Lars von Trier

[johnnykola]

a tebi uličar nedostatak mis en scene ne govori ništa? da, namjeran je, nije baš da je nekom bilo mrsko praviti set pa naškrabali nešto kredom. jesi čuo nekad za minus-postupak? jesi čuo nekad da je postmoderna umjetnost, pa i film, između ostalog usmjeren na samosvijest, samokritiku i da je i umjetničko djelo i kritička referenca istovremeno? je li ti palo na pamet da se time možda kritikuju filmovi i projekti sa svojim savršenim, upeglanim produkcijama, sa perfektnim mis en scenama, a koji su šuplji i ne znače AMA BAŠ NIŠTA.

i nemoj mi odgovoarati ako češ napadati i vrijeđati. za ljubitelja umjetnosti (u ovom slučaju filmske) agresivan si kao neobrazovani političar.propagiraš jednu vrstu konzervativizma koja je u potpunosti u neskladu sa ovim vremenom i šta očekuješ? filmovi se miješaju sa teatrom i književnošću, književnost sa kritikom, filmovi sa kritikom, teatar sa filmom i šta trebamo? razapeti one koji nisu ostali zatvoreni u okvire svoga medija? linčovati režisere koji su eto u životu nešto i pročitali? mrziti nekog režisera zato što pomjera konvencije u svrhu kritike? dokaz nesigurnosti u vlastitu poziciju.

i između ostalog, ja ti vjerujem da si filmski obrazovan, ja ti vjerujem da si štošta naučio. ali veži ti to mačku za rep, i filmski jezik i svu ljubav prema filmu, ako nisi naučio razgovarati i ako si spreman nekome nametnuti diktat određenog načina gledanja filma. i pogleda na svijet.

moradoh, zbog larsa, ali i zbog ostalih forumaša, a i zbog filma samog.

eto, živio. pozz.

klap, klap, klap...

[Hierarchia]

Bea, uz tebe sam. Sve si pojasnila.

Ja bih jos da dodam, kad smo kod mizanscena - on nije presudan za postmoderni film, kao ni teatarski komad. Upravo odstustvo nekog segmenta filma ili predstave ima svoje znacenje. Tako je i kod Triera. Dakle, u Dogvilleu postoji mizanscen - iako je on minimalisticki i znakovan. E, sad - ako neko ne shvata znak kao osnovni nacin prenosenja dramske ili filmske radnje.... Trier je perfektno svojom ogoljenom scenografijom, izmedju ostalog, ukazao upravo na nevaznost raskosnosti mizanscena za filmsku radnju, pricu koja je ipak fokus svega. Kao sto neko rece, vezemo se za dijaloge, likove, radnju.
A ovaj pseudokriticar koji se umjesto argumenata baca uvredama - samo se pitam na kojoj je godini rezije zaglavio. Prvoj?

[Faust]

Bea, uz tebe sam. Sve si pojasnila.

Ja bih jos da dodam, kad smo kod mizanscena - on nije presudan za postmoderni film, kao ni teatarski komad. Upravo odstustvo nekog segmenta filma ili predstave ima svoje znacenje. Tako je i kod Triera. Dakle, u Dogvilleu postoji mizanscen - iako je on minimalisticki i znakovan. E, sad - ako neko ne shvata znak kao osnovni nacin prenosenja dramske ili filmske radnje.... Trier je perfektno svojom ogoljenom scenografijom, izmedju ostalog, ukazao upravo na nevaznost raskosnosti mizanscena za filmsku radnju, pricu koja je ipak fokus svega. Kao sto neko rece, vezemo se za dijaloge, likove, radnju.
A ovaj pseudokriticar koji se umjesto argumenata baca uvredama - samo se pitam na kojoj je godini rezije zaglavio. Prvoj?

Ja sam ga vec davno pitao koji je razerd.Neće reći, kao što možeš vidjeti.

Nego, zanemarimo mi njega, pričajmo o Trierovim filmovima. @Debela je u pravu - previše pažnje mu posvećujemo

[Faust]

Da Trier vlada filmskim jezikom uočljivo je svakome ko je pogledao njegova djela. Iako pravila Dogme95 dominiraju (podsjećamo: snimanje iz ruke, prirodni zvuk,...) u njegovim ostvarenjima, divimo se kršenjima pravila. U Lomeći valove to je ono nebesko zvono, u Plesac u tami su songovi Bjork (posebno pjesma I've seen it all) koje je snima sa brojnim statičnim kamerama. No, meni je posebno drag film Europa gdje, glede tehnike pravljena filma, dominira kombinacija snimka u snimku u raznim varijacijama. No, film mi nje drag zbog toga, nego zbog priče. A za bolje i efektnije filmske priče od Trierovih, ne znam.

[3per]

Ok je Trier, nekad za moj ukus malo naporan. Bezze im je ona citava stvar sa Dogmom kad je sami uopste ne prate.

[Hierarchia]

Film bi trebao biti poput kamenčića u cipeli' - njegovo je poimanje smisla filmskog djelovanja.




Rodio se 30.04.1956, u Copenhagenu, Danska.
U rodnoj zemlji jako je popularan i percipiran kao pokretač danskog filma u novije vrijeme. Diplomirao je na Danskoj akademiji (The Danish Film School) 1983. kratkim filmom 'Images of a Relief' (Befrielsesbilleder; 1983.), kojim je osvojio nagradu za najbolji kratki film na münchenskom festivalu. Plemićki dodatak 'von' u prezimenu dodao je na akademiji.

Izvršio je značajan utjecaj na novu generaciju redatelja, u Danskoj i u cijelome svijetu, kao centralna uloga u filmskom izričaju Dogma95. Filmski rad ovog redatelja proteže se od avangarde do reinterpretacije klasičnih žanrova. Rani kratki filmovi bili su stilistički inventivni istražujući teme i simbole koji će kasnije imati centralnu ulogu u njegovim dugometražnim filmovima.

Razvio je način filmskog izražaja koji je u isto vrijeme izuzetno simboličan i emocionalno intenzivan. Pomalo prezire vizualne efekte, kompjutere i svu mogućnost trenutnog ostvarenja redateljeve zamisli, a divi se čekanju pravog svjetla danima ili mjesecima da bi se snimio jedan poseban prizor. Tako jednostavno osjeća veći izazov.

Intrernacionalno se predstavio svojim europskim triom koji je okarakteriziran osobnim, eksperimantalnim stilom filmskog rada: 'Element of Crime' (1984), 'Epidemic' (1987) i 'Europe' (1991).

Larsov prvi dugometražni film, 'Element of Crime' (Forbrydelsens Element, 1984) osvojio je Technical Grand Prize na festivalu u Cannesu, a 'Europe' (1991) je dobio Veliku nagradu žirija (Jury Prize), Veliku nagradu za tehnička dostignuća i nagradu za umjetničko postignuće.

Producent ciklusa Europe, Peter Aalbćk Jensen, i Lars von Trier osnovali su 1991. vlastitu kompaniju Zentropa Entertainments koja je narasla i postala vodeća snaga skandinavske filmske produkcije.

Trilogija Golden Heart: 'Breaking the Waves' (1996.), 'The Idiots' (1998.) i 'Dancer in the Dark' (2000.) povezana je jednim zajedničkim motivom: ženama, tj. heroinama kojima preživljavanje ne polazi za rukom, a svoje živote poklanjaju drugima. Žena je žrtva, ali ima izbor i to je čini snažnom. Film 'Breaking The Waves' (1996.), osvojio je nagradu žirija u Cannesu i jedan je od najemotivnijih njegovih filmova. Zapažen je i 'The Idiots' (1998.), pogotovo kada je von Trier odbio izrezati scenu hardcore orgija.

U 'Dancer in the Dark' (2000.) iskonstruirao je melodramu o istočnoeuropskoj ženi, emigrantici, koja žrtvuje sve da bi spasila sina od dobivanja očne bolesti, od koje i ona boluje i koja završava sljepilom. Jedan je od prvih filmova koji je u potpunosti napravljen digitalnom opremom. Islandska pjevačica Bjork glumila je glavnu ulogu i skladala je glazbu za film. Rad s von Trierom pjevačici je donio nagradu za najbolju glumicu na Cannes Film Festivalu, ali i omrznuo filmsku industriju zbog lošeg glasa koji bije Larsa na setu.

Ako ne po filmovima, Lars će biti zapamćen po svojoj TV sapunici The Kingdom – Riget (1994.), koja je bila toliko popularna u Danskoj da je internacionalno distribuirana. Bio je producent dvaju djela na TV: Medea 1998. i The Kingdom I.

Kao i uvijek Lars pliva uzvodno i protiv struje. Završio je rad na zadnjem dugometražnom filmu 'Dogville' (2003.) u kojem glumi holivudska glumica Nicole Kidman, što je neobično za takav film ili bolje kazati - za redatelja.

Boji se letenja pa nikad nije bio na premjerama svojih filmova u SAD-u, zbog čega su se neki novinari našli uvrijeđenima primjetivši da snima filmove s radnjom u SAD-u, a nikada nije bio tamo. Larsu se to čini jako ironično pa su mu takve primjedbe poslužile kao inspiracija da snimi još jedan film koji se događa upravo na Rocky Mountains, 'Dogville' (2003.) nakon kojeg je 2005. uslijedio 'Manderlay' (na čiju je cannesku premijeru putovao u auto prikolici iz Danske), a za potpunu priču o Americi fali još jedan film, 'Washington', čije je snimanje najavljeno za 2007. godinu. U međuvremenu će se majstor još jednom pozabaviti filmom 'Direktoren For Det Hele', koji je najavljen kao još jedno propitivanje Dogme 95.

Težak i zahtjevan na poslu, no takav mu je i privatni život. Majka mu je na samrtnoj postelji otkrila istinu o pravom biološkom ocu, tj. da to nije onaj za kojeg cijeli život misli da jeste. Nakon što je pronašao biološkog oca, nakon nekoliko sastanaka 90-godišnjak mu je poručio da bi za sve potrebno mogli komunicirati preko odvjetnika. Ni njegovo obiteljsko ponašanje nije baš jednostavno, trudnu je suprugu 1996. ostavio radi mlađe žene, dadilje njihove djece.

[Hierarchia]

Niko ne spominje film "Epidemija". Jedan od filmova koji je po zanrovskoj kombinaciji doveden skoro do perfekcije.

[aNTropocentrio]

Niko ne spominje film "Epidemija". Jedan od filmova koji je po zanrovskoj kombinaciji doveden skoro do perfekcije.

...

[Hierarchia]

EPIDEMIJA
(Epidemic)
Danska, 1988. c/b
R: Lars von Trier. G: Lars von Trier, Niels Vorsel, Udo Kier
Gledao dana 16.12.2004. SLO 2

U Epidemiji vidimo kako se redatelj, u liku Larsa von Triera, i njegov scenarist pripremaju snimiti film o policajcu i prostitutki, ali u tome ne uspijevaju. Traže dramatičniju priču. Radit će film o epidemiji kuge u Njemačkoj. Putuju Njemačkom i, poput Pasolinija u Bilješkama za jednu afričku Orestiju, traže mjesta snimanja, skupljaju podatke. Na zidu sobe povlače široku vodoravnu crtu koja predstavlja tijek drame, označavaju čvorište pred rasplet, najdramatičniji dio prije kraja filma.

Još jedan konceptualni film koji ostaje u bilješkama, platonska sjena sjenine sjene (stvarnost – umjetničko djelo – samo zamisao o djelu). Ipak ni izdaleka tako savršeno čist i ogoljen kao u Pasolinija. Zato što se ovdje uvodi dramatičnost ostvarenih scena. Von Trier, samo na sebi svojstven način, vontrierovskim stilom, rastvara stvarnost i ulazi u nesvjesno i metafizičko.

Izgovorena je u ovom filmu njegova poznata rečenica: film mora biti kao kamenčić u cipeli. Von Trierovi filmovi nisu kamenčić u cipeli, ne puštaju me na miru, nego opčinjavaju. Stvaraju dojam polaganog pada smanjenom gravitacijom u provaliju strmih brda obraslih gustom tamnom zelenomodrom šumom te kao naporan pokušaj da se iz mračnih morskih dubina ispliva na površinu. Ili kao ovaj san o duši: "Probudio me jeziv san. Sanjao sam da imam dušu. Ništa suvislo ne znam reći. Znam jedino da je to bio osjećaj velike usamljenosti, napuštenosti i bespomoćnosti, jasna spoznaja da nema ničega čime bi se duša mogla braniti". Ili u Pavla Florenskog (Mojoj djeci): "Bio je to snažan osjećaj, mistički doživljaj tame, nebića, sputanosti. Bilo je to poput osjećaja onoga tko je živ zakopan, kada se iznad njega nalazi gomila crne neprozirne zemlje". A Von Trier se ipak usuđuje dirati u te nemoćne i očajne lutajuće duše, bez praznovjerja i bez straha.

Film se bavi nesvjesnim slojevima duše Europljana, prvenstveno Nijemaca, koji su izašli iz drugog svjetskog rata, uzrocima i posljedicama strahota koje su bile poput kuge, velike zaraze, koja je sve zahvatila, ali je zapravo opća, izvan prostora, povijesti i politike (bezvremene epidemije, čije klice u sebi nosi svaki čovjek). Djeluje nestvarno, magično, istovremeno je taktilno realno. Ima jedna scena koja banalnu činjenicu pretvara u čaroliju. Istražuju zašto iz paste za zube Signal izlaze dvije boje u dva sloja, a da se nisu prije toga pomiješale.

Ne zaboravljajući onaj nacrt na zidu sobe koji predviđa dramaturško čvorište i rasplet, gledamo i doživljavamo hipnozu, stvarnu, kao što je bilo stvarno truplo na obdukcijskom stolu. Žena ne uspijeva izaći iz hipnotičkog sna, zaražena je kugom, na koži joj se javljaju promjene, iz dubine nesvjesnog prodire snaga zla (epidemije) koja zahvaća fizičko tijelo, žena predočava svu jezovitost, u predsmrtnom je strahu. Taj "rasplet" je poruka. Vjerujem da nam von Trier želi reči, ne igrajte se dušom, tajnovita je i opasna. A opet, on to radi iz filma u film. I uvijek nas povuče u pripremljenu provaliju.

Mihovil Pansini (preuzeto sa sajta Hrvatskog filmskog saveza)

[repeater]

A kriticara bi bilo i imali bi volje pisati ukoliko bi bilo publike...

.. a publika (kao i kriticari) ne moze suditi o filmovima koje nije imala priliku da vidi. ovdje prvenstveno mislim na filmove iz vana. koliko je samo dobrih filmova protutnjalo evropom u poslijednjih sest mjeseci, od kad sam ja ovdje, a da ni jedan nije dosao u sarajevo. ovdje ljudima imena kao sto su bruno dumont ili claire denis ne znace nista, a radi se o dvoje kljucnih nosioca danasnjeg evropskog art-housa. opet, nisu oni krivi sto ne znaju. drugim rijecima, ovakav problem se rjesava alternativnim kino repertoarom, a ne film kritikom.

[Hierarchia]

Meni najdrazi:

Dancer in the dark
Danska, Njemačka, Nizozemska, SAD, Francuska, 2000.
S, R: Lars von Trier. G: Björk, Catherine Deneuve
Napisano 2.6.2004.

Selma Ježkova (Björk) ima nasljedni gubitak vida, pa šezdesetih godina iz socijalističke Čehoslovačke dolazi u Sjedinjene Države da bi operacijom spasila sina svoje sudbine. Sin se zove Gene, što je riječ za gen, budući da je sljepoća genska.

Selma je tvornička radnica negdje na sjeverozapadu Sjedinjenih Država. Radi u dvije smjene da bi prikupila potreban novac za operaciju kod liječnika kojemu se ne može vjerovati premda joj je sunarodnjak. Selma sa sinom živi u iznajmljenoj prikolici. Vlasnici prikolice Bill i Linda dobri su prema njima, a film će pokazati što je dobrota i koliko se na nju može računati. Kad Bill, zbog ženine rastrošnosti, ostane bez novca od Selme moli zajam, a kad utvrdi da je slijepa pred očima joj ukrade svu ušteđevinu (kaže se da je to malo više od 2.000 dolara da bismo znali kako je potrebno mnogo rada za malo novca). Selma traži novac natrag, Bill ga ne da, a kad shvati svoj bijedni položaj, moli je da ga ubije (razlog je zapravo scenaristički, a ne psihološki). Ona to pokuša učiniti (I konje ubijaju, zar ne), ali ne uspijeva jer ne vidi. Pištolj slučajno opali, a kad je već krenulo Selma nasumce puca te ga na kraju dotuče limenom kutijom (poput ubojstva u Ne ubij Kieslowskoga).

Bill je bio policajac i to je za Selmu otežavajuća okolnost. Optužuju je i osuđuju na smrt vješanjem. Mogla bi dobiti odgodu izvršenja kazne i neku nadu s novim odvjetnikom, ali bi morala dati novce namijenjene sinu. Cijeli njezin trud postao bi besmislen, pa radije ide u smrt. Taj čin, dramatičan u ovom filmu, prirodna je biološka reakcija ljudi i životinja i nema onu mističnu snagu života za život kao u Lomeći valove. Mishima u Ispovijedi maske opisujući ratno vrijeme kaže: "Čovjeka koji je poginuo pokušavajući spasiti svoju voljenu nije ubio plamen, već njegova ljubav; i zapravo je dijete ubilo svoju majku koja ga je pokušavala spasiti od opasnosti. Uvjet s kojim su se oni suočili i protiv kojeg su se borili – život za život – bio je vjerojatno najopćenitija i najelementarnija stvar s kojom se ljudska vrsta oduvijek susreće".

U sitnim su stvarima, ali u karakterističnom izboru, prikazane Sjedinjene Država. Selma slabo zarađuje, sa sinom stanuje u prikolici (tako je živjela i Tarantinova baka).

Čovjek stekne prijatelje, ali u kritičnim prigodama otvara se jaz u načinu mišljenja. Prijateljica (Cathrine Deneuve) predlaže Selmi da potroši novac na odvjetnika ne razumijevajući njezin cilj, a radnice se nisu dosjetile da ga mogu između sebe prikupiti (viši dramaturški ciljevi).

Gledatelji teško podnose krivu optužbu i tako ih se najlakše pridobije na stranu gubitnika (premnogo je filmskih primjera, a nepravda je posebno podignula cijenu Letu iznad kukavičjeg gnijezda). Tužitelj kaže poroti da je Selma bila nezahvalna, došla je u Sjedinjene Države gdje je prijateljski primljena, susjedi su joj sinu darovali bicikl, a ona im je ukrala novac i ubila iz koristoljublja, i još je rekla da komunizam nije strašan, da nije pred njim bježala, nego je došla radi sinovljevog zdravlja. Na riječ komunizam većina se porote pomaknula, kao da su u Selmi prepoznali državnog neprijatelja. Na pitanje što je u Americi dobro, rekla je - glazba, mjuzikl. Tu su se odjednom našla barem tri politička razloga protiv nje.

Izvršenju kazne prisustvuju prijatelji i rodbina. (Nevezano s filmom neki su građani Sjedinjenih Država predlagali da se dozvoli televizijski prijenos egzekucija.) Vješanje je potanko opisano kao u filmu Ne ubij. Dva navoda iz filma Kieslowskoga služe kao posveta velikom autoru i zajedničko stajalište o smrtnoj kazni.

Film je označen kao mjuzikl i drama. U najtežim časovima Selma život pretvara u mjuzikl, jer bi bez samozavaravanja život bio neizdrživ. Kaže da voli mjuzikl, jer u njemu uvijek sve sretno završava. To je prva, individualna razina glazbenog žanra ovog filma.

Druga se odnosi na film kao sociološki pojav. Američki je film volio priče o američkom snu, , pa su i Oskari dodjeljivani optimističkim filmovima, tako da je Dogville svojevrsna parodija.

Treća je razina vezana uz prvu (glazba kao pomoć pojedincu da se održi u životu) i uz drugu (ideologiju jedne struje američkog filma), pokazujući da čovjek, pa i američki, ako se ne bi priklonio samozavaravanju ne bi mogao podnijeti život u svijetu darwinističke borbe za opstanak (od najviše do najniže socijalne razine). Ako von Trier možda i nije pretjerao u zaključku, jest u brutalnosti. Volim filmove koji se mogu gledati više puta s jednakim estetskim užitkom (La strada, Blade runner, Blue velvet, Crying game).

Von Trier je bio zaokupljen Dreyerovom temom žrtvovanja dobre ženske duše ("zlatno srce"), što dolazi do izražaja samo u antitezi sa zlom u svijetu: da nema zla ne bi bilo ni dobra, dobro je svojom snagom u ravnoteži sa zlom, svaka je žrtva namijenjena spašavanju svijeta (ili barem slike o čovjeku).

Lars von Trier jednom je rekao da film mora biti kao kamenčić u cipeli, mora žuljati. Ovaj je film mučniji od filma Razbijajući valove, jer je žrtva vjerojatno beskorisna (sin ne će progledati). Kao u prethodnim filmovima tako i u ovom kamenčić u cipeli pretvoren je u kamen na srcu. Ako je mjuzikl pomagao Selmi, gledatelju ne pomaže (što von Trier i nastoji postići). Kontrastom snova i stvarnosti razbija svaku nadu.
Mihovil Pansini

[Hierarchia]

"I just start dreaming and it all becomes music..."

[Hierarchia]

"Lomeći valove" treći je igrani film Larsa Von Triera, a uz to i potpuno drugačiji od njegovih prethodnih radova.
Film je ljubavna priča namjenjena širokoj međunarodnoj publici. To je Von Trierov najpristupačniji film do sada. Sniman na Engleskom jezika na lokacijama u Danskoj na otoku Skye i Škotskoj na sjevernim i zapadnim obalama.

Von Trier opisuje film kao običnu ljubavnu priču; nešto što nikad ne bi razmatrao prije nekoliko godina, no sad je napravljen film koja želi vidjeti ljudske emocije sa strane pravih ljudi od krvi i mesa.

"Lomeći valove" producirala je Zentropa Entertainments (Danska), koji još od 1992. godine vodi Lars Von Trier i producent Peter Aalback Jensen i Trust Film (Švedska) koju vodi Lars Jonsson. Njihova produkcija uključuje filmove poput Lars von Trierovog "Kraljevstva" i Colin Nutleyeve "Kuće anđela".
Producent Vibeke Windeløv objašnjava da je početna teškoća namicanja budžeta za film potekla iz Von Trierove promjene filmskog smjera.

Nakon međunarodnog priznanja i mnogih nagrada koje su osvojili filmovi "Element zločina" i "Europa", potencijalni ulagači i financijeri bili su skeptični prema von Trierovoj odluci da napravi ljubavnu priču. Producentica objašnjava da su duže vrijeme radili na skupljanju sredstava za film, a to je pitanje riješeno tek kada je Trierova serija "Kraljevstvo" postigla uspjeh.
Serija je bila napravljena za Dansku televiziju i potukla je sve rekorde gledanosti - npr. ulice Kopenhagena bile su ispražnjene u doba emitiranja.
Pomoć od Scottish Film Services bila je presudna za biranje Škotske kao lokacije za film "Lomeći valove". Lars Von Trier koji živi u Kopenhagenu i mrzi putovati, odmah se udomaćio škotskoj prirodi iznenadnih promjena vremena.
Tmurnost okoliša i svjetla koje se stalno mijenjalo bili su upravo ono što je priča zahtjevala.



Radnja se zbiva u zabačenom selu gdje je život težak i stanovnici prakticiraju izrazito strogu formu protestantizma; zabranjuju alkohol, muziku, ples i neprestano proglašavaju Crkvena zvona "čovjekovim djelom, ne Božjim". Nemaju nikakvih obzira prema članovima koji ne poštuju njihova pravila, te ih progone.

Premda je originalna priča bila smještena u ribarskoj zajednici na zapadnoj obali Danske, gdje vlada stroga Puritanska crkva, savršeno je replicirana u obliku Škotske "Slobodne crkve" koja čvrsto vlada populacijom Sjevernih otoka.

U udaljenim zajednicama gdje je svakodnevni život težak, objašnjava Von Trier, čvrsta vladavina, podupiranje, je nužno da održi zajednicu uvjeravajući ih da Bog neprestano promatra i kritizira njihovo ponašanje te da svaki prekršaj mora biti kažnjen ekskomunikacijom da bi se zaštitili drugi članovi društva. Iz razloga što Bess interpretira rezultate svojih radnji kao čuda, prikazana vjera je morala biti takva koja ne samo da ne priznaje postojanje čuda, već ih smatra radom \avola.

Kad je sređeno pitanje financija i lokacija u Škotskoj, počelo se sa castingom. Premda je film sniman na engleskom, nazire se razumljiv škotski naglasak. Dovedena je specijalistica za dijalekt da poduči glumce Elspeth MacNaughton. Ona je također bila prisutna tokom snimanja.
Odsutnost američkog novca je omogućila redatelju da se odupre okovima box-officea koji su obično presudni prilikom odabiranja glavnih glumaca.



Dok su Bess i ostali seljani bili britanski glumci Von Trier je uspio odabrati glumce za naftnu platformu iz internacionalne postave: Skandinavce Stellana Skarsgårda i Mikkela Gaupa; nizozemca Reofa Ragasa, američkog francuza Jean-Marc Barra. Za glavnu ulogu Bess, Von Trier je bio oduševljen otkrićem britanske glumice Emily Watson.

"Držali smo audicije za mnoge mlade glumice, ali čim sam vidio Emily na vrpci, znao sam da smo pronašli Bess. Emily ima lice koje izražava veliki rang emocija; lice od kojeg se ne možete umoriti".
U ulozi Jana pojavljuje se Stellan Skarsgård kao čovjeka starijeg i svjetski mudrijeg od Bess.
"Kao radnik na naftnoj platformi on ne pripada u tu čvrstu puritansku zajednicu. Umoran je od svog ciganskog života i spreman je smiriti uz nekoga koga smatra anđelom!"
Skarsgård je glumac poznat po ulogama u skandinavskoj produkciji, a međunarodna publika ga poznaje po njegovim ulogama u "Lovu na Crveni oktobar" i "Nepodnošljivoj lakoći postojanja".

Nakon uspjeha u filmu "Europa" francusko-američki glumac Jean-Marc Barr je pozdravio priliku da ponovo radi sa Von Trierom. Barr je postigao svjetski uspjeh u Luc Bessonovom "Velikom plavetnilu" 1988. g. i prihvatio je ulogu u "Europi" 1990., prepoznavajući Von Triera kao redatelja osobitog glasa i "Europu" kao film koji je zahtijevao zahtjevniju publiku od bilo kojeg američkog filma u kojima su mu bile nuđene uloge. Nije oklijevao prihvatiti ulogu u "Lomeći valove".
Stavljanje Katrin Cartlidge u ulogu Dodo, Bessine prezaštitničke šurjakinje, je bio izazov za glumicu koja je više naučena na uloge divljih i neodgovornih karaktera.

Nakon uloge u nagrađivanom filmu redatelja Mikea Leigha "Razgolićeni", Katrin je odabrala rad sa nekim od najvećih inovatora europskog filma, pojavljujući su u "Prije kiše" (dobitnik Zlatnog lava u Veneciji) redatelja Milče Mančevskog i u "Tri koraka do raja" Constantine Gianaris.
Ostali glumci čine sam vrh britanskih i europskih karakternih glumaca.
Još jednom Lars Von Trier upotrijebio je inovativnu tehnologiju. Snimalo se uvijek sa kamerama držanim u rukama, što je dalo glumcima slobodu da se pokreću na sceni bez granica; kao da su bili na neograničenoj sceni. Snimanje u prirodi Sjeverne Škotske u listopadu je značilo biti izložen velikom rangu vremenskih uvjeta: cijeli dan - svaki dan.
Redatelj je uočio da bi snimanje istih vremenskih uvjeta u scenama zahtjevalo previše vremena, a ispalo bi nerealistično.



Snimano je 35 mm super vrpcom cinematoscopom, onda je bio presnimavam na digitalni format, a akcija će biti prožeta sa panoramskim slikama lokacija koje su kasnije bile obojane kako bi postale visoko rezolucijske razglednice, stvarajući kontrast sa ostatkom filma. Te prekide opisuje Von Trier kao Božju perspektivu okoliša u kojoj se odvija radnja kao da nadgleda likove...
Redatelj je razgovarao o projektu prije par godina sa nizozemskim snimateljem Robbyjem Müllerom, čijem se radu sa Wim Wendersom i Jim Jarmushem uvijek divio. Müller je bio prezadovoljan da radi na filmu kao direktor fotografije i da se posveti izazovima ručno držane kamere.

"Moramo osvjetljavati 360 stupnjeva, jer kamera prati glumca u bilo kojem smjeru tokom scene. To je zahtijevno, a takiođer čini rad uzbudljivim."
Von Trier vjeruje da će publika spremno prihvatiti vrijeme radnje, koje je zbog autentičnosti vremena i prostora upriličilo producentima mnogo briga.
Zbog toga što su 1970. godine nedavna prošlost koje se ljudi i publike sjećaju, detalji su bili izrazito razni i Škotska je "prekopana" u potrazi za automobilima i raznim transportnim sredstvima iz tog razdoblja.
Soundtrack vrlo učinkovito koristi popularnu muziku ranih 70-ih kao što su David Bowie, Elton John, Deep Purple, T-Rex, Roxy Music, zajedno sa temom iz filma za koju se pobrinuo Joackim Halbeck, koji je još otprije surađivao sa Von Trierom na soundtracku "Kraljevstva".

"'Lomeći valove'" kaže Lars Von Trier "je drama sa pričom dostupnom svima, istražuje osjećaje koje ja sam ne bih priznao prije nekoliko godina. To je ljubavna priča, priča o ljudima i njihovim osjećajima. Nema negativaca, samo nesporazuma!"

O AUTORIMA I GLUMCIMA

LARS VON TRIER (redatelj) - Od svog prijelomnog djela "Element zločina" snimljenog 1984., Lars von Trier prepoznatljiv je kao najdarovitiji danski i jedan od najdarovitijih europskih redatelja, čovjek s talentom da pronese dobar glas Danske kao međunarodne filmske nacije u 21. stoljeće. Von Trierov dosadašnji opus, koji je pobrao cijeli niz nagrada i priznanja, začinjen je crnim humorom i izdašno poškropljen vizualnim odrednicama iz drugih remek-djela filmske umjetnosti.
Rođen 1956., Lars von Trier diplomirao je na nacionalnoj filmskoj školi 1983., a svaki od filmova koje je snimio kao student, "Nocture" (1981.), "Images of Relief" (1982.) i "Liberation Pictures" (1983.) je osvojio nagradu za najbolji studentski film na nekoliko festivala. "Element zločina" (1984.) osvojio je Grand Prix de la Technique na festivalu u Cannesu, nagradu koju je ponovno dobio 1991. za "Europu", koji je također osvojio specijalnu nagradu žirija, pokupivši i nagrade na drugim velikim festivalima. Njegov film iz 1987. "Epidemija" također je prikazivan u dijelu službenog programa Cannesa.
Za televiziju je von Trier režirao "Medeu" (1988.), koji je osvojio Jean d'Arcy nagradu u Francuskoj. Ali njegov stvarni proboj, barem što se publike tiče, došao je s "Kraljevstvom" (1994.); tv-serijom, a nakon nje i kazališna verzija, postigla je izvanredan uspjeh u Danskoj učinivši Larsa von Triera općepoznatom ličnošću u svojoj zemlji. Nakon "Lomeći valove" (1996.) nastavio je rad na seriji i snimio daljnjih devet epizoda.
280-minutni film, satira na stanje danske nacije, koji se vrti oko The Kingdom bolnice, prenio je von Trierov središnji interes dalje u smjeru unaprijeđene, pristupačnije narativne forme s većim naglaskom na glumačke izvedbe. U "Lomeći valove" stil "Kraljevstva" još se više razvio, što znači da je većina scena snimljena ručnim kamerama.
Nakon "Lomeći valove" 1998. snimio je "The Idiots", filmsku satiru rađenu prema pravilima pokreta prozvanog Dogma kojeg ju osnovao zajedno s još nekolicinom danskih redatelja, a koja je s velikim uspjehom prikazana na venecijanskom festivalu.
U 2000. gledat ćemo Lars Von Trierovu glazbenu dramu "Dancer in the Dark" u kojoj glavne uloge igraju pjevačica Björk, Catherine Deneuve, Stellan Skarsgård i Jean-Marc Barr.

EMILY WATSON (Bess) - U Londonu rođena glumica Emily Watson studirala je englesku literaturu na Bristolskom univerzitetu prije nego što je pohađala The Drama Studio u svom rodnom gradu u vidu godišnjeg postdiplomskog tečaja. Od tada je radila u Royal Shakespeare Company, s redateljima poput Sir Petera Halla, isto tako se pojavljivala u Royal National Theatre i u regionalnim kazalištima. Redatelj Christopher Morahan izabrao ju je za njezinu prvu televizijsku ulogu u "A Summer Day's Dream", gdje je igrala ulogu unuke Sir Johna Gielguda.
Debitirajući na filmu kao Bess, Emily glumi naivnu i duboko religioznu djevojku koja pronalazi ljubav koja je gurne u erotizam i na kraju žrtvu za koju nikada nije ni sanjala da postoji. Njezin angažman u tom filmu bio je čin povjerenja u Larsa von Triera kao redatelja. "Scene su toliko emocionalne, toliko na rubu, snažne, da sam trebala postati oboružana strašću svog lika, i potpuno vjerovati Larsu da nas sve vodi u pravom smjeru." kaže Emily. "Previše je teško stajati izvan Bess i prosuđivati je, kao glumica. Trebalo se predati njezinoj strasti. To nije lako, ali se isplati."
"Emily je pravo otkriće", komentirao je Trier. "U trenu kad je počela s pokusnim snimanjem, u posebno teškoj sceni koja ne bi normalno bila izabrana za tu svrhu, znao sam da je ona Bess." Bio je u pravu - Emily je za ovu svoju ulogu nominirana za Oscara, Zlatni globus i BAFTA nagradu, a osvojila European Film Award.
Nakon "Lomeći valove" nastupila je u "Metrolandu" (1997.) Philipa Savillea, a onda i u "Boksaču" Jima Sheridana u kojem joj je partner bio Daniel Day Lewis. Slijedi njezin još jedan veliki internacionalni uspjeh u biografskoj drami "Hilary i Jackie" (1998.) Ananda Tuckera za koji je nominirana za Oscara, Zlatni globus i BAFTA nagradu, a osvojila Brittish Independent Film Award.
Nadalje, nastupila je u komediji "Trixie" (1999.) Alana Rudolpha u kojoj su još nastupili Nick Nolte i Dermot Mulroney, drami u režiji Tima Robbinsa "Cradle Will Rock" i "Angela's Ashes" Alana Parkera s Robertom Carlyleom.

STELLAN SKARSGÅRD (Jan) - Kao obiteljski čovjek koji živi u Stockholmu, glumac Stellan Skarsgård sposoban je poistovjetiti se s onim muškarcima koji rade daleko od kuće na bušotinama. "Kao glumci koji putuju tamo gdje ih čeka posao, rade po cijele dane, u pretežno muškom društvu, možemo iskusiti izoliranost od obitelji i prijatelja koju osjećaju ti radnici na naftnim bušotinama. Iako, naravno, mi živimo u daleko većem komforu od njih, još uvijek postoji osjećaj izoliranosti, i mnogo sati utrošenih na telefonske razgovore s obitelji kod kuće.
On opisuje lik Jana kao muškarca "koji poznaje svijet, koji ne može povjerovati da je pronašao ženu Bessine nevinosti i čistoće i osjeća da možda on ne zaslužuje njezinu ljubav." Skarsgård je nahvalio Trierove radne metode. "Upotreba ručne kamere daje Larsu slobodu da dopusti sceni da se razvije sve dok ne dosegne prirodni završetak, što je daleko zahvalnije za glumca nego kratki, oštri rezovi koji se obično upotrebljavaju da se scena prikrije."
Skarsgård je proveo 16 godina kao dio trupe Royal Dramatic Theatre u Stockholmu, radeći s najboljim skandinavskim redateljima u najrazličitijim klasičnim komadima. U šesnaestoj godini postao je u Švedskoj naširoko poznat nakon što se pojavio kao glavni glumac u TV seriji "Bombi Bitt", ali njegov internacionalni proboj desio se nakon "The Simple-Minded Murderer" Hansa Alfredsona, za kojeg je osvojio Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca na Berlinskom filmskom festivalu 1982.
Osvojio je nagrade za svoje izvedbe u "Women on the Roof" Carla Gustafa Nykvista, "Hipp Hipp Hurrah!" i "Good Evening Mr Wallenberg", oba u režiji Kjella Gredea. Druge njegove skandinavske filmske role uključuju dva pojavljivanja u ulozi Carla Hamiltona, švedskog superagenta, za redatelja Pellea Berglunda, i glavna uloga u "Harry and Sonja" (1996.) Bjorna Rungea. Skarsgård je radio i s hollywoodskim redateljima - Philipom Kaufmanom u "Nepodnošljivoj lakoći postojanja" i Johnom McTiernanom u "Lovu na Crveni oktobar".
U 1997. nastupio je u "Amistadu" Stevena Spielberga te "Dobrom Willu Huntingu" Gusa Van Santa, a obje uloge donijele su mu European Film Award. Naredne godine pojavio se u "Roninu" Johna Frankenheimera i ratnoj drami "Savior" (1998.) čija se radnja odvija u Bosni i Hercegovini u režiji Predraga Antonijevića s Nastassjom Kinski i Dennisom Quaidom.
Nakon "Deep Blue Sea" (1999.) Rennyja Harlina i "Passion of Mind" Alaina Berlinera u kojem mu je partnerica Demi Moore, u ovoj godini nastupa još u "Time Code" Mikea Figgisa sa Salmom Hayek i "Harlan Courty" Tonyja Billa s Holly Hunter

KATRIN CARTLIDGE (Dodo) - Kao Bessina prezaštitnički raspoložena i nedavno udovičena šogorica, Katrin Cartlidge prigrlila je šansu da zaigra suzdržaniju ulogu nego što joj ih inače dodjeljuju. "Dodo smatra da ima kontrolu nad situacijom, i navikla je biti Bessinom zaštitnicom. Kada naiđe Jan ona strahuje kako će vanjski svijet djelovati na Bess, koja je nedovoljno spremna da se suoči s njim, i, kao udovica, ona je ljubomorna na njihovu vezu."
Katrin Cartlidge osvojila je internacionalna priznanja, uključujući i nagradu za Europsku glumicu godine i European Press nagradu za najbolju glumicu kada se pojavila u Mike Leighovom nagrađivanom filmu "Razgolićeni". Od tada nastavila je raditi s uzbudljivim novim redateljima, uključujući Milcha Manchevskog, čiji je film "Prije kiše" bio dobitnik Zlatnog lava na festivalu u Veneciji 1994., i Costantina Gianarisa, redatelja "Three Steps to Heaven".
Cartlidge se pridružila Royal Court Theatre dok je još pohađala školu i provela je neko vrijeme u londonskim i edinburškim rubnim teatrima. Radila je u Royal Courtu, još intenzivnije u Royal National Theatre, a također se pojavljivala u odabranim ulogama na britanskoj televiziji.
Nakon "Lomeći valove" odigrala je brojne istaknute uloge počevši sa "Saint-ex" (1997.) Ananda Tuckera, "Hi-Life" (1998.) Rogera Heddena s Daryl Hannah i Campbellom Scottom, naslovnu ulogu u "Varyi" Michaela Cacoyannisa iz 1999. i te iste godine u "Hotel Sordide" Terencea Grossa i "The Lost Son" Chrisa Mengesa s Danielom Auteuilom i Nastassjom Kinski.
U međuvremenu snimila je i dva filma koja su imala posebno značenje za njezinu karijeru. U prvom, "Career klix" (1997.), ponovno je surađivala s Mikeom Leighom i za svoju izvedbu bila nominirana za European Film Award, dok je za drugi, "Claire Dolan" (1998.), nominirana za Independent Spirit Award.
Trenutno snima "The Weight of Water" redateljice Kathryn Bigelow u kojem glumi uz Elizabeth Hurley i Seana Penna.

JEAN-MARC BARR (Terry) - Francusko-američki glumac Jean-Marc Barr sa zadovoljstvom je prihvatio von Trierovu ponudu da igra ulogu Terryja, prijatelja i Janovog kolege na naftnoj platformi. Barr proziva von Triera revolucionarnim redateljem koji koristi inovativan stil pripovijedanja i ne boji se latiti se nove tehnologije i ponuditi izazov svojoj publici.
Rođen u Njemačkoj, Barr je učio za glumca u Guildhall School u Londonu i sada uživa istinski internacionalnu karijeru. Ovdje, on se ponovno udružuje s redateljem Von Trierom, nakon njegove glavne uloge u "Europi", filmu kojeg smatra najboljim kojeg je ikada radio i ulozi koju je prihvatio radije nego one u hollywoodskim filmovima koje su mu se nudile nakon igranja u svjetskoj uspješnici, "Velikom plavetnilu" (1988.) Luca Bessona.
I nakon "Lomeći valove" nastavio je s tom tradicijom nastupajući u mnoštvu artistički nastrojenih francuskih filmova, nastupivši i u "Preference" (1998.) Gregoirea Dalacourta s Annom Galienom i Annie Girardot, ali i u engleskim filmovima poput "St. Ives" Harryja Hooka s Mirandom Richardson i Annom Friel. Osim što se u 2000. po treći put udružuje s Trierom u "Dancer in the Dark", čeka ga i ponovni susret s njegovom partnericom iz "Velikog plavetnila" Rosannom Arquette u filmu Pascala Arnolda "Too Much Flesh".
Debitiravši na filmu u epskom "Kralj David" (1985.) Brucea Beresforda, Barr daje prednost ulogama s više europskog senzibiliteta, i pojavio se u, između ostalih, "Nadi i slavi" Johna Boormana, Luis Puenzovoj adaptaciji Camusove klasične priče "Kuga".


NAGRADE I PRIZNANJA
CANNES - Velika nagrada žirija
FELIX - Najbolji europski film godine
CESAR - Najbolji strani film u francuskim kinima
GOLDEN SATELLITE - Najbolji strani film u SAD
VANCOUVER - Najpopularniji film festivala
OSCAR - 2 nominacije (najbolji film i najbolja ženska uloga)
ZLATNI GLOBUS - 3 nominacije

[Hierarchia]

I jako dobra kritika Mihovila Pansinija. Za one koji su zaboravili sta je filmska kritika:


LOMEĆI VALOVE
(Breaking the Waves)
Danska, 1996.
S: Lars von Trier, Peter Asmussen. R: Lars von Trier. Kamera: Robby Muller. G: Emily Watson (kao Bess McNeill), Stellan Skarsgard (kao Jan Nyman), Jean-Marc Barr, Udo Kier


Na sjeveru Škotske u vjerski vrlo strogoj zajednici živi Bess McNeil, vrlo osjetljiva i dobra djevojka, koja teško proživjela bratovu smrt, koja često odlazi u crkvu i razgovara s Bogom. Zaljubi se u stranca, Danca Jana, i oni se ožene. Jan radi na naftnoj platformi, rijetko dolazi kući. Bess teško podnosi rastanak, pa moli Boga da joj vrati muža. Tako se i dogodi, ali je zbog teške ozljede na radu paraliziran. Kori li je Bog što je bila sebična? Zbog spolne nesposobnosti Jan ima čudne želje. Traži od nje da se podaje muškarcima, ne za njezinu potrebu, nego da bi mu pričala pojedinosti kako bi zadržao spolno sjećanje, jer bi, kaže, bez toga umro. Bess sve radi kako bi muža održala na životu. Tražeći muškarca prvo se ponudi liječniku, a kad joj prizna da je voli, potjera ga i ne želi više vidjeti, jer vrijeđa njezinu žrtvu iz ljubavi.

Bessin uračunati gubitak da bi pomogla Janovom ozdravljenju ne postiže cilj. Zaključuje da je sve to malo, da mora žrtvovati život. Nakon drugog odlaska na brod mornarima mazohistima, dovoze je na smrt ozlijeđenu u bolnicu u kojoj Jan već umire. Bess posumnja u svoje postupke, zaključuje da se s Bogom nije dobro dogovorila. Za nekoliko sati Bess umire, a Jan se oporavlja suprotno svim liječničkim predviđanjima. Život za život. Na njezinom sprovodu svećenik, poštujući vjerske propise, kaže: završit ćeš u paklu. Ali, u lijesu nema trupla, nego pijesak. Jan je s prijateljima oteo tijelo i mornarskim ga obredom predao moru. Ujutro ga prijatelji bude da vidi čudo. Iznad naftne platforme zvone zvona crkve u njezinom selu, one crkve za koju se Jan, kad ju je prvi put vidio, začudio da zvona nema.

Bess je govorila da svatko ima neki talent, a njezin je da je dobra u ljubavi. Ona je zaista bila dobra u Ljubavi, pa sliči Gelsomini iz La strade; ponekad kao da oponaša njezine "geste i grimase". U hladnom društvu suzdržanog i strogog ponašanja Bess djeluje kao dobrota koja je s neba sišla. Ali se kasnije pokazalo da je okružena mnogim dobrim i osjetljivim ljudima. Potvrđuje se još jednom da nema dobrog književnika ni redatelja bez suosjećanja sa svakim svojim likom.

U danskom filmu poslije Carla Theodora Dreyera (1899.-1968.) Lars von Trier je prvo veliko ime (rođen je 1956.).

U Filmskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda (1990.) za Dreyera piše: Odlikuje se nizom impresivnih sekvenci ostvarenih pokretnom kamerom, funkcionalnom kompozicijom kadrova i slikovitim dekorom. Vremenom je prešao na intimnu, psihološki utemeljenu tematiku, iznad svega na intimni odnos muškarca i žene te zanimanje za religiju. (…) U filmu Riječ (Ordet) niz sekvenci ima gotovo hipnotičko djelovanje na gledatelje. Duševno poremećeni Johannes umišlja da posjeduje moć uskrsavanja umrlih. Film doživljava kulminaciju u završnim prizorima, kada Johannes izgovara mistične riječi i oživljuje jednu pokojnicu, nakon čega mu se vraća mentalna stabilnost. Završna sekvenca ima oniričko djelovanje, koje nadgrađuje narativnu liniju filma dajući mu složeno filozofsko-metaforično značenje. U Gertrudi glavni ženski lik teži svom idealu ljubavi i suprotstavlja se konvencijama. U Dreyera se zamjećuje sklonost poniranja u religijske sadržaje i prikazivanje patnji i stradanja ženskih likova. Sve mu filmove odlikuje misaonost, duboka psihološka analiza karaktera i moralizam (protestantskog svjetonazora, kako tvrdi većina njegovih proučavatelja). Svoje stvaralaštvo Dreyer je sam možda najbolje objasnio: “Ono što mene zanima – i što dolazi prije tehnike – to je da izrazim osjećaje karaktera, osjećaje koji će djelovati iskreno na najsnažniji način. Za mene nije bitno registrirati riječi koje likovi izgovaraju, već prodrijeti do misli koje se iza riječi kriju”.

Ta natuknica kontekstualno ili parafrazirana na von Triera otkriva kontinuitet vrhunaca danske kinematografije. Dobiva se dojam da je von Trier svoj film posvetio Dreyeru, ne riječima nego temom, religijskom mistikom i etičkim pitanjima u temeljima povezanosti muškarca i žene, ukazivanjem na ženu kao darovateljicu života koja stoji na vratima smrti i života, ljubavlju kao apsolutom, karakterima, filmskim jezikom i općenito cijelim stilom. To što je u film unio pravila svog filmskog pokreta Dogma, koji uostalom nitko, pa ni sam nije slijedio, nije ništa promijenilo u odnosu na Dreyerov stil, naprotiv, izgleda da se Dogma razvila iz filmske povijesti i tradicije, a da je samo formalno nova, onoliko izravna i žestoka koliko je bilo potrebno za novo vrijeme.

[repeater]

I jako dobra kritika Mihovila Pansinija. Za one koji su zaboravili sta je filmska kritika:

misls na ovo: "Von Trierovi filmovi nisu kamenčić u cipeli, ne puštaju me na miru, nego opčinjavaju. Stvaraju dojam polaganog pada smanjenom gravitacijom u provaliju strmih brda obraslih gustom tamnom zelenomodrom šumom te kao naporan pokušaj da se iz mračnih morskih dubina ispliva na površinu"

pa ni ulicar se ovako ne izrazava.

[Hierarchia]

I jako dobra kritika Mihovila Pansinija. Za one koji su zaboravili sta je filmska kritika:

misls na ovo: "Von Trierovi filmovi nisu kamenčić u cipeli, ne puštaju me na miru, nego opčinjavaju. Stvaraju dojam polaganog pada smanjenom gravitacijom u provaliju strmih brda obraslih gustom tamnom zelenomodrom šumom te kao naporan pokušaj da se iz mračnih morskih dubina ispliva na površinu"

pa ni ulicar se ovako ne izrazava.

Pa dobro, covjek se samo trudi da bude slikovit. Ne zna drugacije izraziti odusevljenje. Bolje i to nego neko kalupljenje.

[ulicar]

Bea, uz tebe sam. Sve si pojasnila.
Ja bih jos da dodam, kad smo kod mizanscena - on nije presudan za postmoderni film, kao ni teatarski komad.

Ja bih samo da kazem da ti svakom svojom recenicom meni pokazes koliki si ti zaista duduk. MES nema, ali bas nikakve veze sa pozoristem. To sto tebi to zvuci kao pozorisni zargon, to je definitivno do tebe. MES je "rijec" francuskog porijekla koja se koristi samo i iskljucivo u filmskoj umjetnosti, zahvaljujuci ponajprije . Da si u zivotu procitala o filmu ista vise, nego ono sto napisu na plakatima, more bit bidne da bi skontala o cemu ja govorim. Ovako, samo pokazujes svoju totalnu neobrazovanost u polju u kojem zelis da budes "strucnjak".

Upravo odstustvo nekog segmenta filma ili predstave ima svoje znacenje. Tako je i kod Triera. Dakle, u Dogvilleu postoji mizanscen - iako je on minimalisticki i znakovan. E, sad - ako neko ne shvata znak kao osnovni nacin prenosenja dramske ili filmske radnje....

Pa ti si jedna zaista budala. De ti malo skontaj o cemu pricas, pa nam se onda javi. Ovo je takva kamara gluposti, da ti ja to iskreno nemam verena objasnjavati. Tebe boli sto sam ja stavio prst na tvoj puls i rekao da si "glumiste", koje pojma nema o onome sto prica i ti mi svakim svojim odgovorom pokazes da sam ja 100% u pravu. Iskreno, ja da toliko pojma nemam, ja bih otisao na linkove koje sam vam postavio, procitao ono o cemu pricam i onda skontao koliko sam glup. Ovako, ja tebi kazem da si glupa i ja sam nevaspitan? Ja tebe ne vrijedjam iznosenjem cinjenicnog stanja, ja tebe samo i iskljucivo okaraterizirah kako i treba, kao glupana.

Otidji i pogledaj sisteme koje filmadzije koriste da bi tebi prenijeli informaciju. Nigdje, ali bas nigdje nemas ovu tvoju filozofiju, koja pije vode jednako kao kada bi rekli da je najkraci film na svijetu, koji se sastoji od jednog frejma dobar, ili los, ukoliko neko ukloni, ili doda stvari na ekran. Jel' da da je to budalastina? E, de mi sada objasni, ako je budalastina u tom slucaju, kako nije budalastina u slucaju LvT? Film radi puuuuunoooooo drugacije, nego ti mozes i zamisliti. Moras malo sjesti i citati o stvarima o kojima bi pricala, prije nego otvoris usta.

Trier je perfektno svojom ogoljenom scenografijom, izmedju ostalog, ukazao upravo na nevaznost raskosnosti mizanscena za filmsku radnju, pricu koja je ipak fokus svega. Kao sto neko rece, vezemo se za dijaloge, likove, radnju.

Jeste, ali to vise nije uopste film, to se zove KNJIGA! Film, na kojem je MES uradjen kredom nije film. Jel' sada kontas o cemu ti pricam? u slucaju Dogvila je vrlo lose, sta god da je i samo ljudi kao ti, koji bi zeljeli biti pametni pred rajom mogu lanut' glupost i jos je braniti lavinom drugih glupost.

A ovaj pseudokriticar koji se umjesto argumenata baca uvredama - samo se pitam na kojoj je godini rezije zaglavio. Prvoj?

Nikada nisam studirao filmsku reziju u BiH, jer toga na zalost nema, ali sam na knjige o filmu i obrazovanje o filmu potrosio vise para, nego vrijedi tvoj automobil.

[johnnykola]

djecko, sta cemo s ovim?

filmovi se miješaju sa teatrom i književnošću, književnost sa kritikom, filmovi sa kritikom, teatar sa filmom i šta trebamo? razapeti one koji nisu ostali zatvoreni u okvire svoga medija?

[ulicar]

@dzonikola

Iskreno, to je jos jedna budalastina koju ljudi lupe i ostanu zivi.

Da analiziras knjigu koristis jedan nacin, da analiziras sliku/fotografiju koristis drugi nacin, da analiziras teatar koristis treci nacin i da analiziras film koristis cetvrti. Najblize je filmu, po misljenju mnogih znalaca, muzika, znaci zglave ni knjiga, ni slika, ni teatar, vec muzika. Nakon muzike, matematika. Ovo ozbiljno, nije suplja.

Kada malo o tome citas, kao sto sam ja, onda skontas zasto ljudi to kazu. Ja nemam ni zelje ni volje da objasnjavam zasto je to tako, vec oni koji misle da je u pravu Beatrix, koja kaze da se film mijesa sa svim ovdje pobrojanim, neka odu na onaj thread gdje su im stavljeni linkovi koje treba da iscitaju, prije nego se ozbiljno upute u ucenje o filmu.

LJudima koji o tematici nemaju pojma zaista se moze uciniti da se to sve pretapa u jedno, ali kada im postavis jednostavna pitanja, na koje nece imati odgovor, onda je aj, vaj, pomagaj, ulicar me nazv'o budalom. Pa nisam ja kriv, ukoliko ti neces da procitas ono sto sam ti ponudio, vec ces lupit' glupost, i kada ja kazem da je neko glup, jer je lupio glupost, onda vriska i glupa pitanja "koji si ti razred"? Koliko retardiran moras biti, ako ti je to krajnji domet diskusije?

Znaci, da sumiram, filmovi se NE miješaju sa teatrom i književnošću, filmovi se NE mijesaju sa kritikom, teatar se NE mijesa sa filmom. Da iole citate o filmu, znali bi da je ovo sto je Beatrix napisala bezveze, totalno. Iskreno, meni je ovakva jedna platforma, da je tako nazovem, pokazatelj koliko neko nema pojma.

[ulicar]

Neko je pricao o koloritu SF filma prije nekoliko godina, bas ovdje. Sta mislite zasto je Matrix zelen/siv, a ne crven/plav? Jel' mislite da su oni do tih boja dosli slucajno, neko se probudio to jutro i rekao zelena/siva, ili su sjedili i kontali na nacine koji vama nece nikada pasti na pamet, kao sto su psihoanaliza, politika, ekonomija(nigdje ovih drugih gluposti koje pominju "znalci")? Da, psiho analiza, jer kao sto neko rece, cime bolje objasniti fabriku snova, nego naukom o snovima? Otkud politika u Matrixu? Pa, ako ga pogledas sa distance i ne obracas previse paznje na gumom oblozene sise i guzove Carrie Ann Moss, ili Laurence Fishburnea, skontas da film ima nevjerovatnu politicku i religioznu pozadinu, s kojom se tvorci mogu, ili ne slagati, ali s kojom su se gledaoci slozili i rekli "svaka cast". Otkud ekonomija? Pa ako to ne kontate, onda ga hebi...

Film radi na toliko drugacijem planu od svega sto vi ovdje lupiste, da je meni nekada zaista nevjerovatno otkud vi uopste dolazite sa tim idejama? Kada skontas da je LvT supalj k'o crkveno zvono, jer padne na svakom testu, onda znas da je los. Onda se neces naci uhvacen u gluposti, kada neko kaze da MES nije bitan, da ga trebas ukinuti, kao odvlaci paznju, jer ces znati da u razmisljanje koje boje ce biti filter na kameri ode guta vremena. Zasto? Jer film radi na potpuno drugaciji nacin.

Ma dzaba ja to vama pricam, vi sve znate, svi ste najbolji u svemu, sto ja vama ista govorim, jeb'o to?

[legionarka]

Pa niko te i ne tjera, nego ti ko navijen. Ipak ti SVE znas, jebo LVT i ostale koji se tebi ne svidjaju, jer zaboga to je mjerilo i amen za nas..Ako ti kazes da nesto ne valja mi moram svi to da prihvatimo kao ultimnativnu istinu. Spusti se na zemlju, daj nam da vidimo neki tvoj uradak, (osim onog sranja na you-tube) jer ako je ono tvoj domet, onda ne znam zasto uopste trosim vrijeme citajuci te.Dobro Debela recce, iskompleksirani decko, a dodacu koji nista nije napravio, bar ne da se moze vidjeti javno, a pljuje sve i svakog.
Uh, spusti se na zemlju, lijepo je voljeti film i baviti se njim, ali li je lijepo imati i dozu postovanja prema sugovornicima. Jos malo pa ces samo moci s ogledalom pricati, dok ti se i to ne omrzne.///

[shuriken]

ko s ulicarima lijeze posran ustaje

lijepo ste mogli vidjeti od samog pocetka
da se radi o srednjoskolcu
bioloski ili mentalno, svejedno
kojem fali ili filmskog iskustva, ili zivotnog iskustva, ili da je nekad dobio samar zbog bezobrazluka
pa je pun uvreda za one koji ne dijele njegovo misljenje
mozda je i skins pa ce nas docekat s nozem ili bejzbol palicom

radio je za DANCE, potrosio je para za KNJIGE, vjerojatno ima LAPTOP, svaku vecer izlazi na PIVO, kuzite, ne mozete se vi s NJIM mjerit

hvala na lijepim tekstovima i nedajte da vam nas skins pokvari raspolozenje.
ko zna sto je on takav, nije ni njemu lako

[johnnykola]

Znaci, da sumiram, filmovi se NE miješaju sa teatrom i književnošću, filmovi se NE mijesaju sa kritikom, teatar se NE mijesa sa filmom.

Neko je pricao o koloritu SF filma prije nekoliko godina, bas ovdje. Sta mislite zasto je Matrix zelen/siv, a ne crven/plav? Jel' mislite da su oni do tih boja dosli slucajno, neko se probudio to jutro i rekao zelena/siva, ili su sjedili i kontali na nacine koji vama nece nikada pasti na pamet, kao sto su psihoanaliza, politika, ekonomija(nigdje ovih drugih gluposti koje pominju "znalci")? Da, psiho analiza, jer kao sto neko rece, cime bolje objasniti fabriku snova, nego naukom o snovima? Otkud politika u Matrixu? Pa, ako ga pogledas sa distance i ne obracas previse paznje na gumom oblozene sise i guzove Carrie Ann Moss, ili Laurence Fishburnea, skontas da film ima nevjerovatnu politicku i religioznu pozadinu, s kojom se tvorci mogu, ili ne slagati, ali s kojom su se gledaoci slozili i rekli "svaka cast". Otkud ekonomija?

zakljucak: filmovi se NE miješaju sa teatrom i književnošću, filmovi se NE mijesaju sa kritikom, teatar se NE mijesa sa filmom, ali se zato mijesaju s psihoanalizom, ekonomijom, politikom, religijom...

oprosti, za mene je potpuno nevjerojatno da se jedna umjetnost ne mijesa
s drugima, ali se zato svih drugih polja ljudskog djelovanja hvata k'o pijana
plota.

vjerojatno ces se sada uhvatiti znacenja rijeci mijesaju i objasniti, i otkud u pa ako imas volje za nas debile biti malo i lingvist k'o tomislav ladan - budi drug!

[legionarka]

bad boy johnny bad boy:):)

[Faust]

Neko je pricao o koloritu SF filma prije nekoliko godina, bas ovdje. Sta mislite zasto je Matrix zelen/siv, a ne crven/plav? Jel' mislite da su oni do tih boja dosli slucajno, neko se probudio to jutro i rekao zelena/siva, ili su sjedili i kontali na nacine koji vama nece nikada pasti na pamet, kao sto su psihoanaliza, politika, ekonomija(nigdje ovih drugih gluposti koje pominju "znalci")? Da, psiho analiza, jer kao sto neko rece, cime bolje objasniti fabriku snova, nego naukom o snovima? Otkud politika u Matrixu? Pa, ako ga pogledas sa distance i ne obracas previse paznje na gumom oblozene sise i guzove Carrie Ann Moss, ili Laurence Fishburnea, skontas da film ima nevjerovatnu politicku i religioznu pozadinu, s kojom se tvorci mogu, ili ne slagati, ali s kojom su se gledaoci slozili i rekli "svaka cast". Otkud ekonomija? Pa ako to ne kontate, onda ga hebi...

Izvini @ulicar, potcijenio sam te. Ipak znaš nešto o filmu. Evo, vidim, Matrix si svario, prepoznao si najočitije u ovoj trilogiji braće Warchovski. Nisam očekivao da promišljaš o "matrici". No, polako, ima vremena za sve. Da si ovaj post ranije postavio, uštedio bi moje vrijeme. LvT, jednostavno, nije za tebe. Pogledaj ove X-mene, strašno su zanimljivi, možeš naučiti kako se alegorija upotrbljava u okvirima filmske umjetnosti (je li ono algeorija dođe iz književnosti? Miješa li se? Smije li?) ili Underworld, nevjerovatna priča ( sa sjajnom scenografijom i kostimografijom) o borbi mitskih (mit - priča?) bića - tvoje oči će tvom mozgu prenijeti savršen užitak.
Uživaj! I sve najbolje...