Forum Klix.ba

Nisam rekao da je dobrostojeća porodica, samo da pristojno žive i da se ne pate/ne oskudijevaju (možda si pomiješao sa onim primjerom onog lika što studira medicinu). SSS, neke općinske službe. U svakom slučaju imao je stipendiju (nema to nikakve veze, moja kolegica je imala stipendiju od 200 KM mjesečno, doduše iz NVO sektora, a roditelji zarade najmanje 7-8 hiljada mjesečno).

Pa nije još završio master. Teoretski može raditi ali nisam upućen u njegovoj struci kako to ide i gdje može/ne može raditi.

Uostalom, to ništa ne znači. Jedan momak iz mog kvarta je zlatna značka i dodiplomskog i postdiplomskog studija UNSA. S obzirom da mu je prosvjeta struka, radio je nešto sitno gdje je uspio naći ali ni sada ne može da nađe nešto za stalno.

Eborg wrote:Vala nema se šta čuti. Sjedio sam kod čovjeka u kući i slušao kako mu se prigovara jer je odlučio upisati master studij (a čovjek bio jedan od najboljih studenata na fakultetu, ujedno sada i na master studiju) umjesto da radi. Slušao kako je on samo trošak i da je bolje da završi "te škole" što prije da može da donosi pare u kuću (ponavljam po hiljaditi put - za tim uopće nema finansijske potrebe - sasvim se pristojno živi).

Jedno vrijeme su mu uzimali pola stipendije koju je dobivao, ja vala ne bih imao duše to uraditi pa da je ne znam kakva kriza (a apsolutno nije).

Jaranu je 23-24 godine, dakle ubrzo u roku završava master studij.

Ovo djeca od 23-24 godine govori sve, ja konto radi se o pomoci djeci koja nisu jos uvijek sposobna za rad.
Bolji bi naslov bio finansijki pritisak roditelja na vlastite potomke koji su davno napunili 18.
Moje misljenje je ,posto imam i sam djecu ali jos ne punoljetnu, djeci treba pomoci finansirati visoko skolstvo u zavisnosti kakvi su ucenici, ali sam u sustini protiv totalnog finansiranja tipa roditelj sve placa a ti samo uci , znaci pola-pola bi po meni bilo nekako optimalno.

Eborg wrote:Nisam rekao da je dobrostojeća porodica, samo da pristojno žive i da se ne pate/ne oskudijevaju (možda si pomiješao sa onim primjerom onog lika što studira medicinu). SSS, neke općinske službe. U svakom slučaju imao je stipendiju (nema to nikakve veze, moja kolegica je imala stipendiju od 200 KM mjesečno, doduše iz NVO sektora, a roditelji zarade najmanje 7-8 hiljada mjesečno).

Pa nije još završio master. Teoretski može raditi ali nisam upućen u njegovoj struci kako to ide i gdje može/ne može raditi.

Uostalom, to ništa ne znači. Jedan momak iz mog kvarta je zlatna značka i dodiplomskog i postdiplomskog studija UNSA. S obzirom da mu je prosvjeta struka, radio je nešto sitno gdje je uspio naći ali ni sada ne može da nađe nešto za stalno.

Kao prvo, mozda su i roditelji nestrpljivi da konacno nadje posao . Jaran ide dalje sa skolom a nema jos posla ni sa zavrsenim faxom. Iskreno, imas masters diplomu a ni dana radnog staza to je samo sakupljanje diploma jer na kraju ces biti previsekvalifikovan glede skole a nekvalifikovan glede iskustva.
E sada znaci nisu dobrostojeci ali dobro zive , mada volio bih opet cuti i drugu stranu jer prica mi je tako jednostrano obojena. I just don't buy it.

@detroit-mercy: E vala ne znam šta da ti kažem. Često sam znao ići kod njega pošto mi je jedna djevojka živjela u istoj zgradi ali nakon svih tih neugodnih situacija i čega sam se sve naslušao od njegovih roditelja izbjegavam tamo ići. Što se tiče škole, ne bih o tome jer se ne razumijem kako to ide kod njega. Na nekim fakultetima je master apsolutno nebitan (medicina, pravo) na nekima gotovo i nužan i podrazumijeva se (ETF, ekonomija, većina smjerova za filozofskog). Tako da mi je priča da nije trebao nastaviti studije baš ono...

@missko: Vala svi smo mi dok su roditelji živi njihova djeca. Ja sam to uvijek doživljavao kao poseban odnos koji po intenzitetu ne mora biti veći od ljubavi prema partneru ali je definitivno na odvojenom kolosijeku.

I tamo gdje bi mi pukao film prema djevojci, ženi, prijatelju, tetki, amidži sigurno ne bi prema roditeljima i vlastitoj djeci jednog dana.

Svi dolazimo sa drugačijim firmwareom iz kuće, zato i različito doživljavamo neke stvari.

Uostalom ta magična cifra od 18 je samo broj koji je zakonodavac dao. U nekim zemljama je viši, u nekim niži. Je li to sad dijete odjednom zrelije nego što je bilo godinu ranije i treba da sve preuzme na svoja pleća? Jeste da ne kažem šta. Vala ja sam više sazrio između recimo 15. i 16. godine nego 17. i 21., dakle da odjednom neko postaje samosvjestan i potpuno spreman za život s kojim sam treba da upravlja je bajkica.

Ja nisam rekao od jednom sve da preuzme, rekao sam pola pola i obaveza i doprinosa i finansiranja. Bez obzira na granicu punoljetstva covjek sa 20 god mora da ulazi polako u zivot, moras priznat da je lagodan zivot nasih studenata, malo predavanje pa kafica s rajom pa neki dernek pa treba pa malo ucenja i tako jedno 10 godina ma nikom se i ne zuri da ga zavrsi, nikad ljepsi period, a imati roditelje koji to full finansiraju je vise nego sebicno. Kad djete kao sto kazes zavrsi fakultet, taj isti roditelj od toga nema vrlo malo ili nista. Slijedi tesko moguce zaposljenje pa zenidba ili udaja i osnivanje vlastite porodice nakon cega ces tog roditelja finanijera staviti u 6-ti plan svog zivota. Visoko skolstvo nije obaveza i ne mora ga svako ni pohadjati, vrijedni i pametni ce se snaci i bez roditelja ili uz blagu njihovu pomaoc a bogati mogu da rade sta hoce. Moje misljenje je prvi prioritet nadji posao ako nemas para a studirat mozes i sa 35 god.

Poznajem lika kome je učenje tako dobro išlo da je završio 3 fakulteta u roku,samo da ne bi radio.Sve vrijeme su mama i tata slali novac da se pametni sinčić školuje. Trideset godina,tri fakulteta, bez minute radnog staža.

Tema je "Finansijski pritisak roditelja na djecu"

Ja sam ovako izvršila taj pritisak

Kad je sin od svog kluba dobio prvu platicu rekla sam mu da od tih para plaća sebi mob. i internet,ne zato što ne mogu plaćati već da se sam uvjeri koliko troši Došlo vrijeme da plati,on ..zar toliko.Od tada je sam sebi "srezao"potrošnju da bi mu ostalo više para.Ne smatram lošim, da roditelji "zahtijevaju"od djece mali doprinos u kućnom budžetu ,iz jednostavnog razloga, neka se sami uvjere da ništa ne pada sa neba.Sve izgleda jednostavno,jeftino kad ti drugi plaća .Navedoh primjer moga sina...dok smo mi plaćali mobitel i internet sve je bilo..."ma to je samo toliko...šta ima veze",kad je on počeo plaćati....onda je bilo... zar toliko.Onda je marka mnogo vrijednija bila.
Od prve platice do danas je isto.Moj sin ima 20 godina.Nije htio za sad nastaviti sa fakultetom jer se profesionalno posvetio sportu i tako zarađuje.Njegov izbor.

Nadrobih ja svašta

OSAM LAŽI MOJE MAJKE
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!

Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”

To je bila njena prva laž

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”

Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:

”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”

Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”

Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”

Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”

Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”

Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:

”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”

Ovo je bila njena osma laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila.

Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:

Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom

HAVANA wrote:OSAM LAŽI MOJE MAJKE
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!

Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”

To je bila njena prva laž

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”

Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:

”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”

Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”

Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”

Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”

Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”

Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:

”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”

Ovo je bila njena osma laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila.

Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:

Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom

Istina...

Moj " @Havana" ti mene lijepo rasplaka.
U tvom tekstu nadjoh moju rahmetli mater,dio mene i mnogih majki koje
poznam.

Bio sam student koji je "razvukao" studiranje prije rata iako do početka rata moja generacija nije mogla završiti ni teorijski fax (čak ni oni briljantni koji završavaju za kraće od četiri godine koliko se tada minimalno studiralo). Ponavljao sam dva puta godinu. Sjedilo se po Estradi i sličnim mjestima i pametovalo, a roditelji sve finansirali bez pogovora. Za godišnji odmor sam htio na more i roditelji bi odredili neki iznos koji bi mi dali (dovoljan za 10 dana u kampu), a ja bih radio da bih na moru ostao duže ili da bih mogao trošiti više.Dakle prije rata nisam radio osim tih ljetnjih angažmana koji su trajali najčešće mjesec dana zbog boljeg ili dužeg provoda na moru. Bio klasičan parazit kakva je po meni i danas većina studenata kojima roditelji sve finansiraju i kupuju. Rekao bih za sebe da sam želio biti sarajevska zlatna mladež koja uživa u dokolici i neradu samo što moji roditelji nisu bili imućni da mi to sve priušte nego su se odricali djela svog ličnog komfora i želja i finansirali gotovo sve moje prohtjeve uključujući i plaćanje polaganja vozačkog i vozanja porodičnog auta, sezonskih za skijanje, zimovanja na planini i sl..
Nakon rata sam stepenovao fakultet i odmah se zaposlio (počeo raditi u martu 1996. god i radim bez prestanka do današnjeg dana). Prva plata mi bila manja od 200 KM. Uz rad sam nastavio studirati da završim četvorogodišnji studij. Završio studij pa magistarski i sada sam na doktoratu. Sve to sam platio. Iako nikad nisu tražili uredno sam roditeljima davao dio svoje skromne plate od te 1996. god pa do danas (hvala Bogu danas ta plata nije više skromna). Kako je plata rasla ja sam više davao, ali to nikada nije prelazilo 25% moje plate. Sve značajnije investicije poput kupovine tri auta od rata do danas (jer je ono predratno uništeno u ratu) ili popravka vikendice koja je potpuno uništena u ratu sam ja finansirao, jer su roditelji brzo poslije rata otišli u penziju, a sestra je još tada bila student.
I kada sam kupio svoj prvi stan i odselio iz roditeljske kuće (već sada davne 2000-te godine) davao sam dio svoje plate roditeljima. Kada sam se oženio supruga i ja smo djelovima svojih plata pomagali i njenim i mojim. Tako je i dan danas iako imamo dvoje djece. Kao što izdvajamo za režije tako automatski izdvajamo i za fin. podršku (namjerno to ne nazivam pomoću) roditeljima, a čak sa vrlo skromnim iznosom pomažemo još neke članove šire porodice. Hvala dragom Bogu da to možemo i da naša uža porodica ničim ne oskudjeva. Nikad mi nije palo na pamet da su mi roditelji "na grbači" nego mi je bilo žao što im još neke stvari nisam omogućio pogotovo dok je majka još bila živa. Nekako osjećam duboko u sebi da sam ostao "dužan" još neka putovanja na koja smo trebali zajedno. Trebao sam se ranije oženiti da i ona duže "uživa" u radosti igranja sa unučićima. Na žalost bilo je kako je dragi Bog odredio i za propuštenim ne treba tugovati, jer što se nije desilo nije ni trebalo da se desi.
Nisam nikakv "guzonjin sin" i sve što smo postigli moja supruga i ja smo postigli vlastitim radom i trudom uz Božiju pomoć. Nismo članovi niti jedne političke partije niti smo po bilo kakvoj političkoj liniji ili rođačkoj vezi dobili bilo šta bilo kada. Ne tvrdim da smo nas dvoje napravili nešto kolosalno niti da je to nešto što i drugi nisu mogli ili nisu napravili ili da neko nije napravio i mnogo više od nas. Za nas dvoje je briga za roditelje uvijek bila vrlo visoko na listi prioriteta.

Sve ovo sam napisao bez želje da nekom djelim lekcije. Meni je u današnje teško vrijeme (ekonomski mnogo teže nego prije rata za većinu roditelja) nenormalno da neko živi do cca 27-28 god. sa roditeljima, da razvlači sa faxom, a da pri tome bude izdržavan i ništa finansijski ne doprinosi u kuću te da se čudi kada mu roditelji kažu da bi bilo vrijeme da počne donositi neku paru u kuću. Što prije stekneš radnu naviku to ćeš prije biti realniji i stabilniji čovjek. Sjedeći u Ferhadiji ili Štrosmajrovoj (ili gdje se već sada sjedi po kafanama kada si student) nećeš napraviti ništa u životu. Teško je u današnjoj Bosni postići ono što je u nekim zemljama normalno (dobiti normalan posao nakon što završiš fakultet), ali ako se ne boriš i ako vjeruješ da svi sve dobijaju preko štele te optužuješ svoje roditelje što nemaju štelu da te zaposle u neku banku ili državnu instituciju sigurno nećeš učiniti svoj život boljim. Ja sam se u životu nagledao raznih "luzera" kojima su za sve krivi neki drugi. Oni su kao odrasli u centru Sarajeva, a nisu završili fax pa im krivi "seljaci" koji su završili fakultete i dobili dobre poslove. Krivi im roditelji što nisu bogati pa im ne mogu ispunjavati razne želje, a njihovo je da spavaju do 12 h. Oni su samim svojim rođenjem postali "VIP" samo " glupa čaršija" to ne razumije. Za vaš život i uspjeh je stalo samo vama i vašoj porodici (prije svega roditeljima). Sve druge boli briga hoćete li uspjeti ili propasti. Ako uspijete biće mnogo ljudi oko vas (raznih priljepaka kao što je sada recimo oko E. Džeke ili nekih drugih jako uspješnih ljudi). Ako postanete "luzeri" i "vječiti studenti" bićete predmet ismijavanja tih istih. Bitno je da ste što je moguće više realni prema sebi i da pred sebe ne postavljate ciljeve koji su nedostižni (da budete npr. novi Džeko a niste nikada bili ni najbolji igrač u svojoj raji). Važno je da postavljate ambiciozne, ali realne i dostižne ciljeve i da budete sretani kada postavljene ciljeve ispunite. Sve drugo je šuplja od koje niko (a ni vi pogotovo) nema koristi.......

Pročitah ovdje lijepih postova od Havane, Detroita i drugih da ih sad ne spominjem. I respekt za njihovo doživljeno iskustvo, i njihov doživljaj ove teme. Ali vjerovatno svi mi mišljenja baziramo većinom na ličnom iskustvu i onom što smo proživjeli. Shodno tome, moji su stavovi u priličnoj meri drugačiji od njihovih.

U vrijeme mog studiranja porodica nije imala finansijskih probelma i ni u jednom trenutku nitko nije ni pomislio da zatraži od mene da radim uz studrianje uz obrazuloženje da time stvaram radne navike. Niti sam ja pomislio. Bio sam student, i moje je bilo da učim. Kada sam dobio prvu platu (a živio u kući roditelja) obzirom da nije bilo nikakve potrebe nikome nije palo na pamet da traži od mene da dajem dio plate. Nije ni meni. Platu trošio kako meni bio ćeif.
Slijedeći obrasce koje sam naučio ( a obzirom da sam i ja uspio da sasvim solidno fiansijski stojim) nikada nisam ni pomislio da tražim od nje da ide raditi, da bi kao stekla radne navike. Kada dobije platu, neće mi pasti na pamet da od nje tražim da učestvuje u torškovima kuće, osim u slučajevima koje zovemo, ne daj bože nevolje. Nadam se da ti dani neće doći.

Sasvim sam dobro uspio ovako, kao što sam siguran da će i moja kćerka. Ono što sam naučlio gledajući roditelje, i što je kćerka moja nauliča gledajući svoje roditelje, je da se mora učiti i raditi. Sasvim dovoljno. Ne moraš raditi u rudniku da bi shvatio koliko je to težak posao.
Kada dođe vrijeme da radi, sigurna sam da će znati vrijedno raditi, baš kao što sam i ja znao, nisu toliko bitne radne navike, koliko je bitno steći odgovrnost prema vlastitom životu.

Duboko sam protiv prakse da roditelji koji nemaju potrebe (al zaista nemaju potrebe) traže od djece da učestvuju u finasiranju kućnog budžeta. Uvjeren sam da to nije ništa drugo nego puko pokazivanje moći i činjenice ko je gazda unutar njihovog odnosa

.

@havana ti me bas rasplaka .sjetila sam se prica moga oca o njegovoj majci,koje mi je pricao do kraja svoga zivota i uvijek sa suzama u ocima.bio je slicne sudbine ,kao i ti.kada se zaposlio i poceo zaradjivati ,brinuo se o majci najvise sto je mogao.i ne samo o majci nego i o braci ,jer su svi zivjeli puno losije od moga oca ,koji se prilicno obogatio.ali imao je jedan "kamen ,sta kamen,stijenu" koja mu je stajala u grlu do kraja.pokazujuci ogromnu ljubav i zahvalnost majci ,kupovao joj je najkvalitetniju "skiju" ,da ona koju "zamota",a ona ,moja rahmetli nana,umrla je od karcinoma grla.zadnje rijeci su joj bile "sine moj ,sada kad mi je najljepse u cijelom mom zivotu ,valja mi umrijeti."nikada necu zaboraviti suze na licu starca i grcaj kada je sebe optuzivao da je kriv za smrt majke .
on je toliko ljubavi prema njoj unio u mene , iako sam se rodila nakon njene smrti ,da sam jedinu njenu sliku koju imamo,uvijek gledala sa suzama u ocima.
e sada uporedjujem ovu danasnju djecu ,sa nama i nasim starima.zar je moguce da neka djeca otvoreno pokazuju koliko ne vole svoje roditelje,da ih samo dozivljavaju kao kasicu -prasicu iz koje MORA da curi novac za njih.ali da oni necim uzvrate ----ne daj Boze.ocekuju da sa platom fakultetlije i dalje "gule"roditelje.to valjda ima jos samo kod nas na balkanu.svugdje u svijetu djeca rade i ucestvuju u kucnim troskovima. pa gdje se to stanuje ,hrani,pere,pegla koristi telefon,internet.....besplatno.i ja bih tako.roditelj je DUZAN da hrani djecu ,dok sama nisu sposobna da sebi zarade koru hljeba .nije uzalud postavljena neka granica od 18 godina.to je otprilike zavrsen zanat ili sss ,sve ostalo je BONUS iliti dobra volja roditelja.naravno da svi guramo djecu da uce sto vise ,da bi im u zivotu bilo bolje i lakse,ali bar cijeni to ,pokazi malo zahvalnosti prema nekome ko ima stotine neprospavanih noci radi tebe i ko te JEDINI na svijetu ,voli BEZUSLOVNO.i samo jos jedna stara izreka :kad otac daje sinu ,obojica se smiju ,kad sin daje ocu,obojica placu.

MHAB wrote:Bio sam student koji je "razvukao" studiranje prije rata iako do početka rata moja generacija nije mogla završiti ni teorijski fax (čak ni oni briljantni koji završavaju za kraće od četiri godine koliko se tada minimalno studiralo). Ponavljao sam dva puta godinu. Sjedilo se po Estradi i sličnim mjestima i pametovalo, a roditelji sve finansirali bez pogovora. Za godišnji odmor sam htio na more i roditelji bi odredili neki iznos koji bi mi dali (dovoljan za 10 dana u kampu), a ja bih radio da bih na moru ostao duže ili da bih mogao trošiti više.Dakle prije rata nisam radio osim tih ljetnjih angažmana koji su trajali najčešće mjesec dana zbog boljeg ili dužeg provoda na moru. Bio klasičan parazit kakva je po meni i danas većina studenata kojima roditelji sve finansiraju i kupuju. Rekao bih za sebe da sam želio biti sarajevska zlatna mladež koja uživa u dokolici i neradu samo što moji roditelji nisu bili imućni da mi to sve priušte nego su se odricali djela svog ličnog komfora i želja i finansirali gotovo sve moje prohtjeve uključujući i plaćanje polaganja vozačkog i vozanja porodičnog auta, sezonskih za skijanje, zimovanja na planini i sl..
Nakon rata sam stepenovao fakultet i odmah se zaposlio (počeo raditi u martu 1996. god i radim bez prestanka do današnjeg dana). Prva plata mi bila manja od 200 KM. Uz rad sam nastavio studirati da završim četvorogodišnji studij. Završio studij pa magistarski i sada sam na doktoratu. Sve to sam platio. Iako nikad nisu tražili uredno sam roditeljima davao dio svoje skromne plate od te 1996. god pa do danas (hvala Bogu danas ta plata nije više skromna). Kako je plata rasla ja sam više davao, ali to nikada nije prelazilo 25% moje plate. Sve značajnije investicije poput kupovine tri auta od rata do danas (jer je ono predratno uništeno u ratu) ili popravka vikendice koja je potpuno uništena u ratu sam ja finansirao, jer su roditelji brzo poslije rata otišli u penziju, a sestra je još tada bila student.
I kada sam kupio svoj prvi stan i odselio iz roditeljske kuće (već sada davne 2000-te godine) davao sam dio svoje plate roditeljima. Kada sam se oženio supruga i ja smo djelovima svojih plata pomagali i njenim i mojim. Tako je i dan danas iako imamo dvoje djece. Kao što izdvajamo za režije tako automatski izdvajamo i za fin. podršku (namjerno to ne nazivam pomoću) roditeljima, a čak sa vrlo skromnim iznosom pomažemo još neke članove šire porodice. Hvala dragom Bogu da to možemo i da naša uža porodica ničim ne oskudjeva. Nikad mi nije palo na pamet da su mi roditelji "na grbači" nego mi je bilo žao što im još neke stvari nisam omogućio pogotovo dok je majka još bila živa. Nekako osjećam duboko u sebi da sam ostao "dužan" još neka putovanja na koja smo trebali zajedno. Trebao sam se ranije oženiti da i ona duže "uživa" u radosti igranja sa unučićima. Na žalost bilo je kako je dragi Bog odredio i za propuštenim ne treba tugovati, jer što se nije desilo nije ni trebalo da se desi.
Nisam nikakv "guzonjin sin" i sve što smo postigli moja supruga i ja smo postigli vlastitim radom i trudom uz Božiju pomoć. Nismo članovi niti jedne političke partije niti smo po bilo kakvoj političkoj liniji ili rođačkoj vezi dobili bilo šta bilo kada. Ne tvrdim da smo nas dvoje napravili nešto kolosalno niti da je to nešto što i drugi nisu mogli ili nisu napravili ili da neko nije napravio i mnogo više od nas. Za nas dvoje je briga za roditelje uvijek bila vrlo visoko na listi prioriteta.

Sve ovo sam napisao bez želje da nekom djelim lekcije. Meni je u današnje teško vrijeme (ekonomski mnogo teže nego prije rata za većinu roditelja) nenormalno da neko živi do cca 27-28 god. sa roditeljima, da razvlači sa faxom, a da pri tome bude izdržavan i ništa finansijski ne doprinosi u kuću te da se čudi kada mu roditelji kažu da bi bilo vrijeme da počne donositi neku paru u kuću. Što prije stekneš radnu naviku to ćeš prije biti realniji i stabilniji čovjek. Sjedeći u Ferhadiji ili Štrosmajrovoj (ili gdje se već sada sjedi po kafanama kada si student) nećeš napraviti ništa u životu. Teško je u današnjoj Bosni postići ono što je u nekim zemljama normalno (dobiti normalan posao nakon što završiš fakultet), ali ako se ne boriš i ako vjeruješ da svi sve dobijaju preko štele te optužuješ svoje roditelje što nemaju štelu da te zaposle u neku banku ili državnu instituciju sigurno nećeš učiniti svoj život boljim. Ja sam se u životu nagledao raznih "luzera" kojima su za sve krivi neki drugi. Oni su kao odrasli u centru Sarajeva, a nisu završili fax pa im krivi "seljaci" koji su završili fakultete i dobili dobre poslove. Krivi im roditelji što nisu bogati pa im ne mogu ispunjavati razne želje, a njihovo je da spavaju do 12 h. Oni su samim svojim rođenjem postali "VIP" samo " glupa čaršija" to ne razumije. Za vaš život i uspjeh je stalo samo vama i vašoj porodici (prije svega roditeljima). Sve druge boli briga hoćete li uspjeti ili propasti. Ako uspijete biće mnogo ljudi oko vas (raznih priljepaka kao što je sada recimo oko E. Džeke ili nekih drugih jako uspješnih ljudi). Ako postanete "luzeri" i "vječiti studenti" bićete predmet ismijavanja tih istih. Bitno je da ste što je moguće više realni prema sebi i da pred sebe ne postavljate ciljeve koji su nedostižni (da budete npr. novi Džeko a niste nikada bili ni najbolji igrač u svojoj raji). Važno je da postavljate ambiciozne, ali realne i dostižne ciljeve i da budete sretani kada postavljene ciljeve ispunite. Sve drugo je šuplja od koje niko (a ni vi pogotovo) nema koristi.......

jutarnja zvijezda wrote:@havana ti me bas rasplaka .sjetila sam se prica moga oca o njegovoj majci,koje mi je pricao do kraja svoga zivota i uvijek sa suzama u ocima.bio je slicne sudbine ,kao i ti.kada se zaposlio i poceo zaradjivati ,brinuo se o majci najvise sto je mogao.i ne samo o majci nego i o braci ,jer su svi zivjeli puno losije od moga oca ,koji se prilicno obogatio.ali imao je jedan "kamen ,sta kamen,stijenu" koja mu je stajala u grlu do kraja.pokazujuci ogromnu ljubav i zahvalnost majci ,kupovao joj je najkvalitetniju "skiju" ,da ona koju "zamota",a ona ,moja rahmetli nana,umrla je od karcinoma grla.zadnje rijeci su joj bile "sine moj ,sada kad mi je najljepse u cijelom mom zivotu ,valja mi umrijeti."nikada necu zaboraviti suze na licu starca i grcaj kada je sebe optuzivao da je kriv za smrt majke .
on je toliko ljubavi prema njoj unio u mene , iako sam se rodila nakon njene smrti ,da sam jedinu njenu sliku koju imamo,uvijek gledala sa suzama u ocima.
e sada uporedjujem ovu danasnju djecu ,sa nama i nasim starima.zar je moguce da neka djeca otvoreno pokazuju koliko ne vole svoje roditelje,da ih samo dozivljavaju kao kasicu -prasicu iz koje MORA da curi novac za njih.ali da oni necim uzvrate ----ne daj Boze.ocekuju da sa platom fakultetlije i dalje "gule"roditelje.to valjda ima jos samo kod nas na balkanu.svugdje u svijetu djeca rade i ucestvuju u kucnim troskovima. pa gdje se to stanuje ,hrani,pere,pegla koristi telefon,internet.....besplatno.i ja bih tako.roditelj je DUZAN da hrani djecu ,dok sama nisu sposobna da sebi zarade koru hljeba .nije uzalud postavljena neka granica od 18 godina.to je otprilike zavrsen zanat ili sss ,sve ostalo je BONUS iliti dobra volja roditelja.naravno da svi guramo djecu da uce sto vise ,da bi im u zivotu bilo bolje i lakse,ali bar cijeni to ,pokazi malo zahvalnosti prema nekome ko ima stotine neprospavanih noci radi tebe i ko te JEDINI na svijetu ,voli BEZUSLOVNO.i samo jos jedna stara izreka :kad otac daje sinu ,obojica se smiju ,kad sin daje ocu,obojica placu.

Lijep post, kako tvoj tako i Havanin.

Ne bih da sad ovo zvuči nezahvalno niti da odvedem temu u pogrešnom smjeru no ta granica od 18 godina je ipak viša, nekad je ta obaveza i drugačija.

Porodični zakon FBiH:



"Redovno školovanje" ne podrazumijeva nužno status redovnog studenta nego redovno ispunjavanje obaveza na fakultetu što je OK uslov koji treba cijeniti u svakom pojedinom slučaju.

Mada imam osjećaj da će lokalni dušebrižnici ovo opet pogrešno protumačiti.

HAVANA wrote:OSAM LAŽI MOJE MAJKE
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!

Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”

To je bila njena prva laž

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”

Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:

”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”

Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”

Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”

Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”

Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”

Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:

”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”

Ovo je bila njena osma laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila.

Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:

Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom

Evo samo da se dodam na ovu listu koji su pustili suzu,. Ovo kao da sam ja pisao. Uvijek mi je mama govorila da voli krila pileca jesti i ja sam joj vjerovao, otkako ima mogucnosti za pojede batak nisam je vidio da jede krila vise.

Eborg wrote: Međutim, u posljednje vrijeme sve više čujem od tih kolega izjave njihovih roditelja: "Vrijeme je da i ti počneš doprinositi ovoj porodici." ili "Zašto te školujemo ako ćeš samo pare uzimati nizašta?"

.

Sve ono sto sam ja pisao ne odnosi se na ovaj dio tvog posta vec na neke stvari koje bih volio da moja djeca nauce,osjete i usvoje.Da nauce da nisu nista bolji i vrijedniji od drugih jer su sticajem okolnosti,radom i trudom roditelja u boljoj situaciji od mnogih njihovih vrsnjaka.Kroz zivot sam naucio da su u vecini slucajeva mnogo pazena i mazena djeca izrasla u klasicne debile a mnogi su zavrsili i na groblju.Ne treba mi nista od njih u finansijskom smislu a nadam se i da nece trebati...I naravno,sa ovim dijelom tvog posta se slazem i van pameti mi je na dijete gledati kao na investiciju...Sve cu im obezbijediti ali samo ako vidim da hoce,mogu i zele...U suprotnom slucaju,sve cu rasprodati i odoh putovati sa zenom, pa nek se zajebaju i uce sta je zivot.Ja ne znam drugacije postupati od onoga sto ja smatram da je ispravno i od onoga sto sam licno prozivio i zasta sam se oznojio.Niti sam bio neki primjer,niti zlatan decko a kad sam dosao pameti vec je bilo kasno za neko daljnje skolovanje.Rat,tuga,jad i cemer su prekinule taj neki lijepi zivot koji mozda i ne bi bas lijepo zavrsio al da je skola,jest.Mi smo ta jebena generacija koju je pocetak rata zakacio od 20 do 24 godine.Nismo mi imali vremena ni razmisljati o ovakvim stvarima, tako da nam je sve palo na grbacu,pa i roditelji,silom prilika.Nit sam imao od koga sta ocekivati,nit sam od koga sta dobio.Uzdaj se u se i u svoje kljuse.
To uzdaj se u se...zelim da i oni nauce...MoRe me sutra tramvaj opalit il primjerenije ovom vremenu truhlog kapitalizma,infarkt...sta ce onda?Ako su naucili samo primat,nista od njih...

zagazaga wrote:

Nekad bilo, sad se spominjalo ....

Mislim da će oni koji imaju iole mozga u glavi sami početi "pomagati" roditeljima, bez obzira treba li to njima (roditeljima) ili ne.
A oni koji ga nemaju... nek' roditelji vrše pritisak na njih, možda ih naprave boljima

HAVANA wrote:To uzdaj se u se...zelim da i oni nauce...MoRe me sutra tramvaj opalit il primjerenije ovom vremenu truhlog kapitalizma,infarkt...sta ce onda?Ako su naucili samo primat,nista od njih...

Roditelji?

teAMICA wrote:Mislim da će oni koji imaju iole mozga u glavi sami početi "pomagati" roditeljima, bez obzira treba li to njima (roditeljima) ili ne.
A oni koji ga nemaju... nek' roditelji vrše pritisak na njih, možda ih naprave boljima

Ma nije pitanje mozga već srca, čovječnosti ....

teAMICA wrote:Mislim da će oni koji imaju iole mozga u glavi sami početi "pomagati" roditeljima, bez obzira treba li to njima (roditeljima) ili ne.
A oni koji ga nemaju... nek' roditelji vrše pritisak na njih, možda ih naprave boljima

i

Što bi im pomagali ako im ne treba ?

palermo wrote:

teAMICA wrote:Mislim da će oni koji imaju iole mozga u glavi sami početi "pomagati" roditeljima, bez obzira treba li to njima (roditeljima) ili ne.
A oni koji ga nemaju... nek' roditelji vrše pritisak na njih, možda ih naprave boljima

i

Što bi im pomagali ako im ne treba ?

ne treba roditeljima, već djeci

teAMICA wrote:
ne treba roditeljima, već djeci

Treba i jednima i drugima, srž života i postojanja kao ljudska bića, uzajamna pažnja jednih prema drugima,

teAMICA wrote:
ne treba roditeljima, već djeci

Pa da, djeca trebaju prevashodno pomoći sami sebi. njima sigurno treba.

A ako zatreba roditeljima onda i njima. Ali prvo sebi.