Vidjeh temu još sinoć,ali dok se malo nađe vremena da na miru ostavim komentar, vidim svakavih komentara.
Sve u svemu da krenem od pominjanja nekog zakona,šta li već pravila u islamskim zemljama da dijete ostaje ocu.Iskreno ne bi u ovu temu da iko,pa ni ja, upliće nikave vjerske niti neke druge slične stvari,ipak je to delikatno i uvijek izvuče neki „pogrešan“zaključak na kraju.
Nastrojenost socijalnih ustanova i zakona da dijete ide majci jeste evidentna,to stoji...ali moja slušanja okoline me uvijek vezuju za jednu šaljivu izjavu:Svako svojoj majci! Odakle možda i dolazi to „nepisano“pravilo,ko zna okolina je uvijek najbitniji faktor haman u svemu.
Naravno ja se ne slažem sa okolinom.Mislim da ni u samom hajde da kažem procesu „dolaska djeteta na svijet“nije utjecala samo majka...i otac ma koliko se nama sa neke današnje naučne distance činio nepotrebnim(mislim na razne vidove vještačke oplodnje)on je ipak otac.
Ono što bi po meni trebalo presudno biti u situacijama takvih za život djeteta bitnih odluka,je prije svega samosvjesnost oba roditelja da kvalitetno sagledaju činjenično stanje i sami pokušaju jedno drugom priznati za dijete šta je bolje.Naravno,u većini razvoda sam proces je više inat i kapric prema bivšem supružniku bitan nego stvarno stanje i volja da se izgrade normalni i kulturni odnosi na kraju.
Ja kao majka(mislim na sve majke),ma koliko bila ljuta/e na oca djeteta imam/o i obavezu da učinim sve da to dijete što bezbolnije prođe sve te faze koje nije tražilo,na kraju krajeva odluka nas odraslih je o razvodu a dijete je moramo prihvatiti hipoteka braka.
Upravo tako trebamo gledati na dijete,kao na hipoteku koje su oba roditelja „podignli“i potpisali.Tu nijedan roditelj nema pravo da omalovaža potpis onog drugog.
Kako već rekoh,huja,bijes,kapric...većinu puta nas dovede da ne razmišljamo hladnim glavama u tako toplim situacijama.Nisam jednom bila svjedok,kad neko iz mog okruženja osporava viđanje djeteta ocu...zaboga zar je sud taj koji treba reći kad i koliko je potrebno bilo kojem roditelju da provodi vremena sa djetetom.
Možda sam odužila,ali eto...da rezimiram:Mislim da sam proces koji vodi do odluka davanja skrbništva nakon razvoda jednom roditelju, ne radi se dovoljno spremno,savjesno,bez predrasuda....po meni bi trebali stručnjaci saslušati obje strane,napraviti njihovu psihološku procjenu,vidjeti i samo stvarno stanje koliko je koji roditelj u mogućnosti da posveti djetetu vremena,pažnje,naravno uzeti u obzir i dob djeteta,...i naravno u koje je više mogučnosti da to dijete načini čovjekom.Ovdje ne mislim na finansijsku stranu ijednog roditelja,jer ipak sud je taj koji „može“natjerati oca da pomogne u finansijama majci ako je dijete uz nju,ili obratno zašto da ne,da i ona uradi isto ako dijete ide ocu.
Ne mislim ni da majka treba dobiti dijete,ni otac...mislim da trebaju imati oboje jednake šanse.Da se treba bez predrasuda donijeti odluka.
Ko to garantuje da sam ja bolja za dijete samo zato što sam majka?
Ko to garantuje da je to što sam ja nosila dijete u utrobi važnije od očeve uloge u svemu tome?
Ko garantuje da je majka ta koja je više „sposobnija“da odgoji dijete nego otac?
Niko!
Prema tome mislim da očevi ne bi trebali biti zanemareni u cijelom procesu.Moraju biti ravnopravni,jer zaboga mi smo žene tražile ravnopravnost,zar ne!
ps.Da napomenem,majka sam.....i ako su stručnjaci ti koji su rekli da otac ima bolje predispozicije da od mog djeteta napravi čovjeka,obrazuje osobu vrijednu poštovanja ja bi se složila.Zaboga,zar i majkama nije bitnije dijete od njih samij?
Znam neki ćeme sad razapeti na križ,nazivati kojekavim imenima....ali ja samo drage mame sadašnje i buduće,ipak poštujem one stavove koje sam čitala po forumu a kažu:Ravnopravnost spolova bla ble...eto imamo priliku da budemo ravnopravne,zar ne....da li je i dalje ravnopravnost nam na prvom mjestu
ili možda smo samo mi te koje uzimamo iz ravnopravnosti ono što nam u kojem momentu odgovara....