Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Prije sedam godina, udala sam se za Njega... Prve dvije godine je bilo sve super i onda... nakon toga počeli su neki problemi u kojima se jednostavno nismo mogli snaći. Dobili smo u međuvremenu kćerku. Mislila sam da će se neke stvari popraviti, ali nisu. Nakon četiri godine braka uslijedio je razvod. Dogovorili se "Najbolje za oboje", da... za oboje, ali šta je sa "trećim" našom kćerkom? Ona je pripala meni. Godinu dana smo bili na sastancima sa socijalnim radnicima i onda je prije dvije godine uslijedio i sudski razvod. Teško sam sve podnjela i jedino što sam mislila... "ovo neću preživjeri" Nisam nigdje izlazila iz kuće prvu godinu dana. Samo posao- kuća... i onda... malo po malo sa prijateljicama počnem izlaziti, počnem se bolje osjećati. On je dolazio po dijete vikendom i kad ga vidim... odmah ona moja volja novim za novim početkom padne u vodu. Počeli smo češće da se čujemo telefonom. Rekao mi je kako je i on usamljen... i da se nije nadao da će ovako teško podnositi ovo sve. Pet mjeseci dopisivanja, razgovora telefonom... i ja sam se ponovno udala za njega prije sedam mjeseci Sad nam je sve ok... ne znam je li nam trebao onaj razvod da oboje dođemo pameti. Sad bar znam da smo zreliji i ne shvaćamo brak onako kako jesmo. Prijatelji su nas zezali... a čak smo na kraju imali i iste kumove.
lelebele wrote:Ja ću vam ukratko ispričati svoju priču.
Prije sedam godina, udala sam se za Njega... Prve dvije godine je bilo sve super i onda... nakon toga počeli su neki problemi u kojima se jednostavno nismo mogli snaći. Dobili smo u međuvremenu kćerku. Mislila sam da će se neke stvari popraviti, ali nisu. Nakon četiri godine braka uslijedio je razvod. Dogovorili se "Najbolje za oboje", da... za oboje, ali šta je sa "trećim" našom kćerkom? Ona je pripala meni. Godinu dana smo bili na sastancima sa socijalnim radnicima i onda je prije dvije godine uslijedio i sudski razvod. Teško sam sve podnjela i jedino što sam mislila... "ovo neću preživjeri" Nisam nigdje izlazila iz kuće prvu godinu dana. Samo posao- kuća... i onda... malo po malo sa prijateljicama počnem izlaziti, počnem se bolje osjećati. On je dolazio po dijete vikendom i kad ga vidim... odmah ona moja volja novim za novim početkom padne u vodu. Počeli smo češće da se čujemo telefonom. Rekao mi je kako je i on usamljen... i da se nije nadao da će ovako teško podnositi ovo sve. Pet mjeseci dopisivanja, razgovora telefonom... i ja sam se ponovno udala za njega prije sedam mjeseci Sad nam je sve ok... ne znam je li nam trebao onaj razvod da oboje dođemo pameti. Sad bar znam da smo zreliji i ne shvaćamo brak onako kako jesmo. Prijatelji su nas zezali... a čak smo na kraju imali i iste kumove.
Djeca su čudo..u stanju su ona svašta, pa čak sastaviti i ono što se razbilo.. sretno vam bilo ..
eluna wrote:šta nakon razvoda? pa valjda svaki normalčan čovjek i prije stupanja u brak postavi sebi pitanje "a šta akos e razvedemo?" ........... barem ja jesam pitala samu sebe ..... za sada nam ide fino
no, nikako nisam uspojela da skontam potenciranje i filozofsku raspravu oko "prihvatanja" djece iz prethodnog braka ...... ne kužim to, jer imam prijatelje gdje je muškarac prihvatio dvoje djece bez ikakvih problema, imaju i svoje dijete, a ovo dvoje više cijene očuha nego oca .....
na kraju krajeva, ako volim nekoga, onda volim svaki njegov dio, pa makar taj dio bio sadržan i u njegovom/njenom djetetu sa drugom osobom ..... jer to dijete jeste dio nje/njega ..... nagledala sam se primjera i muškaraca i žena koji su sa pažnjom i ljubavi prihvatili djecu prethodnih partnera i nikada nisu imali problema niti roditelji sa tom djecom, niti novi partneri sa tom djecom, niti novorođena braća i sestre sa njima
Ma bravo za tu mamu.
Drugi dio posta: Utopija.
ako je ovo bravo za tu mamu u negativnom kontekstu - možda bi PRVO trebao pitati za tog TATU ........čak imala djeca znaju vrlo dobro ocjeniti gdje im je bolje - čak i ako ih ruže ......... vidi se da nikada posla sa djecom nisi imao .....
...Je li imaš život prije braka imaš ... u braku imaš... pa i imaš ga i u slučaju razvoda pobogu, nisi mrtav ako se razvedeš živ si itekako kao da si u braku bez razlike...ali sve je individualno, hvala nebesima pa nismo svi isti!
kmirsad wrote:Smatram da su rašpuštenica i puščenica... veoma ružni i uvredljivi nazivi za razvedene žene... i da su rezultat muškog šovinizma i spolne diskriminacije...
odakle i kako početi...danas izgurati sve normalno je veoma tesko...mene samo jedan dio interesuje...gdje je donja granica toleranicje raznoraznih"sranja" da prostite...razum zna da to sto se desi nije OK a sad ovaj neki drugi dio(ne bih ga nazvala srcem) kaze proci ce...i prolazi jedno za drugim sranje...vidim da nije ni po ljudskim a ni po zivotinjski ili ti bilo kojim drugim adetima...a opet sam tu u tom sranju...daleko od toga da je monstrum ili kako li vec da se nazove...STALNO je to stanje ko treger nategnuto pa kad se ugrije opusti se a kad zahladi stegne...
dokle li i kako li...
još je nisam stavila i ko zna da li cu ikada imati to što trebaš imati da tako nešto i uradis...samo me smori,ubi,razvali sve sto je ikada u meni bilo...kopnim:(
Ako ti partner ne znači više ništa, i ako ga prekrižiš zauvijek iz svog života, možeš nastaviti normalno dalje, vrlo lako samo ako si sam.
Ali....ako si primoran i dalje imati kontakt zbog djece, i ako djeca postaju predmet i sredstvo nečije manipulacije....šta onda uraditi? Nakon susreta s njim osjetim neraspoloženje kod djeteta, možda je to čak neka vrsta traume....šta tada? Ako bilo šta predložim, kažem, proizvešću kontraefekat, jer iz inata puno toga radi.......ovo nema kraja...
SaIstoka wrote:Naslov teme kaže sve. Odgajaju nas na bajkama gdje princeza živi lošim životom dok ne sretne princa. Onda se uda i "sretno žive do kraja života", tj. postaje biti kompletna osoba udajom. I mi onda čekamo taj dan kada ćemo u bijelom zaploviti valovima sreće. To postaje način razmišljanja, cilj...
I onda se desi razvod. Odjednom sve izgubi smisao, više nema nade da će doći dan i to "nešto" nakon koje će biti "sreća do kraja života". E šta nakon toga? Kako promijeniti način razmišljanja? Kako ne gledati muža kao luku sreće?
Moja priča: udaja... brak... dvoje djece... razvod. I sada, sa dvoje djece i relativno mlada (32 godine), negdje sam na početku. U pjesmi kažu "Rano je za tugu, za sreću kasno je...."! Ja se nekako tako osjećam!
Tražim iskustva, pozitivna ! Nemojte mi samo savjetovati izlaske, provod (razočarana sam ponašanjem nekih razvedenih žena koje kao "puštene s lanca" nemaju granice ni u oblačenju, ponašanju...).
Možda ova tema nije trebala biti ovdje pod "ljubav", ali ne znam gdje bih je drugo .
Unaprijed hvala !!!
sa 32 godine neki tek pocinju zivot
A zar je stremljenje ka muskarcu jedini smisao zivota? Ja bih se okrenula porodici, djeci, sebi na kraju krajeva. Upisala fitnes, neki kurs, napredovala u karijeri i sl. Vodi djecu na izlete, sportske aktivnosti, druzi se sa drugim mamama. A u svemu tome moguce je da ce se pojaviti i neki muskarac vrijedan paznje, a ako se i ne pojavi, treba se zena izgraditi da bude zadovoljna sama sobom.
Ove razvedene sto se okrenu izlascima i na silu upoznavanja muskaraca idu u totalno pogresnom smijeru. Mogu samo jos vise biti povrijedjene.
Nakon razvoda, uspjela sam upisati fakultet(koji sam bila propustila zbog udaje), završila ga, našla posao.......I da, u međuvremenu položila vozački, što je tada bilo nešto veliko....... Ako čovjek iz svega toga nije izašao povrijeđen(ne rastaju se ljudi samo ako neko nekoga povrijedi) pa mu ne treba neki period da se oporavi, naravno da će nastaviti normalno sa životom. Sama sam, ali savršeno dobro znam da je to bolje nego biti nesretan s nekim. Ovako imam svu slobodu svijeta, a na meni je da odlučim šta ću uzeti od onoga što mi život pruža i da li ću sve iskoristiti......I još, sve to uz dijete koje sam, hvala Bogu, uspjela odgojiti onako kako ne uspjevaju ni neki ljudi u savršenim brakovima
natascha wrote:Nakon razvoda, uspjela sam upisati fakultet(koji sam bila propustila zbog udaje), završila ga, našla posao.......I da, u međuvremenu položila vozački, što je tada bilo nešto veliko....... Ako čovjek iz svega toga nije izašao povrijeđen(ne rastaju se ljudi samo ako neko nekoga povrijedi) pa mu ne treba neki period da se oporavi, naravno da će nastaviti normalno sa životom. Sama sam, ali savršeno dobro znam da je to bolje nego biti nesretan s nekim. Ovako imam svu slobodu svijeta, a na meni je da odlučim šta ću uzeti od onoga što mi život pruža i da li ću sve iskoristiti......I još, sve to uz dijete koje sam, hvala Bogu, uspjela odgojiti onako kako ne uspjevaju ni neki ljudi u savršenim brakovima
Znam par zena kao sto si ti. Vi ste heroji danasnjeg vakta.
natascha wrote:Nakon razvoda, uspjela sam upisati fakultet(koji sam bila propustila zbog udaje), završila ga, našla posao.......I da, u međuvremenu položila vozački, što je tada bilo nešto veliko....... Ako čovjek iz svega toga nije izašao povrijeđen(ne rastaju se ljudi samo ako neko nekoga povrijedi) pa mu ne treba neki period da se oporavi, naravno da će nastaviti normalno sa životom. Sama sam, ali savršeno dobro znam da je to bolje nego biti nesretan s nekim. Ovako imam svu slobodu svijeta, a na meni je da odlučim šta ću uzeti od onoga što mi život pruža i da li ću sve iskoristiti......I još, sve to uz dijete koje sam, hvala Bogu, uspjela odgojiti onako kako ne uspjevaju ni neki ljudi u savršenim brakovima
Znam par zena kao sto si ti. Vi ste heroji danasnjeg vakta.
A šta uopće možeš? Pick up the pieces and move on.
Zavisi i šta čovjek želi i kakve su mu karte u rukama u datoj fazi partije života. Ko želi normalan porodični život, teško da može naći potpuni nadomjestak u drugim aspektima života. To ne može nadoknaditi ni sto kurseva, doktorati i ne znam kakvi sportski rezultati i druženja (iako sve te aktivnosti, svakako, treba upražnjavati).
Jay Gatsby wrote:A šta uopće možeš? Pick up the pieces and move on.
Zavisi i šta čovjek želi i kakve su mu karte u rukama u datoj fazi partije života. Ko želi normalan porodični život, teško da može naći potpuni nadomjestak u drugim aspektima života. To ne može nadoknaditi ni sto kurseva, doktorati i ne znam kakvi sportski rezultati i druženja (iako sve te aktivnosti, svakako, treba upražnjavati).
To je moja bolna tacka - u biti sve uspjela sto sam htjela uspjeti, osim porodice. Ali ni to nekako ne ide. Pokusala sam i sa studiranjem i sa putovanjem i sa kursevima, sportom....ali praznina ostaje. Imam osjecaj da ce sljedeca fiks ideja biti da napustim sve i idem negdje volontirati u treci svijet, mozda u dom napustene djece.
šta kada se totalno razočaraš u muški rod zbog jedne osobe...ne vjerujem uopće da može postojati neko ko je drugačiji, ne vjerujem više ni u ljubav ni u brak nit u bilo šta što upućuje na neku vezu...iako s druge strane osjećam prazninu, osamljenost, hendikep..
živo me interesuje od forumašica koje dijele istu sudbinu, je li to samo faza ili doživotni stav..
Sad nam je sve ok... ne znam je li nam trebao onaj razvod da oboje dođemo pameti. Sad bar znam da smo zreliji i ne shvaćamo brak onako kako jesmo. Prijatelji su nas zezali... a čak smo na kraju imali i iste kumove. 
sretno vam bilo 
..
!!!
