjeti da je želim i meni svojim pokretima kazuje da me želi, želimo biti jedno, i nisi me dotakla ali si mi u dušu svoju stavila, makar tu noć, makar u tom snu...

Obuci večeras nešto lepo,

da sakrije pravu lepotu, za kojom žudim,

da lepše bude, kada bude to što će biti...

Obuci nešto što će privremeno imati tvoj oblik,

pre no što poprimim oblik tvoje duše.



Obuci večeras nešto nežno,

što ćeš odbaciti kada shvatiš da je grubo

u poređenju sa mojim usnama,

dok ti uzimaju meru, a prsti kroje,

spavaćicu za besanu noć.



Obuci večeras nešto meko,

da ublaži sudar dve nabubrele aure,

da me upozori da tvoja koža tek sledi,

da moram umeti nežnije no što umem

da je razveselim, kada se pod nju preselim.



Obuci večeras nešto što mogu dahom skinuti,

da ne prepoznaš šta te golica dok klizi niz tebe,

pa strepiš da ću se i ja istopiti kao to,

što si obukla za ovo posebno veče.

Nemoj plakati kada uđeš u praznu bolničku sobu i ugledaš da me nema. Nemoj plakati kada ti doktori kažu: "Pokušali smo sve." Jer zaista jesu. Nemoj. Pokupi moje krpe iz malog ormarića i onaj peškir kojim sam posljednji put obrisala umorno lice. Nemoj zaboraviti ni kaputić na čiviluku. Samo nemoj plakati.
Otiđi kući i naloži vatru, napravi kavu i sipaj i za mene jednu. Nisam je tog jutra popila
Ne kuni sudbinu i ne čupaj kosu, meni je dobro. One ruže u bašti koje sam htjela posaditi, a nikad nisam, ti ih posadi, ostavljam ti ih za uspomenu. Znaš da sam ih voljela. Pazi ih, kao što si i mene.

Nemoj ni dana jednog nositi crninu za mnom,dosta je crnila više! Nosi boje proljeća jer ja sam to i bila. Obuci plavetnilo neba i zelenu travu. Procvalu trešnju i jagodu. Samo nemoj crno.
Svijeću zapali kada možeš. Meni svjetlost ne treba jer si ti moja svjetlost koja me obasjavala.
Nemoj plakati.
Moje ispucale ruke sad su nježne, moje bolesno srce, sada je zdravo,nema više grčeva ni bolesti, moja prosjeda kosa opet ima onaj sjaj i boju kestena kao kad si me upoznao.. Čak ni bore više nemam a te bore su bile smijalice. Nemoj plakati. Sjećaj se mog osmijeha
Znam da se ljutiš jer sam otisla prerano i što se nisam borila. Ali znaj, otisla sam baš kad je trebalo. Borila sam se ja isuviše, ali bilo je vrijeme polaska. Zvao me Gospod u veselje jer je na zemlji tuge za mene bilo previše. Morala sam poći. Ne ljuti se. I ne plači.

Pokosi travu. Zasadi povrće. I cvijeće. Da se vidi da sam još tu. A i jesam. U tebi. Kroz tebe ja živim. Sve dok ti dišeš i ja. Sve dok se ti smiješ i ja. Samo ne plači. Jer ja sam dobro. Volim te. Oprosti...

vesela_sveska wrote: ↑04/05/2020 18:55 Nemoj plakati kada uđeš u praznu bolničku sobu i ugledaš da me nema. Nemoj plakati kada ti doktori kažu: "Pokušali smo sve." Jer zaista jesu. Nemoj. Pokupi moje krpe iz malog ormarića i onaj peškir kojim sam posljednji put obrisala umorno lice. Nemoj zaboraviti ni kaputić na čiviluku. Samo nemoj plakati.
Otiđi kući i naloži vatru, napravi kavu i sipaj i za mene jednu. Nisam je tog jutra popila
Ne kuni sudbinu i ne čupaj kosu, meni je dobro. One ruže u bašti koje sam htjela posaditi, a nikad nisam, ti ih posadi, ostavljam ti ih za uspomenu. Znaš da sam ih voljela. Pazi ih, kao što si i mene.

Nemoj ni dana jednog nositi crninu za mnom,dosta je crnila više! Nosi boje proljeća jer ja sam to i bila. Obuci plavetnilo neba i zelenu travu. Procvalu trešnju i jagodu. Samo nemoj crno.
Svijeću zapali kada možeš. Meni svjetlost ne treba jer si ti moja svjetlost koja me obasjavala.
Nemoj plakati.
Moje ispucale ruke sad su nježne, moje bolesno srce, sada je zdravo,nema više grčeva ni bolesti, moja prosjeda kosa opet ima onaj sjaj i boju kestena kao kad si me upoznao.. Čak ni bore više nemam a te bore su bile smijalice. Nemoj plakati. Sjećaj se mog osmijeha
Znam da se ljutiš jer sam otisla prerano i što se nisam borila. Ali znaj, otisla sam baš kad je trebalo. Borila sam se ja isuviše, ali bilo je vrijeme polaska. Zvao me Gospod u veselje jer je na zemlji tuge za mene bilo previše. Morala sam poći. Ne ljuti se. I ne plači.

Pokosi travu. Zasadi povrće. I cvijeće. Da se vidi da sam još tu. A i jesam. U tebi. Kroz tebe ja živim. Sve dok ti dišeš i ja. Sve dok se ti smiješ i ja. Samo ne plači. Jer ja sam dobro. Volim te. Oprosti...

Nije bio ljubav, bio je nesto djecije, nesto slicno tome.

Sjecate se msn-a i "grupnjaka" na msn-u? Netko, tko zna cime izazvan, doda masu ljudi u razgovor, iz tko zna kojeg razloga. Tako smo se upoznali, svi su otisli a mi ostali razgovarati. Jedna noc do jutra, pa druga, pa treca i tako nocima i jutrima. Nalazila sam neke dijelove sebe u njemu, isti interesi, isti bunt, vjerojatno ista i dijagnoza, isti pogledi na zivot i mnogo toga istog. Nase dopisivanje nije trajalo dugo, kojih tjedan i pol prije odlaska na maturalac, s kojeg se on vraca s djevojkom. Ali, nase dopisivanje se nastavlja, intenzivno. Sto ima lose u tome?

IMA LOSE, GLUPACO MALA, TO STO CES SE ZALJUBITI KAO TELE. To mi pak, nitko nije rekao.

I tako, on je imao djevojku, ja sam se smatrala njegovom prijateljicom. Nikad nisam pokusavala bilo sto ili inicirala razgovore, jer nisam zeljela nikome problem napraviti. ALI JESAM! Malo djubre u meni se potajno nadalo da ce se njihova ljubav sporazumno ugasiti, da nitko nece biti povrijedjen i da cemo mi razviti nesto vise od prijateljstva. Lajt djubre, ali djubre.

U vise navrata je pokusao iscenirati neko druzenje i ukazala se prespontana prilika za to. Okupit ce se drustvo, znano i neznano, donijet ce alkohol, pit ce se i eto, bit ce zabavno. To je bila moja pretpostavka. Lajt djubre je bilo presretno zbog toga!

I bilo je nesto slicno, napili se. Djecija parkovska pijanka. Ja sam popila, jednu i pol malu sarajevsku i bila sam pravo vesela (citaj: popijana osoba koja sve voli, cak i pomalo grli iako u sustini mrzi ljude i ne shvaca da se i to stanje naziva pijanim), bez zelje da dalje pijem jer sam mislila da cu propustiti super trenutke koji su se desavali. A to je sljedece: moje deranje i znanim i neznanim ljudima kako je (sad sam shvatila da mu nisam dala nadimak nikakav, evo sad cu) B (B je dobar nadimak, a? Mocan kao. . . M iz James Bonda. Recimo), kako je B moj najbolji prijatelj i kako ce to zauvijek ostati.

Vidite, tad sam prvi dio govorila iz srca, drugi je bio sarkazam level milijardu stotina tisuca milijuna hiljada stotina. KAKAV FAKIN PRIJATELJ?! HOCU DA SI MI . . . DECKO! :stidni smajlic: GLUPANE!

To druzenje je potrajalo ujutro do 7 (ne pitajte otkud izlazak do 7 u srednjoj skoli), jer smo nas dvoje drugih dvoje prijatelja "vukli" s nama i govorili "neka nas", samo da ne odemo kucama.

Lezali smo svi na standovima na pijaci, dok je jutro svitalo i smijali se necemu sto se desilo prije skoro 12 sati, nekom lose ispricanom vicu.

"Ako neces da spavas kod M (ide mi ovi s nadimcima, a) mozes kod mene", rece B nicim izazvan a lajt djubre u meni pocinje da vristi. STA KOD NJEGA, SUNCE TI POLJUBIM?!

"Ne spava mi se", odgovorila sam jer mi je bio crnjak od njegove ponude, iako su mi obrazi poceli da gore. Od nekog, neopisivog straha sam rekla da mi se ne spava jer sam se bojala da tu nitko ne bi spavao. A ne ne spava se za zauzetim ljudima.

Razisli smo se kucama. A B se javio porukom "bas si i uzivo fora" (jer je to bio prvi put da smo se pravo druzili). Svi svjetski vrtovi u proljece nisu mi bili ravni, koliki sam procvat dozivjela od te poruke.

(Ne znam je li itko stigao do ovdje ali nastavit cu, meni za dusu)

Te noci je bilo nekoliko neponovljivih simpaticnih gluposti koje su ostale lijepe uspomene i kojih mi se drago sjetiti. Nakon tog druzenja, culi smo se jos cesce. On je i dalje imao djevojku. Nema veze, sve pet. JEBLA TE ONA I TI NJU! Ali sve kul. Mi smo prijatelji, halo.

U medjuvremenu, "nadjem" i ja decka. Svoja osjecanja prema B sam ignorirala i nisam priznavala sebi da uopce postoje. I polako sam se zaljubljivala u decka. Ali znate sta se tada desava? Ohoho! B postaje ljubomoran. Zasto decko, otkud decko, kakav decko, sunce ti kalajisano. Lajt djubre u meni likuje, jer iskreno nitko to nije ocekivao. Ono sto je drugima ocito, meni nije bilo.

Ponovni druzenje, opet znani i neznani i alkohol. Moj prijatelj B se duri a ako se itko zna duriti B se znao duriti. B je bio majstor svoje klase u durenju. B treba u zivotopis da doda pod opciju "vjestine" da se profesionalno duri. Da, da. Cak nije ni kamlufirao (uvjerena sam da sam pogresno napisala, ali ne znam kako ide ova rijec ispravno) zasto se duri, otvoreno mi je govorio da je to zbog mog decka, zbog kojeg cu njega zaboraviti i prestat ce mi biti bitan. Jasno nam je do sad svima da je B mene opasno, hinjski zavlacio ali gdje smo svi bili tad da mi to kazemo? Gdje? Gdje si bio 2007. a?
No, druzenje, alkohol, durenje. Popila sam vise od dvije sarajevske, I don't give a fuck, mogu sta hocu. Kako noc odmice, tako se B meni primice. Prestaje lagano s durenjem i onog trenutka kad je sluzbeno prestao, nasmijali smo se, zagrlilili i tako stajali jedno pored drugog, njegova ruka oko moga struka. Ja sam u svojoj drzala pivo, a u drugoj bilo sta samo da ne moram i ja njega zagrliti. Opet se mala glupaca ucrnjacila.

"Kako ti mirise dobro kosa"

"Nije kosa, to je parfem. Mada, mozda je i kosa, jer stavila sam parfema i po kosi. Slucajno." Baljezgam od crnjaka. Dobri smo si, pijemo i dalje, ponovo u drustvu od 20ak ljudi, samo smo nas dvoje i samo se mi druzimo, nitko nama ne treba, imamo mali poremeceni svijet i smijemo se salama koje nikome nisu smijesne osim nama. No, B ne bi bio B kad bi to proslo bez drame. Odjednom se naljutio, sjetio se mog decka. U JEBOTE, MOJ DECKO, DOBRO SI. IMAM DECKAM MA JEDI GOVEDINU, SJETI SE SVOJE CURE! Tu krece prepirka, B se duri, ja se kao durim, on od bijesa ne zna sta ce pa krene za me poljubi, pa samar zaradi. Pa ponovo krene, pa ponovo zaradi. E NES JEBAT! I tu se posvadjamo, svi odemo negdje, B ode negdje drugo pa ga nema a mrak i gluho doba. Pa se ne javlja na telefon nikome. Ja ga ne zovem. Jadda, jadda, jadda, otisao da razmisli i otrijezni se. Ali da znam, da je i dalje ljut na mene.

Ljuti se, tko te jebe B. To sam htjela reci ali sam rekla "bili smo pijani, nece se nista ponoviti" a on ljutito kao da je u pms "pa i nece!".

Krece razdoblje prepirki, glupih, pa durenja pa jos prepirki ali nitko ne ostavlja nikoga. Ja ne ostavljam decka jer i dalje mislim da nisam zaljubljena u B nego u njega. On ne ostavlja curu. J E B I S E, B!

Nase prijateljstvo je neka bezvezna bljuvotinja i cujenje preko klinca, cisto da bismo odrzali odnos a oboje, djecije tvrdoglavi ne govorimo sto bismi trebali.
Slucajno se nalazimo u manjem drustvo, u pocetku oboje suzdrzani ali popustamo polako i pocinjemo se smijati

"Vas dvoje sjajite jedno pored drugog", govori nam M, a mi se smijemo. Sjajila sam pored njega, nije lagala a i on.
Tad ljetni, lijepi dan na balkonu uz sladolede, smijeh je jedna prelijepa uspomena. Ne gleda nikoga osim mene a vjetric koji duva, nanosi onaj isti miris iz moje kose prema njemu. Jedemo sladolede i pijemo. Smijemo se pa se pogledamo i nastavimo smijati. Mozda nista nije ni bilo smijesno, mozda smo samo bili sretni. Nastavljamo biti prijatelji, kako tako a ja se sretna zbog toga zavaravam da se zaljubljujem i dalje u decka. I kad se to napokon i desi, jer zbog odvojenosti od B manje se neuroticni ponasam, kad je moja veza sa deckom lijepi neki period leptirica i smijeha, B ostavlja djevojka. Sok! Saznala za nas. Kakvi vrazji mi kad nema nas?

Naravno, B i drama 24/7, nekako sam ja kriva za to, sto je vec to bilo. Na mene je ljut, mene mrzi. Njih dvoje raskidaju a on pijan zove mene. Dere se, drami, ne zna sto govori. Naravno da ga idem traziti, da se nadjem prijatelju. A on pijan sjedi i ceka, znao je da cu doci. Glupaca. Tjesim ga a on se duri.

"B, ne znam sto se desilo ali nemam veze s tim"

"Imas. . . Sve je to zbog tebe". Lajt djubre se kaje zbog likovanja i zbog svakog trenutka srece jer je tuzno vidjeti prijatelja takvog.

B preboljeva bivsu. Hladimo odnos. Ja raskidam vezu. Razmisljam da mu javim. B javlja da ima novu djevojku. Lajt djubre crkaje od smijeha. Ja crkajem od smijeha jer mislim da se sali. Ne sali se. Ima novu djevojku.

Sve to skupa predugo traje. Moj bivsi decko moli za novu sansu, koju mu pruzam misleci da mozda i moze ici. Islo je. Pa nije. Pa jeste. Pa nije. Ne znam gdje je B, ne znam sto radi i ne zelim da znam. Raskidam ponovo jer . . A dijete sam koje ne zna sto hoce tad. Tj zna sto hoce ali ne moze to imati.

Stize mi poruka od B da je raskinuo s curom. Smijem se jer ne vjerujem da je moguce da smo u isto vrijeme slobodni. Dolazim kuci za Novu godinu i odlazimo sa drustvom na neko slavlje. Kuliram ga, iako na sve nacine pokusava da mi privuce paznju. I naravno, pijemo. Pricamo. Normalno. Smijemo se. Uskoro ce ponic, svi su se nekoga dohvatili samo nas dvoje i M stojimo i zvirlamo okolo. Dok svi odbrojavaju, mi se gledamo a M ne zna kud bi sa sobom. Prepijana je da mrdne od mene. Nekoliko sekundi prije ponoci, B skida svoj sesir, stavlja ga M na glavu, kao nespretno, preko njena lica i poljubi me.

Dok se M snasla, vec se odmaknuo a ona je zbunjeno gledala sto se desava. Cestitali smo si i plesali svu noc, smijali se. Nista vise osim tog poljubca nije bilo. Nikad.

Ja sam se vratila na studij za par dana. Nisam znala sto dalje. B se javio s nekom porukom o poljupcu koji je bio filmski, barem ga ja takvim pamtim. Nista znacajno, naravno. Komunucirali smo, otvorenije nego prije ali i spletom okolnosti smo se uspjeli udaljiti. Njemu su smetali ljudi oko mene, meni je smetalo sto se ne micemo s mrtve tacke. Krenule su svadje, njegova ljubomora, moja pasivnost izazvana umorom od svega toga.

Tisina.

Mjesecima.

Naravno, B ima novu djevojku.

Nedugo nakon toga, ja imam novog decka, sasvim slucajno decka kojeg B mrzi. B se duri, zasto bas on? Taj decko je kreten koji ce se njemu u facu nasladjivati jer je sa mnom. Zaboli me, B. Nekako me odnos poceo istinski muciti. S tim deckom nije potrajalo, nisam javila B. Tisina i dalje.

Tisina godinama. Nikoga ne pitam za njega, nikome ga ne spominjem. Zivot nastavljam bez njega i iako mi nedostaje, ne zelim se predati tom osjecaju. Godine prolaze, polako odrastamo, daleko jedno od drugoga. I zivot se desava, s njim ili bez njega.

Skoron 10 godina kasnije, srecem ga u jednom pabu. I to naravno, zabijem se u njega, izbijem mu pice iz ruke. Znate kad sretnete nekoga koga ste na neki nacin voljeli pa se pogledate i nasmijete?

Zeljela sam da ostane na tom osmijehu, da ne progovorimo nista ali on je imao drugi plan. Izolirao me od drustva, ne znam ni kako ni zasto smo se nasli sami za stolom s picem pred nama, kako preturamo po uspomenama.

"Spominjao sam te cesto"
"Ja tebe nisam"
"Pricao sam kako smo dobri prijatelji bili i kako smo bili . . . Blesavi"
"Ti mozda da, ja sigurno ne"

Smijemo se svemu, i losem tajmingu i objasnjava kako je i zasto mrzio sve oko mene. Kako je bio glup. Ne govori nista konkretno. Pijana M dolazi do nas i ukljucuje se u pricu rijecima "kako ste bili ofirni". Ne mogu reci da sam sve te godine se nadala da ce biti istina da je bio zaljubljen u mene, ali nekoliko godina jesam.

"Zasto ofirni?"
"Pa ja sam mislila da ti odavno znas da je on bio zaljubljen u tebe, svi smo znali"
"Mislim da to nije istina"
"Je, samo ste zavlacili jedno drugo u svojim nekim glupim djecijim igricama". B se smijao i klimao glavom.

"Zasto nikad nisi rekao nista"
"Mislio sam da znas"
"KAKO CU ZNATI KAD SI STALNO IMAO CURE"
"I TI SI IMALA MOMKE"
Tisina
"Uostalom, iz razloga sto i sad ne govorim nista"
"Jer si kukavica"
"I ti si"
"Mislim da je sve to hrpa sranja. Da sam ti se svidjala dovoljno, bili bismo skupa, jednostavno"
"Hoces reci da nisam pokusao"
"Trijezan nikad"
Opet tisina. I nastavlja se. Sjedimo kao pokisli, svejesni da smo oboje krivi i da smo bili djeca koja su se voljela igrati.

Za nas vise nije bilo sanse.
Vise nismo sjajili jedno pored drugog, mozda pokoji sicusni bljesak, nedovoljno vrijedan i nedovoljno jak.

"Pa. . . Cujemo se . . . Onda" ustala sam od stola, a on je u znak odobravanja klimnuo glavom. Ostali smo jos koji sat u tom pabu. On je sjedio sam, zamisljena pogleda. A ja sam s drustvom se smijala, sve dok nismo pred jutro krenuli kuci. Izasla sam iz paba, ne osvrnuvsi se prema mjestu gdje je sjedio. Ne znam da li je vec bio otisao ili je jos sjedio, nisam primjetila, jer vise nije sjajio.

...ovo nije pjesma, ni priča ovo nije; htio sam ti napisati nešto lijepo, sročiti ljubavni stih od koga zastane dah; i tako po navici već zaćutim, olovkom duboko u srce i dušu zagrabim, riječi pogodne za pjesmu potražim; zaigra olovka na papiru i tek što poskoči, kao ukopana stade; nema traga, riječi nema,...nažalost, sve sam lijepe riječi za tebe potrošio već; ovo nije pjesma, ni priča ljubavna ovo nije

Ovo je pesma
za tvoja usta od visanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obicne srece.
I nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca,
a gresno mi je smesno
Ako me neko cacne
u ove oci placne,
nije to neutesno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe,prozracne.

***

Podelicu sa tobom
sva moja sasava zdravlja.
Zavoli moju senku
sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja,zar ne znas:
divno je nemati plan.

Izidji iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh,dubok
kao jezerske vode.

Evo,i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

Kada bih ti mogao doneti u oćima svetlost,
Kada se nad njima povuče zastor žalosti,
Bio bih kap sunca u tvojim nežnim očima, dušo,
Da se pojavi duga okupana u tvojim suzama.
Kada bih mogao da se nasmešim na uglu tvojih usana
Kada je gorčina rečiju ostavila svoj trag,
Ja bih bio abeceda sastavljena samo od samoglasnika,
Da ti ne ranim usne, samoglasničkim uglovima.
Kad bih mogao biti topao vetar u kovrčavu tvoje kose,
Brao bih ti prolećno cveće, skupljeno u venac,
Da bi pokrila glavu njihovim mirisom,
Nikada ne osedi ženo,u godine što prolaze.
Da bih mogao,da ti dam život,
Učinio bih to,do zadnjeg daha!...

Ti ćeš biti moja
Najljepša zora ...
Jer samo ti imaš ključ
Moga srca ...
Samo mene možeš napuniti
Život radosti ...
Samo me ti gledaš i
Želim da te volim više ...
Samo ti možeš izvuči šta
Ima bolje u meni ...
Samo ti možeš probuditi
Vulkan u meni ...
Samo ti možeš zgužvati moje usne
Samo ti si Moja Duša Draga...

Pokušavam da ispraznim glavu od misli o tebi, ali ne vrijedi one iz srca konstantno naviru ....

"Nocas bih mogao napisati veoma tuzne stihove
volio sam je, kadkada i ona je mene voljela.
U nocima kao sto je ova drzah je u svom narucju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom...."

Ja sebe ne mogu nazvati znalcem. Ja sam samo tražio, i to činim još i sada, ali više ne tražim po zvijezdama i u knjigama, nego počinjem da osluškujem pouke koje moja krv u meni žubori. Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom, kao život svih ljudi koji neće više da se lažu...

Nisam prestao da mislim na tebe,
Volio bih ti ovo reći.
Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti,
da mi nedostaješ
i da mislim na tebe.
Ali ne tražim te.
Čak ti i ne pišem.
Ne znam kako si.
Nedostaje mi da to znam.
Imaš li planove?
Jesi li se danas nasmiješila?
O čemu si sanjala?
Da li si se odjavila?
Gde ideš?
Imaš li snove?
Jesi li jela?
Htio bih te pronaći.
Ali ja nemam snage.
I nemaš ni ti.
I onda uzalud čekamo.
Razmislimo o tome.
I zapamti me.
I zapamti da mislim na tebe,
da, ne znaš,
ali ja živim svaki dan,
ono što pišem, pišem o tebi.
I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari.
I mislim na tebe
Ali ne tražim te....

"Nipošto se nemoj predavati.
Nebitno da li si slab, bezvoljan ili gubiš nadu.
Samo nastavi naprijed.
Vidjet ćeš da do cilja ne dolaze jaki, već oni što umiju i polumrtvi hodati."

...odvažnost je uvijek krasila te; imaš je, pogledala si sebe, mene si pogledala, tada nekad davno; jedan slučajan susret i potonuće u tvoje ne tako tamne, ali duboke oči; pjesmu sam, tamo, vidio; ti, probola si je olovkom i zapisala; i tu, i još jednu, pa još jednu...i ovu si pjesmu zapisala; broja im nema, znaš to i sama; ne htjedoh ti još jednu pjesmu posvetiti, no prsti moji sami kreću...duša ti piše, iako vapim kako više nikada neću

vesela_sveska wrote: ↑12/05/2020 20:36 Nisam prestao da mislim na tebe,
Volio bih ti ovo reći.
Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti,
da mi nedostaješ
i da mislim na tebe.
Ali ne tražim te.
Čak ti i ne pišem.
Ne znam kako si.
Nedostaje mi da to znam.
Imaš li planove?
Jesi li se danas nasmiješila?
O čemu si sanjala?
Da li si se odjavila?
Gde ideš?
Imaš li snove?
Jesi li jela?
Htio bih te pronaći.
Ali ja nemam snage.
I nemaš ni ti.
I onda uzalud čekamo.
Razmislimo o tome.
I zapamti me.
I zapamti da mislim na tebe,
da, ne znaš,
ali ja živim svaki dan,
ono što pišem, pišem o tebi.
I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari.
I mislim na tebe
Ali ne tražim te....

Predobro. Naježila sam se.

Ne želim da zapališ vatru ljubavi
A onda pobegneš od mene,
Ne želim da vrata ostvarenja
Zatvoriš za mene do kasno u noć.
Ne želim igru, već priču
Onu što nikada nije rečeno
I da ne prelazimo lako preko
Naše jedinstvene ljubavi...
Ne želim ljubavne citate
Ili savete koji nas mogu uništiti,
Ne želim sukobe, obmane,
Ni da mi srce zaplače..
Želim, prelepa ženo
Da misliš samo na mene
Da ti pokažem koliko znači
Ljubav koja sve nadživi...

...više je ne srećem tako često; znaju proći dani, mjeseci, godina skoro prođe, a da se ne sretnemo; ponekad mislim kako bi bolje bilo da je tu, negdje blizu, a opet...možda je ovako bolje; ovako, kada je ponovo sretnem, možda se na tren čak i zbunim, ne budem znao šta da joj kažem...ko zna, možda ću opet da je pitam, da l joj je neko rekao da je lijepa, prelijepa da je; pomislim, kada je ponovo sretnem, neko vrijeme ću da ju gledam, da se pitam da l je dobila kilogram il možda dva; a, ako joj obraz ili usne cjelivam, opet će trnci tijelom da mi plove, a nosnice miris kose da zarobe; više je ne srećem tako često, a možda je tako i bolje; kada ju ponovo sretnem,...ko zna, možda ću da se pravim, da je ni vidio nisam...možda je tako najbolje

...mogla bi biti veoma zadovoljna načinom na koji mi nedostaješ

"Dotakni me usnama, još voli me pjesmama, dotakni me prstima i skini bore s naših godina"

...a, ja sam još uvijek tu; i dalje koračam ulicama svoga grada,...privlačan kao boja crnog vina, i nijem za sva otvorena srca