Tajne niti duše

[zelenashica]

Ne pišem više.
Ne mogu.
Neću.
Ne želim.
Sad' samo čitam, ćutim i čekam....

Vezane su ruke moje,sve sto bih htjele ne smiju da čine
Sanjive li su i oči moje dva smo svijeta...a Gospodar nam isti
i boje u rukama našim isto ne boje.
Ti u noć ja u dan bojim naše snove
i sanjam... sanjam usne tvoje.
Kad me glasom usnulu dozovaš sindzire sa srca potrgala bih samo da ti se odazovem..
i čuvaj ruke moje..u svojim mubarek rukama
i kad hladne su..zgrijat ce ih vatra iz damara..
I ne obaziri se nikad..kad se sa prstiju mojih hladna besjeda odsijeća
ti znas iz srca moga..kakva je za te besjeda...

[oridjidji]

Ne pišem više.
Ne mogu.
Neću.
Ne želim.
Sad' samo čitam, ćutim i čekam....

Vezane su ruke moje,sve sto bih htjele ne smiju da čine
Sanjive li su i oči moje dva smo svijeta...a Gospodar nam isti
i boje u rukama našim isto ne boje.
Ti u noć ja u dan bojim naše snove
i sanjam... sanjam usne tvoje.
Kad me glasom usnulu dozovaš sindzire sa srca potrgala bih samo da ti se odazovem..
i čuvaj ruke moje..u svojim mubarek rukama
i kad hladne su..zgrijat ce ih vatra iz damara..
I ne obaziri se nikad..kad se sa prstiju mojih hladna besjeda odsijeća
ti znas iz srca moga..kakva je za te besjeda...

Zelenašice dunjo moja mila,
što si mi se pod strehom skrila,
pa kroz pendžer virkaš mi smjelo,
gledajući moje mišičavo tijelo..

Mislim da je ova moja rima za rimoidnog foruma, ne za ove teme ... Ali daj nam šta vedrije, a tajiš ...

[zelenashica]

Ne pišem više.
Ne mogu.
Neću.
Ne želim.
Sad' samo čitam, ćutim i čekam....

Vezane su ruke moje,sve sto bih htjele ne smiju da čine
Sanjive li su i oči moje dva smo svijeta...a Gospodar nam isti
i boje u rukama našim isto ne boje.
Ti u noć ja u dan bojim naše snove
i sanjam... sanjam usne tvoje.
Kad me glasom usnulu dozovaš sindzire sa srca potrgala bih samo da ti se odazovem..
i čuvaj ruke moje..u svojim mubarek rukama
i kad hladne su..zgrijat ce ih vatra iz damara..
I ne obaziri se nikad..kad se sa prstiju mojih hladna besjeda odsijeća
ti znas iz srca moga..kakva je za te besjeda...

Zelenašice dunjo moja mila,
što si mi se pod strehom skrila,
pa kroz pendžer virkaš mi smjelo,
gledajući moje mišičavo tijelo..

Mislim da je ova moja rima za rimoidnog foruma, ne za ove teme ... Ali daj nam šta vedrije, a tajiš ...

Oriđiđi, dušo moja nježna, mila,
ja sam ona ista što i nekad bila,
tek ponekad čežnja obuzme me cijelu
sačekaj, pa vidi na djelu.

[oridjidji]

Ne pišem više.
Ne mogu.
Neću.
Ne želim.
Sad' samo čitam, ćutim i čekam....

Vezane su ruke moje,sve sto bih htjele ne smiju da čine
Sanjive li su i oči moje dva smo svijeta...a Gospodar nam isti
i boje u rukama našim isto ne boje.
Ti u noć ja u dan bojim naše snove
i sanjam... sanjam usne tvoje.
Kad me glasom usnulu dozovaš sindzire sa srca potrgala bih samo da ti se odazovem..
i čuvaj ruke moje..u svojim mubarek rukama
i kad hladne su..zgrijat ce ih vatra iz damara..
I ne obaziri se nikad..kad se sa prstiju mojih hladna besjeda odsijeća
ti znas iz srca moga..kakva je za te besjeda...

Zelenašice dunjo moja mila,
što si mi se pod strehom skrila,
pa kroz pendžer virkaš mi smjelo,
gledajući moje mišičavo tijelo..

Mislim da je ova moja rima za rimoidnog foruma, ne za ove teme ... Ali daj nam šta vedrije, a tajiš ...

Oriđiđi, dušo moja nježna, mila,
ja sam ona ista što i nekad bila,
tek ponekad čežnja obuzme me cijelu
sačekaj, pa vidi na djelu.

[oridjidji]

Opet sam iznevjerio sebe.
I vodiči da me za ruke vuku
džaba opet bih bio izgubljen.

Želim jedno
i dalje činim drugo.
Nisam promjena
koja želim biti.

Život mi neće
biti lijep,
ako ga ne ućinim
sebi lijepim.

Nastavljam ovako,
a do kad ne znam.

Biću i gluh i nijem i slijep
i izgubljen...

Navike su čudo i
dalje ostajem sam...

[Zovem se Zelena]

Poželim, ponekad, da pišeš dnevnik... Znam, to su one "ženske" stvari. Nije to za dječake! Ali, poželim! Da se ušunjam u tvoju sobu kada te nema, prerovim sve police i ladice, knjige, stare sveske... Prevrnem ploče koje više ne slušaš, gitaru koju ne sviraš, sve te stvari koje su postale dom sivoj prašini. I da negdje, na nekom dnu, među starom odjećom pronađem ono što skriva tvoje najmračnije tajne!
Poželim da drhtavim rukama okrećem listove, grozičavim pogledom tražim slova, riječi! Nešto, bilo što sa mojim imenom. Da barem tamo pronađem ljubav koju ne znaš ili ne želiš pokazati!

No, znam, čak i da ga pišeš, da tamo ne bih pronašla sebe, nas. Znam da bih tamo pronašla neka druga imena, neka tajna pisma, duboke emocije i skrivene misli pisana nekoj drugoj!
Ne, ne bi me to povrijedilo... Samo razočaralo! Razočaralo bi me što neko kome vjerujem, kome bih mogla povjeriti svoj život, nekome drugom piše o svojim zebnjama, strahovima. Razočaralo bi me što čak i ono loše ne bi želio ili htio podijeliti sa mnom! Ili ako bih slučajno pronašla redove u kojima maštaš o drugoj...

Možda je i bolje što dječaci ne pišu dnevnik...

[anoush]

I hate the way you talk to me,
and the way you cut your hair.
I hate the way you drive my car.
I hate it when you stare.
I hate your big dumb combat boots,
and the way you read my mind.
I hate you so much it makes me sick;
it even makes me rhyme.
I hate it,
I hate the way you're always right.
I hate it when you lie.
I hate it when you make me laugh,
even worse when you make me cry.
I hate it that you're not around,
and the fact that you didn't call.
But mostly I hate the way
I don't hate you.
Not even close,
not even a little bit,
not even at all.

[fatamorgana]

I hate the way you talk to me,
and the way you cut your hair.
I hate the way you drive my car.
I hate it when you stare.
I hate your big dumb combat boots,
and the way you read my mind.
I hate you so much it makes me sick;
it even makes me rhyme.
I hate it,
I hate the way you're always right.
I hate it when you lie.
I hate it when you make me laugh,
even worse when you make me cry.
I hate it that you're not around,
and the fact that you didn't call.
But mostly I hate the way
I don't hate you.
Not even close,
not even a little bit,
not even at all.

Talkin' 'bout contradiction ....

[Ma.Le.Na]

sjo ja bi se sad nesto raspisala

[anoush]

I hate the way you talk to me,
and the way you cut your hair.
I hate the way you drive my car.
I hate it when you stare.
I hate your big dumb combat boots,
and the way you read my mind.
I hate you so much it makes me sick;
it even makes me rhyme.
I hate it,
I hate the way you're always right.
I hate it when you lie.
I hate it when you make me laugh,
even worse when you make me cry.
I hate it that you're not around,
and the fact that you didn't call.
But mostly I hate the way
I don't hate you.
Not even close,
not even a little bit,
not even at all.

Talkin' 'bout contradiction ....

logika je suvišna i precijenjena također

[Mad_Woman]

Sretna sam bila i zeljela sam smrt,
strasno, polako, nad tudjim grobovima..
danas zelim da budem u njima.

Mili moj, ako proljece odnese
godine mladosti moje,
ne tuguj,
jer bit cu zvijezda
koja ce ti ponekad zalutat u snove.

[Tirkiz]

"Jednom sam šetajući čuo kako jedan stari čovjek govori drugom: Bio sam zaljubljen u istu ženu 50 godina.
Bio sam dirnut onim što sam čuo, dok nije završio rečenicom: Volio bih da je ona to znala."

[Stari]

Hm ... ja sam bio i jos uvijek jesam zaljubljen u jednu te istu zenu... nije bas 50 god... al nije ni puno manje.

I zna ona to ...ponekad se doduse pravi da ne zna... al hajd sad

[Not My Idea]

...nedostajes mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud...

[liberty02]

Ne okreći se nazad
zašto da budiš onu bol
onu bol koja nema kraja...

Ne okreći se nazad
jer tamo tuga u mraku sjedi

Ako se ne okreneš
pomislit ću da tuga i dalje sjedi
i da nikada
baš nikada
neće uspjeti da se ustane

Molim te ne okreći se nazad
jer tvoj osvrt bit će moj kraj...

[liberty02]

Noc je pala,
ugasio se dan,
nema te kraj mene,
ali vrati mi u san,
ruke te moje traze,
srce te moje zove,
nedostajes mi noci ove!!

[liberty02]

znam da su putevi na ovoj planeti trnje koje bode
da je malo staza sto ka sreci vode
ja to znam po sebi
ako ima i jedna sreca ja je zelim tebi...

[zalutala]

...Lutat ću i noćas mahalama starim
izgubiti se u beskraju noći ...i znam,
zadrhtat će duša kad se nanovo prisjeti kako
su me gledale te oči...
Znaš...obavijena plaštom noći i zvijezdama sjajnim
stojat ću ,ko na mejdanu,ispod prozora snova
ruku praznih i usana nijemih...
pustit ću samo da duša sama
posjeti amanet nevidljivih snova...
I noćas lutam kaldrmom starom ,spotičem se bosih nogu
o kamen slutnje i vjere ...

[honky tonk]

Uzmi me kad hoces ti,
Barem mene mozes uvijek imati,
Hajde dodji da se srce napije
Reci sta ce meni zivot bez tebe...

[zelenashica]

Ne pišem više...
ne zato što nemam šta...
nego zato što nemam kome.
Ubio si pisca u meni...
ali rodio ženu,
ženu koja je naučila da voli.

..tvoja zelenashica

[Rosebud_]

Sta ako jednom ponestane ne snage, nego zelje da se trudim?

[onako]

Ne pišem više...
ne zato što nemam šta...
nego zato što nemam kome.
Ubio si pisca u meni...
ali rodio ženu,
ženu koja je naučila da voli.

..tvoja zelenashica

Ženi koja je naučila da voli...

Postoje žene o kakvima možete samo čitati u romanima ili sanjati u nekim čudnim januarskim snovima kad u duše zađe predvidiva bjelina i nejasna lahkoća snjegova...Iako zavrsih s pisanjem, danima osjecam potrebu da iskazem zahvalnost na ovaj nacin, ženi, za koju s ponosom mogu reci da me je u mojim najtezim trenucima bola darovala najljepsim darom prijateljstva...iz kojeg je niknuo cvijet ljubavi mirisan i prepun najtananijih latica nježnosti.

Bijaše godina kad cežnjom ogrnut poćeh pisati u ovom Velikom Sretištu Duša... Godina u kojoj sam za ženu koju voljeh svakim svojim dahom i svim od cega sam sazdan bolno shvatio da nam ljubavi, bliskost, želja za pripadanje u cjelosti jedno drugom nisu iste...Godina u kojoj sam otišao od nje, naprosto razumjevajući da je mogu voljeti na naćin da svoj bol čežnje pretvorim u dar u nisku prica o ljubavi prema njoj u kojima cu nepatvoreno, opisati sve ono sto osjecam,snivam, želim i živim, želeći da možda nekada zna kako, koliko i na koji sam je naćin volio...

Imadoh nick kao i sada od kog se povraćalo nekim muškarcima ali bijahu pristojni pa mi to ne sasuše u lice nikada i nešto bijedna vremena da tastaturom ispunim tišinu dugačka hodnika prije sna...
Nježnim, ali nadasve iskrenim pisamcetom koje dobih na PP obojise se topplim bojama naredni dani i mjeseci... Tako upoznah ženu britka stila s iskrama živosti u slogovima i rodila se među nama čudna komunikacija gladna dopisivanja i grozničavo iskrena kao neka lijepa šutnja na splavi dvaju očajnika kao da će nam već sutra u postelje banuti orwellovski Istjerivači Sudbina i kao da nam je zadnji, prezadnji čas...
«Povjerenje je skup luksuz ovdje u ovom virtuelnom svijetu, ali osjećam da mogu vjerovati vama...»(usjekla mi se u pamćenje ta njena napisana rečenica) Iako sam u pocetku bio oprezan, jer sam za bezuvjetnu otvorenost u ljubavi i svojoj želji prema ženi koju voljeh i o kojoj pisah bio pocascen spoznajom da ona meni kao žena ne pripada, ponovo otvorih srce i dušu, znajući da prave ljubavi i pravog prijateljstva ne može biti bez iskrenosti i povjerenja...

Tako doznah da je i ova velebna ženska sudbina prepuna ushita, uzleta i bola čudna priča o golom preživljavanju i stepenicama kemoterapija pobjeda nad bolešću što je već pogrizla dva omanja grada jednu dugu vezu s muškarcem kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.
Milion krhotina svijeta zabijalo se u njena pluća i ramena i ona mi se učini tada gotovo kao mitska junakinja, tragična, prkosna i hrabra...
Neosjetno postadoh njezin andeo bdijenja trgovac sa silama koje neke ponesu k nebu a neke bacaju natrag...

Pisasmo jedno drugom o onom sto bitišemo, cutimo i nosimo nutrinom, svaki put s drugog mjesta gdje se znao za nas sklupčati savršeni trenutak i puno, puno mislima u šetnjama i tišinama šeherskkih aleja...

Susret u ovom mističnom šeher gradu (napisah joj tada da možda nije trenutak, a ona se nasmijala i došla predivnim suncem okupana) kahva s okusom zagrljaja razgovorom s iluzijom stogodišnjeg poznanstva, toplina blagost, prijateljstvo (i ja postah najveći navijač njene sreće s muškarcem kog je prisvajala ona druga). Rastanak zaista lijep i topao zagrljaj kakvog do tad vidjeh samo u filmovima...

Ona bijaše od iskrenosti sazdana najnježnija od svih žena što koraknuše u moj svijet ikada i ja se lijepo naučih da ne mora sve predivno zasjati u nama kao Ljubav (možda je baš zbog toga i sjalo kao varnica nestvarna) Jednog aprilskog jutra pohvalih joj se kako ponekad sapucem u basci koju jedna nježna duša nazva Tajne niti duše, praveći dar ženi koju volim, a onda mi stignu poruka i ja! I uz to i adresa na kojem je popis njenih napisanih i objavljenih knjiga... Citah nocima sto njeno srce izli, a dusa natopi. Ona već bijaše spisateljica cije se niti duše odavno čitaju i u drugim zemljama, a ja covjek nalik Medžnunu u staromodnom sivom dizajnu romantika koji stvara izvor satkan od ljubavi prema ženi za kojom mi je srce ceznulo.

Jedno nas je vrijeme ispunila tišina (jer je vodoliju u meni uvrijedila jedna njena istinita opaska da sam trebao davno otići od žene o kojoh pisah, jer naprosto nam Ljubavi nisu iste)
i dugo, dugo je trajala gotovo kao zaborav dok se ne osvrnuh i vidjeh i osjetih da me svejednako gleda i osjeća iz daljina bolja i toplija no što ću ja biti ikada...

Ali nešto ne valja s umiranjem žive prošlosti u ljudima pa nastavismo perom srca prekinutu prepisku i pisah joj često kako mi sada sama od sebe naiđu sjećanja ali sad više mislima i sve manje riječima...Kako cu je voljeti dok sam živ, i kako će mi uvijek više biti stalo do njezine nego do vlastite sreće, ma gdje bila, ma skim bila...Pisah i da znam da je to mozda u današnjem vaktu naivno, idealisticno, ali zar se može drukcije ako se istinski svakim svojim dahom voli....Razumjela je...Zadivljen sam ostajao koracajuci njenim zivotnim hodnicima u kojima sam saznavao o njenim njenim ranama srca i bitkama žene u ovom vrzinom kolu koje nazvassmo Zemljom. Iako sam prestao pisati jer sam zavrsio sve ono sto zeljeh o ljubavi prema ženi koju volim ispisati, pozeljeh na ovom mjestu na kraju pisanja iskazati joj svoje postovanje, zahvalnost i duboko divljenje onim sto joj nutrinu natapa....zahvalnost za dar ljepote prijateljstva kojim me je darovala...

Prije desetak dana me prenu čarobna mala napravica, „Dokle ću ja na ovom prelijepom mjestu sto vrelom Bosne ga zovete ispijati kahvu sama, čekajući kad ćeš se pojaviti niz aleju“?-pisalo je u poruci...Osvrnuh se u sebi niz drvorede pitanja i vidjeh koliko silno u nama bliskost prijateljstva plamti kao svijeća...Ostadoh nije, začuđen i ponosan...jer sam darovan najljepšom privilegijom, darom da mogu u ovom plastićnom vremenu, osjetiti i znati, reći i napisati...Hvala Ti što si me u mojim najtezim trenucima bola pocastila iskrenim i nježnim prijateljstvom umivajuci bolnu ceznju, razumjevajuci da je vrijeme ono sto prolazi, a ne ljubav....



A tebi ću šapnuti...

Volim te...I nije me briga, ne hajem i nije mi važno, ne kajem se i opet bi isto ućinio...Jer te volim i znam kakva se ljepota, snaga i nježnost u tebi krije...On to nikada nije znao, niti će ikada znati...I zato bi sve opet isto uradio...Jer te volim nježnosti moja... Jer znam koliko si padala na dno dublje od ponora svijeta, na sam kraj svemira i ogrtala se bolnim vatrama ceznje u danima kada nisam znao da tvoja dusa moju doziva...
Moj Bože, kako to tvoja krhka duša djevojačka uopšte uspije iznijeti na svojim ramenima!
Možda si zbog tog i načinjena jaka, da rađaš u mukama, da mrviš kosu noktima i pregrizeš
jeku vlastitog jauka u gluhim noćima.Znam da te je gušila hladnoća, a tako si željela srce ugrijati---
Znam da si grcala u vlastitom postojanju...

O, ne ne brini znadem ja... ništa od Nas ne bi dospjelo biti, da Ti me te novembarske noći ne povede rijekom sjećanja i ja s tobom prođoh sve ovo o cmeu pisah... Nikada se mi ne bi jako sreli i dušama taknuli, da nisi kroz ceznju tako jako i nijemo, bolno i teško izrasla. Nikada ovoliko divljenja ja ne bih u jednom trenu imao za Tebe, ženu bola, istine i hrabrosti - da mi nisi šapnula da me dugo voliš....ti znas koliko... Da se nisi otvorila na nacin kako nikada nijedna zena nije... Ja Te tada , poslije i sada dok ovo pišem ne mogu doživjeti drukcije sem na nacin da te volim svakim djelicem onoga od cega sam sazdan...

Oprosti mi nježnosti moja, oprosti mi voljena moja jer ja ne znam sve o ljubljenju i Ljubavi...Znam da Te volim onom jedinom istinskom čistom ljubavlju što obućena u haljinu čežnje zaborav nikada ne donosi.... Oprosti mi živote moj na ovolikoj širini svega sto ti u ovoj basci ispisah...I to je samo djelic onoga s cime svakodnevno lijezem, budim se i zivim...Volim te uvijek i zauvijek njezbosti moja...

[Mr. Brightside]

[zelenashica]

Ženi koja je naučila da voli...

Postoje žene o kakvima možete samo čitati u romanima ili sanjati u nekim čudnim januarskim snovima kad u duše zađe predvidiva bjelina i nejasna lahkoća snjegova...Iako zavrsih s pisanjem, danima osjecam potrebu da iskazem zahvalnost na ovaj nacin, ženi, za koju s ponosom mogu reci da me je u mojim najtezim trenucima bola darovala najljepsim darom prijateljstva...iz kojeg je niknuo cvijet ljubavi mirisan i prepun najtananijih latica nježnosti.

Bijaše godina kad cežnjom ogrnut poćeh pisati u ovom Velikom Sretištu Duša... Godina u kojoj sam za ženu koju voljeh svakim svojim dahom i svim od cega sam sazdan bolno shvatio da nam ljubavi, bliskost, želja za pripadanje u cjelosti jedno drugom nisu iste...Godina u kojoj sam otišao od nje, naprosto razumjevajući da je mogu voljeti na naćin da svoj bol čežnje pretvorim u dar u nisku prica o ljubavi prema njoj u kojima cu nepatvoreno, opisati sve ono sto osjecam,snivam, želim i živim, želeći da možda nekada zna kako, koliko i na koji sam je naćin volio...

Imadoh nick kao i sada od kog se povraćalo nekim muškarcima ali bijahu pristojni pa mi to ne sasuše u lice nikada i nešto bijedna vremena da tastaturom ispunim tišinu dugačka hodnika prije sna...
Nježnim, ali nadasve iskrenim pisamcetom koje dobih na PP obojise se topplim bojama naredni dani i mjeseci... Tako upoznah ženu britka stila s iskrama živosti u slogovima i rodila se među nama čudna komunikacija gladna dopisivanja i grozničavo iskrena kao neka lijepa šutnja na splavi dvaju očajnika kao da će nam već sutra u postelje banuti orwellovski Istjerivači Sudbina i kao da nam je zadnji, prezadnji čas...
«Povjerenje je skup luksuz ovdje u ovom virtuelnom svijetu, ali osjećam da mogu vjerovati vama...»(usjekla mi se u pamćenje ta njena napisana rečenica) Iako sam u pocetku bio oprezan, jer sam za bezuvjetnu otvorenost u ljubavi i svojoj želji prema ženi koju voljeh i o kojoj pisah bio pocascen spoznajom da ona meni kao žena ne pripada, ponovo otvorih srce i dušu, znajući da prave ljubavi i pravog prijateljstva ne može biti bez iskrenosti i povjerenja...

Tako doznah da je i ova velebna ženska sudbina prepuna ushita, uzleta i bola čudna priča o golom preživljavanju i stepenicama kemoterapija pobjeda nad bolešću što je već pogrizla dva omanja grada jednu dugu vezu s muškarcem kojeg bi svaka majka poželjela za zeta.
Milion krhotina svijeta zabijalo se u njena pluća i ramena i ona mi se učini tada gotovo kao mitska junakinja, tragična, prkosna i hrabra...
Neosjetno postadoh njezin andeo bdijenja trgovac sa silama koje neke ponesu k nebu a neke bacaju natrag...

Pisasmo jedno drugom o onom sto bitišemo, cutimo i nosimo nutrinom, svaki put s drugog mjesta gdje se znao za nas sklupčati savršeni trenutak i puno, puno mislima u šetnjama i tišinama šeherskkih aleja...

Susret u ovom mističnom šeher gradu (napisah joj tada da možda nije trenutak, a ona se nasmijala i došla predivnim suncem okupana) kahva s okusom zagrljaja razgovorom s iluzijom stogodišnjeg poznanstva, toplina blagost, prijateljstvo (i ja postah najveći navijač njene sreće s muškarcem kog je prisvajala ona druga). Rastanak zaista lijep i topao zagrljaj kakvog do tad vidjeh samo u filmovima...

Ona bijaše od iskrenosti sazdana najnježnija od svih žena što koraknuše u moj svijet ikada i ja se lijepo naučih da ne mora sve predivno zasjati u nama kao Ljubav (možda je baš zbog toga i sjalo kao varnica nestvarna) Jednog aprilskog jutra pohvalih joj se kako ponekad sapucem u basci koju jedna nježna duša nazva Tajne niti duše, praveći dar ženi koju volim, a onda mi stignu poruka i ja! I uz to i adresa na kojem je popis njenih napisanih i objavljenih knjiga... Citah nocima sto njeno srce izli, a dusa natopi. Ona već bijaše spisateljica cije se niti duše odavno čitaju i u drugim zemljama, a ja covjek nalik Medžnunu u staromodnom sivom dizajnu romantika koji stvara izvor satkan od ljubavi prema ženi za kojom mi je srce ceznulo.

Jedno nas je vrijeme ispunila tišina (jer je vodoliju u meni uvrijedila jedna njena istinita opaska da sam trebao davno otići od žene o kojoh pisah, jer naprosto nam Ljubavi nisu iste)
i dugo, dugo je trajala gotovo kao zaborav dok se ne osvrnuh i vidjeh i osjetih da me svejednako gleda i osjeća iz daljina bolja i toplija no što ću ja biti ikada...

Ali nešto ne valja s umiranjem žive prošlosti u ljudima pa nastavismo perom srca prekinutu prepisku i pisah joj često kako mi sada sama od sebe naiđu sjećanja ali sad više mislima i sve manje riječima...Kako cu je voljeti dok sam živ, i kako će mi uvijek više biti stalo do njezine nego do vlastite sreće, ma gdje bila, ma skim bila...Pisah i da znam da je to mozda u današnjem vaktu naivno, idealisticno, ali zar se može drukcije ako se istinski svakim svojim dahom voli....Razumjela je...Zadivljen sam ostajao koracajuci njenim zivotnim hodnicima u kojima sam saznavao o njenim njenim ranama srca i bitkama žene u ovom vrzinom kolu koje nazvassmo Zemljom. Iako sam prestao pisati jer sam zavrsio sve ono sto zeljeh o ljubavi prema ženi koju volim ispisati, pozeljeh na ovom mjestu na kraju pisanja iskazati joj svoje postovanje, zahvalnost i duboko divljenje onim sto joj nutrinu natapa....zahvalnost za dar ljepote prijateljstva kojim me je darovala...

Prije desetak dana me prenu čarobna mala napravica, „Dokle ću ja na ovom prelijepom mjestu sto vrelom Bosne ga zovete ispijati kahvu sama, čekajući kad ćeš se pojaviti niz aleju“?-pisalo je u poruci...Osvrnuh se u sebi niz drvorede pitanja i vidjeh koliko silno u nama bliskost prijateljstva plamti kao svijeća...Ostadoh nije, začuđen i ponosan...jer sam darovan najljepšom privilegijom, darom da mogu u ovom plastićnom vremenu, osjetiti i znati, reći i napisati...Hvala Ti što si me u mojim najtezim trenucima bola pocastila iskrenim i nježnim prijateljstvom umivajuci bolnu ceznju, razumjevajuci da je vrijeme ono sto prolazi, a ne ljubav....



A tebi ću šapnuti...

Volim te...I nije me briga, ne hajem i nije mi važno, ne kajem se i opet bi isto ućinio...Jer te volim i znam kakva se ljepota, snaga i nježnost u tebi krije...On to nikada nije znao, niti će ikada znati...I zato bi sve opet isto uradio...Jer te volim nježnosti moja... Jer znam koliko si padala na dno dublje od ponora svijeta, na sam kraj svemira i ogrtala se bolnim vatrama ceznje u danima kada nisam znao da tvoja dusa moju doziva...
Moj Bože, kako to tvoja krhka duša djevojačka uopšte uspije iznijeti na svojim ramenima!
Možda si zbog tog i načinjena jaka, da rađaš u mukama, da mrviš kosu noktima i pregrizeš
jeku vlastitog jauka u gluhim noćima.Znam da te je gušila hladnoća, a tako si željela srce ugrijati---
Znam da si grcala u vlastitom postojanju...

O, ne ne brini znadem ja... ništa od Nas ne bi dospjelo biti, da Ti me te novembarske noći ne povede rijekom sjećanja i ja s tobom prođoh sve ovo o cmeu pisah... Nikada se mi ne bi jako sreli i dušama taknuli, da nisi kroz ceznju tako jako i nijemo, bolno i teško izrasla. Nikada ovoliko divljenja ja ne bih u jednom trenu imao za Tebe, ženu bola, istine i hrabrosti - da mi nisi šapnula da me dugo voliš....ti znas koliko... Da se nisi otvorila na nacin kako nikada nijedna zena nije... Ja Te tada , poslije i sada dok ovo pišem ne mogu doživjeti drukcije sem na nacin da te volim svakim djelicem onoga od cega sam sazdan...

Oprosti mi nježnosti moja, oprosti mi voljena moja jer ja ne znam sve o ljubljenju i Ljubavi...Znam da Te volim onom jedinom istinskom čistom ljubavlju što obućena u haljinu čežnje zaborav nikada ne donosi.... Oprosti mi živote moj na ovolikoj širini svega sto ti u ovoj basci ispisah...I to je samo djelic onoga s cime svakodnevno lijezem, budim se i zivim...Volim te uvijek i zauvijek njezbosti moja...

Hvala Ti posebni,...izmamio si mi osmijeh,...onako kako samo ti umiješ...jer samo Ljubav smije grliti Ljubav....

[zalutala]

Nekad sam mislila da se bolje može izraziti i pisati kad je bol u pitanju,kad te stisnu sve one emocije i strahote koje u sebi proživljavamo pa je onda tako kao da sama ta bol uzima pero u ruke i živi neki svoj život.Oslobađa se na neki način udica i lanaca u nama i otkriva suštinu i uzroke njegovog bivanja.I nekad jest tako,kad me boli i kada navru plime iz mene van-tad pišem stvarno iz onog osjećaja prožetog tim bolom.Ali sam kasnije,u onim danima kada sam osjetila sreću,u svakom onom trenutku kada sam bila puna topline i nježnosti koju si u meni budio-tada sam shvatila koliku moć u mojim riječima ima taj osjećaj sreće.Ljubav i taj veličanstveni zanos je najvrijednija inspiracija,nekad sam jednostavno i bez namjere jednostavno samo iz tog dubokog osjećaja koji je živio u meni iznosila biser svoje duše.Kako je lijepo pisati o sreći i pokušaju opisati i mojim slabašnim i nekad nespretnim riječima ono što sam osjećala...Ponekad sam željela još više i dublje zaploviti u samu bit sebe i iz sebe iskopati još više nježnih struna,ogoliti svaku ćeliju svoga bića u potrazi za još većim shvatanjem onoga što osjetimo za vrijeme inspiracije koju samo ljubav podariti zna.
Shvatih-tad sam ko ptica raširenih krila,tad se tako visoko uzdignem iznad sebe same i pružam ruke u beskraj ....tamo gdje je ljubav slobodna od zemaljskog poimanja..Shvatih da je snaga mojih riječi veća u sreći iako dugo mišljah da iz sebe više dati mogu kada me zarobe turobna vremena i žestoka bol.
I evo ,dokaz je i tu –ima više od dva mjeseca kako nisam uspjela napisati nijednu pjesmu,sjedim nekad ispred tastature ,u meni je toliko toga,a ja ne mogu ni usta otvoriti a kamoli ruke ispružiti da prsti dodirnu slova i počnu pisati.Ne mogu,postalo je nemoguće ,blokada je tako velika a osjećaji tako zamršeni i sami sa sobom posvađani-nisam u stanju ni onaj bol u riječi izliti a tad mi samo još teže bude.
Da bar ih iz sebe ispljuvati mogu ko otrov ,da ne ostaju u meni i ne kidaju mi dušu.Ne mogu u pjesmu utkati više taj osjećaj,onaj sretni ne mogu jer ga više nema ,a onaj duboke i tupe boli –njeg bih se htjela osloboditi .
Ne umijem.
Grčim se u sebi i koprcam ,kao da bih ga time iz sebe istjerala ali shvatim da sam postala bunar iz kojeg se voda više ne iznosi –time i ne nadolazi svježa i čista voda druga.Ugušit ću se od svih tih osjećaja .
Kako bih voljela i ove noći pustiti da nježnost progovara umjesto mene,prepustiti se prstima da lutaju po slovima i stvaraju sve ono što stvoriti tako dobro znaju.Ponekad sam ko onaj slikar koji uzme kist i boje pa ih ,onako nasumice,razbacuje po papiru a kad bude gotov odmakne se malo i pogleda na šta to izgleda...Ponekad se ,kad se odmaknem i čitam napisano,začudim kad vidim šta je sve u meni bilo .Kako bih voljela noćas napisati pjesmu punu svjetlosti i sreće,isplesti ljubavi cilim i poredati biser na ogrlicu koju je nekad imao onaj san.