Naš intelekt zanemaruje činjenicu da je rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još uvijek u nama. Mi sebe smatramo u potpunosti odraslima. Dok na nesvjesnoj razini, na kojoj se ranjeno dijete nalazi, mi nismo svjesni da smo odrasli, i da više ne trebamo roditeljsko dopuštenje, ili čak i zamjenskog roditelja da nam bude izvor zadovoljstva i života. Ne znamo da smo sposobni da sebe ispunimo i da budemo sretni.
Zato se osjećamo ovisno o drugima i vanjskim uvjetima da bismo mogli ispuniti naše želje i potrebe. Zbog takvog pogrešnog uvjerenja , mi čekamo ispunjenje iz pogrešnih izvora. To čekanje održava naše potrebe trajno neispunjenima. Što su naše potrebe duže neispunjene, to one postaju jače. Što su one jače, to je veća naša ovisnost i nada, i to su veći naši pokušaji da zadovoljimo druge koji bi trebali ispuniti te naše potrebe. Postajemo sve očajniji, što više pokušavamo na taj način ispuniti naše potrebe, to manje uspijevamo u tome.
Osim toga, mi vršimo pritisak na druge da nam daju ono što mi mislimo da nam treba, pa nam dugi to onda nisu spremni dati. Nisu nam spremni dati niti ono što bi nam inače drage volje dali, jer bi to bilo i na njihovu dobrobit i radost, jer vršimo pritisak na njih. I tako nastaje začarani krug.
Frustracija se ponavlja i mi vjerujemo da su drugi krivi što nam ne daju ono što nam treba. Postajemo puni ljutnje i bijesa, jer naše potrebe nisu zadovoljene.
[/quote]
Pa evo, sve si sama sebi najbolje objasnila
Zašto ne poradiš na greškama koje si uvidjela? Zašto dopuštaš da ovisnost raste do te mjere da blokira tvoje ja?
Kad popraviti ovo ako ne sad?
I ako ti je stalo do njega, i njemu do tebe-pa zreli ste ljudi, popričajte, riješite ove haman pa pubertetske hirove.
Pomaže nekad i da se čuje mišljenje sa strane, ali na kraju uvijek uradimo po svom nahođenju.
Želim vam puno sreće, jer 14 godina truda i ljubavi nije za baciti tek tako