Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Pa nije cilj, to sam i rekao, depresija kod gledalaca je nuspojava. A cilj je da se njemu digne
Hljebe dragi, za svaki njegov film potrebne su psihološke pripreme prije, i terapija poslije, pa makar ta terapija bila piva sa jaranom u pola tri ujutro.
Kad sam bio mlađi, usuđivao sam se ući u avanture gledanja njegovih filmova, sve se moglo podnijeti.
Sada radije pogledam Marvel i sličnu fast-food kinematografiju nego matorog danskog depresivca. Jednostavno priznajem da to više nije za mene.
Ko god je rekao da ljudi sa starenjem i iskustvom dobijaju rafiniraniji i istančaniji ukus, sere Samo imaju manje živaca da trpe neke stvari
Ja ga doživljavam kao nekog (valjda) etičkog sadistu publike. Ne znam, ako ne mogu podnijeti avanturu gledanja njegovih filmova, kako ću život tek podnijeti. Nisam ni ja dugo gledala, ne znam kako ću reagovati.
Melanholija - već rekoh, divan film - je odraz stanja kroz koje je autor prošao. Ne vidim tu nikakav uzvišen cilj. Samo prostu želju da se ono što leži na duši podijeli.
Upravo guglam ostale Larsove filmove i nijedan mi ne djeluje posebno privlačno Zna se to tako desiti, ne samo sa filmovima. Recimo, ova pjesma mi je savršena:
No, slušajući ostale pjesme istog benda, ne pronalazim ništa vrijedno pažnje.
Umjetnost je ko život, ko put kroz život. Gomila blata, pa biser il dva, pa opet blato...
Nierika wrote: ↑03/08/2022 14:25
Ja ga doživljavam kao nekog (valjda) etičkog sadistu publike. Ne znam, ako ne mogu podnijeti avanturu gledanja njegovih filmova, kako ću život tek podnijeti. Nisam ni ja dugo gledala, ne znam kako ću reagovati.
Dijelom si u pravu, sadista i emocionalni manipulator publike. Etički? To već ne mogu potpisati.
Horore ne prekidam da bih došao sebi, njegove filmove sam morao.
medvjed23 wrote: ↑03/08/2022 14:42
Mekano, ugodno mjesto za odmor na putu prekrivenom tvrdim biserima
Hajd, hajd, gledaj, pa javi utiske
Hoću, Jacka i Nimfomanku sam mislila prvo. Nekad i True detective sezone koje nisam pogledala.
tranquil wrote: ↑03/08/2022 14:49
Horore ne prekidam da bih došao sebi, njegove filmove sam morao.
Mislim da Trier pozicionira gledaoce u perspektivu na koju nisu navikli, u smislu one izreke da je tragedija ono što se dešava nama, a komedija drugima. Ne znam s kojim likovima se (i da li) ljudi poistovjećuju dok gledaju njegove filmove, moguće da i to doprinosi osjećaju neugode.
tranquil wrote: ↑03/08/2022 14:49
Horore ne prekidam da bih došao sebi, njegove filmove sam morao.
Mislim da Trier pozicionira gledaoce u perspektivu na koju nisu navikli, u smislu one izreke da je tragedija ono što se dešava nama, a komedija drugima. Ne znam s kojim likovima se (i da li) ljudi poistovjećuju dok gledaju njegove filmove, moguće da i to doprinosi osjećaju neugode.
Ma ima on više od jedne finte za emocionalnu manipulaciju publikom.
Uzmimo film iz kojeg sam postavio screenshot - "Dancer in the Dark". Nekom ko nije upućen u Triera sam pričao da mi je to jedan od najtežih filmova koje sam ikada odgledao, i dobio pitanje "o čemu se radi". I onda ja prepričam radnju - koja kada se prepriča, brat bratu, zvuči onako "osrednje" teška, ali ne toliko koliko ja dramim. I sagovornik je s pravom komentarisao "pa dobro, ne zvuči veselo, ali ni toliko žestoko".
Poenta je da težina filma nije u sinopsisu, ona je svaljena na gledaoca u svakoj sceni (koja nije muzička), u Selminoj (Bjork) neuglednoj i običnoj pojavi, u onoj tišini koja Selmu dočeka kada uđe u stan, u onom srkletu kojeg osjećaš kada onaj lik (David Morse) što je ukrao pare moli Selmu da ga ubije, u suhoći glasa doktora (Udo Kier) dok priča o djetetovom vidu, u jednostavnom brojanju koraka između zatvorske ćelije i sobe za izvršenje smrtne kazne. Svaka scena, svaki glumac, svaki detalj, doslovno. I povrh svega toga, težina je postignuta i konstantnim Selminim bijegovima u nerealni svijet mjuzikla, gdje se ti kao gledalac malo opustiš, nakon čega se zajedno sa njom ponovo vratiš u njenu stvarnost, i svaki put nakon muzičke tačke dobijaš jedan otreznjujući šamar. I nakon svega, u zadnjoj sceni, Lars baci koncertni klavir na tebe (naočale).
Jedino što je u tom filmu nedepresivno je genijalni soundtrack / Bjork album, koji je, bizarno, čudno pozitivan i nadahnjujući, vjerovatno zbog prirode muzičkih scena (koje obično nisu teške, već su tu samo da bi ostatak filma učinile težim praveći kontrast).
Nema sumnje da je Lars umjetnik, ali kao što si rekla, nije ni za svako raspoloženje, a ja bih dodao da nije ni za svakoga. Ja sam prvi koji priznaje da mi se više ne da toliko sikirati zbog tuđih umjetničkih furki, koliko god kvalitetne one bile.
Mislim da Trier pozicionira gledaoce u perspektivu na koju nisu navikli, u smislu one izreke da je tragedija ono što se dešava nama, a komedija drugima. Ne znam s kojim likovima se (i da li) ljudi poistovjećuju dok gledaju njegove filmove, moguće da i to doprinosi osjećaju neugode.
Ma ima on više od jedne finte za emocionalnu manipulaciju publikom.
Uzmimo film iz kojeg sam postavio screenshot - "Dancer in the Dark". Nekom ko nije upućen u Triera sam pričao da mi je to jedan od najtežih filmova koje sam ikada odgledao, i dobio pitanje "o čemu se radi". I onda ja prepričam radnju - koja kada se prepriča, brat bratu, zvuči onako "osrednje" teška, ali ne toliko koliko ja dramim. I sagovornik je s pravom komentarisao "pa dobro, ne zvuči veselo, ali ni toliko žestoko".
Poenta je da težina filma nije u sinopsisu, ona je svaljena na gledaoca u svakoj sceni (koja nije muzička), u Selminoj (Bjork) neuglednoj i običnoj pojavi, u onoj tišini koja Selmu dočeka kada uđe u stan, u onom srkletu kojeg osjećaš kada onaj lik (David Morse) što je ukrao pare moli Selmu da ga ubije, u suhoći glasa doktora (Udo Kier) dok priča o djetetovom vidu, u jednostavnom brojanju koraka između zatvorske ćelije i sobe za izvršenje smrtne kazne. Svaka scena, svaki glumac, svaki detalj, doslovno. I povrh svega toga, težina je postignuta i konstantnim Selminim bijegovima u nerealni svijet mjuzikla, gdje se ti kao gledalac malo opustiš, nakon čega se zajedno sa njom ponovo vratiš u njenu stvarnost, i svaki put nakon muzičke tačke dobijaš jedan otreznjujući šamar. I nakon svega, u zadnjoj sceni, Lars baci koncertni klavir na tebe (naočale).
Jedino što je u tom filmu nedepresivno je genijalni soundtrack / Bjork album, koji je, bizarno, čudno pozitivan i nadahnjujući, vjerovatno zbog prirode muzičkih scena (koje obično nisu teške, već su tu samo da bi ostatak filma učinile težim praveći kontrast).
Nema sumnje da je Lars umjetnik, ali kao što si rekla, nije ni za svako raspoloženje, a ja bih dodao da nije ni za svakoga. Ja sam prvi koji priznaje da mi se više ne da toliko sikirati zbog tuđih umjetničkih furki, koliko god kvalitetne one bile.
Emocionalna manipulacija zvuči kao varka/iluzija, ne znam u kojem smislu misliš da manipuliše emocijama, više se možda koristi sredstvima koje si naveo kako bi ih naglasio. Po meni je težina i u samoj temi, ne znam koliko je ima u pisanom predlošku (koji su "oživjeli"), mada se slažem da je moguće obraditi istu temu na ne-težak način. Ne znam je li ovaj tvoj post kompliment Trierovoj autorskoj viziji ili pojedinačnim aspektima filmmakinga, valjda i jednom i drugom. Mislim i da publika crpi iz ličnog iskustva (ne nužno doslovno) kako bi se povezala emocionalno s filmom, pa se možda i zato nekad razlikuju dojmovi. Uglavnom, definitivno si me zarazio dojmom o filmu. Meni pada na pamet i Dogville kad se priča o Trieru..
Ma u pravu si, nemam ništa osim komplimenata za Triera kao stvaraoca, samo da pojasnim ovo što sam napisao vezano za emocionalnu manipulaciju.
Jednostavno, mislim da on pri snimanju ne misli "ja ću snimati šta hoću, a publika neka doživi kako hoće", nego mislim da cilja da u određenim scenama izazove tačno određene emocije kod gledaoca. To nazivam "emocionalnom manipulacijom", i to ne smatram nužno negativnim - sasvim je normalno da umjetnik priželjkuje neke emocije od publike, i usmjerava ih u tom pravcu. U filmu je to naročito važno, jer ako emocionalno reagujemo na neku scenu onako kako autor očekuje, tako smo onda pripremljeni za iduću scenu, tamo smo gdje nas autor želi. A kada se smire emocije nakon gledanja Trierovih filmova, i hladno pokuša analizirati, kakav bi proces mogao da stoji iza njegovih filmova, čini se da je ono što on radi upravo izazivanje tačno određenih emocija kod gledaoca.
Ali kao što sam rekao, to za mene nije problem. Jedini problem koji imam sa von Trierom je taj što ja više ne želim biti objekat njegove manipulacije, neka uživa ko ima živce
Okej, sad mi je jasnije, i kad ovako pročitam mi se čini da tu ima nešto pogrešno (ne znam jel ovo prava riječ), ali je moguće i da svi umjetnici to rade do neke mjere, možda i ljudi općenito. Ne znam samo koliko je moguće publiku usmjeravati u pravcu određene emocije, možda kad je riječ o blažim emocijama ali mislim da je generalno teško predvidjeti emocionalnu reakciju (i pojedinačne osobe i kolektiva), ne znam.
Dobra vam je diskusija. Jel' ono drug @zomri bijaše veliki ljubitelj Trierovih filmova? Interesuje me šta on misli.
Ja ih nisam pogled'o dovoljno da se mogu uključit' u diskusiju, al' probaću ove sedmice da pogledam jedan od ta dva o kojima pričate najviše (Melanholija il' Dancer in the Dark).
Tito_i_Partija wrote: ↑03/08/2022 19:24
Dobra vam je diskusija. Jel' ono drug @zomri bijaše veliki ljubitelj Trierovih filmova? Interesuje me šta on misli.
Ja ih nisam pogled'o dovoljno da se mogu uključit' u diskusiju, al' probaću ove sedmice da pogledam jedan od ta dva o kojima pričate najviše (Melanholija il' Dancer in the Dark).
Nisi gledao Melancholiu? Bože Petra. Get on it...ASAP.
Tito_i_Partija wrote: ↑03/08/2022 19:24
Dobra vam je diskusija. Jel' ono drug @zomri bijaše veliki ljubitelj Trierovih filmova? Interesuje me šta on misli.
Ja ih nisam pogled'o dovoljno da se mogu uključit' u diskusiju, al' probaću ove sedmice da pogledam jedan od ta dva o kojima pričate najviše (Melanholija il' Dancer in the Dark).
Nisi gledao Melancholiu? Bože Petra. Get on it...ASAP.
Sad sam pročitala za Dogville da su mu na Kanskom festivalu zamjerili način na koji je prikazao američko društvo. Meni funkcioniše dobro ogoljena scena, narator i odnosi među likovima, podosta raw. Mada i brutalno, ne bih mogla gledati deset puta. Za tu seriju prvi put čujem.
Tito_i_Partija wrote: ↑04/08/2022 18:14
Nema ga ovdje ni za lijeka, al' kad se priča o Liverpool FC, štanca frajer postove k'o kalašnjikov u afganistanu.
Nekad bude i na temi o ekranima za televizore. (slučajno sam upratila )
Bože Petra. 
