Moju pricu necu ponavljat, ukratko prevarena nakon 3 god.veze, oprosteno...idemo dalje....Eh, tako sam i ja mislila..idemo dalje..
Ali pocelo se mijenjati sve..Nije kao sto je bilo, iako sam svjesna bila da vise nikad nece moci biti kao sto je bilo, ipak sam mislila da cemo uspjeti krenuti dalje, graditi novu vezu, nove uspomene...Mislila...I islo je neko vrijeme, od njega dobivam svu mogucu paznju, ne svadamo se..ma reklo bi sve potaman...Da nisu tu moja osjecanja...Nekad mi se tako cini da mi je svejedno..dani kada mi je svejedno hocemo li se cuti, vidjeti su sve cesci..Nemam potrebu da ga cujem, pa ni da vidim...Po glavi se nanovo vrte sve slike, sve sto mi je uradio, sto je najgore sjetim se nekih banalnih stvari, i tek se sve slaze u mojoj glavi...pa skontam koliko lazi je bilo u toj nasoj vezi...koliko sam ja samo slijepa bila....I sad bi vjerovatno svi rekli pa zasto ga ne ostavis? Kad sama sebe to upitam ne znam odgovor..jednostavno ne znam....Osjecam da nije vise nista isto...ali opet znam i da ga volim..nekako...Zivot kao da mi je stao...Nista mi se ne radi, pa ni sa prijateljima mi se ne izlazi, ispiti se blize za koji dan, nista ne ucim..prvi put da sam blizu izgubiti godinu i to zavrsnu...a nekad mi je fax bio i previse vazan...voljela sam to sto studiram, uzivala u svom zivotu..Sad mi je sve postalo odvratno...Sama sebi sam smijesna..ponasam se kao neka tinejdzerka...Osjetim da unistavam sebi zivot i znam da je to radi nekog ko me nije vrijedan...Sve vise shvatam da me samo strah....

