Otišao sam definitivno (prekinuo bilo kakvo finasiranje) od roditelja sa 23 godine, nakon završetka fakulteta. Finansirali me nisu od moje 20te godine, osim što ponekad mati krišom ubaci 50 maraka u hranu koju mi ponekad šalje autobusom. Ih kad se sjetim, to su bila vremena.
Tako sam odlučio isključivo sam na razmeđu između 2 i 3 godine fakulteta. Moj stari, inače poprilično krut i konzervativan čovjek nikad nije ni skontao da mi je svojim stavom kroz čitavo djetinstvo i pubertet ustvari pomogao da postanem svoj čovjek.
I nije bilo lako, nimalo, sad vam to kažem. Najlakši dio svega toga bilo je reći sa 20 godina "Mama, od sljedećeg mjeseca mi ne šalji pare za kiriju, želim da živim sam". To ih je dočekalo kao šok na početku, i nisu nimalo bili blagonakloni, ali su u podsvijesti stalno imali to da ću se vratiti sljedeći mjesec kad ostanem bez helera. I tako mjeseci su prolazili, ja se nisam vraćao i nisam to spominjao iako sam uredno dolazio kući i ponašao se kao i dosad, jednostavno normalno ko da se ništa nije desilo. Nakon godinu, mati me još jednom molila da se vratim kući, da se ne patim
, da ću obolit jer ne jedem kuhano
, da živim nesređen život
, itd., ali ja nisam ni pomišljao. Samo sam je skamenio rečenicom "Mama, ja se više vjerovatno nikad neću vratiti da živim sa vama, tako je kako je, moraš me pustiti". Poslije mi se i djevojka koja studira isto doselila, pa sad živimo skupa već skoro 3 godine. Njeni naravno ne znaju.
Odvojiti se veoma teško, pogotovo u našoj državi. Izabrao sam takav put iako su mi roditelji baš dobrostojeći, čak su mi i stan kupili u Sarajevu prije 4 godine, pa sam kao tu trebao da živim. To ih je još više pogodilo i sad ga izdaju, ali jednostavno nisam prihvatio taj stan, jer sam osjećao da ako tu uselim da ću postat opet dijete u njihovom naručju, i da će me šaltat opet kako hoće. Hladno sam odbio da koristim stan i rentam stan 1 km dalje od toga, sa planom da kupim stan u narednom periodu. Bio sam u fazonu, "ostavite vi taj stan, možda mi jednog dana i zatreba". Mislim da su tad prije 2 godine skontali da mi
ne mogu ništa i da me trebaju pustiti na miru za svagda.
Prva godina i mjeseci su ubjedljivo najteži dok se ne navikneš i dok ne uštediš koju paru. nema gdje nisam radio, od šankera, konobara, perača suđa, pravljenaj nargile, pizze, dostavljanja letaka, fizičkih poslova, prodavanja i uvaljivanja lijekova penzionerima, šalterskih radnika, call centara čak sam skupljao i željezo i bio dealer u neleganim kockarskim kartanjima po cijelu noć, sve dok nisam završio fakultet. Ako sam ikad naučio šta su pare, to je bilo u te skoro 4 godine. Kad preživiš sa 300-350 KM čitav mjesec, živiš u prčvarnici od 20 kvadrata, bez stalnog posla i još studiraš i završiš ETF sa višim prosjekom. Onda se i cura uselila pa smo prešli u malo veći stan. Sad i ona isto tako radi i gura strogo kroz život ko i ja, ali puno lakše, jer ne mora brinuti za šminku i odjeću, to je moja briga.
Plata je sad OK, radi se o 9 do 5, subote i nedjelje slobodne, ŽIVOT ODVOJEN OD RODITELJA JE LIJEP, ma šta lijep SAVRŠEN, a kad im odeš osjećaš se još ljepše. Sad mi mati govori kako joj je drago što sam otišao, i da razmišlja da natjera i sestru od 18 godina da ide u inostranstvo.
Ne znam kako bi završio da sam bio generičko dijete ko 90% mojih jarana, koji su dobili sve što su tražili i što nisu tražili, ali su zato non stop pod roditeljskom kontrolom i nadzorom. Ima ih hejbet, dobili stan, dobili auto, imaju džeparac masan, čak su im i poslove sredili, tipični bošnjački sadakali mentalitet usađen u glavu već, ali džaba opet kad sve to ništa nije njihovo i kad će biti sluge ženi, šefovima na poslu i svojim roditeljima na kraju krajeva.
Vjerovatno bi završio ko i oni, na roditeljskoj sisi do kraja života. Stvar je sve kako se postaviš i kad osjetiš tu slobodu samostalnog života. To mnogi neće nikad ni skontat. Kad te da izvineš boli ku.rac da se ispališ na more 5 dana svojim parama, a nikom se i ne javiš. Skokneš do Italije svojim kršem i lagano kafica u Veroni, sljedeći mjesec na neku utakmicu Lige Prvaka u Minhen itd. Za sve to trebaju pare, ali nije uvijek bilo tako. tako je samo kad postaneš čovjek, tad valjda i cijeniš te stvari. Kako će jedan babin sin išta cijeniti u životu kad mu je najteža stvar u životu bila ispunit ŠV obrazac za upis semestra na FPN ili pravu. Nikad.!
Nekako imam osjećaj da u prošlosti je bilo puno drugačije, naštancaju se djeca i puste nek rade šta hoće kad odrastu, ali zato sad i imamo ovaj nakaradni zaštitnički roditeljski sistem gdje su muškarci ustvari pič.ke, a žene jezikare i sponzoruše, koje čekaju babinog sina na bijelom konju zaposlenog u BH Telecomu da im riješi životne probleme. TJ. da im njihova mati i babo riješe problem.
Još sam jednom vidjela skoreno suđe, i to kamara odred za čistoću sam im htjela poslati, ubij me ako nisu preko sedam dana tako kamarali prljavo suđe. 