Ne kažem da film (ili umjetničko djelo, u širem smislu) treba biti egzaktan i imati precizno značenje. Štaviše, film jednog značenja je najčešće propaganda, a kada to i nije, onda je banalan. Problem, dakle, nije višeznačnost, nego ništaznačnost. Molim da se ne mijenjaju teze.dale cooper wrote: ↑15/09/2020 10:40Ja sam sasvim u miru da nikada ne znam tačno, niti bih lično volio da Lynch izađe i kaže to je to, ovo znači ovo. Misterija jednomExNihilo wrote: ↑15/09/2020 10:19dale cooper wrote: ↑15/09/2020 10:01 I naravno da film ohrabruje i podržava vlastite impresije i viđenje. Po meni to najbolji filmovi i rade. Zato recimo volim Lyncha
i njegove filmove. Upravo to njegovo odbijanje da idejama u svojim filmovima da jasno tumačenje i sugeriše gledatelju smisao je ono
što njegove filmove čini fascinantnim i gledljivim iznova i iznova.
Što ne mijenja činjenicu da publika, kritika, pa i ti sam, ovdje na forumu, svi zajedno se sjebaše da protumače njegove filmove. I nema ništa loše u tome - čovjek ima urođenu potrebu da razumije. Ranije sam pisao na drugoj temi da nema veće impresije od one koju pruža zvjezdano nebo. Pa čovjek ipak poželi razumjeti šta je iza istog.
Na kraju krajeva, da nema publika koja to radi, kome bi Lynch stvarao filmove? Kako rekoh, umjetnost je komunikacija, a ne monolog.
kada se otkrije nepovratno gubi svoju auru. Ali zabavno je razmišljati, špekulisati, teoretisati. To je dio mašte i kreativnog procesa.
Evo, uzmimo za primjer još jedan film o čijim značenjima se mnogo raspravljalo, a koji je publici predstavljen kao fluidna alegorija - The Lobster. Ni u Lobsteru ništa nije precizno, ali ideje pršte na sve strane. Autor ne insistira ni na jednoj od njih, nema tu nikakvog manifesta, ali sadi motive i pitanja posvuda.
Drugim riječima, kod The Lobstera apstrakcija je podloga za supstancu, dok kod Kaufmana apstrakcija prikriva manjak supstance. Kod The Lobstera se možemo, primjerice, razići u tumačenju kako autor gleda na pitanje ljubavi, ali autor nas okuplja oko teme, postavlja pitanja, čuva fokus. U I'm thinking of ending this ne možemo se dogovoriti da li likove postoje. Pa će Karanana otići na neki Fight Club scenario podvojene ličnosti, a ti ćeš otići na Sartra. Divergencija tog tipa je moguća samo ako autor nije obavio svoj posao na elementarnom nivou postavljanja pitanja.
Pa ne raspravljamo ovdje ama baš ni o jednoj ideji samog filma. Slična rasprava se povela kada smo gledali Holy Motors, i povest će se svaki put kada gledamo film koji ne uspijeva komunicirati s publikom. Dakle, rasprava je o prirodi umjetnosti, a ne samom filmu. I'm thinking of ending this je tek povod za istu. Ni prvi ni zadnji.dale cooper wrote: ↑15/09/2020 10:43Da, apsolutno, sama činjenica da ovdje razmjenjujemo mišljenja, impresije, tumačenja jasno govori o tome da film nije lišen ideja.hadzinicasa wrote: ↑15/09/2020 10:28johnnykola wrote: ↑15/09/2020 10:20
Ne kažem ja da je propao, ali čovjek se žali, sjeban je, realno je loš, pa namaštao si je devojče, problemi u familiji. Svake akcije je početak s misli, izuzevši psihijatrijske slučajeve. A ostalo neka ostane u domenu misli i neka bude tamo.
Misao bi trebala vladati postupcima jer sve ostalo je bacanje graha, i slažem se, ne vlada uvijek, ali tad nastaje haos. Ovdje mislim na ,,nepromišljene" misli.
pa ne znam. mozda nije "realno los". mozda je ok s tim gdje je, ko je i sta je... a opet razmislja kako je moglo biti drugacije. ne razmislja covjek o alternativnim putevima kojima je mogao (a nije mogao) krociti, samo kad i ako je nesretan i sjeban.
na ovu drugu temu - a sta se desilo sa spontanoscu.... ili je li bas sve fejk i dobro promisljeno i uradjeno s predumisljajem? je li to znak i garancija "uspjesnosti"? propitujem. ne tebe nuzno, zapravo smo se uvukli u razglabanje o stvarima koje nisu tema. ili jesu jer nas je film naveo na to?
sto pobija odredjene ovdje iznesene stavove.
Ideje su te koje potiču ovo sve gore nabrojano.