pjega wrote:
Kada sebi reci da je dosta traganja za tom nekom zamisljenom osobom, iako znajuci da takvo nesto vjerovatno ne postoji, i da ono sto imas je dovoljno dobro? Odavno sam se prestala zaljubljivati onako bez glave, kao nekada. Vec duze vrijeme, u svakoj vezi, vidim sasvim realno sve prednosti i negativnosti. Sa neke svoje tacke gledista, naravno. U svakoj od njih razum je najprisutniji faktor. Svjesna sam cinjenice da niko nije savrsen pa ni ja, svjesna realnosti i cinjenice da zivot nije ruzicast.
Upoznas osobu, svidja ti se duhovno. Ne zadovoljava sve, ali dosta. Medjutim, logisticki vrlo tesko. Trazi podosta odricanja i preturanja i jednog i drugog zivota. Kako znati, a nemoguce je, da mozda za nekoliko mjeseci ne bih upoznala osobu koja bi bila puno blize tih nekih tvojih 100%, a zivoti bi se puno lakse uklopili.
Mozda da malo iskljucim razum? Mozda dobra ideja, ali jednostavno nemoguce.
ja bih preporuchila okaniti se "traganja". to se ne trazhi, to tebe nadje
:D:D a kada te nadje, onda jednostavno znash, a takve misli kao sada ti i ne padaju na pamet
:). e sad, to je ta osnova od koje se polazi - da jednostavno znash.
sve ostalo je nadogradnja (shto bi reko i drug marx
:D), a za nadogradnju treba vremena, upoznavanja, kompromisa - apsolutno razumijevanje i slaganje sa nekim, ako uopshte dodje (a ja chak i ne mislim da je uvijek potrebno da bi veza funkcionirala, jer nekima je potrebno da imaju ogledalo sebe samog, a nekima opet ne) je rezultat tog dugog procesa.
medjutim, bez te osnove - dakle bez one apsolutne sigurnosti u pochetku da je to to
- nema nikakve fajde truditi se neshto da izgradish, jer ce se kad-tad svaka, pa i najbolja konstrukcija srushiti ako pochiva na loshem temelju.