Ne tugujem previše, ali eto - nisam baš ni ravnodušna. Bilo je to lijepo virtuelno poznanstvo koje mi je, iz nekog razloga, donijelo nešto dobro. Naime, ta osoba mi je bila velika podrška u jednoj životnoj situaciji u kojoj se nalazim (nije u pitanju razvod ili sl.) i velika motivacija. Dakle, poenta je u tome što sam uputila takve riječi osobi koja to uopće nije ni zaslužila i sada mi je žao.
Ako mu je stalo, javit će se, vrijeme će najbolje pokazati. Ako ne, Bože moj - imam sasvim ispunjen život da bih danima očajavala zbog nečega što možda i nije bilo tako vrijedno. Ionako nemam namjeru uskoro ostati ovdje gdje i jesam, tako da je možda i najbolje.
Da, znam da na na internetu ljudi lažu u većini slučajeva, ali postoje i oni koji su iskreni. Nas dvoje, oboje u zrelim godinama, od samog početka smo imali neku iskrenu i normalnu komunikaciju. Uostalom, dosta ljudi se danas upozna preko interneta, nekima uspije, nekima ne. Iz iskustva znam šta žena treba raditi nakon neke neuspjele veze ili kontakta - pokazati da ti je žao, ali ne smarati ga, i nastaviti dalje sa svojim životom, raditi na sebi. Ako je nešto suđeno - bit će, ako ne - život ide dalje. Ljudi odlaze, dolaze novi. Niko ne zna gdje je "nova sreća".